Na aktualnom festivalu Device Art koji se do 19. prosinca održava u MSU Zagreb, među hrvatskim umjetnicima/cama svoj novi rad izložila je Ana Sladetić. Njen rad Welcome odmah će vas dočekati po ulasku na izložbu i imat ćete priliku još jednom promisliti o pandemiji i njenim novim pravilima. Ani je ovo već četvrti rad koji izlaže na festivalima udruge Kontejner ⎜ biro suvremene umjetničke prakse, s kojom je već ostvarivala suradnju na trijenalnim festivalima Sound Art Inkubator, Touch Me i Ekstravagantna tijela.
Ana Sladetić diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 2016. obranila doktorski rad pod mentorstvom red. prof. Ante Rašića i izv. prof. dr. sc. Leonide Kovač. Realizirala je 17 samostalnih izložbi, a sudjelovala je na više od 150 grupnih izložbi u Europi i inozemstvu. Od 2011. godine zaposlena je na Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje od 2017. radi u zvanju docentice.
S finalisticom nagrade Radoslav Putar za 2017. godinu i nekadašnjom rezidenticom na Akademie Schloss Solitude razgovarali smo o njenim interaktivnim radovima, načinu na koji uključuje publiku u svoja dijela, ali i kako pomoću tehnologije problematizira određene društvene pojave.
*Ana Sladetić
► Na aktualnom festivalu Device Art predstavila si se radom Welcome, a u pitanju je interaktivni goblen. Nevin bakin zid s goblenima pretvara se u stanicu za prepoznavanje pokreta tijela i mjerenja sigurne udaljenosti. Kako je nastao rad i potreba da se problematizira stanje pandemije?
Ana Sladetić: Razmišljajući kako doživljavamo novo stanje izoliranosti i radnji koje su uvedene kako bi spriječile virus, navelo me da napravim jedan ovakav spoj i umjetnički rad. Izoliranost doma je bilo narušeno potresom – kad smo u stanju neizvjesnosti zidova vlastitog doma potražili utočište negdje drugdje. Ironično: migracija u novi prostor, bivanje s drugima, izoliranost od drugih, prisutnost i komunikacija putem digitalnih sustava… radnje su na koje smo se prilagodili tijekom pandemije, a uz njih tu su nevino visili gobleni, iz nekog drugog razdoblja, predanosti, preciznosti, kontemplacije u ručnom radu, ubadanju igle i konca. Tijekom ZOOM sastanka često bi skidali goblene, ne bi li dobili čistu pozdinu kako bi se prezentirali u takvoj, suvremenom oku, zadovoljavajućoj slici, gdje goblen nema pretjeranu važnost. Slikovni vez koji su naši stari većinom radili, ima više sentimentalnu vrijednost nego onu estetsku, koja po mnogima graniči s kičem. Zanimaju me takve marginalne vizualne vrijednosti s kojima se čovjek poistovjećuje. Htjela sam napraviti i vidjeti kako funkcionira rad koji bi u sebi sadržavao sadašnje vrijednosti i radnje u svezi zaštite. Kako bi izgledao umjetnički rad koji bi bio stanica za zaštitu pojedinca, koji koketira s vanjskim javnim prostorom i unutarnjim prostorom doma.
Rad Welcome sastoji se od devet goblena koje sam pronašla u obiteljskoj riznici. Neki gobleni su Wiehlerovi, drugi su iz zagrebačke tvornice Unitas. Ako približite ruke goblenu na kojem žena s vrčem uzima vodu s česme, iz goblena će poteći dezinfekcijsko sredstvo. Taj goblen ima senzor, te ako su ruke dovoljno blizu samog goblena, ispustiti će dezinfekcijsko sredstvo kako bi se osigurao čisti dodir. Drugi goblen s djevojkom koja čita, mjeri udaljenost od samog rada. Na podu, blizu tog goblena nalaze se i orijentacione linije radi sigurne distance. Ako se previše približimo samom goblenu, na njemu će zasvjetliti svih šest lampica, te će se pokazati kolika je udaljenost u motivu knjige koju djevojka drži u ruci. Na tom goblenu korišten je ultrasonični senzor. Treći interaktivni goblen je onaj s motivom crkve koji u sebi sadrži ‘pir’ senzor koji detektira pokret i na zaslonu odašilje ironičnu poruku i dobrodošlicu s natpisom Welcome. Za interaktivne goblene, služila sam se Arduino pločicama, kablovima i određenim senzorima, koje sam implementirala u okvir i vez samih goblena.
Spomenula bih kako sam na ovom radu surađivala s Alenom Mršićem, inžinjerom za strojno učenje, iz Infobipa i ovim putem mu se iskreno zahvaljujem.
*Ana Sladetić, “Welcome”, 2021., instalacija, interaktivni gobleni, suradnik: Alen Mršić, Device Art Festival, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / foto: Ivana Pavlović
► Spoj umjetnosti i tehnologije nisu iznimka za tvoj rad, kao ni uključivanje znanstvenih istraživanja i znanstvenika u sam umjetnički proces. Kako bi do sada opisala svoj razvoj kada govorimo o uplivu tehnologije u tvoja umjetnička djelovanja/promišljanja?
Ana Sladetić: To je neki konglomerat trenutnih ideja i dostupne tehnologije koja može služiti u propitivanju određene teme koja me zanima.
Tijekom istraživanja doktorske teme na kojoj sam radila i propitivala prezentaciju čistoće i higijene kroz ženski lik od 1900. – 2015. na području Hrvatske, naišla sam na termokromatsku boju, koja mijenja svoje stanje pod utjecajem topline iz crne boje u prozirnu. Takva boja koristila se na motivu uprljane majice na jednom prašku za pranje rublja, te kada bi kupac uzeo u ruke takav prašak, mrlja na majci bi nestala. Promatrajući takvu marketinšku komunikaciju kroz jedan proizvod za higijenu, odlučila sam se za primjenu na umjetničkom radu i to na akvarelu na papiru. Bio je to dugotrajan proces, ali se isplatio. Slike koje su većinom zabranjene za dodir u muzejima i galerijama, namjerno se u radu Čisto & krivo smiju dirati i samo tako ostvaruje se komunikacija. Promatrač umjetničkog rada, tim činom, postaje i sudionik samog rada. Nakon nekog vremena prozirnost se ponovno vraća u crnu boju i ne vidi se akvarel od ispod.
*Ana Sladetić, “Impulses – Soundscapes”, 2017., instalacija, crteži, video, skener, slušalice, Sound Art Inkubtor, Pogon Jedinstvo, Zagreb
Zatim su tu radovi Impulses – Soundscapes, na kojima sam koristila skener, koji je “čitao” linije nacrtane tušem. Takve linije dobivala sam zapisima i trzajima iz autobusa, kojim putujem često na posao u Osijek. Nekontrolu linije na crtežu na papiru, te buku u busu, dakle dva medija (jedan vizualni, a drugi akustični) htjela sam povezati i vidjeti što se iz tog spoja može dobiti. Koristila sam ručni skener koji je pretvarao linije u zvuk te su sudionici na izložbi gdje sam predstavila rad, mogli “čuti kako zvuči crtež”.
Surađivala sam s astrofizičarkom Nikom Jurlin na radu Crno korito, kojeg smo zajedno oblikovale za Touch Me Festival. Rad je problematizirao pitanje o nevidljivom koje nas okružuje – tamnoj tvari. Na izložbi je tako bilo postavljeno crno korito s crnom masom, koji su posjetitelji mogli manipulirati služeći se magnetnim kuglicama. Ako nisu bili dovoljno oprezni, masa bi “progutala” kuglice, te bi ih iz mase morali izvlačiti. Instalacija Crno korito dočarava sveprisutnost tamne tvari oko nas te s umjetničke pozicije, upotrebom zamiješane mase, predstavlja njezino obavijanje oko galaksija (magnetnih kuglica), zvijezda i svega onoga što inače možemo detektirati golim okom ili upotrebom danas dostupne tehnologije.
*Ana Sladetić, “Crno korito”, 2017., instalacija, masa, korito, magneti, Touch Me festival, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
Također, osim ovih radova iz 2017. godine, važna suradnja, koju bih istaknula je, sa znanstvenicom i molekularnom biologinjom dr. sc. Petrom Marić. U radu Zeleni čovjek iz 2019. godine, koji je predstavljen na 8. hrvatkom trijenalu grafike u Gliptoteki HAZU i 5. međunarodnom trijenalu autoportreta u Galeriji Prica, posjetitelji su mogli vidjeti sitotisak siluete čovjeka isprepletenog krvožilnog sustava s obrisima kontura alge Caulerpa. Dodirivajući otisnute linije rada, posjetitelji su mogli čuti glas znanstvenice i njezinog istraživanja – glas otkriva pravu istinu i stvarno stanje istraživanja. Upotrebu električne boje i njezino programiranje, spojila sam sa konkretnim znanstvenim istraživanjem (obris čovjeka – simbola ugroženog, ali i zaslužnog za onečišćenje, te liniju – glas otkrivanja). Krvožilni sustav ljudskog tijela u ovom radu postaje simbolom vodenog okoliša devastiranog algama koje se nekontrolirano šire Jadranskim morem i poput gustog tepiha prekrivaju svaki dio ljudskog tijela. Invazija algi koje napadaju čovjeka je u ovom radu sakrivena duboko u ljudskoj nutrini baš kao na dnu mora. Ono označava “nezdravo” stanje koje je daleko od površine i očiju javnosti.
*Ana Sladetić, “Zeleni čovjek”, 2019., sitotisak, električna boja, pleksiglas, zvučnik
► O tome kako se naša usvojena razmišljanja i stereotipi prenose kroz tijelo i generacijski, dublje si istražila kroz rad Tiho glasno koji su posjetitelji mogli doživjeti kroz vibraciju između metala i kada ga osoba zagrize i pritisne uši – zvuk prolazi kroz kosti i cijelo tijelo te dolazi do uha i mozga. Ponovni susret sa tehnologijom?
Ana Sladetić: Nit vodilja u radu Tiho glasno, kojeg sam predstavila u Muzeju suvremene umjetnosti 2018. godine, bila je razmišljanje o našem životu, i utjecaju koji imamo na druge dok smo živi i onome utjecaju što ostavljamo iza nas, kad nas ne bude. Za potrebe doktorskog rada vodila sam razgovor s mojom bakom o načinima primjene čistoće i higijene u svakodnevnom životu, budući da moja baka nije imala specifičan ženski posao. Katarina Sladetić, po struci mesarica i trgovkinja, tako govori o vlastitoj izradi sapuna, korištenju pepela u pranju, adekvatnom skladištenju hrane kada nije postojao frižider, nestašici i izbjeglištvu tijekom II. svjetskog rata te skrbi o četvero djece, na koji način se snalazila, prilagodila i živjela. Taj međugeneracijski transkript između bake i unuke, jedne starije ženske osobe i jedne mlađe ženske osobe, htjela sam spojiti na način skrivene memorije koja se može aktivirati samo unutarnjim podražajem. Posjetitelji su tako mogli vidjeti minimalističnu bijelu prizmu s izvučenim metalnim šipkama i pojedinačnim slamkama. Da bi se doživio, rad je bilo potrebno zagristi ustima, začepiti uši i na taj način čuti skriveni glas putem vibracija sakrivenog zvučnika na kojem se reproducirao razgovor. Vibracije zvuka prenose se na taj način našim kostima i čujemo skriveni razgovor svojom nutrinom, a ne vanjskim podražajem.
*Ana Sladetić, “Tiho glasno”, 2018., instalacija, drvena prizma, zvučnik, šipke, predstavljanje instalacije u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb
*Ana Sladetić, “Tiho glasno”, 2018., instalacija, drvena prizma, zvučnik, šipke, predstavljanje instalacije u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb (foto lijevo: Vedran Metelko)
► Interaktivnost je također bitna u tvom pristupu. Do sada smo je posebice mogli vidjeti u radu Čisto & krivo, te u gore spomenutoj instalaciji Tiho glasno, a na nešto drugačiji način u radu Nevidljivi šator?
Ana Sladetić: U radu Nevidljivi šator dotakla sam se teme migracije i imigranata. Bilo je to 2016. godine kada je kroz Hrvatsku prošao veliki val migranata, a na granicama su postavljani šatori za zbrinjavanje i identifikaciju. Nastalo je medijsko pumpanje o devastaciji okoliša oko šatora i nesigurnosti okolnog stanovništva za vlastiti život migracijom velike skupine ljudi. Još uvijek aktualno pitanje migranata tada sam problematizirala upotrebom hidrokromatske boje aktivne na vodu. Posnimljena stvarna mjesta na kojima su šatori bili stavila sam na platno koje sam kasnije prekrila hidrokromatskom bijelom bojom. Instalacija sastavljena od drvene konstrukcije na kojoj je pričvršćeno tretirano platno, boca nalik onima za infuziju i cijevi iz koje posjetitelj može tretirati površinu platna propustom određene količine vode. Željela sam istaknuti stanje u kojem se migranti najčešće ne zadržavaju u našem području, Hrvatska je često njihova tranzit zemlja, a njihovo protjecanje povezala sam s upotrebom vode na platnu, koja otkriva naša netaknuta područja na kojima su bili smješteni šatori.
*Ana Sladetić, “Nevidljivi šator”, 2016., hidrokromatska boja, otisak na platnu, boce, cijevčice, voda, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek
► Temu majčinstava počela si politički propitivati kada si se i sama našla u toj ulozi, iz čega je nastao rad naziva Mlijeko koji je bio izložen na festivalu Ekstravagantna tijela 2019. godine. Kako si kroz rad sažela društvenu dihotomiju uloge majke?
Ana Sladetić: Instalacija se sastoji od mlijeka, fotografirane slike dojilje s djetetom u naručju te cerade slične onoj u operacijskim zahvatima na kojoj se može vidjeti iskustvo majke. Društvena dihotomija uloge majke najčešće se dijeli na ono što se od majke očekuje da zna i može, kako da se ponaša u skladu s tim, te na ono kako se to isto društvo ponaša prema majci, educira “majku” ili (ne) daje podršku. Činom saborske zastupnice Ivane Ninčević-Lesandrić, koji je na prije svega osoban način u Hrvatskom saboru iznijela vlastitu i svježu traumu kako bi ukazala na sustavne probleme u našem zdravstvu, pokrenuta je akcija #PrekinimoŠutnju. Ova akcija prikupila je na tisuće sličnih svjedočenja postupaka i tretiranje majki. U anonimnim pismima i svjedočenjima koje je upućeno i pročitano u Hrvatskom saboru, ta društvena dihotomija uloge majke izašla je na vidjelo, te su kasnije poduzeti postupci kako bi se, ne mogu reći, suzbilo, ali znatno ublažilo takvo tretiranje ženskog tijela.
► Možeš li nam reći nešto više o svom kreativnom procesu, kako rad nastaje?
Ana Sladetić: Rad nastaje u svakodnevnom životu, u pričanju s drugima i razmišljanju – opažanju većinom na marginama vidljivosti. Volim promatrati kako se vizualna slika mijenja i kako utječe na naše stavove i interes. Kada imam ideju, razmišljam o fazama realizacije. Koju od faze znam od ranije, kako već naučeno iskustvo mogu iskoristiti, ili ako ne znam, tko mi može pomoći, kako doći do informacije, razraditi ideju ili provesti u djelo. A onda slijedi faza “pokušaj – pogreška”, iz te faze se obično oblikuje rad. Zatim slijedi finiširanja, pa potom prezentacija te konačno apliciranje rada na neki natječaj.
► U Seoulu u Južnoj Koreji sudjelovala si na 23. međunarodnom festivalu umjetnosti (2017.), te na Svjetskom festivalu mladih umjetnika (The World Youth Art Festival) gdje si osvojila WCAA Prize. Možeš li podjeliti tvoje iskustvo iz Južne Koreje u domeni percepcije tvog rada ondje? Kako si ti doživjela umjetničku scenu u Seoulu?
Ana Sladetić: Umjetnička scenu u Seoulu je velika i raznolika. To je grad sa skoro deset milijuna stanovnika i stotinama i stotinama muzeja i galerija. Dakle, mogla bih reći i vrlo živa i razvijena scena. Osvojila sam WCAA nagradu za svoj rad Čisto & Krivo 2017. godine. Drago mi je da je moj rad prepoznala međunarodna struka s druge strane zemaljske kugle. Dok radite rad, ne razmišljate o priznanju, važno je kako prenijeti poruku, a kada se u toj poruci prepozna netko tko prvi put iskusi vaš rad, tada mislim da je moj način komuniciranja s promatračem opravdan. Pomicanje načina iskustva u Južnoj Koreji nije nikakva novost, štoviše smatram kako će s vremenom biti i vidljivije, ne samo što se vizualne umjetnosti tiče.
*Ana Sladetić, “Čisto & Krivo”, 2016., sitotisak, akvarel, (detalj), samostalna izložba Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / foto: Vedran Metelko
*Ana Sladetić, “Čisto & Krivo”, 2016., sitotisak, akvarel, (detalj), samostalna izložba Bellevue Saal, Wiesbaden, Njemačka / foto: Dirk Uebele
*Ana Sladetić, “Čisto & Krivo”, 2016., sitotisak, akvarel, (detalj), samostalna izložba Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / foto: Marko Lukunić
► Dosad si bila na nekoliko rezidencijalnih boravaka u Njemačkoj, SAD, Belgiji, Francuskoj. Koliko su rezidencije važne za tvoj umjetnički razvoj i što bi poručila mladim umjetnicima koji su na početku svoje karijere, upravo u vremenu pandemije kada je kretanje ograničeno?
Ana Sladetić: Umjetničke rezidencije iznimno su važne za produkciju i plasiranje umjetničkih radova. Meni su donijele puno plodonosnih informacija i suradnji. Umjetničke rezidencije osmišljene su kako bi poticale umjetničko stvaralaštvo, ali i međusobno umrežavale različite struke te ponekad promicale i direktno javno uključivanje kroz radionice i predavanja. Postoje online umjetničke rezidencije, a poneke se već otvaraju za nadolazeće polaznike. Savjetujem ostalima neka se svakako prijave i sudjeluju. Naravno, važno je djelovati u svojoj matičnoj zemlji, ali mogućnost digitalne prisutnosti, kroz online umjetničke rezidencije, možda otvara novu suradnju.
► U okviru jedne rezidencije boravila si u prostoru u kome je stvarao jedan od tvojih omiljenih umjetnika Cy Twombly. Ko su tvoji uzori i inspiracija u umjetničkom svjetu?
Ana Sladetić: Tako je, na umjetničkoj rezidenciji Virginia Center for Creative Arts u SAD-u boravila sam u ateljeu u kojem je stvarao Cy Twomly, jedan od mojih najdražih slikara.
Imam na prvu dosta različite uzore, od narodnih nošnji i ornamenata iz Slavonije, neolitičke keramika i vučedolske kulture do danske suvremene modne dizajnerice Iris van Herpen, preko francuskih umjetnika intimizma Vuillarda i Bonnarda do hrvatkog konceptualnog umjetnika Dalibora Martinisa. Ali s obzirom da volim spajati tradicionalne medije sa suvremnim, mislim kako je to spajanje nužno.
► S obzirom da si i docentica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku na predmetima Suvremene grafičke tehnike I i II, Ilustracija i digitalni medij, Oblikovanje knjige i slikovnice, šta preporučuješ svojim studentima kao nezaobilaznni umjetnički sadržaj, bilo da su u pitanju literatura, filmovi, glazba..?
Ana Sladetić: Dajem im različite zadatke na kojima se fokusiraju na raznolika područja (marketing, film, glazba, moda…) čime probijaju svoje znalačke sposobnosti. To su zadaci kojima potičem njihovu intrinzičnu motivaciju (radoznalost, potrebu za znanjem i istraživanjem). Također, nastojim ih spojiti dio nastave s realnim sektorom, te pozvati stručnjake za razna polja kako bi studenti dobili uvid u široku lepezu zanimanja umjetnik odnosno ilustrator u njihovom slučaju. Budući da predajem na diplomskom studiju, svakom studentu nastojim pristupati individualno kako bi završni rad na kolegiju bio što kvalitetniji, tako da se moje preporuke razlikuju po pitanju literature, filmova ili glazbe.
*Ana Sladetić / foto: Ivana Pavlović
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Ani Sladetić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
