INTERVJU ► Anuška Deranja Crnokić

Autori: Lidija Butković Mićin i Saša Šimpraga

Gdje je i zašto najveća koncentracija modernističkih objekata s formalnom spomeničkom zaštitom u Hrvatskoj, koji dijelovi zemlje uopće nemaju nijedan zaštićeni objekt izgrađen u periodu nakon Drugog svjetskog rata i kako se općenito tijela javne uprave odnose prema segmentu modernističke baštine?

Mr.sc. Anuška Deranja Crnokić voditeljica je Službe za dokumentaciju i registar kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. U Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske iz 2015. godine u koautorstvu s Ines Jelavić Livaković objavila je članak Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od 1945. do 1990. godine na području RH – doprinos valorizaciji i očuvanju koji predstavlja prvu analizu dosadašnjeg odnosa nadležnih institucija prema problemu tzv. “nove baštine”. U ovom intervjuu govori o postojećim zakonskim okvirima te otvorenim pitanjima institucionalne skrbi za ovaj segment republičkog arhitektonskog nasljeđa koji tek prolazi put od stručne valorizacije do formalne zaštite.

*foto: Gordana Jerabek

► Možete li ukratko navesti statističke podatke o broju objekata upisanih u Registar kulturnih dobara RH, a koji datiraju iz druge polovine 20. stoljeća?

Možemo dosta precizno iskazati broj arhitektonskih ostvarenja nastalih poslije Drugog svjetskog rata koja su upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. S danom 20. 5. 2017. u Registru je upisano 71 kulturno dobro poslijeratne arhitekture. Ukupan broj svih objekata nastalih u tom razdoblju uključuje, uz graditeljsku baštinu, i memorijalnu baštinu kao i javnu plastiku te obuhvaća oko 120 kulturnih dobara.

► Kakva je regionalna koncentracija i rasprostranjenost zaštićenih objekata realiziranih nakon Drugog svjetskog rada? Da li se iz tih podataka mogu izvući neki zaključci?

Prema teritorijalnom ustroju po županijama poslijeratna arhitektonska ostvarenja upisana u Registar kulturnih dobara najzastupljenija su na području Grada Zagreba, njih 40, zatim slijedi Splitsko-dalmatinska županija s 13 upisa, Ličko-senjska s 7, 3 su zaštite na području Dubrovačko-neretvanske i 2 na području Karlovačke županije i po jedno ostvarenje u Primorsko-goranskoj, Brodsko-posavskoj, Koprivničko-križevačkoj, Osječko-baranjskoj i Zagrebačkoj županiji. Razlog ovakve zastupljenosti vjerojatno leži u činjenici da su procesi urbanizacije kao i industrijalizacije najveći zamah prvenstveno imali u Zagrebu, glavnom gradu tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, te manjim obimom u Splitu koji je fokalno mjesto Dalmacije.

*Dalmacijavino Split / foto: Saša Šimpraga

► Neobična je situacija da neki dijelovi zemlje, poput Istre, uopće nemaju modernističkih objekata iz perioda druge polovice 20. stoljeća pod formalnom zaštitom. Kako to komentirate?

Vjerojatno su neka ostvarenja zaštićena unutar kulturnopovijesnih cjelina te ih je teško izlučiti zbog veličine obuhvata samih cjelina i slojevitosti. Takvih je slučajeva više na čitavom području Hrvatske, no vjerojatno će neka od važnijih modernističkih ostvarenja u narednom razdoblju biti prepoznata od stručne i šire javnosti te će biti pojedinačno upisana u Registar kulturnih dobara te biti dio kulturnog nasljeđa Hrvatske.

► Smatrate li da bi bilo dobro da Ministarstvo kulture formulira neke preporuke lokalnim konzervatorima po pitanju valorizacije i zaštite baštine novijeg datuma, tj. one iz druge polovice 20. stoljeća?

Nije nužno garancija uspjeha donošenje preporuka ili naputaka, smatram da je stručna rasprava, razmjena novih spoznaja i primjera dobrih praksa ponekad učinkovitija u razvoju konzervatorske misli koju potom prati dobra praksa u skladu sa svjetskim trendovima.

► O kakvim se tipologijama zaštićenih zgrada radi?

Možemo reći da su danas u kategoriji poslijeratne arhitekture najzastupljenije građevine stambene i stambeno-poslovne namjene, potom javne građevine poput upravnih zgrada, škola, fakulteta, instituta, muzeja, zdravstvenih ustanova i dr. Nešto manje zastupljena su i industrijska postrojenja, kao i građevine turističke namjene. No, s obzirom da je Registar kulturnih dobara živ sustav koji se svakodnevno nadopunjuje i mijenja, u budućnosti možemo očekivati i promjenu odnosa zastupljenosti te možda i neke nove vrste graditeljske baštine čija vrijednost nije do danas prepoznata.

► U kolikoj mjeri suvremeni trendovi imaju utjecaja na tipologije objekata pod zaštitom? Primjerice, veliki je broj objekata industrijske arhitekture pod zaštitom.

Trendovi u zaštiti se većinom formiraju u interakciji razvoja svjetske konzervatorske misli paralelno s protokom vremenskog odmaka temeljem kojeg se određene vrste kulturne baštine prepoznaju te visoko valoriziraju i štite. Slično se dogodilo, kao što ste i sami uočili, s industrijskom baštinom koju danas u Registru kulturnih dobara zastupa oko 50 ostvarenja kao što su: industrijska postrojenja, lučka skladišta, industrijske hale, ugljenokopi, industrijska naselja i dr.

*Gredelj Zagreb / foto: Ivica Ivčević

► Koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju zaštite modernističke baštine slična ili različita u odnosu na druge europske zemlje?

Vjerojatno se većina europskih zemalja susreće sa sličnim problemima vezanim za modernističku arhitekturu, prvenstveno u odnosu na valorizaciju i uvriježeni vremenski odmak nužan za nepristrano vrednovanje koji je prisutan u Hrvatskoj, a propisan primjerice u Italiji. S obzirom na sve ubrzaniju dinamiku vanjskih pritisaka i promjena u prostoru, možda bi bilo potrebno skratiti ga ili u pojedinim slučajevima zanemariti, ukoliko želimo za buduće generacije očuvati dio modernističke arhitekture. Pojavljuju se i problemi namjene, održavanja, kao i na koji način očuvati arhitektonska ostvarenja tipa višestambene zgrade ili hotela za čiji opstanak je nužno korištenje koje ujedno implicira veće ili manje promjene. Stoga broj zaštićenih ostvarenja modernističke arhitekture u Hrvatskoj nije velik, ali nije niti zanemariv te mu je trend u porastu, što nam ide u prilog.

► Tko najčešće pokreće procedure u zaštiti i možete li ih najkraće opisati?

Postupak utvrđivanja svojstva kulturnog dobra najčešće pokreću nadležni konzervatorski odjeli po službenoj dužnosti, no u posljednje vrijeme sve je veći broj zainteresiranih pojedinaca ili udruženja građana koji nam se obraćaju s prijedlozima. To svakako podržavamo i potičemo jer je navedeno i u Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, u članku 4.: Svi su građani dužni skrbiti o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, te prijaviti nadležnom tijelu dobro za koje se predmnijeva da ima svojstvo kulturnoga dobra.

Par riječi o samom postupku:
Rješenja o preventivnoj zaštiti donosi nadležno tijelo na propisani rok temeljem kojeg se preventivno zaštićeno dobro upisuje na Listu preventivno zaštićenih dobara.
Prijedlog za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra priprema konzervatorski odjel na temelju prijave ili po službenoj dužnosti. Prijedlog razmatra Stručno povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra na temelju čije odluke se donosi rješenje o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra te upis na Listu zaštićenih kulturnih dobara RH.
Pojedina kulturna dobra za koja se nakon postupka vrjednovanja utvrdi da su od najvećeg nacionalnog značaja, odlukom Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra od nacionalnog značaja, upisuju se na Listu kulturnih dobara nacionalnoga značenja.

► Aktualni slučaj rušenja kuće Matulja u Brodarici kraj Šibenika koja se našla u pravnom (i vremenskom) procjepu između preventivne i trajne zaštite, demonstrirao je mogućnost manipulacije procedurama i nužnost izmjena pravnih propisa kako bi se osiguralo učinkovitije očuvanje baštine. Kako komentirate taj slučaj?

Nažalost, rušenjem kuće Matulja izgubili smo jedan segment povijesti moderne arhitekture, kao i važan segment stvaralačkog opusa Ante i Vlaste Vulin koji je ukorak pratio tada suvremene razvojne tokove arhitekture. Na ovakvom gubitku nastojat ćemo izvući pouku te usmjeriti sve napore da se takvo što ne ponovi.

► Po Zakonu o zaštiti spomenika kulture iz 1967. godine koji je bio na snazi do stupanja na snagu novoga Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara 1999. godine, preventivna zaštita nije imala vremensko ograničenje. Koje su pozitivne i negativne strane prethodnog i sadašnjeg sustava zaštite po tom pitanju?

Temeljna razlika između preventivne i trajne zaštite je u tome što se preventivna zaštita donosi za dobra za koja u određenom trenutku predmnijeva da imaju svojstvo kulturnog dobra, no da bi se to utvrdilo nužno je vremensko razdoblje potrebno za stručne analize, istraživanje, pripremu dokumentacije i dr. U tom razdoblju rješenje o preventivnoj zaštiti koje donosi nadležno tijelo osigurava očuvanje tog dobra od neprimjerenih zahvata koji za posljedicu mogu imati gubitak svojstava. S obzirom na karakter ove zaštite neograničeno vremensko trajanje poništava njen učinak te je stavlja uz bok trajnoj zaštiti što se nije pokazalo kao dobra praksa. Novim Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 44/17) rok preventivne zaštite produžen je na četiri godine u neprekinutom trajanju umjesto dosadašnjeg roka od tri godine, osim za arheološka i podvodna arheološka nalazišta u slučaju kojih ne može biti dulji od šest godina u neprekinutom trajanju. Ako se u određenom roku ne donese rješenje kojim se utvrđuje svojstvo kulturnog dobra, rješenje o preventivnoj zaštiti prestaje važiti. Izmjene i dopune su donesene upravo s ciljem poboljšanja sustava i izbjegavanja situacija kao što je bio slučaj s vilom Matulja.

*Kuća Matulja, razglednica / Motel Trogir

► S obzirom na opetovanost slučajeva rušenja spomenički značajnih objekata i manjkavosti procedura zaštite u pojedinim segmentima, smatrate li da bi bilo poželjno ići prema izmjenama pravnih postupaka, odnosno možda i prema osnivanju povjerenstva za nužne izmjene zakonskih propisa ili pravilnika, s obzirom da problem očito postoji?

Osnaživanje sustava zaštite, a svakako i podizanje svijesti šire javnosti, poglavito mladih kroz dodatnu edukaciju, o vrijednosti kulturne baštine i njenoj važnosti za društvo u cjelini doprinijet će poboljšanju zaštite i očuvanja kulturne baštine, a ne rad na dodatnim procedurama. Boljem djelovanju sustava zaštite kulturne baštine pridonijela bi dijelom bolja kapacitiranost stručnih kadrova, ali kao što sam već rekla, zaštita kulturne baštine nije jednostran proces – u njemu sudjeluje društvo u cjelini te je dizanje svijesti svih dionika u ovom procesu važan čimbenik u očuvanju.

► Da li se pomišlja ili možda već postoje javne kampanje koje bi Ministarstvo kulture provodilo sa ciljem senzibilizacije javnosti za novo polje baštine? Kako u tome vidite ulogu civilnog sektora?

Vrijednosti kulturne baštine za razvoj demokratskog društva te osobito uloga zajednica u očuvanju kulturne baštine potvrđeni su donošenjem Okvirne konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo 2005. godine u Farou (Faro Konvencija) koju je i Hrvatska potvrdila. Na načelima Konvencije leže i temeljne postavke programa Vijeća Europe pod nazivom Dani europske baštine koji se obilježavaju u Hrvatskoj više od dvadeset godina u organizaciji Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. U obilježavanju ove manifestacije razvija se praksa primjene metode odozdo prema gore (bottom-up approach) uključivanjem što većeg broja pojedinaca, udruženja građana i svih ostalih relevantnih ustanova i institucija na području kulture.

Dodatno afirmaciji vrijednosti kulturne baštine doprinose građanske inicijative kao npr. projekt Motel Trogir i mnoge druge koje svojim djelovanjem putem kampanja i specifičnim aktivnostima potiču društvenu participaciju u ovoj temi. To djelovanje komplementarno je s djelovanjem Ministarstva kulture i zajedničkim krajnjim ciljem uključivanja zajednice u procese zaštite i očuvanja kulturne baštine.