Haruki Murakami u svojoj knjizi Nakon potresa piše šest priča o šest života, koji su periferno zatečeni stravičnim potresom u Kobeu 1995. Čudnovati likovi i surealne zgode koje im se događaju predstavljaju jedan od najboljih opisa suvremenog japanskog života, njegove užurbane svakodnevice prožete šašavim znanstveno-fantastičnim momentima. Ako bismo uzimali arhitektonski pandan Murakamiju, to bi svakako bio ured Atelier Bow Wow. Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima dvojac su koji je osnovao ured u Tokiju 1992. te su u fokus svjetske javnosti pristigli 2000., nakon globalnog uspjeha knjige Made in Tokyo. Njihova arhitektura je nepretenciozna, često u mikro mjerilu i u najmanju ruku šaljiva. Šaljiva spram konteksta u kojem je izgrađena, spram života korisnika u njima i kritična prema brzom, industrijaliziranom svijetu u kojem živimo. Bow Wow su stigli u Zagreb kako bi održali predavanje na 18. Danima orisa, ali ne o urbanom životu Japana, već o ruralnom. Naime, nakon razornog potresa iz 2011. Yoshiharu i Momojo rade u regiji Tohuku u selu Momonoura na revitalizaciji i izgradnji ribarske zajednice koja je bila najviše pogođena ovom nesrećom. Iskustvo rada u takvoj sredini stubokom je promijenilo njihove poglede na arhitekturu i njihove stavove. Unatoč izrazito kratkom terminu za razgovor i konstantnom prekidanju intervjua posjetitelja, kako bi se fotografirali s nepretencioznim zvijezdama iz Japana, za Vizkulturu smo uspjeli dobiti odgovore na pitanja o njihovom radu i recentnom iskustvu.
*Atelier Bow Wow (Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima) / foto: Damil Kalogjera
► Jedna od prvih knjiga o arhitekturi koje sam pročitao na fakultetu je Made in Tokyo. Knjiga čiji ste i Vi suautori ostavila je velik utjecaj na brojne studente i arhitekte u Europi, a samim time i približila Vaš rad zapadnom svijetu. Što mislite, zbog čega je ta knjiga imala toliki odjek u Europi i kako je taj uspjeh utjecao na Vaš rad?
Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima: Knjiga je zapravo izdana u Japanu dosta ranije, mislim 1996. nakon izložbe kojoj je kurator bio Arata Isozaki, dok je dvojezično izdanje izašlo nekoliko godina kasnije. Dvojezičnost u kombinaciji s crtežima koji su univerzalni jezik, svakako si nam pomogli da problematiku Tokija i naša razmišljanja predstavimo široj publici. Prepoznatljivost knjige u Europi djelomično leži i u našim uzorima, a to su postmodernisti poput Roberta Venturija, Alda Rossija i Charlesa Jencksa. Made in Tokyo je bio na jedan način odgovor ili hommage njima, ali kroz drukčiji pogled. Mislimo da je svaka knjiga koja se bavi vernakularnim na neki način primamljiva, jer se zapravo bavi podsvjesnim: pojavama i oblicima koje ni ne znamo da su nam poznate. Kada govorimo o anomalijama u urbanom tkivu grada, one su uvijek slične našim iskustvima čak i ako se radilo o sasvim drukčijem kontekstu, kao što je zasigurno Tokio Europljanima. Nakon same publikacije pristigle su mnoge ponude za međunarodne izložbe i predavanja te smo imali priliku izlagati Made in Tokyo po Europi. Stvorili smo zapravo jako važnu mrežu kontakata s europskim, pa tako i hrvatskim arhitektima koje njegujemo i danas. Iskustva iz drugih kultura su svakako utjecala na naš rad, jer mislimo da u svakim kulturama ima sličnosti, pogotovo ako govorimo o jednostavnijim aspektima građenja. Primjerice, u pokrajini Tohuku gdje smo radili projekte obnove potresom uništenog sela, a koje smo prezentirali na predavanju After the disaster, smo se bavili i obnovom suhozida. Kada smo pogledali te strukture, shvatili smo da nas one jako podsjećale na suhozide po Istri koje smo vidjeli radeći u Grožnjanu. Bez obzira što smo radili u Japanu, našoj matičnoj zemlji, iskustvo smo crpili sa drugog kraja svijeta.
*Atelier Bow Wow (Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima) / foto: Damil Kalogjera
► Made in Tokyo je odličan uvod u vaše projekte, ali i istraživanja gdje se uglavnom bavite urbanim mjerilom i izgrađenim okolišem. No u posljednje vrijeme bavite gradnjom u jednom sasvim drukčijem kontekstu: revitalizaciji male sredine u prirodnom okruženju pokrajine Tohoku u selu Momonoura, koja je bila pogođena velikim potresom i tsunamijem 2011. Koja je razlika u pristupu tako različitim okruženjima i zadacima
Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima: Naravno da je velika razlika u okruženjima, ali u pristupu i nije toliko. Ako pogledate naš teorijski rad, osim Made in Tokyo, poput Graphic Anatomy, Commonalities of Architecture i recentne Architectural Etnography, vidjet ćete da smo mi uvijek bili zainteresirani za okoliš, kao i za razloge ljudskog djelovanja, različite tipove građenja, ali i ponašanje ljudi. Nama je u projektiranju istraživanje izrazito bitan aspekt i njega smo također prenijeli iz rada u urbanim sredinama u ove ruralne. Razlika je naravno u alatima koji su nam dostupni, pa samim time i ljudima s kojima radimo. U ruralnim krajevima, ljudima je dostupno manje dobara i oni su snalažljiviji, kreativniji, ali i tvrđi (op. a. rough). U tom se kontekstu arhitekt mora znati prilagoditi, jer su najčešće alati i vještine najbolji način kako približiti arhitekturu krajnjim korisnicima.
*Atelier Bow Wow: Ribarska škola u Momonouri
► Koliko Vam je bilo važno proučiti zanate kojima ste se bavili u Momonouri poput lova ribe, obrade drva, sječe i pripreme drva za ogrjev? Jesu arhitektima te primordijalne vještine bitne u radu u ruralnim sredinama
Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima: Japan ima jako dugu tradiciju zanata u našoj kulturi, tako da nam te vještine nisu bile nepoznanica, međutim nije bilo mnogo ljudi koji su ih znali. Najviše smo naučili od starijih generacija jer su zapravo nove generacije tesara, ribara i ostalih radnika u industriji kompletno mehanizirane. Neki alati i vještine koje smo vam pokazali na predavanju su bili gotovo izgubljeni jer su generacije koje su ga koristile davno otišle. U jednom nam je trenutku bilo jako bitno zadržati ta znanja jer su ona od neprocjenjive važnosti u vremenima nakon kataklizmi. Te su vještine zapravo posljedica oskudnih vremena povijesti. Također smo shvatili da je jako bitno povezati stare vještine s novima jer ih na taj način oživljavamo, ali i stvaramo simboliku koja nas vraća na početak razgovora i utjecaj postmodernista. Upravo smo to željeli pokazati našim projektom za bijenale u Shenzenu gdje smo na ulici formirali više hipertrofiranih dimnjaka ispod kojih organizirana društva gurmana na zajedničkoj vatri spremaju hranu, ali i druže se i komuniciraju. Cilj te instalacije je bio da samom formom komunicira o svojoj osnovnoj funkciji, ali i da na neki način poziva ljude na korištenje. Na našu žalost, malo prije otvaranja instalacije, gradske vlasti su zabranile paljenje vatre na javnim površinama, tako da je rad ostao nedorečen.
*Atelier Bow Wow: Fire Foodies Club
► Spominjete i krizu zajedničkog (crisis of commons) kao jednog od najvećih problema razvoja arhitektonske i društvene prakse općenito. Mislite li da bi uloga arhitekta u društvu trebala biti više aktivistička, poput vaše u Tohokuu?
Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima: Jako je bitno znati kako je proces revitalizacije u Momonouri bio izveden po principu bottom-up: znači da smo s lokalnim stanovništvom i donatorima pokrenuli proces ponovne izgradnje. Kada kažemo izgradnja, ne mislimo samo na građevine već i vještine, stoga smo organizirali razne škole, jednu od kojih je bila i škola ribolova. Cilj je bio da volonteri iz Japana mogu doći i učiti stari zanat, te na taj način oživjeti selo. Znate, izgraditi kuće nije problem, pogotovo ako su na selu. Problem je te kuće naseliti ljudima, pogotovo ako su na selu! Mislimo da ljudima treba dati benefite oba vida života: onog ruralnog, polaganog ali nesigurnog, i onog industrijaliziranog, brzog i lagodnog. Samo kombinacijom tih dvaju pristupa možemo stvoriti okoliš da ljudi zaista dođu. Nama kao arhitektima je to značilo da moramo izići iz zone ugode građenja (jer tu vještinu znamo) te da odlutamo u zonu nelagode učeći spomenute stare vještine. Posljedica toga je bila da su u Momonouru doselili novi ljudi: mladi koji su tražili alternativu gradskom životu i oni stariji koji su se umorili od gradskog života. U industrijaliziranom svijetu odlika dobrog arhitekta je da se, kada on ode, kuća nastavi koristiti kako je i zamišljeno. U ruralnom okruženju mislim da moramo ostati duže vezani za kuću. Iz tog razloga smo i ostali voditi ribarsku školu. Jednostavno smo osjetili povezanost koju ubrzani, urbani način života ne daje.
*Atelier Bow Wow: selo u Momonouri
*Atelier Bow Wow (Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima) / foto: Damil Kalogjera
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Orisu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
