Vizualna umjetnica Božena Končić Badurina je pored studija njemačkog i ruskog jezika diplomirala i grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1996.). Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i svijetu, a dobitnica je nekoliko stipendija i nagrada. U posljednjim radovima Božena se osvrće na istraživanje prostora i migracije s posebnim naglaskom na ženski rad. U fokusu njenih promišljanja nalaze se odnosi umjetnika s publikom, ali i prostorom koji se u većini radova javlja kao ključan topos u propitivanju međuodnosa galerija-publika, grad-prolaznik i dr. Razgovor predstavlja pokušaj mapiranja ovih segmenata.
*Božena Končić Badurina
► Nedavno je u galeriji Nova predstavljen projekt One su bile kakvo-takvo rješenje u okviru kojeg je realizirana izložba na kojoj ste predstavili ambijentalnu instalaciju Ćemo, ćemo…ja, ma kako ćemo? koja je proizvod suradnje s kulturnom antropologinjom Dugom Mavrinac. Cjelokupan projekt je usmjeren na istraživanje radnih migracija te osobito na feminizaciju istih. U kojem se smjeru razvijao vaš rad?
Božena Končić Badurina: Rad je izvorno realiziran za izložbu Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija koja je održana u riječkom MMSU-u početkom 2017., a nastao je u suradnji s kulturnom antropologinjom Dugom Mavrinac. U središnju naše pažnje bilo je pitanje neformalnog rada u kućanstvu, a sadržaji pokazani na izložbi rezultat su istraživanja i razgovora s njegovateljicama starih i bolesnih osoba koje iz Hrvatske, posebno iz Istre i Kvarnera, odlaze na rad u Italiju. Rad je trebao ispitati koje su mogućnosti suradnje umjetnosti i antropologije te na koji način umjetnost može doprinijeti većoj vidljivosti ove teme u javnosti. Budući da se njegovateljski rad odvija u zatvorenom prostoru u domu njegovane osobe, željele smo da instalacija na izložbi u MMSU-u u Rijeci asocira na sobu koju smo naznačile drvenom konstrukcijom u obliku kubusa i komodom. U postavu smo željele postići ravnotežu između autorski obrađenog materijala i materijala korisnih za njegovateljice koje su dobrim dijelom bile i publika na izložbi. Zato je instalacija osim moje umjetničke knjižice Ovdje i tamo sadržavala i brojne isprintane materijale s praktičnim informacijama poput popisa sindikata radnika i radnica u kućanstvu, popisa udruženja koja nude pravnu pomoć radnicama u kućanstvu, formulare za učlanjenje u različita udruženja, kao i razne statistike od kojih jedna na primjer procjenjuje da trenutačno u svijetu ima oko 53 000 000 radnika u kućanstvu od kojih su 83 % žene.
*Božena Končić Badurina i Duga Mavrinac: Ćemo, ćemo…ja, ma kako ćemo? / foto: Boris Tenšek
Istaknuto mjesto u instalaciji zauzima i tekst Konvencije o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada, donesene u lipnju 2011. godine, koji je poput zavjesa visio s drvene konstrukcije. Ta konvencija jasno definira osnovne standarde zaštite zaposlenika/ica u kućanstvu i priznaje im osnovna radnička prava. Ona posebno vodi računa o zaštiti žena koje migriraju u druge zemlje, štiti pravo radnika/ica u kućanstvu na osnivanje sindikata ili uključenje u postojeće. Njome se također definiraju radno vrijeme, minimalna primanja, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dnevni i tjedni odmor itd. Iz razgovora, koje smo vodile s bivšim njegovateljicama, saznale smo da većina tih standarda kod njih nije bila poštivana pa je isticanje Konvencije u postavu dodatno naglasilo veliki raskorak u odnosu na stvarnu situaciju. To je i bio glavni razlog zbog kojeg smo se u radu bavile nevidljivošću radnica u kućanstvu u javnom govoru i njihovom zakonskom nezaštićenošću. Konvencija C189 je do sada ratificirana u tek 20-ak zemalja u svijetu, u Hrvatskoj još nije. Cilj cijele izložbe je između ostalog bio da pridonese daljnjem razvoju podrške donošenju jasnije i kvalitetnije zakonske i institucionalne zaštite takvih radnica čemu su trebali doprinijeti i popratni programi izložbe.
U galeriji Nova rad je ponovno izložen u ponešto izmijenjenom izdanju zbog drugačijih prostornih uvjeta, a s obzirom na strukturu publike naglasak je više stavljen na umjetnički segment instalacije i na sam istraživački proces koji je prethodio nastanku umjetničke knjižice Ovdje i tamo.
► U okviru spomenute izložbe izložili ste i knjigu umjetnika Ovdje i tamo u čijem su fokusu njegovateljice na radu u Italiji, a kroz koju otvarate temu transmigracija?
Božena Končić Badurina: Knjižica je nastala na temelju razgovora s bivšim njegovateljicama. Duga Mavrinac i ja smo razgovarale uglavnom sa ženama koje su 1990-ih počele odlaziti na rad u Italiju. Važan i dragocjen izvor bila mi je i knjiga Moja Italija Katarine Abramović koja je dugi niz godina radila kao njegovateljica i u knjizi dosta detaljno i sugestivno opisala to svoje iskustvo. Njegovateljice iz Hrvatske su 1990-ih uglavnom bile prerano umirovljene ili nezaposlene žene u dobi između 50 i 70 godina. Odlaskom na rad u Italiju te su žene u pravilu postajale glavne hraniteljice svojih obitelji jer su im muževi bili nezaposleni, a djeca su se još školovala. Ne postoje pouzdani podaci o broju žena koje su od 1990-ih do danas otišle u Italiju raditi kao njegovateljice. Često je riječ, a to je pogotovo prije bio slučaj, o radu u sivoj zoni i žene na neki način žele ostati nevidljive, tj. neprepoznate od sustava pa ne žele govoriti o tom svojem iskustvu sve dok ne prestanu raditi.
*Božena Končić Badurina: iz knjižice Ovdje i tamo
Knjižica se sastoji od kratkih tekstova i crteža kojima sam ilustrirala situacije iz života intervjuiranih njegovateljica. U njoj se uglavnom radi o situacijama i obrascima koji se kao lajtmotiv provlače kroz sva njihova kazivanja. Ono što njegovateljice iz Hrvatske razlikuje od njegovateljica koje u Italiju dolaze iz drugih istočnoevropskih zemalja, duljina je boravka. Većina njih ostaje 15 dana u Italiji, a 15 dana su kod kuće. Organiziraju se tako da svaka ima partnericu koja je mijenja za vrijeme dok je kod kuće. Istaknule su da se na taj način lakše izdrži razdvojenost od vlastite obitelji. Knjižica se tematski fokusira na dva prostora – na prostor tuđeg doma u kojem se obavlja rad i koji njegovateljica dijeli s osobom koju njeguje i na prostor vlastitog doma. Bavi se i izmještenošću koju stvaraju ti neprestani odlasci i dolasci, nastojanjem da se istovremeno održavaju dva kućanstva, vlastito i tuđe. Kad su kod kuće, te žene već razmišljaju o tome kako se moraju vratiti u Italiju i obrnuto. Dok su u Italiji, neprestano misle na dom. Dugogodišnji boravak između ta dva prostora utječe na identitet, mijenjaju se odnosi u vlastitoj obitelji. Ta specifična pozicija bivanja na dva mjesta istovremeno i pokušaj očuvanja vlastitog identiteta vidljiv je i kroz predmete koji putuju zajedno s njegovateljicama, a bez kojih one ne mogu zamisliti svoju svakodnevicu. Tako je na primjer jedna od njegovateljica uvijek sa sobom u Italiju nosila svoju kavu za pripremanje turske kave jer nije podnosila espresso, čak ni njegov miris. Druga je sa sobom uvijek nosila svoju posteljinu jer nije mogla spavati u tuđoj. Tim predmetima, koji su poveznice između ovdje i tamo i koji stvaraju kontinuitet između te dvije lokacije, vlastitog i tuđeg doma, u knjižici se također poklanja posebna pažnja.
*Božena Končić Badurina: iz knjižice Ovdje i tamo
► Tijekom 2016. godine, u okviru projekta Umjetnici za kvart, a u suradnji s kustoskim kolektivom BLOK, istraživali ste prostor BAZA na adresi Adžijina 11 gdje je kao produkt nastao audio-vodič i plan kuće na toj adresi. Prostorno istraživanje je također bilo dijelom rada Franz-Jürgensstrasse 12 koji je nastao za vrijeme rezidencijalnog boravka u Dusseldorfu 2015. Na koji način se prepliću navedena istraživanja vezana za vašu praksu osvještavanja zaboravljenih značenja pojedinih toposa?
Božena Končić Badurina: Spomenutim radovima, kao i mojim ostalim site-specific radovima nastalim u nekoliko posljednjih godina, prethode vrlo slične predfaze istraživanja koje uključuju rad na terenu, fotografiranje, pregledavanje arhivskih materijala, iščitavanje dostupne literature, razgovore s korisnicima, stanarima i zaposlenicima konkretnog prostora. Važan mi je uvijek i fizički boravak u prostoru za vrijeme kojeg pokušavam zabilježiti na koji se način ljudi po njemu kreću, koja pisana ili nepisana pravila ponašanja u njemu vladaju, kako njegov interijer, arhitektura ili međuljudski odnosi djeluju na mene. U takvom obično višemjesečnom procesu istraživanja u pravilu isplivaju neke dominantne teme kojima se želim baviti, a koje se od rada do rada razlikuju.
*Božena Končić Badurina:Franz-Jürgens-Strasse 12
Rad Franz-Jürgens-Strasse 12 je nastao u vrlo kratkom periodu za vrijeme jednomjesečnog rezidencijalnog boravka u Düsseldorfu pa ga zbog ograničenog vremena istraživanja zapravo i ne smatram dovršenim. On je tek zagrebao po površini teme i predstavljen je u vrlo ranoj fazi istraživanja prilagođenoj za prezentaciju publici. Kao što već i sam naziv sugerira, riječ je o site-specific radu povezanom s lokacijom na kojoj se nalazi atelje u kojem sam stanovala i radila. U središtu moje pažnje je bio vrlo snažan povijesni kontekst, a to je da se atelje nalazi u düsseldorfskom naselju Golzheimer koje je izgrađeno 1937. godine za potrebe izložbe Schaffendes Volk, velike nacističke propagandne manifestacije kojom se svijetu željelo pokazati najveća dostignuća njemačkog naroda, idealan način stanovanja i novu njemačku umjetnost. Naselje Golzheimer je izgrađeno kao model-naselje, tip idealnog njemačkog naselja, a deset obiteljskih kuća i kompleks ateljea u Franz-Jürgens-Strasse 12 dodijeljeni su tada umjetnicima uglavnom bliskim Nacionalsocijalističkoj stranci. Kompleksom ateljea danas upravlja gradski Ured za kulturu. U nastavku naselja za potrebe izložbe sagrađen je i veliki parkovni kompleks Nordpark, najočuvaniji park iz toga vremena, a istovremeno i jedini park te vrste koji je nastao za vrijeme Trećeg Reicha. Za park su od umjetnika tada bile naručene i brojne skulpture uz koje su vezane različite kontroverze i skandali jer je na kraju samo mali broj skulptura zadovoljio kriterije naručitelja, neki od izloženih i postavljenih radova svrstani su u entartete Kunst i uklonjeni, a njihovim autorima je zabranjen daljnji rad. Te odbačene skulpture su nakon rata vraćene u park i postavljene na njihova izvorna mjesta uz ostale skulpture koje se u parku nalaze još od vremena nacizma. S obzirom na kratkoću boravka ograničila sam se na obradu dostupnog arhivskog materijala i vlastitih fotografija parkovnog kompleksa kao i na neku vrste analize fizičkih karakteristika prostora vlastitog ateljea kroz crtež i jedan tekstualni video. Izložba je bila održana u vrijeme Dana otvorenih ateljea u Düsseldorfu, manifestacije koja je izvrsno posjećena, pa sam tijekom nekoliko dana imala priliku razgovarati s velikim brojem posjetitelja koji su bili zainteresirani za temu, a to je u konačnici na toj razini i zaokružilo rad.
*Božena Končić Badurina:Franz-Jürgens-Strasse 12
Rad Adžijina 11 način upotrebe se poput prethodnog rada također bavi konkretnom adresom, no u središtu interesa ovaj put je jedna obična stambena zgrada izgrađena u Zagrebu početkom 20. st. u čijem prizemlju se danas nalazi i galerijski prostor BAZA. Za razliku od Franz-Jürgens-Strasse 12 istraživanje je ovdje puno dulje trajalo i fokus nije bio samo na službenoj povijesti zgrade, nego i na onoj neslužbenoj, sačuvanoj u sjećanjima njezinih stanara bez čijih kazivanja se rad ne bi realizirao. Ključno je također bilo sudjelovanje jedne od stanarki u režiranom dijelu u kojem audio-vodič posjetitelja tijekom šetnje zgradom vodi u privatni stan.
*Božena Končić Badurina:Adžijina 11 način upotrebe / foto: Damir Žižić
I na kraju, rad se ostvaruje tek uz sudjelovanje publike. Posjetitelj, vođen glasom vodiča, šeta zgradom, uspinje se stubištem, broji korake, slijedi upute o tome kako se u određenom trenutku ponašati, kako otvarati ili zatvarati vrata, koliko puta kucati, kako se kretati u stanu nepoznatih ljudi, ukratko na trenutak se kao promatrač uključuje u nevidljivu strukturu odnosa u toj stambenoj zgradi.
*Božena Končić Badurina:Adžijina 11 način upotrebe / foto: Damir Žižić
► U radu kao što je Tiha mjesta (Poreč, 2003.), ali i kasnije kroz druge radove, tiho i neprimjetno ulazite u skrivene gradske prostore, ne s namjerom da ih otkrijete i u duhu efemernosti predstavite građanima, nego se prilagođavate bilu grada i u toj maniri nastaju mape tihih mjesta koje obilježavate plavim stolicama. Mapirati prostore, mjesta i ne-mjesta izrazito je važno za suvremene umjetničke prakse. Kako možemo percipirati ovaj rad u tim okvirima?
Božena Končić Badurina: Određenim karakteristikama ne-mjesta bavila sam se u nekim kasnijim radovima, no čini mi se da ovdje nije riječ o tome. Istina je da se stara jezgra Poreča kao i središta ostalih sličnih turističkih gradova sve više pretvaraju u muzeje na otvorenom s uniformiranom ponudom za turiste iz kojih se lokalno stanovništvo povlači pa oni sve više gube ono što Augé naziva organskom društvenošću, a što je prema njegovom mišljenju jedno od osnovnih obilježja mjesta. Ipak taj gradić bi se zbog svoje bogate povijesti i kulturnog nasljeđa augeovskom terminologijom prije mogao svrstati u mjesta ili čak u neku vrstu ‘spomenmjesta’ (u koje se rijeke turista slijevaju koristeći cijeli jedan sustav nebrojenih tranzitnih ne-mjesta).
*Božena Končić Badurina:Tiha mjesta / foto: Željko Badurina
Moj rad je realiziran u potpunosti u staroj gradskoj jezgri. Izabrala sam desetak pitoresknih točaka u gradu, koje nemaju neko posebno povijesno ili neko drugo značenje i koje se nalaze izvan glavnih, uvijek istih i prenapučenih ruta kojima se turisti kreću, i obilježila ih na planu grada. Te alternativne karte grada s upisanim ‘znamenitostima’ po mojem izboru podijelila sam turistima, ne s namjerom da one donesu neku trajnu promjenu, nego ih prije treba promatrati kao kratkotrajno remećenje rutine uobičajenog načina kretanja i ponašanja turista.
*Božena Končić Badurina:Tiha mjesta / foto: Željko Badurina
► Revizija obiteljske biblioteke prikazuje djela koja su u određenom povijesnom i političkom trenutku bila nepodobna. Slično propitivanje literature, koja je odbačena ili pak zabranjena u pojedinim državama, imali smo priliku vidjeti na documenti 14 u radu Partenon knjiga Marte Minujin. Koje su dodirne točke ili točke mimoilaženja spomenutih radova?
Božena Končić Badurina: Dodirna točka je naravno to što se oba rada bave zabranjenim odnosno nepodobnim knjigama. Revizija obiteljske biblioteke je nastala na temu otpisa ideološki i etnički nepodobnih knjiga iz javnih knjižnica tijekom devedesetih godina u Hrvatskoj. Prilikom otpisa nije bila riječ o službeno zabranjenim knjigama jer takav zakon nikad nije donesen, nego se uglavnom radilo o subjektivnim kriterijima pojedinih ravnatelja knjižnica o tome koje knjige treba otpisati. Mnogi nalaznici odbačenih knjiga sastavili su popise tih naslova, o čemu u svojoj knjizi Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih piše i Ante Lešaja, pa se prema njima vrlo lako mogu rekonstruirati kriteriji prema kojima su knjige otpisivane iz knjižnica. Bile su to prije svega knjige beogradskih i sarajevskih izdavača bez obzira na autora i sadržaj, knjige na ekavici i ćirilici, djela srpskih književnika, lijevo orijentiranih hrvatskih i slovenskih autora, knjige na temu NOB-a, antifašizma i socijalizma te knjige o Josipu Brozu Titu.
*Božena Končić Badurina: Revizija obiteljske biblioteke / foto: Ivan Kuharić
Iščitavajući dostupne liste otpisanih knjiga, prepoznala sam na njima mnogo knjiga koje moja obitelj još čuva u našoj kućnoj biblioteci, između ostalog mnoštvo dječjih knjiga koje su sestri i meni kupovali roditelji i uz koje smo odrastale. Prema kriterijima otpisa iz javnih knjižnica odlučila sam provesti temeljitu reviziju naše obiteljske biblioteke i vidjeti kakav će biti rezultat. Tako su se među izdvojenim knjigama našli npr. Medvjed Brundo Vladimira Nazora, Jansonova Istorija umetnosti, Pirgo Anđelke Martić, Ježeva kućica Branka Ćopića, knjige o Titu i NOB-u i mnoge druge.
*Božena Končić Badurina: Revizija obiteljske biblioteke / foto: Božena Končić Badurina
Tih stotinjak izdvojenih knjiga iz roditeljske sam kuće na jedan dan preselila u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića u Zagrebu gdje su bile izložene na nekoliko stolova i gdje su ih posjetitelji i korisnici knjižnice mogli listati i čitati. Osim toga posjetiteljima je ponuđen i audio-vodič u kojem ih glas profesionalne naratorice informira o izloženim knjigama, pripovijeda o tome što su te knjige tijekom odrastanja značile mojoj sestri, članovima moje obitelji i meni, skreće pažnju na neke određene knjige, povijest njihovih oštećenja i sl. Riječ je dakle o radu koji o konkretnom društvenom problemu govori iz posve privatne i intimne perspektive u trenutku kad ta tema u javnom govoru gotovo ne postoji. Istovremeno za neke korisnike knjižnice i posjetitelje, koji su došli na prezentaciju rada, susret s tim knjigama predstavljao je trenutak identifikacije jer mnogi iste ili slične knjige i sami još uvijek čuvaju u svojim kućnim bibliotekama.
*Božena Končić Badurina: Revizija obiteljske biblioteke / foto: Božena Končić Badurina
Za razliku od toga Partenon knjiga Marte Minujin predstavljen na ovogodišnjoj documenti 14 je monumentalan po dimenzijama i ima neosobni i univerzalni karakter jer prikuplja knjige iz cijelog svijeta koje su po različitim kriterijima, političkim ili religijskim, u različitim sustavima bile ili još uvijek jesu zabranjene.
► Projekt More passive than every passivity je nastao 2010. za vrijeme vašeg rezidencijalnog boravka u Art in General u New Yorku, a kroz koji ste htjeli potaknuti razvoj svijesti o drugima koje često želimo izbjeći. Kako danas gledate na rezultate te serije performansa i kamo su vas u kasnijem radu oni odveli?
Božena Končić Badurina: Iz današnje perspektive mi se čini da su ti performansi bili zrela faza bavljenja temom promatrača i promatranoga, vidljivosti i izolacije u gradskom prostoru. Riječ je bila o pet mikrosituacija nastalih na temelju neposrednog iskustva i doživljaja New Yorka koji je za mene u tom trenutku bio sasvim novi grad pa su mi kao strankinji sve razlike u odnosu na poznato iskustvo grada bile mnogo vidljivije nego nekome tko tamo dugo živi. Sve te situacije opažene na ulici, u javnom prijevozu ili u Art in Generalu kao instituciji koja me ugostila, preseljene u galeriju postale su scenariji za performanse. Tako uključena publika u njima dobiva upute da radi upravo ono što bi radila u sličnoj situaciji u javnom prostoru ili je scenarij rada takav da proizvodi mali pomak u odnosu na uobičajeno gradsko ponašanje.
*Božena Končić Badurina: Okupljanje / foto: Nina Horisaki-Christens
Kao primjer mogu izdvojiti performans Okupljanje koji izvodi publika. Svaki posjetitelj dobiva uputu da za vrijeme performansa (20-ak minuta) ignorira prisutnost svih ostalih ljudi u galerijskom prostoru. Od publike se dakle nije zahtijevala nikakva izvedba, nego vrlo specifična vrsta neaktivnosti. Od njih se tražilo da se ponašaju upravo onako kako se ponašaju svaki dan vozeći se podzemnom na posao ili s posla, no ponašanje po toj uputi u galerijskom prostoru postaje izvedba koja je sa svojom suspregnutom ekspresijom proizvela veliku tenziju.
*Božena Končić Badurina: Okupljanje / foto: Nina Horisaki-Christens
► Rad Samoj sebi iz 2004. sastoji se od tekstualne instalacije nastale prema tekstu rimskog cara Marka Aurelija gdje je kontemplativni rad kopiranja teksta nastavljen sedmodnevnim performansom u niši galerije gdje ste cijelo vrijeme sjedili iza zastora. Tematizacija izoliranosti, osamljivanja također je i dio drugog rada Sati?
Božena Končić Badurina: Godine 2004. počinjem u svoj rad uključivati performativne elemente. Paralelno s tim prijelazom došlo je i do potpune redukcije sredstava izražavanja. Sljedećih nekoliko godina, a pogotovo u prvo vrijeme, sve se svodi na moje nepomično tijelo u galeriji ili muzeju koje se još dodatno reducira bilo zaklanjanjem od publike (tkaninom, folijom, polutransparentnom zavjesom i sl.) ili tako da joj okrećem leđa, zatvaram oči, odvraćam pogled ili sl. Možda ova dva rada, koje spominjete, i nisu toliko bili radovi o samoći i izolaciji koliko studije o izražajnim mogućnostima reduciranog tijela izvođača u prostoru izvedbe. Gledam danas na cijelu tu seriju radova kao na niz scena koje se ponavljaju s malim varijantama u kojima me zanimalo mogu li na taj krajnje suzdržan način uspostaviti kontakt s publikom. Riječ je o višesatnim i višednevnim izvedbama u kojima mi je bilo važno da posjetitelja u bilo koje doba dana u galeriji dočeka živa slika koja ga na neki način uključuje, koja ga poziva da u njoj zauzme mjesto.
*Božena Končić Badurina: Samoj sebi / foto: Željko Badurina
► Krećući se od samopropitivanja kroz spomenute radove, u radu Izloženost ste isto to zatražili od promatrača, tj. posjetitelja galerije?
Božena Končić Badurina: Posjetitelj je već i u radovima iz prethodnog pitanja u galerijskom prostoru na neki način sam i odijeljen od mene kao izvođačice, a rad Izloženost bio je samo korak dalje u tom smjeru. Može se na njega gledati kao neku vrstu laboratorija samopromatranja ili možda čak nekog oblika kratkotrajnog snažnog samonadziranja. U prostoriju bijelih zidova postavljenu u Galeriji SC posjetitelji su mogli ulaziti jedan po jedan. Prostorija je bila prazna, no kroz 6 tankih proreza na dvama bočnim zidovima posjetitelja je šutke promatralo šestero ljudi skrivenih s druge strane zida. Kad je dovoljno duboko ušao u prostoriju, posjetitelj je mogao primijetiti samo te oči koje ga promatraju. Rad se kao i ostali moji slični radovi na vrlo elementaran način bavi zamjenom uloga gledatelja i gledanoga. Prostor izvedbe je ovdje doslovno prazan, izvođača nema, ili možemo reći da su u prostoru izvedbe samo te oči šestero skrivenih ljudi i posjetitelj koji se odjednom nađe u središtu pažnje, sam i izložen pogledima anonimnih promatrača.
*Božena Končić Badurina: Izloženost / foto: Vedran Metelko
► Umjesto fizičkih eksponata vaši radovi postaju žive izvedbe u kojima angažirate publiku i/ili statiste koji pak postaju žive skulpture?
Božena Končić Badurina: U nekim mojim radovima su izvođači doista u čisto formalnom smislu nalik na žive skulpture, no te uvjetno rečeno skulpture nikad ne nude ugodu neometanog gledanja u nekom tradicionalnom smislu, nego baš suprotno. Kao i kod radova u kojima sam ja sama izvođač, tako su i izvedbe s većim brojem izvođača reducirane, oni gotovo nikad ništa ne izvode, no njihova prisutnost u prostoru je važna, oni stvaraju uvjete i atmosferu, oni su dio scene, katalizator za reakciju publike.
*Božena Končić Badurina: Connected / foto: Boris Cvjetanović
► Vaši koncepti nerijetko otkrivaju, upućuju i/ili čine vidljivima sve one nevidljive strukture odnosa u institucijama ili izvan njih. Koja su vaša umjetnička, filozofska ili teorijska uporišta kada se govori o ovoj temi?
Božena Končić Badurina: Kad ulazim u neki konkretan prostor ili na neku lokaciju, ne razmišljam o tome kako budući rad razviti oko nekog teorijskog ili filozofskog uporišta. Nastojim doći sa znatiželjom i otvoreno, a svo prethodno teorijsko ili umjetničko stečeno znanje se uvijek negdje kasnije u slojevima rada neizravno može iščitati. Ponekad se tijekom istraživanja neka referenca sama ispostavi i nametne, kao npr. u već spomenutom radu Adžijina 11 način upotrebe koji se referira na Život način uporabe Georgesa Pereca. Perec u svojem romanu opisuje jednu parišku zgradu u imaginarnoj ulici Simon-Crubellier na broju 11 (koincidencija je da se stambena zgrada kojom se bavim u radu Adžijina 11 način upotrebe, kao što i naziv rada govori, i sama nalazi na broju 11), temeljito se bavi tom zgradom, opisuje njezine prostorije, pripovijeda o njezinim stanarima, razvija nelinearnu priču o životu u toj stambenoj zgradi. Perecove Vrste prostora su mi bile važno uporište i za izložbu Nastaviti dok ne postane nesigurno u Malom salonu u Rijeci 2015. godine, ali u slučaju ostalih site-specific radova ne bih mogla izdvoijiti neku usku teorijsku, filozofsku ili umjetničku podlogu na kojoj počivaju.
► Koliko su za vaš rad i razvoj važni rezidencijalni boravci koji pružaju neku vrstu izmještenosti iz lokalnog konteksta te distanciranost koja može dovesti do boljih uvida?
Božena Končić Badurina: Bili su mi važni, ali ne i presudni jer sam do sada bila na svega tri takva boravka pa je sveukupno vrijeme, koje sam na njima provela, bilo prekratko da bi dublje utjecalo na moju praksu. Moja iskustva su odlična jer sam imala sreću raditi s dobrim kustosima, a i institucije u kojima sam boravila imaju uhodane rezidencijalne programe koji su dobro stipendirani. Ta kratkotrajna materijalna sigurnost i zaštićenost, koju kvalitetni programi osiguravaju, za umjetnika je vrlo ugodna jer se može fokusirati samo na svoj rad, ne brinuti kako će zaraditi za život i odmoriti se na neki način i od vlastite svakodnevice. Lijepo je također upoznati neki novi grad, pogledati muzeje, otići na zanimljive izložbe, upoznati nove ljude, steći opći dojam kako umjetnički sustav funkcionira u tim drugim sredinama, kako ondje žive umjetnici. No život na rezidencijama, kao model umjetničkog života i rada, iako je danas, čini mi se, vrlo prisutan, nikad me nije osobito privlačio. Izmještenost iz vlastite, ali zbog kratkoće boravka, istovremeno i nemogućnost pravog uključivanja u novu sredinu, na dulje bi vrijeme za mene bila neprihvatljiva. Zamorno bi mi bilo također neprestano apliciranje na nove programe kao i pritisak da za vrijeme takvih, uvijek u pravilu kratkih boravaka, produciram nove radove.
*Božena Končić Badurina: Približavanja / foto: Željko Badurina
► Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite ili smjer u kojem se vaša nova istraživanja kreću te kada i gdje bismo mogli vidjeti nove radove?
Božena Končić Badurina: Upravo sam završila knjigu umjetnika Adžijina 11 način upotrebe koja je nastala kao postprodukcija istoimenog projekta realiziranog u okviru programa Umjetnici za kvart kustoskog kolektiva BLOK. Tijekom višemjesečnog istraživanja prikupila sam mnoštvo materijala o Adžijinoj 11 i njezinom neposrednom susjedstvu koji se zbog karaktera te prve faze rada tada nije mogao upotrijebiti. Željela sam dalje raditi s tim materijalom pa je tako nastala knjižica. Kustosicama iz BLOK-a i meni je bilo važno da na taj način zaokružimo prošlogodišnji projekt. Knjižica uskoro izlazi iz tiska. Do kraja godine planiramo i njezinu promociju u Bazi u Adžijinoj 11.
Ostali projekti su tek u fazi istraživanja. Nedavno sam se vratila s kratkog rezidencijalnog boravka na otoku Korčuli na poziv Marije Borovičkić iz Sive zone i Lee Vene iz Galerije Miroslav Kraljević. One su u svoje višegodišnje istraživanje velolučke industrijske baštine, u kojem su se posebno usmjerile na žensku radnu snagu, željele u ovoj fazi uključiti i umjetnike. Nastavak projekta planiramo za sljedeću godinu.
*Božena Končić Badurina
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr možete pronaći na linku
Zahvaljujemo Boženi Končić Badurina na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
