Božidar Katić je multimedijski umjetnik rođen u Zagrebu 1983. godine. U ožujku 2022. magistrirao je na Universität der Künste u Berlinu na Institutu za umjetnost u kontekstu (Kunst im Kontext). Svoj prvi master iz umjetnosti stekao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine. Profesionalnim umjetničkim radom bavi se od 2012. godine. Izvodio je performanse i izlagao na samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Autor je nekoliko javnih skulptura, više intervencija u javnom prostoru, i dobitnik je nekoliko nagrada. Njegovi radovi čine dio Deutsche Telekom Art kolekcije i nekoliko privatnih kolekcija. Živi i radi u Berlinu.
U svojim radovima često traži ravnotežu između humora i ozbiljnosti same teme, pokazujući tako apsurdnost modernog i svakodnevnog života. Štoviše, odražava trenutna zbivanja i propituje strukturu politike, ekonomije, socijalni status i pozicije inferiornosti i superiornosti. Katićeve instalacije, video, body-art i performansi, zrcale prepoznatljivu političku i sociokulturnu kritiku, pokušavajući učiniti političke promjene, multikulturalno (su)postojanje i globalizaciju vidljivijima.
Više o umjetničkom procesu, pozadini njegovog bogatog opusa i najnovijem projektu pročitajte u nastavku!
► U svojoj umjetničkoj praksi prvenstveno si fokusiran na performans, javni performans, javne instalacije i intervencije. Zašto medij performansa i u kojim situacijama smatraš da javna umjetnost ima prednost nad galerijskom?
Božidar Katić: Performans sam krenuo koristiti zbog izvedbene kvalitete koje performans kao medij posjeduje, pogotovo kad je riječ o javnom nastupu.
Performans zbog dinamike izvođenja brzo i direktno komunicira poruku i vrlo je osoban, iskustven. Prilagodljiv je određenom trenutku, osjećaju, publici i umjetniku.
U svojim radovima prvenstveno se bavim idejom. Od ideje počinjem. Tijekom procesa tražim najadekvatniji medij za provođenje ideje u djelo/izvođenje rada.
Vjerujem da (uvijek) postoji medij koji će najbolje izraziti i prenijeti ono čime se pojedina ideja bavi. Često se bavim temama koje ukazuju na pojedine nepravilnosti u sustavu i društvu, pa kako se preko tih radova obraćam javnosti, performans ponekad bude najbolji izbor.
Umjetnost u javnom prostoru naspram galerijske umjetnosti je dostupnija javnosti, većem broju slučajnih prolaznika, svakom građaninu koji se nađe u blizini. Svaka skulptura, performans, intervencija imaju direktan utjecaj na svoju okolinu. Galerijska pak često služi samo određenoj publici.
Ako želimo nešto brzo i direktno iskomunicirati s javnosti, javna umjetnost ima prednost.
► Filozofski koncepti temelj su tvog istraživanja, poput koncepta istine kojeg tematiziraš u radu Truth Serum, koncepta ideje u aktualnom projektu Büro der Ideen, ili filozofije nacionalizma u radovima I’m sorry i Error itd. Takav pristup obogaćuje kontekst djela. Kako se koristiš literaturom i kako izgleda tvoj istraživački proces?
Božidar Katić: Mislim da se istraživački proces događa gotovo stalno. Stvari o kojima promišljam, svakodnevne situacije koje mi se dogode, ljudi s kojima se susrećem, literatura koju čitam, nelogičnosti i apsurdi ljudskog ponašanja i postojanja potiču i oblikuju ideje za nove radove i služe mi kao poligon za istraživanje.
► Tvoj umjetnički opus dobrim dijelom je protestnih nota i mogao bi se okarakterizirati kao društveno angažirana umjetnost. Koja je prema tebi društvena uloga umjetnosti i smatraš li da umjetnost ili umjetnici imaju određenu društvenu odgovornost?
Božidar Katić: U mom slučaju, reakcija kao javna umjetnička intervencija dolazi tek kada se oko pojedine nepravilne situacije nije dovoljno javno djelovalo niti reagiralo.Smatram da svi imamo društvenu odgovornost dok živimo u društvenoj zajednici.
U mom slučaju, reakcija kao javna umjetnička intervencija dolazi tek kada se oko pojedine nepravilne situacije nije dovoljno javno djelovalo niti reagiralo.
Kao što je to bilo u slučaju obnove nakon potresa.
Šest mjeseci nakon potresa trebao sam izvesti rad, akciju i intervenciju u javnom prostoru na Britanskom trgu u Zagrebu. Bila je nedjelja i akcija se odvijala u radno vrijeme tržnice. U javnim radovima često je potrebna medijacija s građanima i svima prisutnima te sam tako i ja počeo razgovarati s trgovcima i kupcima na placu o akciji koju izvodim. U jednom trenutku čak sam dobio podršku, koja je uslijedila riječima tipa – “Napokon netko!”, s čime se aludiralo na ignoriranje obnove od strane vlasti. Kada sam krenuo izvoditi akciju, isti ljudi koji su maločas stajali uz mene, odnosno uz moju namjeru, rekli su da ne mogu to raditi ispred njihovog štanda jer ću im otjerati mušterije.
Ubrzo nakon toga akcija je zabranjena za izvođenje.
Mislim da ova situacija vrlo dobro ilustrira kompleksnost društvene uloge i odgovornosti pojedinca i svih nas koji preuzimamo jednu takvu odgovornost na sebe.
► Tematska preokupacija važnosti javnog prostora prisutna je u tvojim javnim intervencijama i instalacijama Playground 0.175, Red Zone, Mirage, 18th hole i Futurepast, od kojih svaka na svoj način kritizira određene postupke lokalnih vlasti i urbanističke odluke. Kako su nastali ti radovi i kako su odabrane lokacije radova? Također, budući da zadnjih godina živiš u Njemačkoj, gdje su općenito urbanistički standardi viši nego u Hrvatskoj, kako je to utjecalo na tvoje poimanje javnog prostora?
Božidar Katić: Svi od spomenutih radova direktno su vezani za lokaciju na kojoj su izvedeni. Playground 0.175 rad je koji je predstavljen i nagrađen na 43. Zagrebačkom Salonu, a trebao je biti izveden na tada svježe obnovljenom Kvaternikovom trgu. Trg je prije preuređenja odisao neobičnim spojem socijalne estetike Zagreba iz 1980-ih i romantične točke društvenog sastajanja. Nakon preuređenja postao je usamljeni otok odsječen od njegovih potencijalnih korisnika. Kroz taj rad želio sam podsjetiti ljude na ono nešto vrijedno što se tu nekada nalazilo, te tako postaviti pitanje: Kako smo pristali odreći se svega toga u zamjenu za ovaj nedostupan privatizirani otok?
Red Zone ili Crvena zona naziv je intervencije u javnom prostoru koji dijeli ime s najskupljom tarifom za parkiranje u Zagrebu. Rad je nastao 2010.godine u vrijeme kada je u Zagrebu izgubio život invalid u kolicima koji je pokušavao zaobići nepropisno parkirani automobil. U to vrijeme sam učestalo prolazio Keršovanijevim trgom kraj Kvatrića i jedva se probijao kroz usku džunglu automobila, gdje bi nerijetko vozači auta vozili agresivno i brzo te se parkirali posvuda oko parka zabarikadiravajući ulaze u park i samim time ugrožavajući sigurnost djece i ostalih korisnika parka. Napravio sam umjetničku intervenciju u parku gdje sam brašnom iscrtao parkirna mjesta na zelenoj površini.
Mirage je intervencija i instalacija u javnom prostoru nastala u Mostaru na Španskom trgu. Španski trg je centralni trg prepolovljen neformalnom granicom između hrvatskog i muslimanskog dijela grada. U doba izvođenja intervencije, renovirana je samo jedna polovica trga, jer jedan dio pripada hrvatskom, a drugi muslimanskom dijelu građana, odnosno gradskoj upravi. Tu sam osim oslikavanja sjena nekadašnjih posjetitelja trga, pustio zvuk djece u igri popraćen s mirisima cvijeta Irisa Perunike, nacionalnog cvijeta Hrvatske i Ljiljana, nacionalnog cvijeta Bosne i Hercegovine.
18th hole je privremena javna instalacija koja govori o uništavanju izuzetne bioraznolikosti na planini Srđ iznad Dubrovnika u zamjenu za potencijalni upliv novca koji bi se ostvario izgradnjom golf terena s luksuznim hotelom. “18. rupa” aludira na broj polja/rupa u golfu koji iznosi 18. Postavljeno je 18 golf zastavica po cijeloj površini gradske jezgre sa svrhom kako bi se dubrovačka javnost potaknula na borbu protiv ekocida.
Javni prostor doživljavam kao veliki, zajednički dnevni boravak. Isto tako, kao što sam već spomenuo, dokle god živimo u zajednici, vjerujem da trebamo međusobno surađivati.
Razlike u upravljanju javnim prostorom u Zagrebu i Berlinu su velike. Ne mogu se oteti dojmu da se u Zagrebu, u dnevnom boravku javnog prostora, čini kako uvijek netko drugi drži daljinski upravljač, kao da je upravljač nedostupan i stalno izmiče iz ruku javnosti.
Parkovi i javne površine u Zagrebu se ponekad čine kao vlasništvo organa vlasti. Sjećam se, dok sam bio mlađi, još za vrijeme studija na zagrebačkoj likovnoj akademiji, kako bi nas policija pretresla i skidala do gola ako bi se sreli u nekom od zagrebačkih parkova, nebitno o kojem se dijelu dana ili dijelu grada radilo. To smatram kršenjem ljudskih sloboda. Također, parkovi se preuređuju u parkirališta i prodajne centre, bez javne rasprave, s namještenim natječajima itd. Ne mari se za čovjekovu potrebu za javnim prostorom.
U Berlinu je drugačije. Berlin je ipak, kao zapadni grad, puno duže upoznat s problematikom betona i samoodrživosti, ljudskim potrebama, gotovo je nemjerljivo bogatiji od Zagreba, i ima blizu 4 milijuna stanovnika. Velika količina stanovnika te upoznatost s problematikom na širem javnom nivou stvorili su brojne aktiviste koji se bore za opstanak i razvoj javnog prostora.
► Tvoj novi projekt Büro der Ideen interaktivni je performans. Što za tebe osobno i tvoju umjetničku praksu znači participacija javnosti u procesu izražavanja?
Božidar Katić: Participacija javnosti često je sastavni element u mom izražavanju kao i što su to elementi lokacije, medija i ideje. Participacija u umjetničkom djelu bi se mogla okarakterizirati kao igra, a igra u svojoj prirodi stvara vlastitu sferu postojanja te stvara zanos u kojem igrači svojevoljno odustaju od svoje uobičajene uloge i na sebe preuzimaju ulogu igrača. Kroz tu ulogu, sudionik doživljava svoju okolinu i novo postavljena pravila igre te direktna involviranost u samu problematiku, igraču omogućuje jasan uvid u središte teme/nepravilnosti.
Kada je riječ o interaktivnom performansu Büro der Ideen, participacija je nužna, jer je u ovom slučaju participacija jedan od ključnih elemenata rada.
► U izložbenom prostoru koji reprezentira radni ured, ti za radnim stolom dočekuješ posjetioce/participante performansa. U prostoru se nalaze vizualni markeri koji korištenjem Augmented-Reality (AR) mobilne aplikacije prezentiraju 3D modele tvojih 25 ideja koje izlažeš i ujedno nudiš i prilagođavaš posjetiocima/participantima za njihovo daljnje korištenje tim idejama. Koja je funkcija tako organiziranog i opremljenog galerijskog prostora i jesu li tvoje izložene ideje kategorički ili narativno povezane?
Božidar Katić: Büro der Ideen se bavi prodajom umjetničkih ideja zajedno s autorstvom te je otvoren za širu javnost. Kroz ovako minimalistički uređen prostor koji ne sadrži radove nego samo markere potrebne za prikaz pojedine ideje na tabletu u obliku 3D modela, koristeći se AR tehnologijom, želim stvoriti prostor u kojem svi elementi, od dizajna prostora, preko načina na koji su ideje prezentirane, do samih ideja, tvore konstruiranu situaciju koja istražuje poziciju umjetnosti u suvremenom društvu.
Sve ponuđene ideje su moje ideje koje sam godinama skupljao, zapisivao po blokovima i papirićima oko sebe.
Trenutno imam pet gotovih ideja koje sam konceptualno i vizualno razvio kao dio magistarskog rada, dok sam studirao na Institutu za Umjetnost u Kontekstu na UdK u Berlinu. Büro der Ideen je planiran kao dugoročni projekt u kojem ću dodavati ideje u mobilnu aplikaciju kako koja ideja bude finalizirana.
Mnoge od ideja koje će biti ponuđene u Büro-u ne odgovaraju mom umjetničkom izrazu, a poneke su preskupe ili nemam dovoljno vremena da bi se u ovom trenu upustio u njihovu produkciju, stoga sam ih odlučio ponuditi drugima koji imaju interes za bavljenjem umjetnosti, a nisu znali odakle bi počeli. Neke od tih ideja bih volio vidjeti realizirane u umjetnička djela. Jednako tako, ponuđene ideje mogu biti zanimljive kao proizvod i umjetnicima u krizi, odnosno umjetnicima kojima se približavaju rokovi za izložbe, ali ne mogu stvarati zbog umjetničke krize ili zbog nekih drugih razloga.
► Ne mogu se oduprijeti dojmu projekta Büro der Ideen kao distopijske slike komercijalizirane i automatizirane umjetnosti pri čemu ideja postaje robom kojom se trguje u smislu kupoprodaje autorstva. Takva konstruirana situacija preispituje poziciju umjetnosti i ulogu umjetnika u suvremenom svijetu. Kakvom ti procjenjuješ suvremenu poziciju i putanju razvoja umjetnosti? Također me ideja birokratizacije umjetnosti asocirala na Orwellov novogovor. Je li kontrola, prvenstveno kontrola umjetnosti, jedan od motiva projekta?
Božidar Katić: Ovaj čin prodaje umjetničke ideje i pripadajućih autorskih prava, umjetničko djelo postavlja u poziciju svakodnevnog predmeta. Kupnjom kupac postaje i autor. Tim činom poistovjećivanja umjetničke ideje sa svakodnevnim predmetom, želim otvoriti diskurs/raspravu koja se bavi pitanjima koja proizlaze iz ovog projekta:
Znači li činjenica da kupac postaje autor, da automatski postaje i umjetnik kada izvede djelo i potpiše ga?
Što se zapravo događa s umjetnosti, a što s umjetnikom?
Prestaje li umjetnost biti umjetnost kada je izvodi ne umjetnik, bez obzira na to je li ideja potekla od umjetnika?
Suvremena pozicija umjetnosti trenutno se formira oko produkcije i postprodukcije, u smjeru hiper-realnosti. Davno je umjetnost prestala biti, kako to Duchamp naziva, retinal art – umjetnost oka, odnosno prikazivanje zbilje realnim opisima te se počela baviti koncepcijskim i kasnije konceptualnim, jezičnim, teorijskim i osjetilnim itd. To je otvorilo vrata i omogućilo prelijevanje umjetnosti na druge discipline. Stvarnost oko nas, zbog tehnološkog razvoja, brzog prijenosa ideja, postala je za pojedinca kompleksnija nego što je bila ranije. Uz golemu količinu podataka, istinitih i neistinitih, brzinu života, rapidnih promjena u svijetu te tranzicijskim (pre)oblikovanjem svjetskih kultura, događa se mentalni kaos i jedna opća hektičnost i eklektičnost. Umjetnost kao i do sada, i danas u stopu prati razvoj svijeta i civilizacije te umjetnik proizvodi umjetnost doživljavajući svijet kroz novonastalu prizmu hektičnosti i eklektičnosti, i ta umjetnost je jednako tako hektična i eklektična ili kako to Jörg Heiser naziva – super-hibridna.
Sviđa mi se tvoja referenca na Orwellov novogovor, i mogu vidjeti puno poveznica s tim. Ukoliko bi se umjetničke ideje počele prodavati kao uobičajena roba, čini mi se da bi moglo biti materijala za manipulaciju javnim mnijenjem, kontroliranjem, biranjem i cenzuriranjem umjetničkih ideja ponuđenih na policama, ali nisam se s tim baš bavio.
► Projekt planiraš ponavljati na različitim lokacijama u različito vrijeme kroz određeni broj godina. Koja je zapravo dugoročna vizija projekta i možemo li izvedbu istog performansa očekivati u Hrvatskoj?
Božidar Katić: Dugoročna vizija projekta bila bi stvoriti brend Büro der Ideen, koji bi imao urede po cijelom svijetu. Nadam se i jedan u Hrvatskoj.
Büro der Ideen služi kao alat koji preispituje poziciju umjetnika i umjetnosti u suvremenom svijetu, ne kao platforma za zaradu. Poželjno bi bilo imati s druge strane dovoljan broj umjetnika i kulturnih radnika koji bi se protivili ovakvom pozicioniranju umjetnosti, jer tek bismo tada mogli otvoriti konkretan diskurs o cijeloj priči. Vrlo distopijski, kako si to i ranije primijetio. Distopijom do utopije.
Projekt Büro der Ideen pratite na Instagram profilu @biroderideen. Božidarov rad pratite na web stranici www.bozidarkatic.net.
