Damir Očko (1977.) je vizualni umjetnik. Živi i radi u Zagrebu. Izlagao je, između ostalog, u Künstlerhaus Halle für Kunst & Medien u Grazu, Palais de Tokyo u Parizu, Kasia Michalski Gallery u Varšavi, Nacionalnoj galeriji u Pragu… Predstavljao je Hrvatsku na 56. Venecijanskom bijenaleu s radom Studies on Shivering. Razgovarali smo o njegovim video radovima, o potencijalu poezije, o društvu, traumi, nasilju i mogućnosti nade…
*Damir Očko (fotografija sa snimanja filma “The Third Degree”) / foto: Damir Žižić
► Gledajući filmove, učinilo mi se kao da radiš s tijelima u otklonu? Recimo, tijela koja se smrzavaju, pokušavaju održati ravnotežu, tijela koja su pretrpjela traumu? Na koji te način privlači tijelo u tvom radu?
Damir Očko: Moji radovi zapravo polaze od problematika vezanih uz odnos između pojedinca i društva, bilo kroz teme nasilja ili društvenih opresija kojima se često bavim. Tijelo je nekako bazični materijal kroz koji mi je najlakše govoriti o tim temama. Posebice kada se radovi bave temama poput opresije i kontrole.
► U tom pogledu je li tijelo medij ili subjekt ili oboje?
Damir Očko: Zapravo oboje. Mislim da su u mojim radovima granice između subjekta i medija vrlo fluidne. Primjerice, u The Third Degree kamera prati tijela žena obilježena ožiljcima od opeklina i vrlo je teško razlučiti gdje se točno nalazi subjekt u tom radu jer ista ta kamera kontinuirano reflektira samu sebe kroz instalaciju od ogledala. Subjekt je zapravo negdje između tijela s ožiljcima koja reflektiraju određenu vrstu nasilja i cijelog pozadinskog mehanizma snimanja. To “između” je upravo i prostor koji me zanimao u tom radu. Konkretno, prostor empatije i zajedništva.
*Damir Očko: “The Third Degree”, 4k video, 2015. / zahvalnošću autora
► Kako pronalaziš tekstove? Pišeš li ih sam?
Damir Očko: Sam pišem sve svoje tekstove. Čak i kada se radi o DADA poeziji koja je iz konceptualno bitnih razloga prikupljana iz drugih izvora poput teksta iz filma DICTA I koji je cut-out iz Brechtovog teksta: Writing the truth: five difficulties. I te tekstove smatram vlastitom poezijom.
► Je li eksperimentalan film prostor gdje se poezija može najkompleksnije realizirati?
Damir Očko: Eksperimentalni film je vrlo široka kategorija, a ja nisam baš oduševljen kategorijama. Prostor vlastitog filmskog jezika doživljavam kao prostor unutar kojeg je moguće realizirati različite segmente na vrlo specifičan način. Radi se o pristupu. Poeziji unutar filmskog jezika pristupa se na sasvim drugačiji način. Svakako je dio šire cjeline i nije sama sebi ni tema niti centar rada.
► Kako koncipiraš izložbe i izlaganje filmova?
Damir Očko: Moje izložbe su vrlo različite. Filmovi zapravo rijetko dolaze kao instalacije, ali svakako prostor oko samih filmova često služi kao platforma za ostale radove.
Format izložbe je format filma – mjesto gdje se neki, unutar samog filma teže čitljivi, elementi mogu lakše obrazložiti. Činjenica da imam takav prostor omogućuje mi da drugačije balansiram različite segmente unutar samog prostora filma.
► Imaš li umjetnike za koje bi rekao da su ti bili formativni utjecaji?
Damir Očko: Moj rad je dosta specifičan tako da se formativno nisam previše oslanjao na druge umjetnike, no svakako je bilo umjetnika koji su u različitim fazama imali određenog utjecaja, možda ne direktno na formu mojeg rada koliko na širinu razmišljanja i vizije o tome što sve umjetnost može. György Ligeti, Helmut Lachenmann, Pierre Huyghe, Ivan Kožarić…
*Damir Očko: “TK”, 4k video, 2014. / zahvalnošću autora
► Možemo li govoriti o homoerotici u tvojim radovima?
Damir Očko: Mislim da se radi o jednom vrlo skučenom pogledu na moj rad. Zapravo moji radovi nisu erotični niti su to neke teme kojima se bavim. Svjestan sam da kada se radi o radovima koji su otvorene cjeline poput mojih, nije moguće potpuno uvjetovati kako će i što netko iščitati i projicirati u određene segmente mojeg rada, ali kad me već pitaš, mislim da se ipak radi o tvojim projekcijama. Pretpostavljam da misliš na performere iz filma TK. Na tom filmu sam radio s ekipom koja se bavi ekstremnim sportskim disciplinama ne zato što su dobro izgledali, nego zato što je mehanika cjelodnevnog snimanja na -14 zahtijevala fizičku spremnost kakvu malo tko ima. Drugi razlog je bio što sam pod svaku cijenu želio izbjeći davanje bilo kakvih konfliktnih emocija na samu filmsku sliku, što bi se svakako dogodilo da sam radio s performerima koji bi puno teže podnijeli uvjete snimanja. Dicta II prati rubove kontaktnog sporta, odnosno mjesta na kojima se manifestira fizički safeword u trenucima kada situacija ode predaleko. Film se bavi kontroliranim nasilnim odnosima. Meni je osobno bilo fascinantno koliko razumijevanja ti dečki imaju jedan za drugog u situaciji koja vrlo lako može izmaknuti kontroli.
*Damir Očko: “DICTA II”, 4k video, 2018. / zahvalnošću autora
► U DICTA I, imamo slijep autoritet? Je li to ekonomija koja se hrani prva?
Damir Očko: Zapravo se ne radi o slijepom autoritetu, već mimikriji autoriteta koji je u samom filmu prisutan na nekoliko razina. Prva, ona očita i vizualna je narator koji ima naslikane lažne oči. Bilo mi je zanimljivo raditi na tenziji direktnog pogleda koji je zapravo iluzija. Druga razina se očituje kroz jezik. Svaka je rečenica izrezana iz teksta te ponovo sastavljena s nekim “slučajnim” smislom koji unutar samog rada poprima prepoznatljivu formu autoritativnog govora. To je druga razina mimikrije. Rad propituje ne samo stanje autoriteta u suvremenom političkom diskursu, nego i mehanizam konstrukcije laži i istine.
*Damir Očko: “DICTA I”, 4k video, 2017. / zahvalnošću autora
► TK i DICTA II postavljaju slično pitanje o bes pomoćnosti? U TK, ta fizički spremna tijela su bespomoćna pred hladnoćom U DICTA II, nema stajanja, riječi više nemaju performativnu moć.
Damir Očko: TK je rad koji se bavi kompleksnim odnosima između društva kontrole i latentnog nasilja kroz niz poema od kojih svaka dotiče neki drugi aspekt istog. DICTA II razlaže koncept sigurnih riječi (safewords) kao pauze unutar kontroliranih, dogovorenih i često nasilnih situacija. Ako uzmeš u obzir politički kontekst koji DICTA I donosi vrlo direktno, čitljivo je da DICTA II, problematizirajući koncept sigurnih riječi, polemizira o trenutnom stanju demokracije.
► Misliš li da u kasnom kapitalizmu, više ne postoje safewords?
Damir Očko: Mislim da smo zaboravili koje su.
► Gledajući radove, učinilo mi se kao da u svakom pokušavaš problematizirati nadu?
Damir Očko: Nada je svakako dio cijele priče. Pogotovo kada se radovi bave traumama.
*Damir Očko (fotografija sa snimanja filma “The Third Degree”) / foto: Damir Žižić
Razgovarao: Dino Pešut / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Damiru Očku na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
