Za vrijeme ovogodišnjeg izdanja festivala Organ Vida dobila sam priliku razgovarati sa svjetski renomiranom fotografkinjom Danom Lixenberg, javnosti poznatoj kao oko koje se nalazi iza portreta brojnih zvijezda devedesetih poput Tupaca, Biggieja, Sinead O’Connor, Iggy Popa ili Princea, ali i današnjih celebrityja poput Georgea Clooneya, Eminema, Jay-Z-ja te mnogih drugih no ono što je mene znatno više zaintrigiralo, i što je umjetničkoj sceni važnije, svakako su njezini projekti uglavnom koncentrirani na male zajednice ljudi.
*Dana Lixenberg na festivalu Organ Vida 2017. (foto: Samir Cerić Kovačević)
Lixenberg je rođena u Nizozemskoj 1964. godine, 1993. je otišla u New York na praksu i ondje ostala 28 godina. Preokret u karijeri donio joj je rad u časopisu VIBE tijekom devedesetih godina, u kojem je pronašla kreativni dom, ali i odskočnu dasku za daljnje ozbiljno bavljenje fotografijom. Njezin interes za fotografiju rodio se nenadano u osamdesetim godinama kad je prvi put posjetila i zaljubila se u New York, a oduvijek je privlače dugoročni fotografski projekti koji prate marginalizirane zajednice na geografski određenom prostoru.
Jedna od njih jest i projekt Imperial Courts socijalnog stanovanja, za koji je ove godine nagrađena prestižnom fotografskom nagradom Deutsche Börse, zatim portreta posjetitelja prenoćišta za beskućnike u Jeffersonvilleu ili portreti stanovnika nestajućeg otoka Shishmaref na Alaski. Nagrađivani Imperial Courts njezin je najdugoročniji projekt, započet je davne 1993. godine, a na njemu, zvuči gotovo nevjerojatno, radi i danas. S godinama je ostvarila bliske prijateljske veze s članovima zajednice čime je projekt nadišao sve ostale na kojima je radila te postao njezinim životnim djelom.
*Dana Lixenberg na festivalu Organ Vida 2017. (foto: Samir Cerić Kovačević)
Dana je za mene našla vremena noć prije odlaska iz Hrvatske, a uz moju se znatiželju prisjetila svih najznačajnijih trenutaka svoje umjetničke karijere, ali i života.
► Ispričajte mi o svojim počecima, odnosno što vas je dovelo u New York i kako ste se zainteresirali za fotografiju?
Dana Lixenberg: U New York sam stigla odmah nakon srednje škole, u osamdesetima, gdje sam radila kao dadilja, odnosno au pair, i ondje sam upisala početni tečaj fotografije koji se održavao kao noćna škola u Parsonsu. Namjeravala sam studirati psihologiju nakon New Yorka, u Nizozemskoj, ali istovremeno me odlazak na sveučilište nije privlačio. No oduvijek me interesirao film, možda čak više od fotografije no nikad nisam sebe vidjela kao filmaša jer mi je samotni radni proces fotografa bio intrigantniji. U osamdesetima sam bila uvjerena da je potrebno biti vrlo tehnički spretan za rad s fotografijom no ubrzo nakon tečaja shvatila sam da to nije tako. U mojoj srednjoj školi bili su neki dečki koji su znali izvrsno izmjeriti svjetlost i tome slično, što sam tad smatrala vrlo kompliciranim, ali to je nešto što se može vrlo brzo naučiti. U New Yorku je bilo mnogo mogućnosti pohađanja tečajeva i mislila sam: par godina ću na taj način studirati fotografiju i to je to… Ali kad sam razvila svoj prvi film, isprintala prvu fotografiju – to se činilo kao čarolija i nešto u meni je istog trenutka kliknulo. Naravno, dug je put do trenutka kad možeš živjeti samo od fotografije i to mi je tad bilo vrlo daleko, ali sam barem znala što želim raditi u životu.
► Zašto niste odmah na početku ostali u New Yorku i ondje studirali fotografiju?
Dana Lixenberg: Bilo je preskupo studirati fotografiju u New Yorku, ondje sam prvotno otišla kako bih proširila vlastite horizonte. U to vrijeme, kad biste nekamo otišli, uistinu biste bili nedostupni s obzirom na cijenu telefonskih poziva. No vratila sam se u Nizozemsku, odslušala još fotografskih kolegija kako bih sastavila portfolio koji sam trebala kako bih upisala višu umjetničku edukaciju. Zatim sam odlučila upisati London School of Photography gdje sam provela dvije godine umjesto tri – zaželjela sam se doma, a London je u to vrijeme bio prilično tmuran. Veselila sam se povratku u Amsterdam gdje sam se zaposlila kao fotografski asistent i završila još dvije godine studija na Rietveld Academie, nakon koje se očekuje odrađivanje prakse u trajanju od godinu dana. Tada sam se odlučila vratiti u New York. Ali ovaj put sam ostala 28 godina!
*Dana Lixenberg – Dee-Dee with her son Emir (2013.); iz serije Imperial Courts
► Što vas je nagnalo da ostanete u New Yorku tako dugo vremena?
Dana Lixenberg: Odsjek za fotografiju na Rietveld Academie nije tada bio baš inspirativan, a dotad sam već odradila sveukupno četiri godine školovanja za fotografa, pa sam u New Yorku, koji sam već tada jako voljela, počela raditi kao asistent fotografima te sam odlučila ostati dok god se moj posao kreće u dobrom smjeru. Kad god bih se na određeno vrijeme vratila u Nizozemsku pokazivala bih svoje radove ondje pa sam tako počela raditi za neke nizozemske časopise. U jednom trenutku sam napokon imala dovoljno radova da mogu prestati asistirati – tad su ljudi počeli primjećivati moje radove u Nizozemskoj i bila sam pozvana na sudjelovanje na festivalu fotografije Naarden 1993. Odlučila sam da želim napraviti novu seriju radova. Upravo sam se vratila s putovanja u Los Angeles gdje sam, između ostalog, radila s jednim novinarom koji je pisao o obnovi južnog dijela grada nakon pobuna povodom suđenja Rodneyju Kingu. Takva putovanja za časopis bila su vrlo standardna, foto-reporterska, ali činilo mi se zanimljivim vratiti se ondje i pogledati iza ruševina, otići među zajednice koje ondje žive. Prvotno sam htjela fotografirati članove bandi.
► Zašto ste fotografirati članove bandi i kako ste namjeravali doći do njih?
Dana Lixenberg: Zanimljivo mi je bilo vidjeti na koji način su mediji prikazivali zajednicu koja živi u tom području. Radeći na priči o obnovi upoznala sam Black Carpenter’s Association koji su bili radnici i aktivisti, a koji su se bunili protiv ponude poslova. Odnosno, bilo je vidljivo da se uglavnom zapošljavaju većinski bjelačke ekipe. Oni su prvi ljudi koje sam upitala znaju li članove bandi, a oni su me preusmjerili Tonyju Bogartu, koji je bio OG i vođa Crips bande. U to vrijeme on je bio posvećen ugovaranju primirja među bandama Crips i Bloods nakon dugogodišnjeg rata koji je trajao sve od sedamdesetih godina do tada. To nije zaustavilo nasilje jer sad možda ima i više nasilja među različitim grupama unutar jedne bande. Ljudi se identificiraju s bandom ondje, ali ne sudjeluju svi u takvim aktivnostima već na taj način pronalaze pripadnost. Uglavnom, Tony je živio izvan Imperial Courts socijalnog stanovanja, ali bio je ondje svakodnevno. Funkcionirao je kao vođa zajednice, organizirajući primjerice izlete za djecu, na neki način se htio iskupiti i inspirirati mlade da krenu drugim putem, nakon što je godinama aktivno sudjelovao u kriminalnim aktivnostima, što se na kraju pokazalo lošim s obzirom na to da je ubijen godinu dana kasnije od strane nekoga iz vlastite zajednice. Prvi sastanak s njim i njegovim prijateljem bio je loš jer sam se osjećala glupo. Oni su me intervjuirali, ali ja i dalje nisam bila sigurna što točno želim raditi s njima, samo sam znala da želim raditi portrete.
*Dana Lixenberg – DJ (1993.); iz serije Imperial Courts
► Na svojem predavanju u sklopu Organa Vida rekli ste da su vas pitali “Što mi dobivamo iz toga?”
Dana Lixenberg: Da, jesu, a ja sam odgovorila da im ne mogu to reći već samo pokazati kako ću raditi, ali da znam da želim prikazati drugačiju sliku njih nego li je ona u medijima. Htjela sam da portreti budu velikog formata, nimalo dramatični, tihi i s fokusom na individuu ili zajednicu. Imalo je smisla koncentrirati se na Imperial Courts jer sam ondje mogla ući preko Tonyja. To je jedno od najstarijih socijalnih stanovanja u Los Angelesu, u Wottsu. Na satelitskoj karti jasno se vidi da je izgrađeno simetrično kao rešetka i doslovno je geto u smislu da je ondašnja zajednica izolirana bez pristupa dobroj edukaciji i dućanima s hranom.
► Kako se nastavila priča s fotografiranjem članova bandi u Imperial Courts?
Dana Lixenberg: Tony je bio neodlučan oko cijele priče, ali nakon što je vidio testno fotografiranje koje sam odradila s njegovim prijateljem svidio mu se rezultat. Rekao je da će raditi sa mnom na što sam odmah započela planiranje. Zatražila sam financijsku potporu koju sam i dobila, ali sam fotografiranje morala završiti u samo mjesec dana. Kad sam se vratila kako bih to odradila, Tony je opet postao neodlučan i osjećala sam da moram ispočetka tražiti njegovo odobrenje. Doveo me na sastanak bandi i tada sam napravila par portreta, no oni su inzistirali na pokazivanju znakova pripadnosti određenoj bandi i, iako je to bilo zanimljivo, nije bilo ono što sam htjela. Počela sam se osjećati nemirno, već sam kupila fotoaparat i leću koju dan danas koristim, ali nisam imala što fotografirati, a rok se bližio… Onda je Tony jedan dan trebao prijevoz i dopustio mi je da vozim. Mislim da je našem odnosu pomoglo to što nisam bila iz SAD-a. Došla sam iz zemlje koja je bila progresivna s liberalnim zakonima o drogama. Taj dan sam odvezla sam u Imperial Courts i pomislila „Napokon sam ovdje!“ Njegovog prijatelja Andrea, koji je upravo izašao iz zatvora i trebao posao, samo zaposlila kao asistenta, jer mi je budžet to dopuštao i to mi je olakšalo prilaženje ljudima jer me Tony nije ni sa kim upoznao, a i smatrao je da niti jedna osoba neće htjeti biti fotografirana. U mjesec dana napravila sam cijelu seriju radova.
*Dana Lixenberg – Big Shaan (1993.)/ Buddy (2009.) / J pregnat with Kadejah (2008.); iz serije Imperial Courts
► Ljudi u to vrijeme, pričamo o devedesetima, nisu niti imali mnogo svojih fotografija? Pristup fotoaparatu bio je ograničen s obzirom na tehnologiju, zar ne?
Dana Lixenberg: Tada su eventualno imali službene portrete napravljene u nekoj robnoj kući, ali osim toga, ne. No čak i danas ljudi više cijene fizičku fotografiju. Fotografiranje im je bilo zanimljivo jer postoji određena doza formalnosti u procesu. Posebno u početku, muškarci su htjeli pozirati i nositi naočale, no rekla sam im da im želim vidjeti oči, a ne znakovlje bande… Svijet ih uvijek vidi na taj način, ja želim napraviti elegantan, jednostavan, ali jak portret i mislim da su to shvatili. Nakon što sam snimila portrete bojala sam se da će biti dosadni, jer sam izostavila dramu. Jednostavnost možda nije ispravna riječ za ono što sam htjela postići – samo sam htjela portret koji ne sugerira i ne ilustrira osobu na određen način.
► Ono što sam primijetila je da u portretima vi ne dominirate kao fotograf. Vidim da postoji određen i vrlo zamjetan stil u cijelom vašem opusu, ali portretirana osoba ne postaje samo predmetom na fotografiji. Na vašim fotografijama ljudi izgledaju kao ljudi.
Dana Lixenberg: Projiciram mnogo sebe u svoj rad. Osjećam da postoji ta projekcija, ali na način da se nadam da gledam u nešto tako da promatrač može također osjetiti povezanost s osobom preko samog sebe. Fotografiranje nekoga za mene mora biti prirodno. Ako osjećam da je forsirano, ne funkcionira. Pokušavam napraviti prostor u kojem se osoba može prepustiti procesu i gdje se nešto može otkriti iz njihovog držanja, na način da osjete sami sebe. Posebno kad fotografiram slavne osobe, koje se ne vole fotografirati, pokušavam se što više kretati oko njih dok na kraju sami ne uđu u pozu koju zatim fotografiram. Fokusirana sam na izgradnju slike, a ljudima je potreban prostor kako bi se opustili u tu sliku što uključuje uglavnom suptilne geste i promjene.
*Dana Lixenberg – Snoop (1993.); iz serije Imperial Courts
► Jeste li se često susreli s prekidom snimanja zbog neprirodnosti situacije?
Dana Lixenberg: Ako se radi o plaćenom fotografiranju, uvijek moram učiniti sve da funkcionira. No, na primjer, u Imperial Courts sam vrlo brzo znala da s nekim ljudima jednostavno ne mogu raditi. Nema to veze s njihovim izgledom, već s time da se nešto mora dogoditi, a ne dogodi se, ili jednostavno nisu fotogenični. Također želim da fotografija bude na neki način gotovo podignuta s portretirane osobe. Fotografija može postići neku veličinu, neku pojačanu realnost… To se vidi u velikim formatima u kojima sam radila Imperial Courts portrete, a ne proizlazi iz neke akcije ili dramatičnosti. Portretirana osoba je smrznuta u vremenu, život se nastavlja, već je minuta kasnije i zato su fotografije svojevrsna fikcija. Promatrač može provesti puno vremena čitajući sliku na različite načine, o tome što se dogodilo prije, a što kasnije, gotovo kao neki portal u drugo vrijeme. Promatrač neće ništa znati o osobi koju gleda, ali će postići emocionalnu vezu sa slikom, a meni je zanimljivo da sam stvorila taj trenutak.
► Jeste li ostali u kontaktu s ljudima iz zajednice Imperial Courts?
Dana Lixenberg: Da, čim sam napravila fotografije donijela sam ih ondje, ali sam i posjećivala Imperial Courts kad god bih se našla u Los Angelesu. Jednom sam upravo ondje imala izložbu te serije, čiji je tijek snimala nizozemska snimateljska ekipa koja me također snimala i u Jeffersonvilleu, mom projektu o beskućnicima. Pozvala sam sve iz zajednice na otvorenje izložbe i piće, ali nitko se nije pojavio.
*Dana Lixenberg – Nu-Nu (2009.) / Spider (1993.) / Sol (2013.); iz serije Imperial Courts
► Što mislite koji je razlog njihovog nedolaska na izložbu njihovih portreta?
Dana Lixenberg: Sad znam bolje, naučila sam kroz godine posebno od mog ponovnog posjećivanja od 2008. godine. Ljudi su ondje vrlo nelagodni kad izlaze iz svoje zone sigurnosti. Danas bih postupila drukčije. Organizirala bih poseban nulti dan izložbe samo za njih kako bi u miru mogli sve vidjeti, a da se ne osjećaju promatrano. Lako je zaboraviti kako je njima, ljudi ih identificiraju kao „one iz geta.“ Kad sam u Imperial Courts odmah mogu vidjeti tko nije odande i to se ne odnosi na rasu već na ekonomski status. Istovremeno to je njihov dom, sigurna zona, ali i mjesto puno negativnih konotacija zbog kojih djecu žele odgajati izvan te zajednice. Kada sam razgovarala s djecom ondje, od možda deset ili jedanaest godina, govorili bi „kad sam bio mali“ jer s deset godina ondje je već doživio pucnjave, mnogima su bližnji u zatvoru, a mnogi su izgubili voljene zbog nasilja.
► Kad je projekt Imperial Courts prvi put doživio veću izloženost?
Dana Lixenberg: Pokazala sam radove časopisu Vibe nakon izložbe u Nizozemskoj, a njihova reakcija bila je puna entuzijazma. Portreti su odmah uklopljeni u časopis kao portfolio koji je pratila samo jedna pjesma o ljudima Wottsa. Nije bilo novinarski ili senzacionalistički, bio je to elegantan prikaz mog rada i zajednice koju sam fotografirala.
► Kakav je bio vaš nastavak rada u časopisu Vibe?
Dana Lixenberg: Jedan od urednika je nešto kasnije moj rad opisao kao pomoć pri stvaranju vizualnog identiteta Vibea, odnosno odnošenje prema hip-hopu kao ozbiljnom, radije nego okretanje za stereotipnim prikazima. Jedan od prvih zadataka za Vibe mi je bio portretirati Tupaca Shakura, kojeg su dotad uglavnom fotografirali s naglaskom na njegove tetovaže i povezanost s bandama. Ja sam krenula u drugom smjeru, koji mi je više odgovarao, a koji se koncentrirao na samu osobu. Ja nisam glazbeni fotograf u smislu da nisam fan, odnosno, ne pristupam kao fan, iako volim hip hop. Mnogi fotografi su uronjeni u kulturu i pokušavaju biti „dio ekipe“. Sa mnom jednostavno nisu znali što da o meni misle, što mi je na kraju omogućilo da fotografiram mnoge nevjerojatne ljude poput Jay Z-ja ili Curtisa Mayfielda, ali i da radim na dokumentarnim projektima poput snimanje tzv. Aggressives, subkulture mladih hip hop lezbijki u devedesetima ili priče o Steppin dance movement u Chicagu.
*Dana Lixenberg – Tupac Shakur (1994.), za magazin VIBE
► Što je za Vas značio rad u Vibeu devedesetih godina?
Dana Lixenberg: Vibe je u svojim ranijim godinama bio vrlo vizualno snažan. Ja sam to shvatila tek retrospektivno, da sam nekako imala veliku sreću završiti upravo tamo i ondje pronaći svoj kreativni dom, posebno pod vodstvom inteligentnog i promišljenog urednika fotografije, Georgea Pittsa. On je bio vrlo utjecajan, a kasnije je radio kao urednik Lifea te profesor na Parsonsu u New Yorku. Preminuo je prošle godine, a ispratilo ga je mnogo ljudi. Meni je s godinama postao blizak prijatelj i osjećam da mi je pružio platformu za vlastiti glas. Zbog radova za Vibe počela sam dobivati poslove za New York Times, New Yorker, Rolling Stone, Dazed and Confused i mnoge druge, a sve je to nekako proizašlo iz projekta Imperial Courts. George me nakon pet godina rada na tome pitao hoću li se uskoro vratiti i raditi još, ali u tom trenutku osjećala sam da je serija napravljena za vrijeme središnjeg događaja za zajednicu i nisam vidjela poantu u povratku.
► Zašto ste se na koncu ipak odlučili vratiti projektu Imperial Courts, i to nakon punih petnaest godina?
Dana Lixenberg: Dogodio se uragan Katrina, a s tim i kontroverze vezane uz tretiranje afro-amerikanaca u potrebitim vremenima, posebno u New Orleansu, na što su se ljudi zgražali. Ali to je nešto što se oduvijek događalo po cijeloj državi. Ne sjećam se zašto, ali u tom trenu sam se odlučila vratiti i nastaviti projekt. Bila sam vrlo nervozna. Mučilo me hoće li uspjeti s novim generacijama? S istim načinom rada? Lijepo je vidjeti fotografiju iste osobe nakon 15 godina, ali je li to sve? Ako fotografija nije jaka kao ona prva, onda nema smisla. Bilo je zaista teško sve organizirati. Nisam imala brojeve telefona niti kontakte članova zajednice i oslanjala sam se na nailaženje na poznanike i prijatelje ondje, ali ono što sam otkrila ovaj put su bile povezanosti među ljudima. Shvatila sam da su mnogi u rodu, što nisam znala prije te sam počela fotografirati članove obitelji i djecu i grupne portrete, ali i krajolik u kojem žive te raditi audio snimke. Nisam bila sigurna kako ću to sve iskoristiti, ali znala sam da želim projekt ostaviti otvorenim i kasnije vidjeti kako funkcionira kao cjelina.
*Dana Lixenberg – web projekt imperialcourtsproject.com / screenshot
► Kako ste odlučili snimati video uratke u sklopu projekta?
Dana Lixenberg: To je počelo 2012. godine nakon što sam kupila kameru za neki drugi projekt u New Yorku. Gledajući snimke s urednikom početkom 2014. godine shvatila sam da nisam filmaš – jednostavno ne znam izgraditi scenu! Osjetila sam da moram pronaći način da to funkcionira za mene kao što sam inicijalno to osjetila i za fotografije. Bilo mi je zanimljivo upiti scenu i to je bio način na koji ću to i prikazati.
► Kada ćete se ponovno vratiti u Imperial Courts?
Dana Lixenberg: Želim pokušati već ove godine. Radimo na web dokumentarcu u koji želim unijeti malo života i povezati ga sa svime što se događa u zajednici. U knjizi nisam htjela govoriti o tome tko je, na primjer, u zatvoru, a tko ne, jer je u knjizi to trajno zapisano iako za nekoliko godina to više neće biti istina. S različitim medijima mogu ispričati puno različitih priča, a fotografije su u srcu projekta uz video instalaciju koja može biti promatrana zasebno.
► Možda se opet vratite tamo za deset godina?
Dana Lixenberg: Tad ću biti u svojim ranim šezdesetima… Ako bih radila na projektu do svoje 79. godine mogla bih imati pedesetu godišnjicu projekta, a to bi bilo prilično nevjerojatno!
*Dana Lixenberg – John Paul and Sheriese Malott (2013.), iz serije Jeffersonville, Indiana via TIME magazine
► Je li interes za fotografiranje različitih zajednica poput Jeffersonvillea i Shishmarefa proizažao inicijalno iz projekta Imperial Courts?
Dana Lixenberg: Mislim da je samo postavio ton na način da su svi moji projekti situirani na vrlo određenom mjestu. Na primjer Set Amsterdam je bila prva serija bez ljudi, imala sam umor od portreta općenito, izgubila bliskog prijatelja i interesiralo me vidjeti kako prostor, javni ili privatni, izgleda bez prisutnosti ljudi. Uvijek imam određene fizičke parametre kojih se držim. Koncentriranjem na manji prostor mogu ispričati veću priču. Za mene je to otkrivanje i guljenje slojeva istog mjesta, ali i otvaranje same sebe pri ulasku u neku situaciju. To je proces kojeg se uvijek grozim jer ulazim u situacije koje su intenzivne, među ljude koji žive težak život kakav moj nije.
► Kako se osjećate u privilegiranoj poziciji dok radite na projektima koji prate marginalizirane osobe?
Dana Lixenberg: Radi se o povezivanju s ljudima na jednakoj razini. Ondje sam kao fotograf što je određena pozicija, ali odakle dolazim i tko sam… preko toga uvijek moram prijeći, ali nikako biti naivna oko toga. Potrebno je obznaniti da ja ne živim taj život, da dolazim iz mjesta gdje sam imala pristup edukaciji, bila stimulirana od strane roditelja i da nikad neću biti beskućnica jer ću uvijek imati obitelj i prijatelje koji mi čuvaju leđa. Imati dom danas je vrlo važno, čak i ljudi u Imperial Courts imaju dom.
Za Jeffersonville projekt sam namjerno fotografirala uglavnom bijele ljude. S jedne strane jer iz razloga jer je uistinu većina ljudi ondje bila bijele rase, ali i kako bi razbila stereotip da se to događa samo manjinama. Postoji stereotipna slika urbanog beskućnika koja je uvijek povezana s manjinama, a u manjim sredinama najveće grupe su uvijek bjelačke.
*Dana Lixenberg – Darla Henry Waugh (1998.) / Hanna-Beth Lozier, daughter of Elizabeth Lozier, (2013.) / Nikki (1997.), iz serije Jeffersonville, via TIME magazine
► Mislite li da je teško ostaviti jedan takav projekt iza sebe? Želite li nekako pomoći zajednici ili pojedincima? Ipak se bavite umjetničkom, a ne aktivističkom fotografijom.
Dana Lixenberg: Mislim da vizualna umjetnost, kao i literatura ili novinarstvo, može pridonijeti početku neke socijalne promjene. Fotografija je za mene procesuiranje svijeta oko sebe, stvari koje vidimo kao nepravde i brige. Nisam aktivist, ali sam definitivno uključena i zabrinuta oko društvenih problema. Da sam aktivist, fotografirala bih nešto s ciljem da gledatelj osjeti vrlo određenu emociju, ali ja želim napraviti rad koji može biti iščitan na više različitih načina. Na portretima beskućnika u Jeffersonvilleu, iz njihovih lica i tena može se iščitati siromaštvo, ali istovremeno želim prikazati dozu elegancije i ljepote. Naravno da bih uvijek voljela pomoći nekako, ali staviti hrpu novaca nekome u krilo zapravo ne rješava problem koji je duboko ukorijenjen u društvo: da je tako lako pasti kroz pukotine i postati beskućnikom. U Imperial Courts imam osjećaj da želim konkretno pomoći, ali sam nesigurna oko ulaženja u to. Ne želim doći ondje kao dio neke grupe, već kao individua koju poznaju i možda direktno od ljudi čuti koji su glavni problemi oko kojih možda mogu angažirati pomoć – moram biti realistična oko svojih mogućnosti.
► Za projekt Imperial Courts nagrađeni ste sa značajnom nagradom Deutsche Börse. Što je to značilo za Vas?
Dana Lixenberg: To je bio prilično nevjerojatan trenutak. Ne vidim sebe kao nekog tko dobiva nagrade, jer se ne prijavljujem sama, ali za ovu sam bila nominirana. U cijelom procesu razmišljala sam „u redu, poslat ću potrebne dokumente, ali sigurno neću dobiti.“ No mislim da sam kasnije osjetila da, ako ne dobijem tu nagradu s ovim projektom, da je neću nikada osvojiti. Odličan je osjećaj sudjelovati i biti nominiran, ali čuti svoje ime bilo je posebno iskustvo, a ponajviše zbog toga što mi ta serija radova i ta zajednica toliko znače u životu.
Osjećam da ima puno smijeha u tom projektu i u mom odnosu s ljudima koje sam ondje fotografirala – postiglo je jednu razinu koju nisam nikad prije postigla. Oni me vide kako starim kroz godine, a i ja njih… Tonyjeva majka ima fotografiju svog sina, snimljenu nedavno prije njegove smrti, koju sam ja fotografirala, tako da moj dolazak uvijek uzrokuje nježnu nostalgiju. Čini mi se da što god da danas radim, nikada neću postići portrete kakve sam postigla s ovim projektom. Shvatila sam da je to možda moja definirajuća serija u karijeri. Činjenica da je rad rezonirao sa žirijem i publikom, ali i to da je u redu da je to prilično izravna fotografija, dakle da ne eksperimentiram s medijem nego samo s tematikom, mi je mnogo značilo. Ja volim izravnu fotografiju, ali, koliko god sladunjavo to zvuči, drago mi je da i danas ima moć uzrokovati emocionalnu rezonancu s publikom. Često pomislim kako bih se trebala uključiti u istraživanje medija, ali mogu raditi samo ono što meni prirodno dolazi. Inače se ne čini iskrenim.
*Dana Lixenberg -Danielle Snyder (2013.) / Rachel Walcott, daughter of Laura Walcott (2002.) / Lawrence Wingard (2013.), iz serije Jeffersonville, via TIME magazine
► Vrlo rano ste otkrili svoj medij u fotografiji, odnosno format i način fotografiranja kojeg se držite i dan danas. Kako to da niste eksperimentirali?
Dana Lixenberg: Da, jesam, ali pokušavam biti otvorena prema novim medijima. Osjećam da moram barem isprobati i vidjeti mogućnosti digitalnih medija. No, zasad, nisam osjetila potrebu promijeniti način rada.
► S analognim fotoaparatom, s kojim isključivo radite, morate misliti na to što se upravo događa i kako upravo sad sve izgleda. Imam osjećaj da je upravo taj proces vrlo bitan za vaš rad. Smatrate li da je to ono što vam nedostaje u digitalnim medijima?
Dana Lixenberg: Ne sviđa mi se da odmah vidim što sam snimila. Ne mogu istovremeno biti koncentrirana na snimanje i na kritiku onoga što sam upravo napravila. S analognim filmom postoji određena doza discipline u radu s obzirom na određenu količinu filma, potrebna je koncentracija. Također je kod mene važna i ta navika gledanja fotografije naopačke, i kontroliranja na taj način. Svoj analogni fotoaparat sam zaista nosila posvuda. Nedavno sam radila kolaboraciju s filmašima koji su snimali predivan Burma Storybook, o pjesnicima iz Mianmara koje sam ja ondje fotografirala za knjigu poezije. Donijeti takav fotoaparat na snimanje donosi nešto sa sobom, kao da svaka fotografija mnogo znači, dok s digitalnim fotoaparatom možeš snimiti brojčano više. Najviše je, zapravo, do toga da sam ja upoznata s medijem i najbolje mi leži.
*Dana Lixenberg – iz serije “The last days of Shishmaref”
► Danas je uobičajeno pratiti trendove u svim područjima, zanima me što biste rekli kako se to vidi u fotografiji?
Dana Lixenberg: Gledatelji moje radove ne vide kao staromodne i to mi je drago, posebno kad vidim da mladi ljudi otkrivaju moje radove iz devedesetih i prihvaćaju ih kao suvremene. Mislim da je sve stvar tehnike i odabira. Na primjer, onaj način na koji se fotografiralo u osamdesetima, s određenim prepoznatljivim bojama i kutovima – danas te fotografije izgledaju vrlo staromodno, kao da su zapele u određenom razdoblju. Mislim da sam ja bila te sreće da mi je upravo korištenje vrlo klasičnog stila odgovaralo!
Razgovarala: Klara Petrović / sve članke ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo festivalu Organ Vida na ustupljenim vizualnim materijalima
Fotografije via imperialcourtsproject.com / grimmgallery.com/ / time.com / theredlist.com / www.oitzarisme.ro
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
