Darko Fritz djeluje kao umjetnik, istraživač i kustos, a na domaćoj sceni prisutan je od 1980-ih, kada stvara svoje prve video radove i multimedijalne instalacije. Jedan je od naših prvih istraživača medijske umjetnosti i domaćih autora koji je svoje radove realizirao na internetu (još od 1994.). Bio je osnivač i član umjetničkih inicijativa i kolektiva, kao što su Katedrala (1998.) i Studio imitacija života (1987.-1990.), a od 2006. vodi sivu) (zonu, prostor za suvremenu i medijsku umjetnost u Korčuli. Autor je brojnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Prošle je godine u konkurenciji Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu premijerno prikazan njegov eksperimentalni film Novi Južni Zagreb, nastao u produkciji Marinis medija, a domaća će ga publika imati prilike vidjeti ovoga petka, 20. siječnja u Laubi kao dio programa Eduzgraf kino. Film je dosad predstavljen na nizu međunarodnih festivala, između ostaloga i u Jihlavi te Rio De Janeireu, a u ožujku mu predstoji sudjelovanje na festivalu Kratki valovi u Poznanu te na 23. Međunarodnom tjednu kratkog filma u Regensburgu, gdje će na ceremoniji otvaranja festivala 15. ožujka biti prikazan i rad Panorama, nastao (kao i Novi Južni Zagreb) kao dio autorovog projekta Zamišljene budućnosti.
S Darkom Fritzom pričali smo o ovom filmu, kao i o ostatku njegovog stvaralaštva i djelovanja.
* Darko Fritz / foto: Ivana Kragić
►Autor ste eksperimentalnog filma Novi Južni Zagreb koji kroz seriju arhivskih snimki artikulira pitanje arhitektonsko-urbanističkog nasljeđa s jedne strane, a s druge otvara pitanje vizije budućnosti grada i socijalnog života. Kako je moguće pratiti tu viziju na primjeru urbanističkog planiranja potpuno nove gradske strukture?
Darko Fritz: Film je dio mog šireg projekta Zamišljene budućnosti koji uspostavlja odnos projekcija budućnosti i njihovog ostvarenja. Film Novi Južni Zagreb promiče propitivanje nasljeđa socijalnog vizionarstva, preciznije socijalističke i modernističke utopije, ostavštine modernizma i „utopijskog urbanizma‟ 1960-ih, kao i današnje društvene osviještenosti kroz problem planiranja gradskog prostora. Početni impuls za ovaj projekt bila je maketa urbanističkog plana koju sam u Muzeju grada Zagreba vidio početkom 2000. godine. Tijekom rada na filmu se ispostavilo da ta prvotna maketa grada nije realizirana u potpunosti; usporedbom fotografija nekadašnje makete i njezinog današnjeg stanja ustanovili smo da se urbanistički plan mijenjao ubrzo poslije javne prezentacije 1962.
Novi Zagreb je građen po CIAM-ovim (CIAM – Congrès internationaux d’architecture moderne) pretpostavkama, u poratnoj Europi i Americi rasprostranjenom metodom, a možda se izrazitije upravo u socijalističkom kontekstu urbanizam promišlja i kao mogućnost planiranja novog modela društvenog života. To je primjetno u izuzetno elaboriranim urbanističkim programima u kojima, uz stanovanje, postoji mjesto i za brojne društveno korisne sadržaje poput edukacije i sporta. No, primjerice, kao što je uočila i Valentina Gulin Zrnić, zanemarena je izgradnja crkvi, pa je na tom izuzetno velikom području planirana samo jedna. Tada se crkvena praksa obavljala u privatnim prostorima, što je zanimljiv fenomen. U 1990-ima se to mijenja i po mikro-rejonima (cjelovitim naseljima) počinje izgradnja crkvi (po jedna u svakom rejonu) i formiraju se nove župe. Dakle, preko primjera crkve vidljiva je prisutnost ideologije s jedne strane, no s druge se strane gledalo vrlo daleko u budućnost po pitanju, primjerice, rasterećenja prometa i velikih pješačkih zona u naseljima, razvijene hortikulture, zastupljenosti zelenila u širokom pojasu…
*Darko Fritz: Novi Južni Zagreb, 2015., kadrovi iz filma
► Otkud interes za Novi Zagreb? Smatrate li da se upravo na primjeru Novog Zagreba reprezentativno manifestira „duh (poslijeratnog) vremena‟ i ideje novog načina života?
Darko Fritz: Kako sam odrastao u novozagrebačkom naselju Zapruđe, projekt prenosi i dio mog osobnog iskustva. U Zapruđu sam živio od 1967. godine, odnosno od svoje prve do 15. godine života, tako da sam se u tom okolišu formirao. Kvart je planiran i izveden po CIAM-ovim pretpostavkama kao park u kojem se živi, automobilski promet izmješten je izvan naselja. Tako sam, recimo, u osnovnu školu Karl Marx od prvog razreda išao bez pratnje, jer nije bilo opasnosti od prometa. Po mom mišljenju, dvije su osnovne greške CIAM-ovog urbanizma: pokušaj ukidanja ulice i trga, previđanje njihovih civilizacijskih i društvenih značaja, što se svojedobno (od 1930-ih nadalje) smatralo progresivnim idejama vizija urbaniteta. U Zapruđu su klupe po parkovima zamijenile socijalizaciju na ulicama, barem što se mladih tiče, a trg je zamijenjen tada izuzetno promišljenim poluotvorenim prizemnim nizom dućana i objekta javne namjene, nekom pretečom humanog shopping centra, izgrađenim 1970-ih, popularno nazvanim Centar. Umjesno institucije gradske kavane na glavnom trgu, u ovom mikro svijetu tu ulogu i danas ima Burek, mjesto sastajanja. Tako su CIAM-ove greške „ispravljene‟ i Zapruđe je u svojoj izuzetno izraženoj socijalnoj interakciji stanovnika izbjeglo sudbinu otuđenja „velike spavaonice‟, kako su kritički nazivali Novi Zagreb u 1970-ima, kao i ostala CIAM-ovska naselja diljem svijeta. Upravo je rušenje jedne predimenzionirane stambene zgrade sagrađene 1954. bez popratnih društvenih sadržaja u Americi (Pruitt–Igoe u St. Louisu, Missouiri) bio poticaj Fredericu Jamesonu da potakne raspravu o postmoderni.
* Darko Fritz: Novi Južni Zagreb, 2015., kadrovi iz filma
►Kadrovi u filmu montirani su na vrlo specifičan način: smjenjuju se u algoritamski zadanom ritmu. Koja je motivacija za takvu odluku?
Darko Fritz: U filmu koristim arhivske filmske snimke Novog Zagreba od 1950-ih do danas, te kompjuterski generirane prikaze djelomično ostvarenog idejnog rješenja urbanističkog plana i faze njihovih ostvarenja. Polazišna točka jest da je film općenito upravo struktura vremena te se u njemu pokušaju preispitati vizije budućnosti na realnom primjeru Novog Zagreba s jedne strane te same strukture filma s druge. Montaža se nije radila uobičajeno, po kvaliteti snimljenog kadra, već se ostvarivala automatizirano. Algoritamskom montažom ostvarili smo matematički egzaktne ritmičke dinamike pokretne video slike, koristeći niz klasičnih matematičkih algoritama kao što su Fibonaccijev niz i magični kvadrati raznih veličina. Tim postupkom propitivao sam ideju „višeg reda‟ i idealnih mjera često korištenih u antici, renesansi i modernizmu te primjenjivanih u modernističkom urbanizmu i umjetnosti uopće (npr. zlatni rez). Ti postupci su korišteni u radu na vremenskoj konstanti, kroz pojedinačni filmski frame, ponekad ljudima nevidljivi 25. dio sekunde. Pri korištenju algoritama u filmskoj montaži rezultat je neizvjestan i ne može ga se potpuno predvidjeti te je zahtijevao brojne eksperimente u najužem smislu riječi. U suradnji sa izvrsnom ekipom stručnjaka za pojedina područja napravio sam eksperimentalni film u istinskom značenju te riječi koji, kao i svojedobno strukturalni film, ne mari suviše za udovoljavanje percepciji gledatelja željnog vizualne ugode i linearne naracije.
►Interes za ovaj period nije u vašem radu počeo na ovom filmu, već prije nekoliko desetljeća. Proučavali ste povijest onovremene vizualne umjetnosti, odnosno u prvom redu jednog specifičnog njegovog područja – digitalne umjetnosti i ostalih novih medija koji se javljaju upravo u tom periodu.
Darko Fritz: Pitanje nedovršene moderne i refleksija koje se do dan-danas vuku iz te problematike ono je što me zanima. Moj istraživački rad fokus ima na razdoblju početka informatičkog doba, tj. na načinu na koji se zamišljanje novog, informatičkog doba početkom 1960-ih poklapa s nekim fenomenima u suvremenoj umjetnosti, poput upotrebe novih materijala (svjetla i pokreta), sistemske teorije i kibernetike, novih modela produkcije umjetničkog rada kroz kolektivni rad, strojnu proizvodnju i multiplikaciju. Znanstvene metode tada su se nastojale uključiti u umjetnost, pa se uvode pojmovi poput eksperimenta i istraživanja, a zanimljivo je da su ta umjetnička istraživanja bila usko povezana s novim post-fordističkim modelima ekonomije.
Uvođenje kompjutera u vizualna istraživanja krajem 1960-ih logički je nastavak tog pozitivnog, modernističkog pristupa znanosti, umjetnosti, tehnologiji i stvarnosti općenito, sa izraženom željom za boljitak svijeta. U tom je kontekstu zanimljivo istaknuti da je lani Oxford Dictionaries riječ „post-truth‟ proglasio riječju godine; u 1960-ima inzistiralo se baš na „istini‟, na racionalnosti, što je bio rezultat reakcije na tvrdnju da su iracionalne snage pokrenule fašizam. S druge strane umjetničkog spektra, od sredine 1960-ih javlja se konceptualna umjetnosti, body art i land art, odnosno „konceptualne umjetničke prakse‟, u domaćem kontekstu izvrsno nazvanom „novom umjetničkom praksom‟, a zanimljivo je da su se ove prakse (koje su težile k dematerijalizaciji umjetničkog rada) pojavile paralelno s tada postavljenim kapitalističkim sistemom nematerijalne proizvodnje koji je svijet odveo prema današnjem globalnom neoliberalnom kapitalizmu. S malim zakašnjenjem, 1973. godine, konceptualna umjetnost uključena je u Nove tendencije, točnije Tendencije 5, no kao zasebnu i izdvojenu kategoriju. To je vjerojatno bila jedina izložba koja je te umjetničke prakse izlagala na istom mjestu. Tek je u 1990-ima, u vrijeme kada se medijska umjetnost proširila i na umjetničke akademije i dobila svoje institucije i mreže, postalo je moguće spojiti te, dotad razdvojene umjetničke prakse: konceptualnu i one digitalnu/medijsku.
Kao i medijska umjetnost 1960-ih, i ova 1990-ih je bila fokusirana na budućnost, i za razliku od konceptualne umjetnosti, bez retrospektivnog konteksta vlastitog djelovanja. No, u 1960-ima je postojala utopijska ideja o počinjanju povijesti ispočetka, od „nule‟, a uostalom neke su se grupe tako i imenovale, npr. Nul i Zero. U 1990-ima tog poriva više nema, ali je zbog tehno-fetišizma i fascinacije tehnologijom potencirane širenjem World Wide Weba, ta tehnološka paradigma ponovno predstavljena kao nova, premda je identična onoj postavljenoj 1960-ih i, kao i ona, nosi ideju da će tehnologija unaprijediti čovječanstvo.
U tom općem pomanjkanju povijesnog promišljanja medijske umjetnosti tijekom 1990-ih, počeo sam se ozbiljnije baviti njenom poviješću i definicijom ovog područja uopće.
* Darko Fritz: Search, instalacija s rastućom metvicom, tromeđa Slovačke, Austrije i Mađarske, iz serije Migrant Navigator, 2012., kustosica Zuzana Duscho za Culburb (Cultural Acupuncture Treatment for Suburb)
►Koliko se u posljednjim desetljećima sveukupni odnos prema baštini medijske umjetnosti promijenio, postoje li značajniji pozitivni pomaci u njezinom mapiranju i arhiviranju?
Darko Fritz: 2000. godine kao kustos sam postavio izložbu I am still alive, koja je predstavila pionirske kompjuterske grafike iz 1960-ih i početka 1970-ih, zajedno s tada recentnim radovima iz polja low-tech umjetnosti. Izgleda da je to bila prva izložba na svijetu koja se retrospektivno osvrnula na nekoliko desetljeća staru pionirsku digitalnu umjetnost. U tom periodu, na Googleovom pretraživaču tih 30-ak grafika rane kompjuterske umjetnosti koje su predstavljene na websiteu moje izložbe bile su najopsežniji vizualni prikaz tog područja, a ukupno se moglo pronaći svega 10-ak rezultata iz područja povijesti digitalne umjetnosti – to područje gotovo da nije postojalo. Jedan sam od rijetkih istraživača koji se tada bavio tim poljem, dok je akademska „moda‟ krenula nekoliko godina kasnije; u međuvremenu je objavljen velik broj radova i knjiga na tu temu, a mapiranje se počelo vršiti mnogo ozbiljnije. Tu je bitnu ulogu odigrala serija konferencija Conference on the Histories of Media Art, Science and Technology, koja se održava bijenalno od 2005. uvijek u drugom gradu, dok u Austriji primjerice Oliver Grau vodi postdiplomski studij na ovu temu.
U domaćem kontekstu, povijesti medijske umjetnosti svakako tek trebaju biti ispisane, a one se dubinski mogu istraživati na manjem opsegu. Prvi sam u Hrvatskoj započeo istraživanje i objavio ga na Culturenetu uz relevantnu bazu podataka i kratki esej. Napravio sam i opsežno multidisciplinarno istraživanje o nizozemskim digitalnim umjetnostima (od 1955. do 1980.), a moj tekst još je uvijek jedini dosad objavljeni rad na tu temu (sa iznimkom postojećih istraživanja o povijesti digitalne glazbe) što je neobično s obzirom na razvijenu kulturu medijske umjetnosti u Nizozemskoj.
*Branka Cvjetičanin: Otkup zlata #CFB53B, siva) (zona, Korčula, 2014., kustos Darko Fritz
►Osnovali ste i vodite udrugu siva) (zona – prostor suvremene i medijske umjetnosti koja djeluje u Korčuli. Može li se takvo izmicanje djelovanja iz dominantnog središta/metropole u otočki kontekst protumačiti kao društveno odgovoran čin? Kako to izmicanje pridonosi lokalnoj (otočkoj) zajednici, a kako umjetnicima koji ondje u sklopu rezidencijalnih boravaka ostvaruju svoje projekte?
Darko Fritz: Kada sam 2006. pokrenuo sivu) (zonu, to je bilo jedino mjesto u širem krugu, izuzevši Dubrovnik i Split, u kojem se prezentirala suvremena umjetnost. Pozicija kulturne periferije činila mi se izazovnom i nekom vrstom prednosti jer se nisu primjenjivali kriteriji koji se primjenjuju u tzv. kulturnim centrima, postojala je neka vrsta tabule rasae – nedostatak konteksta za sadržaje iz sfere suvremene umjetničke prakse, a pogotovo za spoj novomedijske i suvremene umjetnosti, kojima se bavimo u programu sive) (zone. Periferna pozicija Korčule omogućila je nesmetanu (nadam se) i otvorenu percepciju radova, a kako se galerijski program prvih 10-ak godina odvijao isključivo ljeti, sama publika bila je šarolika: osim lokalnih stanovnika, bili su tu domaći i strani turisti, slučajni namjernici, djeca, ljudi treće dobi, a reakcije su bile najrazličitije. Primjerice, instalacija Branke Cvjetičanin Otkup zlata #CFB53B, kojom je jedna prostorija u galeriji obložena zlatnom folijom, bila je hit među mlađim tinejdžerkama. Također smo organizirali i vodstva za osnovnu i srednju školu. Od 2014. udruga provodi i niz vlastitih diskurzivnih istraživanja i mapiranja vezanih za otok, u rasponu od istraživanja samoniklog jestivog, ljekovitog i začinskog bilja, pa do serije istraživanja o povijesti suvremenosti otoka Korčule: o industrijskoj baštini, kinematografiji, održavanju Međunarodnih likovnih susreta u Veloj Luci, Korčulanskoj ljetnoj školi i časopisu Praxis.
U deset godina siva) (zona promijenila je nekoliko izložbenih prostora, a tek smo 2016. prvi put djelovali bez vlastitog izložbenog prostora, što se pokazalo i vrlo zanimljivim iskustvom: s obzirom da je svako događanje organizirano na drugom mjestu, publika je bila mnogo brojnija. Tako je npr. interaktivnu zvučnu instalaciju Hrvoja Hiršla, izloženu u crkvi Sv. Petra na glavnom trgu, u dva mjeseca pogledalo oko 15-20.000 posjetitelja. No, osim u Korčuli, dosad su izložbe sive) (zone predstavljene i u Nizozemskoj, Italiji, Škotskoj i Zagrebu, te na raznim konferencijama. Uskoro će, točnije 20. siječnja, članice udruge Marija Borovičkič i Lea Vene sudjelovati s predavanjem o industrijskoj baštini Vele Luke na konferenciji Top down meets bottom up in post-industrial regeneration u Glasgowu.
* Hrvoje Hiršl: Rezonanca (Zvono), dio izložbe New Materialisms, Crkva Sv. Petra / siva) (zona, Korčula, 2016., kustos Darko Fritz
* Dmitry Gelfand i Evelina Domnitch: Sonolevitacija, siva) (zona, Korčula, 2009., kustos Darko Fritz
* Darko Fritz / foto: Mio Vesović
Film Novi Južni Zagreb bit će prikazan sutra, petak 20. siječnja u bloku od 18.45 sati, u sklopu programa ZGRAF 12 / Eduzgraf Kino . Program pogledajte na linku
Zahvaljujemo Darku Fritzu na ustupljenim vizualnim materijalima
Razgovarala: Jelena Pašić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu možete pronaći na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
