Najfriškiji povod za razgovor s Dejanom Kršićem bio nam je nedavno objavljena publikacija Art is not a mirror, it is a hammer koju je Kršić priredio u suradnji s Markom Golubom. No u razgovoru s njim nemoguće je ne dotaknuti se tema kao što su suradnja s WHW-om, zatim legendarni Arkzin, splitska scena i UMAS, kao i mediji danas (ako se o tome što još ima za reći?). Za one koji ne znaju, Kršić je grafički dizajner, publicist i prevoditelj. Izvanredni je profesor na Odsjeku dizajna vizualnih komunikacija na UMAS-u u Splitu. Grafički je uređivao Polet, Quorum, Start, Danas… Prvenstveno se bavi grafičkim oblikovanjem za projekte u kulturi i na nezavisnoj kulturnoj/aktivističkoj sceni. Dobitnik je nekolicine relevantnih nagrada, a koje su to točno morat ćete sami guglati. Devedesetih godina prošlog stoljeća bio je jedan od pokretača i grafički urednik, a kasnije i glavni urednik dvotjednika/magazina Arkzin te izdavačkog projekta Biblioteke Bastard. Od 2000. kao član udruge za vizualnu kulturu Što, kako i za koga/WHW surađuje na izložbenim projektima te u realizaciji programa Galerije Nova. Upravo ova tema bila je povod za intervju i početak razgovora.
*Dejan Kršić / foto: Robert Gojević
► Kako vaše kolegice WHW-ovke ispisuju, ova je publikacija zapravo priča o povijesti i sadašnjosti višegodišnje političke, intelektualne i praktične suradnje vas i spomenutog kolektiva. Ima li smisla pitati vas kako gledate na minulo vrijeme? A kakvo vrijeme anticipirate? I kako je SADA?
Dejan Kršić: Ta knjižica i nije zamišljena kao neka autorska monografija nego dokument zajedničkog rada, kroz reprodukcije knjiga, plakata, pozivnica… i naravno tekstove Marka Goluba. Radovi iz razdoblja prije nastanka WHW-a, prije 2000., tu su ovlaš prikazani kako bi se ukazalo i na određeni kontinuitet, ne samo mog rada nego i razvoja onog što se naziva “scenom”. Da djelovanje WHW-a ne dolazi iz ničega i ne upada u neku prazninu. Moji tekstovi koji su uključeni u knjigu potiču iz prvih godina djelovanja WHW-a i trenutka uspostave zajedničkih principa rada, zato nam se činilo da je vrijedno vratiti se njima kako bi vidjeli odakle smo krenuli i do čega smo kroz sve te godine stigli. Što se tiče položaja, sadašnje situacije WHW-a, ono što jeste čudno, ali nije iznenađujuće, je da je WHW, iskoristimo ovdje tu formulaciju “prepoznat u svijetu”, da organizira izložbe po nekim od najuglednijih svjetskih muzeja i galerija (od Collective Creativity u Fridericianumu, Kassela, zatim Istanbulskog bijenala, Muzeja Reina Sofia u Madridu…), a da na domaćoj sceni i nakon 17 godina ima status marginalaca. Kažem, to nažalost nije iznenađujuće, jer se kod nas promovira jedan konzervativan pristup kulturi, tako da su mnogi naši, u svjetskim okvirima najvažniji umjetnici, poput Stilinovića, Sanje Iveković, Toma Gotovca, kod nas još uvijek tretirani kao marginalci. Ustvari, imamo situaciju dvije kulture, jedne međunarodno relevantne i druge priznate u nacionalnim okvirima. Tako Grad Zagreb već godinama izbjegava riješiti status Galerije Nova i vjerojatno nam ove jeseni predstoji otpor još jednoj ofenzivi koja nekomercijalni, a tržišno atraktivan prostor u centru grada, želi pretvoriti u još jedan kafić ili fast-food restoran, istovremeno ukidajući jedno mjesto te “druge” kulturne proizvodnje.
*dizajn za projekte kolektiva WHW
► Koji su vaši umjetnički, intelektualni počeci: Nova Europa, NEP? Što vas je vodilo u to vrijeme tim pričama? Zamislimo da se obraćamo našoj najmlađoj generaciji zainteresiranih čitatelja pa da njima to objasnimo…
Dejan Kršić: Utjecaji i vodilje su uvijek različiti, raznoliki, kompleksni i često jedna stvar vodi drugoj bez nekog master-plana. Nova Evropa je bila u velikoj mjeri teorijski, da kažemo diskurzivni projekt. Bio je to pokušaj odgovora na pitanje kako razmišljati o umjetnosti u okviru nove medijske kulture i novih tehnologija. Pritom, u realizaciji, riječ je o pred-digitalnom dobu, ali neke naznake, vizije, zamisli novog digitalnog doba i mogućnosti koje se tom novom tehnologijom otvaraju već su tu.
Tu su i ideje demokratizacije umjetnosti, odbacivanja modernističke ideje umjetnika-genija, naglašavanje novog položaja umjetnika kao proizvođača, proletera, danas bi rekli i prekarnog radnika. Naravno, u formuliranju tih ideja nesumnjivu su važnost imali utjecaji od Warhola (pop art), preko Burroughsa (cut up), fluxusa (umjetnost kao komunikacija) do Marshalla McLuhana (globalno selo), ali i Kraftwerka i Briana Enoa. Utoliko je zanimljivije pogledati kakve su okolnosti danas, da je projekt poput Nove Evrope odnosno NEP-a i danas relevantan. 80-ih je bilo puno govora o srednjoj Europi, i u tom diskursu bilo je puno hladnoratovske, antikomunističke politike. Onda smo bili u krizi koju smo percipirali kao krizu socijalizma, a danas je jasno da je to istodobno bila i kriza kapitalizma koji je ulazio u svoju neoliberalnu fazu. Danas su očite posljedice te promjene i rezultati te krize. Europa se tada činila kao odgovor, ali drugačija Europa, ne ona hladnoratovska. Europa je i danas u krizi, i doista nam je potrebna vizija neke nove Europe, ne ove antikomunističke zemalja “uspravnice” i “inicijative tri mora”, nego slobodne, otvorene. Na široj političkoj sceni jedan od odgovora na te izazove je i pokret DiEM25 Janisa Varoufakisa u kojem su angažirani i Slavoj Žižek i Brian Eno.
Tako se, između ostalog, u proteklom periodu bavim i arhiviranjem i svojevrsnim oživljavanjem djelovanja i iskustava Nove Evrope i NEP-a. Ovih je dana u izdanju mlade izdavačke kuće Fox & His Friends, zahvaljujući organizaciji i angažmanu entuzijasta glazbene i kulturne arheologije Željka Luketića i Lerija Ahela objavljen 12 “single “Decadance”, a negdje za kraj godine u pripremi je i vinilni LP pod naslovom “Pop Not Pop” na kojem će biti predstavljeni izabrani glazbeni radovi NEP-a iz druge polovine 80-ih. Izdanje će biti praćeno publikacijom koja će dokumentirati dio aktivnosti Nove Evrope/NEP-a.
NEP kao glazbena sekcija Nove Evrope nikad nije bila zamišljena kao klasičan band, nego jedna mogućnost za bavljenje organizacijom zvuka, s onu stranu žanrovskih ograničenja, od nazovimo to eksperimentalne, noise ili industrial glazbe bazirane na loopovima preko ambijentalnih komada do dark ili cold wave pjesama ili klasičnijeg popa. Sve je to bilo ispitivanje različitih jezika, različitih metoda kreacije i organizacije zvuka pa utoliko javnog i medijskog djelovanja.
Kao i u dizajnu, osnovna metoda je bio kolaž odnosno montaža. Kako nisam glazbenik i ne bih rekao da doista vladam ijednim glazbenim instrumentom, korištenje tehnologije za snimanje i reprodukciju zvuka te ritam mašina je predstavljalo mogućnost da se time bavim. Naravno, trudio sam se uvijek među glazbenicima naći suradnike koji bi moje nedostatke uspješno nadoknadili.
► Rano ste krenuli surađivati s Mirkom Ilićem. Što ste sve naučili od njega, a što ste odbili usvojiti? Drugi dio pitanja je možda interesantniji…
Dejan Kršić: Na drugi dio je i lakše odgovoriti. Kako se znamo dugo naučio sam svašta ili barem dobio osnovnu informaciju i poticaj da nešto naučim. U početku su to možda bile više tehničke stvari ili utjecaji u glazbi i dizajnu. Dok su se drugi oduševljavali punkom, kod njega sam prvi put čuo prvi, tzv. Banana album Velvet Underground & Nico ili Transformer Lou Reeda.
Ne čini mi se da sam nešto baš “odbijao” usvojiti, ali sigurno se u mnogim stvarima razlikujemo pa nisu, da tako kažem, bile primjenjive. On je individualac i voli da je po njegovom, i njegov dizajn često ima jasan osobni pečat. Ja sam sklon anonimnom, kolektivnom radu. Moj dizajn nije ekspresivan na način na koji velik dio njegovog rada jeste.
*dizajn za projekte kolektiva WHW
► Osobno me najviše raduje vas ispitivati priče oko Arkzina, čiji ste bili dizajner i urednik. Priče su to koje sam, radi svojih godina, naknadno slušao, a Arkzin je magazin koji sam tek kasnije čitao… Pa recimo da bi pitanje glasilo: Zašto je puno tekstova izgledalo “prljavo” i “nečito”? Ili bez navodnika da to postavimo?
Dejan Kršić: Ne znam da li te priče iz prošlosti nekoga još zanimaju. Više od dvadeset godina sam bio vezan uz Arkzin i tzv. civilnu scenu i sam se proteklih nekoliko godina pokušavam više orijentirati drugim stvarima, od proučavanja i pisanja o povijesti dizajna do vlastitog, recimo to tako, umjetničkog rada. Za sam Arkzin našli smo neki modus da intenziviramo izdavačku djelatnost. Tako su u suradnji s Jesenski i Turk objavljene Marx nije mrtav Damira Pilića i Avangarda Krležiana – pismo ne o avangardi Predraga Brebanovića, a u jesen očekujemo prijevode klasičnih eseja Althussera i Fredrica Jamesona s novim pratećim tekstovima.
Što se tiče dizajna Arkzina, to je bila stvar trenutka, kako društveno-političke situacije i položaja Arkzina u njoj, tako i razvoja digitalne tehnologije, DTP-a … Pretpostavljam da se i s tom pričom o “prljavosti” danas pretjeruje, većina toga se sasvim dobro mogla čitati, ali ideja i težnja jeste bila da se postavi pitanje čitljivosti, ispituju granice, da se u brechtovskom maniru osvijesti sam proces čitanja, da publika “ne bulji tako romantično”… Ipak, kad danas gledam te stare brojeve, žao mi je da nisu još eksperimentalniji u layoutu.
Arkzin je sigurno imao mnogo mana, ali imao je i jednu neporecivu kvalitetu: postojao je. Postojao je u tim teškim vremenima. I što je dalje, Arkzin nam se čini sve veći, jer poslije njega nisu došle veće stvari, nego manje. Časopisi poput Libre Libere, Gordogana ili Up&Undergrounda su bili sadržajem kvalitetni, ali to je drugi žanr, malotiražnih pa i razmjerno specijaliziranih časopisa.
U široj slici, u svemu tome najzanimljivija je sudbina tzv. hrvatskih liberala koje smo (bas kao i Račanov SDP) u Arkzinu često kritizirali više nego Tuđmana. Dio intelektualaca koji su se identificirali s tom liberalnom opcijom danas neskriveno pokazuju svoje desničarsko i šovinističko lice i tako samo potvrdili naše kritike.
Nasuprot tome Jurica Pavičić je proteklih godina postao najzanimljiviji, najpronicljiviji pa možda i najoštriji politički komentator u našim tiskanim medijima. Danas objavljuje ono što mu je 90-ih bilo nezamislivo i što se moglo pročitati samo u publikacijama poput Ferala i Arkzina i uz Budena sudjeluje na manifestacijama poput FALIŠ.
*dizajn za časopis Quorum i katalog izložbe WHW-a
► Kao časopis ste bili prozivani u Saboru, Merčep vas je tužio… Ali ovako, izdaleka, kao da je tada bilo trunak više medijske slobode odnosno relevancije? Griješim li? Na vašem slučaju kao da je pravna država tu i tamo postojala… Mnoge tužbe su odbačene.
Dejan Kršić: Jednu smo čak i dobili pa nam je izdavač nekog desničarskog biltena trebao platiti neku odštetu, što se naravno nikad nije dogodilo jer su u međuvremenu kao propali. Ne treba to idealizirati, bilo je pritisaka raznih vrsta i mnogi novinari i suradnici su doživljavali neugodnosti različitih vrsta. Ali činjenica je da je tada i položaj tiskanih medija bio drugačiji. Bili smo potpuno marginalni, ali i kao takvi tiskali smo 10.000 primjeraka što je danas velika brojka i za tzv. mainstream tisak.
*dizajn publikacije za Rooseum
► 90-ih je začudo fotografija u drugim mainstream medijima izgubila značaj koji je onomad imala. Kako to komentirate? Uloga fotografije je bila ključna u Arkzinu, a i oformila je neka od vodećih imena današnje fotografske i aktivističke scene; Mare Milin, Barbaru Blasin, Ivanu Vučić?
Dejan Kršić: To je bio sretan stjecaj okolnosti. Najednom smo tehnološki bili u mogućnosti reproducirati i tiskati fotografiju, i pojavila se skupina uglavnom mlađih dizajnerica koje su se bavile fotografijom. Problem je što danas praktično više nemate medije, pogotovo ne tiskane, koji njeguju dobru fotografiju. Početkom 80-ih prisutnost i dostupnost fotografske opreme, i kontinuirano bilježenje različitih aspekata svakodnevice od strane velikog broja fotografa, stvorilo je efekt onoga što se danas naziva novovalnom scenom uz koju se u Zagrebu veže pojam “Poletove fotografije” ili “Poletove škole”. Nije tu bila riječ o nekom genijalnom planu pojedine redakcije omladinskog tiska, nego efektu, nuspojavi samog medija. Danas gotovo svatko fotografira, svi imaju izvrsne fotoaparate u svojim mobitelima, ali rezultat toga nestaje u bespućima društvenih mreža. Tiskani mediji su ključni za razvoj onoga što se naziva javnom sferom i što je danas s raznih strana ugroženo. Proteklih tjedana sam puno vremena proveo u knjižnici, kopajući po starim brojevima novina i časopisa iz 60-ih i ranih 70-ih godina, poput Poleta, Studentskog lista, Telegrama, itd. Tiskani mediji su materijalni trag, dokument jednog vremena. Tražeći neke konkretne podatke i tekstove, naišao sam i na niz drugih za koje nisam znao, a koji daju sliku vremena, kontekst itd. Kakva će slika ostati o našem vremenu? Za 20 godina kad netko bude listao današnje novine, što će otkriti? A veliko je pitanje što će od današnjih web stranica biti dostupno.
*izložba “Dejan Kršić: Što, kako i za koga & tako dalje”, Fluid Design Forum, Galerija Atelje Dado (2016.) / foto: Marko Golub
► Kako vidite današnju medijsku scenu, medijski krvotok u našoj maloj zemlji?
Dejan Kršić: Da li je išta moguće komentirati što već nismo spomenuli, a da ne ispadne jadikovka? Ima li smisla komentirati, to svakodnevno radimo na fejsbuku… Umjesto toga jedna konstatacija: prodaja Slobodne Dalmacije Paviću i EPH bila je katastrofa ne samo za Slobodnu, nego i za ukupno stanje medijskih sloboda u RH. Slično je i s malverzacijama oko Novog Lista. To, nažalost, ne možemo tumačiti kao slučajnu pogrešku, to je bila i namjera jedne politike čije posljedice svi još uvijek trpimo.
*izložba “Dejan Kršić: Što, kako i za koga & tako dalje” u Galeriji HDD (2015.) / foto: Senja Vild
► A gašenje, nepodržavanje i difamaciju neprofitnih medija?
Dejan Kršić: Vidi se da je daleko lakše uništavati nego graditi. Tzv. neprofitni mediji su se godinama razvijali, taman se činilo, da je uz sve probleme i manjkavosti, uspostavljen neki sustav kontinuirane javne potpore koja je svakoj organizaciji, a posebno medijima važna, kad je to u roku par mjeseci uništeno.
Pritom se širi ta, ovih dana popularna riječ, floskula da su javnim novcem financirani samo “lijevi” mediji, što nikako nije istina. Počevši od snižavanja PDV-a dnevnim novinama, preko toga da privatni i profitni mediji dobivaju potpore na drugim natječajima, do toga da npr. grad Zagreb prilično netransparentno financira različite medije, a da i ne spominjemo financiranje katoličke crkve i crkvenih medija koji imaju veliku ulogu u aktualnoj konzervativnoj kontrarevoluciji, udaru na prava manjina, žena, pripadnika LGBT zajednice itd.
► Kako vidite odnos kulturnih i kreativnih industrija, i cijelu priču oko nerazumijevanja pojmova, primjerice danas, u Ministarstvu kulture, u Gradu Zagrebu…
Dejan Kršić: Toliko smo u javnom i medijskom prostoru zaokupljeni prizemnim političkim manevrima desnice da se o tim stvarima – osim interno u nekim uskim krugovima – ustvari uopće ne vodi nikakva diskusija. Kulturni pogon svakako jeste dio ekonomskog mehanizma, ali smisao i svrha kulture ne iscrpljuje se u stvaranju profita. Ekonomska važnost sektora kulture u ukupnom BDP-u možda je i najmanje zanimljiv aspekt, ali je neosporna činjenica da dostupnost, “konzumiranje” i proizvodnja kulture kao svoj strukturni “nusproizvod” podižu kvalitetu života, društvenog okoliša, zajednice, pa tako i ekonomije u cjelini.
Međutim, svođenje kulturnih aktivnosti pod nazivnik “kulturnih industrija” uglavnom ima za cilj i posljedicu komercijalizaciju kulture, nametanje tržišnih kriterija kao primarnih. Nije više važna kvaliteta programa, društvena i politička relevantnost, kritičnost, inovativnost ili inkluzivnost, nego brojevi posjetitelja, zarada, profit. Tako muzejski dućani, kafići i komercijalni programi postaju važniji od samih postava i kvalitete izložbi.
Uz problem politike koja ne razumije ili površno shvaća ulogu kulture, tu imamo i problem s vjerojatno dobronamjernim zagovornicima “kulturnih i kreativnih industrija” koji ne vode računa o društvenim problemima i ograničenjima politika koje zagovaraju. U tim “razvojnim” vizijama se tzv. “kreativni” poslovi i oni povezani s kulturom, shvaćaju isključivo kao mitsko sredstvo neograničenog, eksponencijalnog ekonomskog rasta pa se “suvremene i napredne” kulturne i kreativne industrije suprotstavljaju “tradicionalnim” i “zastarjelim”, klasičnim industrijama.
Svako izoliranje, izdvajanje “kulturnih i kreativnih industrija” iz šireg društvenog sklopa ostalih industrija, proizvodnje i potrošnje, ali i širih strategija društvenog planiranja, kako na prostornom i urbanističkom tako i na ekonomskom nivou, je ne samo teorijski pogrešno, nego direktno društveno štetno. Temeljni problem takvog pristupa je nerazumijevanje da kreativne industrije svoj pravi razvoj mogu doživjeti samo u sinergiji s drugim, upravo tim “tradicionalnim” industrijama. Bez tih drugih industrija, bez drugih društvenih aktera dizajn (i druge kreativne industrije) su u opasnosti da postanu “umjetničko”, solipsističko i samozadovoljno područje.
*plakati za projekte kolektiva WHW
► Pređimo na temu edukacije. Predajete u Splitu na Umjetničkoj akademiji. Možete li reći nešto o pulsu i interesima novih generacija koje tek stasaju u ovoj nepodržavajućoj sredini…
Dejan Kršić: Krajem 80-ih i 90-ih Split je bio upao u crnu rupu. Unatoč razmjerno lošoj političkoj situaciji mislim da se situacija proteklih godina promijenila bitno na bolje. Ne samo zato što je Split u proteklih par godina postao važan turistički centar u kojem sezona više ne traje samo 2-3 ljetna mjeseca. Unaprijedilo se djelovanje institucija poput Galerije umjetnina ravnatelja Branka Franceschija, centra Zlatna vrata pod vodstvom Tamare Visković. Pokretanjem Platforme Doma mladih, oko koje je okupljen niz udruga i inicijativa poput arhitektonskog kolektiva Platforma 9,81, projekata poput community radija KFLM, itd. značajno se razvija i vaninstitucionalna scena. Od medija tu je još uvijek i Cenzura plus, zasigurno jako pogođena spomenutim ukidanjem potpore neprofitnim medijima.
Mislim da je tu i djelovanje Umjetničke akademije pa onda i odjela DVK nešto, barem malo, doprinijelo. Dio naših studenata odlazi u Zagreb, ali i na studije u Europi. Ali dobar dio ih ostaje u Splitu, a neki se i vraćaju u Split pa profesionalnim radom doprinose podizanju vizualne kulture sredine. Na sreću, neki lokalni privatni poduzetnici, vlasnici restorana, hostela, vinari i uljari prepoznaju važnost kvalitetnog dizajna za promoviranje i pozicioniranje svoje ponude.
Nažalost, sva ta nova kulturna dinamika nema dovoljnu i pravu potporu gradskih (pa i županijskih) institucija. Uz malo više razumijevanja i – naravno financijske, ali prije svega infrastrukturne – potpore gradskih vlasti i lokalne sredine u cjelini, situacija bi mogla biti još puno bolja.
Nažalost, ni Sveučilište tu nije iznimka – upravo zbog tog turističkog buma, studentima izvan Splita grad postaje sve skuplji za život i studiranje, i umjesto hitnog rješavanja problema studentskih domova i stanova za najam u gradu, gura se kontraproduktivni plan izgradnje kampusa na Klisu! Studenti moraju biti u centru grada, a ne na periferiji. Nažalost, propuštena je mogućnost da se kampus i dio fakulteta smjesti na području bivšeg Mornaričkog školskog centra Lora koji je već imao potrebnu infrastrukturu, a koji je proteklih desetljeća u nekom limbu između propadanja i mete poduzetničkih spekulacija.
Gradske institucije, a i Sveučilište, ne razumiju da će bez nekog sistemskog rješenja problema stanova za najam i studentskih domova brzo izgubiti većinu studenata koji dolaze izvan Splita, jer bi svi iznajmljivali apartmane turistima pa počnu izbacivati studente već u svibnju.
Jedno od strateških usmjerenja grada Splita i Splitskog sveučilišta trebalo bi biti upravo privlačenje stranih studenata, od razmjene u sklopu programa Erasmus i Tempus, do organizacije raznih radionica, seminara, kongresa, festivala i ljetnih škola. U suprotnom, ovaj turistički bum će ubrzo postati kontraproduktivan i balon će se brzo ispuhati.
*Dejan Kršić / foto: Robert Gojević
Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Dejanu Kršiću, Marku Golubu i Galeriji HDD na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
