Dijalog s Dinkom Peračićem vodio sam oko općih tema u arhitektonskoj struci, stručnim nagradama, o poziciji i ulozi arhitekta danas. Pitanja koja sam mu postavio kreću se od općih, do vrlo osobnih, a zajedničko im je da žele dati odgovor na neke nerazjašnjene ili nedovoljno problematizirane dileme u struci. Dijalog s Dinkom Peračićem dotiče složene odnose akcija i objekta kao izvora arhitektonskog djelovanja, progovara o procesima i objektima u arhitekturi te društvenoj ulozi i angažiranosti arhitekta u vremenu tržišnih ekonomija globalnog društva. Dinko Peračić i njegovo djelovanje mogu nam ukazati i razjasniti na neke dileme koje su prisutne u društvu, zatim o ulozi, mogućnosti i utjecaju kulture te nezavisne scene čiji je Dinko, sa svojom partnericom Mirandom Veljačić i Platformom 9,81, aktivni djelatnik. Na kraju govorimo i o neizbježnom te uvijek intrigantnom Venecijanskom Bijenalu, riziku i izazovu kojeg je Dinko preuzeo sa svojim timom pri prezentiranju Hrvatske na ovoj prestižnoj svjetskoj izložbi, te sličnostima u metodi rada sa Alejandrom Aravenom, čileanskim arhitektom koji je ovogodišnji glavni umjetnički izbornik bijenala.
*Dinko Peračić
►Idis Turato: Dinko, evo pratim tvoj rad još od studentskih dana, kada sam gostovao na vašim okupljanjima i prvim akcijama Platforme 9,81. Radiš marljivo već 15 godina, a tek si dobio neke prve potvrde za svoj rad. Trebalo je 15 godina da se nekako prepozna tvoje djelovanje. Treba upornosti, treba bit strpljiv. Zahtijeva li arhitektura strpljenje, neku danas pomalo zaboravljenu karakteristiku?
Dinko Peračić: Nisam posebno strpljiv karakter, al nakon nekog vremena sam se pomirio s tim da je arhitektura spora disciplina. Ima projekata koji traju po deset godina i cijelo to vrijeme trebaš držati koncentraciju. Redovito su me vukli procesi nastajanja arhitekture, što samo po sebi ne može biti brzo. Kad si fokusiran na objekt mislim da možeš bit brže gotov s poslom. Kad si dio procesa, onda to zna potrajati.
►Idis Turato: Zašto si se već u studentskim danima odlučio da radiš na procesima, a manje na objektima? Danas je to gotovo pa dio općeg stava, participacija i akcija, upravljanje procesima?
Dinko Peračić: Arhitekturu vidim više kao usmjeravanje odnosa i značenja u prostoru, a manje kao definiranje gotove slike ili kompozicije. Čini me sretnijim kad vidim da određeni prostorni zahvat za sobom povede određene promjene u svom kontekstu. Zanima me što arhitektura može napraviti kao dio nekog složenijeg sustava. Tu se potroši dosta vremena.
*Dom mladih Split / Transformacija projekta od klasičnog kazališni-koncertnog prostora u multifunkcijski centar uz promjenu načina rada od centralne institucije prema hibridnom modelu / Miranda Veljačić i Dinko Peračić / 2005-2015
►Idis Turato: Svi znamo da živimo u vremenu oblika i forme, gdje sadržaj nije u prvom planu. Što po tebi manjka arhitektima u tom, mogli bi ga nazvati “objektnom pristupu”?
Dinko Peračić: Ništa, samo se ne osjećam dobro kad su previše definirani, odnosno kad su njihove interpretacije ili načini korištenja previše predodređeni. Mislim da arhitektura treba imati otvorenu logiku. Treba omogućiti da ju se nastavlja, i da ona bude sredstvo stvaranja novih entiteta. Da kod nas postoji urbanizam, možda bi se više njime bavio. Više od objekta tražim ambijent, kad ukupan dojam prostora nadraste racionalne strukture. Neko vrijeme sam se trudio raditi kroz dijagrame ili kompozicije, jer su me tako učili. Shvatio sam da to nije za mene, odnosno da je to samo mali dio palete.
►Idis Turato: Misliš da arhitekti previše inzistiraju na formi, ili ih tržišna ekonomija i medijatiziranost društva koje traži novo i novo, sili na nove i drugačije oblike?
Dinko Peračić: Da, vjerujem da smo opsjednuti oblicima, za velik broj situacija to je dobro, ali često od toga ne vidimo druge mogućnosti. Nekad treba formom riješiti prostor, a ponekad se treba prepustiti, uroniti u događanja na lokaciji pa ih usmjeravati i tijekom vremena dovoditi nekom obliku.
►Idis Turato: Imaš li neki svoj primjer?
Dinko Peračić: Prvo mi pada na pamet tržnica u Vodicama. Njena osnovna struktura su ritam krovova i osi. Prvi projekt bio je značajno drugačiji, ali je s vremenom on reduciran i izrezivan kako je trebalo. Rezultirajući tlocrtni oblik je neuredan, ali stvar i dalje funkcionira jer se zadržalo ono što je bitno. U nekim drugim materijalima ne bi dobili tako optimističan ambijent, ali bi projekt i dalje funkcionirao.
**Tržnica i ribarnica u Vodicama / Dinko Peračić / link
►Idis Turato: Može li se takav pristup podučavati, prenijeti ga kao znanje?
Dinko Peračić: Nadam se da može! Zanimaju me metode kako studentima otvoriti dimenzije upravljanja sadržajem, značenjem i društvenom komponentom arhitekture. Dizajn programa je izuzetno važan, a često smo dovedeni u situaciju da crtamo što nam kažu. Sviramo napisane partiture. Moramo se uključiti u nastajanje arhitekture dok ona postoji kao problem, a ne kad je već definiran projekt, a za to nam trebaju nova i šira znanja.
►Idis Turato: Već kao student bavio si se društvenom komponentom u arhitekturi, a sada ćeš na Araveninom bijenalu u Veneciji to pokazati na visokoj međunarodnoj razini. Od kuda taj interes za društveno, akciju, participativni pristup arhitekturi?
Dinko Peračić: Još na faksu smo napravili Platformu 9,81. Nije nam bilo dovoljno ono što su nam pričali, već smo tražili što bi to bilo važno za arhitekturu, da ona bude zanimljiva i nekom izvan arhitektonskog kruga. Vidjeli smo da arhitekturu ljudi trebaju i da žele u njoj sudjelovati, da žele bit dio procesa stvaranja i da žele u njoj imati svoj udio. Mislim da arhitektura treba biti zaprljana s više ruku, a da arhitekt u tome treba osigurati da konačan rezultat ima svoj integritet. Koncept bijenala koji je Aravena napisao govori upravo o tome. Gdje su nova polja arhitekture na kojima ona može ponovno stvoriti svoj društveni značaj? Nakon neobuzdanog građenja i površnosti, krize i poricanja krize pa povlačenja u mjere štednje, došlo je valjda vrijeme da promislimo koja je naša uloga. Teme kojima smo se na Platformi 9,81 godinama bavili sada je Aravena izvukao kao bitne.
*Dom mladih Split / Transformacija projekta od klasičnog kazališni-koncertnog prostora u multifunkcijski centar uz promjenu načina rada od centralne institucije prema hibridnom modelu / Miranda Veljačić i Dinko Peračić / 2005-2015
►Idis Turato: Moram opet o ovoj temi. I kod Aravene i kod tebe vidim jednu nikako lošu, ali veoma prisutnu podvojenost. Ona se vidi iz radova, čita se između radova arhitekta u arhitektonskom studiju i člana nezavisne organizacije koja se bavi temama prostora. Zanimljiva podudarnost? Zašto ova dva različita pristupa držite nekako odvojeno?
Dinko Peračić: To je problem struke, da se djelovanje arhitekta gleda primarno kao na poduzetništvo i sudjelovanje u procesu građenja. Humanistička komponenta se gotovo izgubila. Kako može djelovati arhitekt koji želi doprinijeti svom kontekstu, a da ne bude odmah prozvan da od toga želi izvući neki svoj poduzetnički interes? Imamo puno kvalitetnih pojedinaca koji imaju potrebu doprinijeti, ali to rade samostalno, volonterski, ili kroz Društva arhitekata koja su nedovoljno fokusirana i nehomogena. Iz takvih pozicija ponekad zvuče kao donkihotski, uz previše dociranja ili uz prečesto: “trebalo bi nešto…”. Druga opcija je da se povuku i crtaju što im daju. Mene zanima i projektiranje i doprinos nekom kulturnom kontekstu, ne samo građenjem. Nisam našao načina da spojim ova dva načina rada u jedan format. Zato radim kroz oba….uz sve kritike s obje strane.
►Idis Turato: Misliš da kroz samo projektiranje nije moguće odraditi i svoju društvenu ulogu? Iskreno, ono što sam radio u Krku s Dvoranom trgom i školom, ili s Pastoralnim centrom na Trsatu isto je društvena uloga arhitekta, ali zbog mojih specifičnih oblika mene ne doživljavaju kao “društvenog”?
Dinko Peračić: Koliko znam u Krku ti nisi samo crtao što su ti zadali, već si imao dugotrajan dijalog što uopće tamo treba napraviti. Na kraju sve bude projekt, ali ako se ne baviš širim kontekstom projekta, on ostaje zakinut za brojne slojeve koji ga mogu napraviti korisnijim, prilagođenijim, smislenijim u određeno vrijeme na odleđenom mjestu. U situacijama u kojima se spoje ova dva pristupa postaje zanimljivo jer se pokazuje da se arhitektura može raditi i brojnim drugim sredstvima i metodama. Kad to napraviš više puta, onda te ljudi počinju po tome prepoznavati.
►Idis Turato:Kako?
Dinko Peračić: Kod urbanističkih planova je danas na primjer jasno. Nema više onog: “Evo vam plan kako ćete postupati“. Odmah ti kažu: “Da, to je tvoj plan, ali to nije naš plan.” Tako je i sa složenijom arhitekturom. Ako misliš nešto smisleno napraviti, trebaš ući u sve procese pregovaranja i njima se baviti. Ako pritom samo gledaš kako ćeš realizirati neki oblik, onda je to dosta niska razina.
►Idis Turato: Robert Venturi je, čini mi se, sve to najavio kada je prikazao crteža i slike kuće Duck i barake koja nosi natpis “I am a Monument”. Meni se ova druga uvijek sviđala. Što ti se čini koju od ovih dviju metafora i poruka danas živimo? Duck ili baraka s reklamom?
Dinko Peračić: Živimo ovu drugu, Decorated shed, ali ja sam više za Duck. Volim kad se pokažu stvari onakve kakve jesu, koliko god debilno izgledale. Uljepšane barake su naravno područje ogromne slobode u izražavanju. Sve može postati bilo što, spremno za Facebook i ArchDaily. Carstvo slika smo osvojili, sada je ono na svom vrhuncu. Duck – tupavi oblik koji pokazuje koliko je banalan i iznutra, je sirov i iskren. Tu se krije priličan potencijal, tu ima puno prostora za stvarno novo.
*Robert Venturi – “Duck” and “Decorated Shed”
►Idis Turato: Vratimo se na Aravenu. On u svojoj praksi radi i “spomenike”, monumentalne građevine, proizvodi zavodljive oblike… nije sve samo u društveno osjetljivom i siromašnom. Formalno se iskazuje kao revolucionar, nepretenciozni, opušteni i ležerno raščupani mladić, ali ipak znamo svi sudjeluje u igri moći. Uostalom, da ne sudjeluje, ne bi bio kurator Bijenala?
Dinko Peračić: Nekad je odgovor i spomenik, naravno. Sve dok si uronjen u stvarnost i odgovoran prema svom kontekstu, odgovor može biti bilo što. Na primjer u favelama u Caracasu javna škola treba bit ikona, a stanovanje u Zurichu može biti i u kontejnerima. Arhitektonski odgovor treba biti pošten – ponovno ovaj Venturijev Duck.
Ne znam što bi danas značilo biti revolucionar. Sustav je previše fleksibilan, ima već predviđeno mjesto i za revolucionare. Bitno je da si protagonist, da nisi samo kotačić sistema. Nisam još osobno upoznao Aravenu, zanima me kako koristi svoju poziciju. Ako je fokusiran na društvene granice arhitekture, idem za njim.
►Idis Turato: Aravena traži od tebe i svih sudionika izvještaj s prve linije fronte, izvještaj s bojišnice, izvještaj s mjesta gdje se definiraju i oblikuju prave stvari. Kako to iščitavaš? Mislim da će mladima ovaj gotovo pa “revolucionarni” naziv biti poticajan, ali čini mi se da tu ima nečeg puno važnijeg. Nije cilj biti na prvoj liniji u toku borbe, pa preuzeti vlast, nego tamo biti stalno i to shvaćati kao zadatak, zar ne? Kako vidiš tu temu?
Dinko Peračić: Valjda je morao staviti tako pretenciozan naziv. Bojišnica zvuči kao neko izvanredno stanje. Mislim da tu trebamo govoriti o redovnom stanju u kojem arhitektura ispunjava svoju humanističku misiju. Možda je ciljao na entuzijastičan duh koji želi pokrenuti svoj kontekst. To je stanje koje trebamo, uloga arhitekta iz koje može puno napraviti.
*Pogon Jedinstvo Zagreb / Nova infrastruktura za kulturu / Miranda Veljačić i Dinko Peračić / 2012-2015
►Idis Turato: U Veneciju ideš s jednim veoma riskantnim projektom. U trenu kada si izabran za selektora odlučio si sa Slavenom Toljom okupirati Blok Benčić u Rijeci, izvesti Muzej i taj proces do ljeta završiti te pokazati u Veneciji. Veoma riskantno i odgovorno? Je li preuzimanje odgovornosti zapravo prva linja borbe?
Dinko Peračić: Muzej moderne i suvremene umjetnosti u bloku Benčić je jedan od tri živa i otvorena projekta koja ćemo pokazati u Veneciji. Svaki će u ovom periodu imati neku svoju dinamiku koju ćemo Slaven Tolj, Miranda Veljačić, Emina Višnić i ja pokazati na Bijenalu. Useljenje Muzeja u nekadašnju tvornicu je potreba Muzeja i Grada. Zajedno tražimo rješenja da se to stvarno realizira, iako okolnosti nisu baš naklonjene. Postoji i veliki entuzijazam od strane umjetnika. Nešto ćemo sigurno napraviti. U prostoru se povremeno već događaju neki programi. Očistilo ga se, kreće rušenje nepotrebnih dijelova, kad nas puste konzervatori zamijenit ćemo prozore i vrata, koliko se skupi para toliko ćemo prostor dovest u upotrebljivo stanje. Projekt je postavljen tako da ne treba biti završen da bi funkcionirao. Jedino što se mora dogoditi je da umjetnički program u njemu krene. Nema rizika u tome da se u Veneciji pokaže nedovršena arhitektura. Rizik bio bi da tamo glumimo da je sve ispolirano i besprijekorno završeno. Pokazat ćemo stvarni život prostora i arhitekture, sa svim usponima i padovima, bez fige u džepu.
*H zgrada u kompleksu Benčić u Rijeci / Nova lokacija za Muzej moderne i suvremene umjetnosti / Konačan izgled s” vanjskom muzejskom dvoranom” / Dinko Peračić
*Muzej moderne i suvremene umjetnosti / Rekonstrukcija zgrade za potrebe Muzeja / Industrijska logika postojećeg i budućeg prostora / Dinko Peračić / 2013-2015
NASTAVLJA SE… DRUGI DIO INTERVJUA PROČITAJTE SLJEDEĆEG PONEDJELJKA
Fotografije i vizuali: Arhiva Platforme 9,81 i Dinko Peračić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
