Fotografkinja Dragana Jurišić je u galeriji AMZ u Zagrebu, a u okviru festivala Organ Vida, predstavila svoj projekt YU: izgubljena zemlja koji već dugi niz godina privlači veliku pozornost svjetske javnosti. Preispitivanje vlastitog identiteta odvelo je umjetnicu na putovanje po bivšoj Jugoslaviji, a procesi tog putovanja su zabilježeni u okviru knjige koja prati projekt, a koja je rasprodana u roku od dva mjeseca u Irskoj. Dragana Jurišić je dobitnica mnogobrojnih nagrada i priznanja na području fotografije. Kroz razgovor je otkrila svoje umjetničke procese i važnost kao i nužnost bavljenja određenim temama kao što su Jugoslavija i jugoslavenski identitet, položaj žena u povijesti umjetnosti, o važnosti izmještenosti koja omogućava bolji pogled u prošlost, ali i sadašnjost.
*Dragana Jurišić
► Iz Slavonskog Broda si otišla na studij psihologije u Rijeku. Kada se javio interes za fotografiju? Jesi li se se za vrijeme studija bavila fotografijom?
Dragana Jurišić: Za vrijeme studija u Rijeci otkrila sam da u studentskom domu postoji fotografska mračna komora i tamo sam provodila puno vremena. To je bilo mjesto na koje možeš pobjeći, mračno, vlažno. Ta soba je na neki način bila ili postala moj privatni prostor. Kao psiholog sam radila 10 godina, od kada sam diplomirala 1998. do 2008. U međuvremenu sam, u posljednje dvije godine rada, studirala na master programu o dokumentarnoj fotografiji u Welsu. Kada sam završila magisterij, uslijedilo je vrijeme najveće ekonomske krize u Irskoj te sam hrabro odlučila dati ostavku u vrijeme kad su ljudi masovno dobivali otkaze. Imala sam osjećaj da ću, ako ne napravim takav potez, uvijek biti zatočena u sustavu koji mi neodgovara. Vjerujem da sreća prati hrabre. U Dublin sam otišla 1999. godine. Da sam ostala u Slavonskom Brodu, mislim da ne bih preživjela. Nisam imala taj kapacitet da bih izgradila bubble dobrog života ako se svuda oko mene sve slama, ako su vijesti pune informacija o korupciji, ispunjene nacionalističkom retorikom. To je bilo pitanje preživljavanja, nije bilo čak ni pitanje boljeg života. Nije bilo dovoljno maknuti se u Zagreb ili u Rijeku gdje sam studirala, morala sam se maknuti iz zemlje.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja”
► Nakon završetka master studija upisala si doktorski studij koji ti je omogućio tri godine posvećenog i fokusiranog rada u jednom malom polju. Koja je tema doktorata i u kom su smjeru tekli tvoji interesi i istraživački proces?
Dragana Jurišić: Doktorat je bio više kupovina vremena, da provedeš naredne tri godine života fokusiran na jako specijaliziranu temu. Nemaš puno prilika uzeti tri godine od stvarnosti da bi se posvetio knjizi. To mi je dalo licencu. Mene nikada nije zanimala akademska karijera niti me sada zanima. To se događa sa strane. Najbitniji mi je moj umjetnički rad.
Naziv doktorskog rada je Seeing Yugoslavia through eyes of displaced u kojem nije fokus samo na vizualne umetnosti, već i na književnost. Krenula sam od koncepta izmještenosti i (ne)pripadnosti. Među autoricama, koje su u fokusu rada, nalaze se Rebecca West, autorica knjige Crno janje, sivi sokol, Dubravka Ugrešić, Tanja Ostojić, Šejla Kameić, Marina Abramović i dr. Paralelno s radom na doktoratu razvijao se projekt YU: izgubljena zemlja. Tema Jugoslavije je bitna. Napisano je puno radova u literaturi koji se svode na stereotipiziranje Balkana i ljudi koji žive na ovim prostorima. Što se tiče akademskog doprinosa znanju, važno je da se ljudi odavde bave temama svoje prošlosti, a ne neko sa strane tko uleti, a ne poznaje kontekst i sve ono što se dogodilo.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja”
► Rad YU: izgubljena zemlja vezan je za knjigu Rebecce West Crno janje, sivi sokol, a ideja je postojala mnogo ranije. Kada si je počela razvijati i kako je tekla realizacija?
Dragana Jurišić: Knjigu sam prvi put pročitala 1999. kada sam došla u Dublin zahvaljujući mom tadašnjem dečku koji je studirao međunarodne odnose gde je ova knjiga bila obavezna literatura. Kasnije sam saznala da je moj tata čitao tu knjigu iste godine kad sam se ja rodila. Izložba je nastala na osnovu knjige Rebecce West i točno sam pratila mapu kojom je ona putovala. Počela sam istog dana kad i ona, u Zagrebu 75 godina kasnije, na Uskrs. Prvu godinu sam obišla Hrvatsku, BiH i Srbiju, a druge godine sam obišla Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru. Rebecca West se treći put vratila da bi nadopunila neka mjesta u knjizi koja nije imala u to vrijeme. Ona je rekla da je nakon ubojstva kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu 1934. znala da će ta zemlja nestati i bilo joj je bitno napraviti inventar zemlje, koja nestaje, za sve ljude koji će biti u egzilu. Otkad je knjiga objavljena 1941. godine, Jugoslavija je nestala dva puta: 1941. i 1991. godine.
Ukoliko se pogleda literatura, koja je pisana o Jugoslaviji u isto vrijeme kada piše Rebecca West, Balkanci su opisani kao divljaci koji žive u planinama i stalno ratuju. To je potpuno stereotipiziranje cijelog područja. Strani novinari i političari su koristili njenu knjigu u devedesetima kao vodič kroz rat na prostorima bivše Jugoslavije, a ona je i danas na NATO websiteu kao preporučeno štivo za ljude koji dolaze na ove prostore. Robert Kaplan je 1996. napisao knjigu Balkan ghosts za koju je rekao da je hommage Rebecci West i njenoj knjizi, ali u njoj su opet napravljeni stereotipi prema kojima su svi muškarci iz bivše Jugoslavije alkoholičari opsjednuti pornografijom. Njen zaključak, za razliku od ostalih, bio je da Jugoslavija nije drugačija od Europe, nije granica između civilizacije i barbarizma, između Istoka i Zapada, nego je ključna za zdravlje Evrope.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja”
► Projekt YU: izgubljena zemlja je bio podržan od strane galerije Belfast Exposed. Malo je primjera kod nas da galerije sponzoriraju produciranje umjetničkog rada. Kako je tekla suradnja s njima? Tko je na kraju vlasnik rada i koju ulogu igra galerija, kakav je biznis model korišten?
Dragana Jurišić: Po završetku magisterija napisala sam prijedlog projekta za rad YU: izgubljena zemlja i poslala ga galeriji Belfast Exposed, a od kustosice Karen Downey, koja je tamo bila u to vrijeme, a inače je vrlo cijenjena u svojoj profesiji, nije mi stigao odgovor narednih 6 mjeseci. Kada sam skoro zaboravila na tu galeriju, stigao mi je email od Karen: “I like your work, what’s next?”. Taman sam završavala uređivanje prijedloga projekta i to sam joj poslala. Potom mi je stigao jednako kratak email od nje: “This is great! We are on it. Send me the budget”. Galerija je naredne tri godine sponzorirala moj put i producirali su moju izložbu koja se upravo događa u galeriji AMZ.
Ne samo da su htjeli pomoći pri produkciji rada, već u to vrijeme nitko nije znao za mene i za moj rad. Rijetki su kustosi koji su spremni preuzeti rizik za mlade umjetnike. Suradnja je bila jednostavna jer sam ja imala do detalja isplaniran program rada. U knjizi Rebecce West Crno janje, sivi sokol ona piše od jutra do večeri što je točno radila tog dana – kako se kretala kroz grad, gdje je putovala. Ja sam njen raspored pratila u sat, tako da sam točno znala kada će njen projekt početi, a kada će završiti i koliko će dana trajati. To je i galeriji bilo puno lakše jer su znali datum početka i završetka projekta. Svakih šest mjeseci smo organizirali sastanke, vidjeli što sam novo napravila i nije bilo nikakve kontrole niti usmjerivanja. Što se tiče vlasništva, ja sam vlasnik rada. Belfast Exposed nije komercijalna galerija, već je podržana od strane Arts Council of Northern Ireland. Projekt je trajao od 2010. do 2013. godine.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja”
► Zašto ti je bilo važno baviti se temom Jugoslavije i nacionalnog identiteta?
Dragana Jurišić: Ako je nacionalni identitet vrijedan ubijanja ljudi, a kroz povijest se ljudi ponašaju kao da jest, onda sam sebi postavila pitanje tko sam ja. Taj projekt me je na kraju svega oslobodio ideje da meni treba nacionalni identitet. Na to gledam kao na jeftinu igračku koju ti daju da se zabavljaš da bi tobom lakše manipulirali. Projekt je bio veliki proces. Na njegovom kraju više uopće nisam znala zbog čega sam ga radila, nekako sam bila još zbunjenija nego kad sam počela. Tek u procesu editiranja i završavanja knjige došlo je do shvaćanja šta se ustvari dogodilo kao posljedica. Pitanje identiteta nije nešto što se događa samo na ovom području, pitanje nacionalnog identiteta je bitno svugdje. Uslijed velike izbjegličke krize bit će puno ljudi kao što sam ja, ljudi koji nemaju fiksni nacionalni identitet ili koji se ne mogu vratiti kući jer ta kuća više ne postoji.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja”
► Jedan od projekata, koji ima emancipatorski potencijal i feministički koncept, jest rad Moja neznana ja (My own unknown) koji se razvija kroz nekoliko faza?
Dragana Jurišić: Ovaj je projekt počeo nakon mog doktorata. Kad sam počela razmišljati o povijesti žena u povijesti umjetnosti u zapadnom svijetu, primjetila sam da su one na svojevrsni način ispisane iz povijesti, nije da ih nije bilo, ali su ignorirane. Ako postoje žene u umjetnosti, one obično zauzimaju mjesto muza. Počela sam čitati puno literature o muzama poznatih umjetnika od Rodina preko Picassa. To su sve žene koje su iskorištene bez da ih se ikad kreditiralo za njihov doprinos nekom radu. Zanimljivo mi je bilo da su muze rijetko bile žene tih umjetnika. Čim bi postala žena, muza bi odmah izgubila tu neku mistiku i prestala bi biti muza, a umjetnik bi se prebacio na nekog mlađeg i zgodnijeg. Razmišljala sam kako bi umjetnice tretirale tu temu, naročito kad uzmemo u obzir aktove. Za rad sam krenula od ideje da za pet tjedana pozovem 100 žena, od 18 godina naviše, da se slikaju u mom studiju. Poziv je javno objavljen preko društvenih mreža, a kasnije se prenosio usmenim putem. Bilo je puno žena koje su se javile, više od 100. Kad je prva žena došla na fotografiranje, nisam baš znala kako bih počela. Krenula sam od postavljanja modela u određenu pozu, da bih ubrzo shvatila da je to vrlo neugodna pozicija kad je netko izložen i nezaštićen, a ti ga mičeš kao da je neka lutka. Zato sam odlučila da će ta osoba morati sama sebe režirati, a jedino, što je bilo obavezno, jest da gledaju direktno u kameru. Htjela sam izbjeći objektivizaciju i uspostaviti direktan kontakt između promatrača i subjekta na fotografijama. Na kraju su sudionice same birale i fotografiju koja će ih predstavljati u projektu, tako da je projekt na kraju postao kolaboracija gdje sam ja bila facilitator projekta, a one su bile autorice. Žene, koje su sudjelovale u projektu, jednim su dijelom postale i vlasnice istog tako da dio profita ide Women’s Rights organizacijama u zemljama u kojima je prikazan rad, a postoji pravilo da jedan print ide meni, jedan njima. Projekt je jako popularan, ali nije prikazan na puno mjesta. To je ogroman projekt od 100 radova dimenzija 100x120cm i kad sam ga završila, jedna od najvećih institucija u Irskoj se odmah zainteresirala i rekli su da će oni to prikazati 2018. godine, ali su na kraju odlučili da ga ne mogu prikazati, bez obrazloženja. Međutim, meni je razlog ovog odbijanja jasan, a nadovezuje se na aktualnu političku situaciju u Irskoj gdje će 2018. biti organiziran referendum o pobačaju. Spomenuta institucija je konzervativna te bi ovaj projekt za njih bio kontroverzan jer govori o ženama koje imaju moć reprezentacije u svojim rukama. Većina članova ove institucije su stariji muškarci koji žene vide u pasivnoj ulozi, a protiv čega sam se ja pobunila.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “Moja neznana ja”
► Rad Tarantula ponovo u fokus stavlja ženu?
Dragana Jurišić: To je projekt naručen od Nacionalne galerije u Irskoj, a vezan je za bitnu izložbu o Vermeeru, koja je došla iz Louvrea, a potom ide u Washington DC i predstavlja jednu od najvećih izložbi Vermeerovih radova u našem vremenu. Nacionalna galerija Irske, koja u biti ne prikazuje djela suvremenih umjetnika, odabrala je troje umjetnika koji su vrlo različiti po vokaciji. Jedan umjetnik je street artist, drugi je iz akademskog miljea koji se bavi crtanjem i tu sam ja kao fotografkinja. Naši odgovori toj komisiji su bili toliko različiti, kao da smo došli iz tri različita svemira, što je bilo jako zanimljivo. Imala sam tri mjeseca za napraviti rad. Prvi mjesec sam dosta razmišljala i sve ideje, koje su mi se vrtjele u glavi, bile su totalni kliše. Vermeer se smatra prethodnikom fotografije zbog svjetla koje koristi, a također i zato jer je koristio cameru obscuru što mu se često predbacuje kao razlog zašto nije genij. Svjetlo, koje je on uspio utjelotvoriti, ne može se uhvatiti camerom obscurom i to je razlog zbog čega se on toliko razlikuje od svih ostalih slikara iz svog žanra i perioda. Drugi važan segment njegovih slika čine žene srednje klase koje nisu bile opterećene kućanskim poslovima i imale su dosta slobodnog vremena za pisanje pisama, šivanje, vezenje, ali su sve uvijek izgledale kao da su zarobljene u kući lutaka. Onda sam pomislila na Ibsenovu Kuću lutaka i to me je dovelo do tarantele i do plesa. Postoji relacija između onoga što sam ja napravila i Vermeerovog načina rada, ali je u isto vrijeme totalno drugačiji rad. Radila sam dosta istraživanja o taranteli i o egzorcizmu, čitala mnoga antropološka istraživanja o tarantizmu, gledala sam filmove, arhivske snimke. Zanimljivo je bilo to što žene moraju reći kako ih je ugrizao pauk da bi mogle biti divlje i slobodne, barem par dana ili tjedana. Onda bi ih reintegrirali u društvo koje je proizvelo njihovu histeriju, melankoliju i depresiju koristeći ples. Ja sam u svom radu koristila taj ples kako bih reanimirala žene u Vermeerovim slikama.
*Dragana Jurišić: iz ciklusa “Tarantula”
► Kako izgleda tvoj krativni proces, u kojoj mjeri se oslanjaš na arhive i gdje tražiš inspiraciju?
Dragana Jurišić: Moja glavna inspiracija leži u literaturi, a ne u likovnim djelima drugih umjetnika. Radim puno istraživanja i to je neprekidan proces koji dugo traje. Imam telefon pun bilješki za istraživanja i nove projekte. Inače ne radim s arhivima. Koristim ih, ali se moji radovi rijetko okreću oko njih. Vjerujem u praćenje inspiracije i dopustim da me neke stvari povuku.
► Na kojim projektima trenutno radiš?
Dragana Jurišić: Intenzivno na jednom projektu radim u prosjeku tri godine. Postoji izuzetno malo vremena za paralalne projekte, ali kad jedan završi, uglavnom prelazim na drugi. Moja druga knjiga bi trebala izaći u proljeće 2018. godine. Drugu polovicu 2018. pokušavam zablokirati od izložbi i posvetiti se novom projektu koji predstavlja rad na filmu koji planiram snimati u Bosni. Napisala sam scenarij za film koji predstavlja kombinaciju igranog i dokumentarnog, ali više o tome ne želim reći za sada. Rad na filmu će trajati najmanje tri godine.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Zahvaljujemo Dragani Jurišić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Više o radu Dragane Jurišić potražite na njezinoj službenoj internetskoj stranici i na Instagramu.
Ciklus Moja neznana ja predstavili smo u našoj rubrici Fotodrom.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
