Helena Kušenić, povjesničarka umjetnosti i kroatistica, viša je kustosica u Muzeju grada Koprivnice, a osim organizacijskog, edukacijskog, pedagoškog, uredničkog i kritičarskog rada, aktivno surađuje i s udrugama maMuze, JAM te Atelieri Koprivnica. Maša Zamljačanec muzejska je pedagoginja i kustosica u Muzeju grada Koprivnice te jedna od osnivačica spomenute udruge maMUZE u kojoj je inicirala značajne kulturne festivale i događanja (Street Art Festival, Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta, Blok sat i REBUS). Aktivna je na nezavisnoj kulturnoj i društvenoj sceni Koprivnice te surađuje na brojnim projektima s različitim koprivničkim udrugama.
Obje su voditeljice projekta Drava Art Biennale (DAB) koji problematizira temu vode u umjetničkom i sociološkom smislu. Najnovije izdanje ove interdisciplinarne manifestacije svojevrsna je mala obljetnica i može se pogledati u Muzeju grada Koprivnice do 24. listopada, a sljedeće godine i u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku.
► Događaj koji je poslužio kao neposredan povod ovom razgovoru svakako je peto izdanje projekta Drava Art Biennale, projekta koji tematizira vodu u najširem mogućem smislu. Možete li nam ukratko pojasniti koncept projekta, njezino idejno ishodište i ciljeve?
Helena Kušenić: Projekt Drava Art Biennale temelji se na istraživanju, novim produkcijama, multidisciplinarnosti, multimedijalnosti i društvenom angažmanu kroz umjetnost, a razvija dugoročne i čvrste suradnje među djelatnicima u kulturi. Drava Art Biennale projekt je Muzeja grada Koprivnice koji se bavi temama zaštite okoliša, ekosustava i vode kao političke kategorije i nastoji poticati interdisciplinarnost suradnjom umjetnika, kustosa, aktivista, znanstvenika i drugih stručnjaka te lokalne zajednice. Muzej grada Koprivnice razradio je ideju povezivanja umjetnika te galerija, muzeja i drugih institucija u gradovima smještenim uz rijeku Dravu i u širem panonskom prostoru sa svrhom zajedničke organizacije izložbe mladih umjetnika.
Cilj ovog projekta upravo je aktivirati građane i zajednicu, ali i posebno naglasiti ulogu umjetnosti u prividno nesrodnim granama društva. Svrha izložbe je pokazati i dokazati kako i umjetnici mogu aktivno sudjelovati, ukazujući različitim performativnim praksama na probleme, otkrivajući nove slojeve i značenja koji mogu potaknuti ili pružiti podlogu novim sustavima razmišljanja i djelovanja.
Maša Zamljačanec: DAB je jedan od onih projekata koji publici pokazuje (a povremeno otkriva i nama organizatorima) ono što umjetnost jest, ali i što ona može biti. Pokrenut je kako bi “suočio” publiku s brojnim ljepotama, tajnama i problemima koje u sebi čuva voda – naše zajedničko dobro, jedno od osnovnih ljudskih prava. Osim nas iz Muzeja grada Koprivnice u projekt su uključene kustosica Valentina Radoš iz Muzeja likovnih umjetnosti Osijek, Ana Kovačić i Tanja Špoljar. To je naša zajednička akcija i svi smo zajedno u projektu kako bismo osvijestili koliko nekad ne obraćamo pozornost na vodu – u industriji, u javnom prostoru, u našem domu, u našem svakodnevnom životu. Iako je bezbojna, voda ne bi trebala biti nevidljiva, a ovaj projekt nastoji naglasiti njezinu prisutnost, ukazati na nepravilnosti, ali i ponuditi rješenja za probleme. Voda bi trebala biti čista, pitka i svačija.
*DAB 2019 – Tanja Špoljar, Valentina Radoš, Helena Kušenić, Maša Zamljačanec
► Drava Art Biennale proizašao je iz Drava Art Annala Koprivnica koji je od 2003. do 2007. vodila Draženka Jalšić Ernečić. Vi ste revitalizirale manifestaciju 2013. godine. Na koji ste način to učinile, koji ste joj smjer i karakter dale?
Helena Kušenić: Da, u toj skupnom izložbi koju je organizirao naš Muzej sudjelovali su mladi umjetnici srednjoeuropskog kruga, nastojeći kroz umjetnost problematizirati ekološki održiv razvoj i aktualnu komercijalizaciju vode. Na tom tragu, a na inicijativu tadašnjeg ravnatelja Marijana Špoljara, pokrenut je Drava Art Biennale 2013. – grupna izložba za umjetnike koji tematiku propituju putem različitih medija i perspektiva.
Posebnost DAB-a u odnosu na DAAK svakako je u stvaranju platforme za umrežavanje umjetnika, kustosa, raznorodnih stručnjaka, ali i publike. Time se kreće već i na razini kustoskog tima koji od početaka isprepliće institucionalnu podršku (Maša, Valentina i ja), onu Tanje Špoljar (kao voditeljice i kustosice AK galerije i Ateliera Koprivnica, odnosno predstavnice koprivničke nezavisne scene), ali i Ane Kovačić (jake spone sa zagrebačkom kulturnom scenom koja je aktivna u GMK i WHW-u). DAB nastoji okupiti što raznovrsnije umjetnike stručnjake kako bi uspio doprijeti do što raznolikije publike. Koprivnica u vrijeme pokretanja DAB-a nije imala mnogo prilike za upoznavanjem suvremenih umjetničkih tokova što se razvojem nezavisne scene unazad nekoliko godina pozitivno mijenja pa je DAB postao i ostao polazišna točka za upoznavanje i propitivanje suvremenosti pomoću svima bliske tematike – vode.
Prvo izdanje u 2013. zadržalo se na općenitom tematiziranju vode putem različitih medija i nekoliko perspektiva: od radova s političkim podtekstom do onih sa snažnom metafizičkom dimenzijom. Od 2015. počinjemo se baviti specifičnijim temama pa smo problematizirali vodu kao političko pitanje – privatizaciju vode i vodu kao zajedničko dobro, a nastojali smo i uključiti širu lokalnu zajednicu u raspravu. U 2017. suzili smo interes na kontekst javnog prostora grada propitujući koliko (ne)prisustvo vode oblikuje gradsko tkivo i zaključili kako ne postoji mjesto ili grad koji nema specifično izgrađen odnos prema vodi. U 2109. fokusirali smo se na odnos vode i razvoja industrijske proizvodnje., a 2021. uslijed svima poznatih okolnosti zaokrenuli smo pogled prema sebi i sagledali vodu u raskoši metafore i metafizičke pojavnosti.
DAB posebnu pozornost pridaje vizualnom identitetu pa smo svake godine imali sreću surađivati s vrhunskim dizajnerima unatoč vrlo ograničenim budžetima. Kad se dotičemo pitanja financiranja, nužno je istaknuti da uz neophodnu potporu državnih (Ministarstvo kulture i medija) i lokalnih vlasti (Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija), DAB od 2015. kontinuirano prati tvrtka Hartmann d.o.o., a važnost i značaj DAB-a prepoznale su i manje koprivničke medijske kuće (Radio Drava, Glas Podravine i Prigorja) tvrtke poput Energona, Inducte d.o.o. ili Komunalca i Caffe bara Art.
Maša Zamljačanec: Drava Art Annale Koprivnica bila je sjajna godišnja izložba koja je okupljala uglavnom mlade autore iz Hrvatske, a pokrenuta je u suradnji Draženke Jalšić Ernečić iz Muzeja i Helene Hečimović koja se u to vrijeme intenzivno bavila očuvanjem rijeke i biosfernim rezervatom Mura-Drava-Dunav. DAAK je bio stariji brat DAB-u i sretni smo jer je u fundus Muzeja donio program s temom vode. 2015. izložba je dobila dogradnju u formi predavanja, radionica i akcija koje traju cijele godine, projekt je dobio suvremenu atmosferu, a vrlo brzo i značaj.
*DAB 2015 – performans Antonija Grgića
► Vaš projekt nije isključivo umjetnički; on uključuje i ekološke i društvene aspekte kao i implikacije koje iz njih proizlaze. Kako se oni prožimaju u DAB-u?
Helena Kušenić: Naša je težnja da projekt traje čitave godine, a da se izložba dogodi kao vrhunac ili trijumf svih aktivnosti krajem godine. Naše su se aktivnosti tako kretale od manjih izložbi, performansa, predavanja o raznolikim temama (npr. voda i mitska bića, zlatarenje i industrija, voda kao javno dobro…), pedagoško-edukativnih radionica do posebno dobro prihvaćenih edukativnih šetnji Koprivnicom i Osijekom. Aktivnosti u prirodi, uz Dravu ili u prostoru grada su nam od iznimne važnosti za razvoj publike jer na takav način sugrađanima prikazujemo umjetnički projekt iz njima možda bližeg rakursa što im je indirektni poticaj za posjećivanje izložbe DAB, a možda i nekih drugih izložbi u Koprivnici ili široj okolici. Svaka ta aktivnost pritom je posebno osmišljena za različite uzraste i dobne skupine. Sve to povezalo nas je s raznolikim pojedincima, ustanovama i udrugama.
Maša Zamljačanec: DAB oduvijek uključuje javne razgovore, predavanja, gostovanja u školama, udrugama, umjetničke akcije, ima i pomalo subverzivni štih i u svemu kritični odnos prema okruženju. Izbor tema ovisi o tome kakvi su problemi u društvu. U našem slučaju to su borba za ljudska prava, pitanja nejednakosti, zalaganje za javni interes, ekologija, socijalna ekonomija…
► Brojni su i različiti autorski pristupi problematizaciji vode do sada viđeni u sklopu DAB-a; vodi se pristupalo kao sponi, kao političkom pitanju, kao stvaralačkoj i rušilačkoj energiji, kao prirodnom resursu, kao javnom dobru, proizvodnom kapacitetu. Je li voda uistinu neiscrpno tematsko vrelo pa i resurs koji do kraja nije objašnjen i razložen? Postoji li odrednica vode kojoj biste ipak dali prednost?
Helena Kušenić: Voda zaista jest neiscrpno vrelo informacija i mogućih zaključaka. Iako se uvijek vratimo sličnim temama, vjerujem kako su perspektive sagledavanja istih ili sličnih problema uvijek drugačije što nam donosi i nove zaključke. Ni mi sami nismo iz godine u godinu isti, a i broj umjetnika koji prepoznaju kvalitetu DAB-a je sve veći, njihova svježina interpretacija uvijek iznenadi i doprinese novim čitanjima i tumačenjima izazovnih tema.
Maša Zamljačanec: Postoji teorija o pamćenju vode. Kaže otprilike ovako – sva voda je od samog početka svijeta na našoj planeti, kruži u različitim stanjima i mjestima, a njezine molekule pamte i upijaju sve ono i sve one koji su bili ovdje prije nas. Vjerujem da se dio tog kruženja i neiscrpnosti može preslikati i na uvijek nove i aktualne teme. Od samog početka smo se pozicionirali kao kritičari nejednakosti, ali ne kao oni koji samo ukazuju na probleme već povremeno nudimo rešenja. Nadam se da će rješenja u budućnosti biti još i više.
*DAB 2019 – performans Josipa Pina Ivančića / foto: Ivan Brkić
► Ovogodišnja tema DAB-a Ne/vidljiva voda vezana je uz izvor, točnije vodu kao simbol mira i spokoja, utočište, ali i kao psihički i mentalni agens u čovjeku. Pomalo ste se odmaknuli od ekoloških prefikasa i okrenuli humanitetu; krovna tema introspektivna je i osobnija. Koji vam je cilj bio kada ste odabrali baš takvu temu i oblikovali baš takav poziv?
Helena Kušenić: S obzirom na mini jubilej i peto izdanje DAB-a činilo nam se da bi bilo dobro napraviti mali zaokret da ne bi došlo do zamora i kod nas, suradnika pa i publike. Temu odabiremo u skladu s trenutno aktualnim društveno-političkim okolnostima pa nam je ove godine bila želja ponuditi ljudima „izlaz“ iz ove neprekinute petlje u kojoj smo fokusirani samo na opasnosti i negativnosti pogledom prema sebi ili prema svakodnevici i ljepotama koje ranije možda ne bismo zamijetili. Namjera je bila ukazati na metafizički potencijal vode i mogućnost obnavljanja i očišćenja koju na ona pruža. Kako ističem i u predgovoru izložbe, vrijeme nesigurnosti, nestalnosti, stalnih promjena neprestano testira naše mogućnosti transformacije i prilagođavanja. Voda kao najrasprostranjenija tvar u prirodi, nastala kao najjednostavniji spoj dva najreaktivnija elementa podsjeća na jednostavnost života istovremeno zrcaleći njegovu kompleksnost kroz svoju mnogoznačnost u ljudskim životima. Sposobnost konstantnog toka i izmjena karakteristika je vodenih bogatstava. U neprestanom mijenjanju oblika voda izražava načelo univerzalnog i vječnog kretanja. U nepredvidivim vremenima voda postaje utočište, simbol mira i spokoja. Važan faktor u održavanju psihofizičkog balansa pojedinca/društva/sustava.
Maša Zamljačanec: Vrijeme (kao i voda) postoji uvijek i oduvijek. Ono stvara, uništava, liječi, mijenja, ali mi mu se ne damo lako. Vrijeme u kojem živimo napravilo je da ovogodišnja humana, introspektivna, povremeno i metafizička tema dočeka svoju godinu. Svi su putevi vodili prema ovoj temi. Na kraju smo samo još jedno pokazali da DAB može i mora postojati, uz sve krize. Veliki broj prijava i odabranih radova samo nam potvrđuje vjeru u projekt. Ovaj nam je mali jubilej dao sigurnost da ćemo se snaći i za novih pet izdanja.
*DAB 2013 / foto: Marko Posavec
*DAB 2015 / foto: Marko Posavec
► Ovogodišnje izdanje DAB-a autorski je i medijski vrlo heterogeno. Možete li nam opisati kakve ste radove izabrali i u kojem se medijskom pa i interpretativnom rasponu oni kreću?
Helena Kušenić: 24 odabrana autora predstavljaju 26 radova koji temu interpretiraju u mediju slike, fotografije, skulpturalne, site-specific i interaktivne instalacije, videa, grafike, videa, (dokumentarno) eksperimentalnog filma, performansa i intimističke knjige umjetnika. Raznolikost medija doprinijela je heterogenosti izričaja i tematskih cjelina koje uključuju osobne introspekcije projicirane na kolektivnu sliku; problematiziranje fenomena prolaznosti i efemernosti, od konkretnih stremljenja ka promjeni perspektive i (ekološke) osviještenosti do ukazivanja na potrebu i neizbježnost metafizičke metamorfoze čovjeka i okoliša. Performans Nine Martinuš Voda dere zemlju – zemlja dere vodu – voda dere zemlju izveden je live u sklopu trajanja ovogodišnjeg DAB-a što je donijelo neočekivanu i zanimljivu sinergiju live streaminga performansa i povezivanja galerijskog prostora i prirodnog habitusa, u vremenima kada to postaje uobičajeno. Veseli nas „povratak“ nekih autora koje smo već imali prilike predstaviti, kao i svako novo lice koje prepozna DAB kao svoju nišu pogleda na suvremenost.
Maša Zamljačanec: Okupljeni oko jedne teme, svi s lijepim željama, dobrim porukama, ali tako različiti. To je ljepota i izazov skupne izložbe, suvremene umjetnosti u klasičnom salonskom prostoru kakav je izlagački prostor u Galeriji Koprivnica. Volim misliti da nas umjetnički radovi, javni prostor, zgrade, skulpture i priroda, mogu naučiti jednako koliko i ljudi. Svaki od autora predstavljenih na izložbi, bez obzira na autorski koncept, medij ili temu rada zapravo nas kao pravi pedagog nastoji naučiti da budemo radikalniji, da budemo zaista eksperimentalniji, potaknuti u nama želju za životom u slobodnijem svijetu, u svijetu koji nam dopušta da budemo svoji i drugačiji. To im je zajedničko svima, a nama je poticaj da napravimo uvijek zanimljiv postav te na taj način damo izložbi veću vrijednost, a posjetitelju bolje iskustvo.
*DAB 2019 – šetnja s Hrvojem Petrićem u Koprivnici
► Uspostavile ste međuinstitucionalnu suradnju s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku (u kojemu će se ovogodišnje izdanje DAB-a moći pogledati u ožujku i travnju 2022.), a izjavljivale ste kako biste rado uključile i druge umjetničke ustanove u ovaj projekt. Koliko ste zadovoljne suradnjom i namjeravate li širiti priču uključujući i druge sudionike? Hoćete li prednost dati organizacijama i pojedincima čiji je rad vezan uz rijeku Dravu?
Helena Kušenić: Suradnja s Muzejom likovnih umjetnosti Osijek i dragom kolegicom Valentinom Radoš uvijek je iznimno ugodna i profesionalna, a doprinijela je i većoj zastupljenosti osječke scene u DAB-u što posebno veseli. Suradnja se stoga definitivno nastavlja i dalje, a želja za širenjem je uvijek prisutna – kao što se voda konstantno mijenja i giba, smatramo da je to važno i za sam projekt. Statičnost dovodi do stagnacije što nije opcija. Zasad smo u početnim pregovorima i dogovorima da se izložba predstavi i u Slavonskom Brodu (predstavljen je i DAB 2019., ali u jeku prvog vala korone pa nismo dobili odjek publike ni struke) tijekom 2022. što daje odgovor i na sljedeće pitanje – vezanost uz Dravu je dobrodošla i svakako daje dodatnu vrijednost, no naša je želja povezivati partnere prvenstveno – vodom. Izdanje iz 2017. gostovalo je uz Osijek i u Gradskom muzeju Požega tako da su suradnje i gostovanja moguća i poželjna diljem zemlje pa i šire ako se pruži prilika. Dravu smo uzeli kao odrednicu identiteta projekta jer je važna za formiranje prostora iz kojeg dolazimo, a posredno sigurno i nas kao osoba (barem nas s koprivničkog ili podravskog područja). No, DAB je zapravo platforma otvorena svima koji imaju viziju i želju za problematiziranjem vode s bilo kojeg aspekta pa ovim putem i pozivamo sve koji se u tome prepoznaju da se jave. Umrežavanje i zajedničko djelovanje je ključno za postizanje (velikih) uspjeha. U 2015. ostvarili smo međunarodnu suradnju s kolegicom Majom Hodošček iz Celja i svakako bismo u budućnosti voljeli ostvariti neku sličnu kolaboraciju.
Maša Zamljačanec: Kad smo krenuli s razvojem cijele ideje, ona je zamišljena kao koalicija organizacija i pojedinaca čije su baze u blizini rijeke (Drave). U prvoj godini Muzej grada Koprivnice bio je domaćin i nositelj programa. Priča je vrlo brzo nadišla okvire biennalne izložbe i dokazala da ima potencijal za mnogo više od toga, onda nam se pridružio MLU koji je uz Valentinu Radoš savršen suradnik. Želja za daljnjim umrežavanjem i razvijanjem platforme je velika, nadam se da će se uskoro i ostvariti.
*DAB 2017 – rad Vladimira Novaka / foto: Marko Posavec
► Osim rada u MGK, kustoskog rada, vrlo ste aktivne i u udrugama (maMUZE) i umjetničkim inicijativama koje se udaljavaju od institucionalno shvaćene kulture (Street art festival, REBUS, Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta, bubnjarski kolektiv BUŠ?BUM!). Odakle dolazi potreba za takvim angažmanom? Kako „pomirujete“ različite umjetničke interese?
Helena Kušenić: Ono što za sebe kao povremenog suradnika i konstantnog konzumenta tih sadržaja mogu reći je da se to sve međusobno isprepliće i nadopunjuje, nadograđuje jedno u drugo. Sve ono što naučimo u Muzeju pretočimo u ostale oblike djelovanja i obrnuto. To je neprekidni proces učenja, ali i istovremenog uživanja jer radiš ono što voliš, a to je zaista velika sreća i privilegij. Kao povjesničarku umjetnosti posebno me veseli sve veća i ozbiljnija produkcija AK galerije koja Koprivnici donosi suvremenu umjetničku praksu s naglaskom na novomedijsku umjetnost i propitivanje prostora (periferije grada, ali i memorije bivšeg vojnog kompleksa) u kojem je smještena na mjesečnoj bazi kroz izložbe, performanse, predavanja, rezidencije, razgovore, radionice.
Maša Zamljačanec: Kad živiš u manjem gradu i radiš u kulturi, preplitanje institucionalne i izvaninstitucionalne prakse je neizbježno. Kulturna scena u Koprivnici je od sedamdesetih i osamdesetih bila dosta jaka, napredna, kreativna i progresivna. Ranih 2010-ih je zatvaranjem kluba Kuglana prekinuta mogućnost za redovnim koncertnim i izlagačkim programima u sklopu alternativne scene. Ta je scena (među ostalim) zaslužna za oblikovanje moje osobnosti, interesa, stavova i ideala pa sam osjetila potrebu vratiti sceni ono što mi je dala. S prijateljicom Andrejom Salajec osnovala sam udrugu Mamuze koja se bavi organizacijom i produkcijom programa – izložbi, predavanja, književnih večeri, filma, a pokrenule smo i dva festivala koji umjetnost smještaju u javni prostor čineći ih besplatnima i dostupnima svima. Javni prostor pripada svima nama, on je zajednički, ali često to zaboravimo. Željele smo stanovnike Koprivnice podsjetiti koliko je važno obraćati pažnju na prostor u kojem žive i u kojem se svakodnevno kreću. Dogradnja izložbama u Koprivnici postao je Street art festival koji je ovdje godinama donio više od 80 murala, a iduće će godine doživjeti svoje deseto izdanje za koje pripremamo i monografiju. Brzo nakon njega pokrenule smo FIUK, festival koji istražuje grad pretvarajući ga u glazbeno scenski prostor na otvorenom i ovdje smješta predstave, performanse i koncerte. Vremenom je udruga rasla, a dio članova je na inicijativu fotografkinje Tine Antolić pokrenuo bubnjarski kolektiv BUŠ?BUM! koji na limenim bačvama izvodi autorske kompozicije, a surađivao je i s umjetnicima Zoranom Pavelićem i Antonijom Grgićem. Kako god, kulturu u Koprivnici ne doživljavam samo kao posao, već kao način života i neodvojivi dio sebe.
*DAB 2015 – na hrvatskoj Amazoni s WWF Adria
► maMUZE su dio FUNK-a (Foruma udruga nezavisne kulture) s još četiri koprivničke udruge. Djelujete u maloj sredini, a znamo kako nezavisna kulturna scena čak i u većim središtima teško krči prostor boreći se za prostor, budžet pa i publiku. Koja je danas pozicija i značaj nezavisne kulture u Koprivnici? S kojim se problemima bori, a u čemu vidi svoje prednosti i snagu?
Helena Kušenić: Za mene su sve ove inicijative od iznimne važnosti i osjećam posebnu razinu privrženosti prema svima jer sam ih aktivno pratila od početaka, ljudi koji su ih pokrenuli moji su (bliski) prijatelji što svemu daje posebnu draž. No, još je važnije da ovakvi sadržaji otvaraju prostor novim ljudima, svima onima koje zanima kultura i umjetnost u najširem smislu. Svi ovi programi nude raznolike opcije istraživanja, produciranja ili upoznavanja i promatranja vrhunske umjetnosti, čak i bez nekog prevelikog angažmana – uobičajenom šetnjom gradom. A to je za malu sredinu poput Koprivnice od iznimne važnosti.
Prostor i publika polako se grade, a sve većoj prepoznatljivosti koprivničke scene svjedoče i kontinuirane podrške zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija, ali i lokalne sredine te EU projekata. Prednosti su svakako u većoj koherentnosti manje sredine i spremnosti na zajednički rad koji u konačnici donosi uzajamni napredak.
Maša Zamljačanec: FUNK je nastao potpuno prirodno u trenutku kad su se udruge koje su već surađivale svakodnevno odlučile udružiti s tada 22 aktivna koprivnička benda i pokrenuti inicijativu oko stvaranja novog prostora za glazbeno-scenske i radioničke programe. Savez je brzo formalno osnovan, a Grad je omogućio korištenje prostora u nekadašnjoj vojarni. Riječ je o dvije dvorane od 130 m2 i nekoliko manjih uredskih i skladišnih prostora. Udruge su same uređivale prostor u mjeri u kojoj je to bilo moguće, a obnova se nastavila sredstvima dobivenim putem različitih javnih poziva. Danas, osam godina nakon inicijative FUNK ima veći broj zaposlenih, tehničke uvjete za organizaciju koncerata, filmskih večeri, radionica, predavanja, rekreativnih aktivnosti, probe bendova i glazbenu edukaciju. Napravili smo i petogodišnju strategiju razvoja nezavisne kulture u Koprivnici, a cilj nam je ostvariti autonomno upravljanje prostorom i programom. FUNK je među ostalim omogućio mladima da kulturne sadržaje mogu naći u svoj gradu i u Koprivnici graditi život po svojoj mjeri.
*DAB 2017: Tanja Špoljar, Helena Kušenić, Maša Zamljačanec – predavanje o urbanom identitetu Koprivnice uz potok Koprivnicu / foto: Bojan Koštić
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Heleni Hušenić i Maši Zamljačanec na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
