Drugo more je neprofitna organizacija iz Rijeke koja se bavi produkcijom, promocijom, istraživanjima, obrazovanjem i diseminacijom informacija na području kulture. Osnovana je 1999., ali intenzivira aktivnosti 2002. godine te je od tada izrasla u jednu od najproduktivnijih neprofitnih organizacija u republici. Organizacija upravlja i Galerijom Filodrammatica od 2014. godine, a istu je profilirala kao prostor suvremene umjetnosti s fokusom na umjetničke radove domaćih i stranih umjetnika/ica koji se izražavaju kroz umjetničke instalacije, te intermedijalne i novomedijske radove. U programu svoje mjesto pronalaze i etablirani i mlađi umjetnici. Pored šest izložbi godišnje, koje se održavaju u okviru programa Galerija DM, u prostoru Filodrammatice se održava i grupna izložba manifestacije Moje, tvoje, naše, koja je konceptualizirana kao interdisciplinarni tematski festival koji s umjetničkog i teorijskog aspekta progovara o različitim temama od društvenog interesa. No, tu su i gostujuće izložbe drugih organizacija.
Drugo more tako već više od dva desetljeća stvara kulturološku sinergiju suvremene umjetnosti, aktivizma i teorije, pa su tu i istraživačke i publicističke aktivnosti, konferencije, radionice, simpoziji, filmske projekcije i dr. Osim usmjerenosti na lokalnu razinu Drugo more uvijek pokušava svoje polje djelovanja proširiti i izvan granica Hrvatske pa sudjeluje u projektima na međunarodnoj razini kao partner ili nositelj programa. U 2020. godini, unutar projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, Drugo more je vodilo programski pravac Dopolavoro, koji se bavio novim oblicima rada koji nisu postojali ili nisu bili rašireni do prije desetak godina. U fokusu programa bila je tehnologija koja oblikuje čovjekova zanimanja i način obavljanja rada, te društveni odnosi koji se preslikavaju na svijet rada i na samu tehnologiju, odnosno kako se mijenja i naš odnos spram slobodnog vremena (tj. imamo li ga još uopće, s obzirom na to koliko nam je oko okupirano virtualnim zbivanjima). O projektima i aktivnostima Drugog mora razgovaramo s Davorom Miškovićem.
► Započnimo s manifestacijom Moje, tvoje, naše koja se održava već duže od 10 godina. Od tema Praktičnih utopija sa samog početka, bavljenja Našim Jadranom, obilježavanja 60-e obljetnice osnivanja Pokreta nesvrstanih, obuhvatili ste niz značajnih i zanimljivih tema. Prošle godine ste se odlučili za temu koja ima lokalno polazište, iako je itekako globalnog karaktera, a to je činjenica da je Austro-Ugarska u Rijeci polovicom 18. stoljeća otvorila Rafineriju šećera. Time je imala monopol na tržištu carstva, čime je i Rijeka, kao periferni grad monarhije, smještena u globalne tokove kapitala, postavši ujedno i suučesnikom u generiranju mračnih procesa tadašnje industrijske proizvodnje, poput prisilnog rada. Ove godine otvorili ste pak temu suvremenog društva pogonjenog podacima te traženjem odgovora na pitanje gdje se u takvom društvu nalazi prostor naše intervencije u svijet. Kako birate teme kojima se bavite? Iz imena manifestacije je jasno da pokušavate dodirnuti ono što možemo zvati i res publica, odnosno što se tiče većine pripadnika neke zajednice, pa i globalne?
Davor Mišković: Moje, tvoje, naše pokrenuli smo 2006. godine, prva tema bila je vlasništvo, a od početka je zamišljena kao manifestacija koja je usmjerena prvenstveno temom. Nemamo neku posebnu metodu kako biramo teme, one nastaju na različite načine, ali su uvijek određene nekim odnosom prema onome što je aktualno u društvu. Tema se na koncu formira u nekom prostoru između onoga što bi htjeli i onoga što je moguće obraditi, s obzirom na različita ograničenja. Kako smo mi dio neke scene, skupine ljudi i organizacija, koja dijeli određene vrijednosti i ideje, tako i naše teme odražavaju te ideje i vrijednosti. Svrha ove manifestacije je, kako kažete, dodirnuti pitanja od javnog interesa. To je na neki način ključni orijentir za sve naše programe, iako je posebno vidljiv u realizaciji programa Moje, tvoje, naše.
► Početkom ove godine započeli ste EU projekt Figure it out manjeg obima, s četiri partnera iz četiri različite zemlje. Projekt istražuje niz praksi koje obespravljenim grupama omogućavaju nadilaženje barijera uspostavljenih administrativnim, institucionalnim i algoritamskim režimima. Fokus se postavlja na strategije žena u urbanim i ruralnim sredinama, zajednica usmjerenih na ekološku održivost, pripadnika LGBTIQ+ zajednica, migranata i ostalih grupa i pojedinaca u sukobu sa korporativnim ili državnim pravilima. Koje aktivnosti provodite, a koje planirate do kraja projekta (2025)? O čemu konkretnije govorite kada kažete “strategije žena” – da li se radi o mapiranju postojećih ili stvaranju novih strategija?
Davor Mišković: Projekt Figure it out bavi se različitim strategijama i praksama snalaženja deprivilegiranih i marginaliziranih grupa u susretu s različitim režimima kontrole i isključivanja. Kroz projekt ne želimo samo pobrojati nepravde koje proizlaze iz radikalne nejednakosti koja odlikuje naša društva nego pružiti i nadu ukazivanjem na već postojeće prakse zaobilaženja ili probijanja kroz represivne administrativne ili organizacijske mehanizme. Nadamo se kako će jedan od ključnih doprinosa ovog projekta biti redefiniranje onoga što se smatra opravdanim činom unutar igre čija pravila bitno favoriziraju strane u poziciji moći i materijalnog blagostanja. Grupe čije su nam prakse u fokusu su siromašne žene, štićenici domova za napuštenu djecu, stanovnici staračkih domova, LGBTIQ+ izbjeglice, radikalne ekološke mikro-zajednice i platformski radnici. Mogli smo se fokusirati i na druge grupe, jer ove su strategije široko rasprostranjene, iako različite grupe razvijaju specifične prakse s obzirom na okolnosti i potrebe. Izbor ovih grupa proizlazi iz već postojećeg povjerenja koje su članovi projektnog konzorcija razvili s pripadnicima ovih grupa. Naime, čini nam se kako je ovakav projekt moguće provesti samo u okruženju maksimalnog povjerenja jer često se radi o dijeljenju vrlo povjerljivih informacija. Projektni konzorcij čine umjetnički kolektivi !Mediengruppe Bitnik, RYBN, Škart i grupa koju zovemo istraživačkom koju čine Valeria Graziano, Mara Ferreri, Tomislav Medak i Marcell Mars, te organizacije Kiosk (Beograd), Unfinished Foundation (Malta), Vektor (Atena) i Labomedia (Orlean). Rezultat projekta bit će umjetničke produkcije, izložbe, konferencije, radijski program, radionice i online publikacija.
► Drugo more je i među 10 partnera velikog projekta Made in – platforma za suvremeni obrt i dizajn. Koja je vaša uloga u projektu i kakve ste zaključke donijeli nakon nedavno završenog seminara pod nazivom Morska dobra?
Davor Mišković: U okviru projekta Made in Drugo more je dio hrvatskog mini-konzorcija kojeg uz nas čine Muzej za umjetnost i obrt i dizajnerski kolektiv Oaza. Naša uloga je prvenstveno produkcija umjetničkih/dizajnerskih radova koja će se obavljati tijekom sljedeće godine, kao i prezentacija proizvedenih radova. Produkcije se obavljaju kroz program umjetničkih rezidencija, koje su zapravo skupno ime za aktivnosti povezivanja umjetnika s lokalnim zajednicama, znanstvenicima i drugim stručnjacima u području u kojem se obavlja produkcija, te same produkcije. U okviru projekta bavimo se temom morskih dobara odnosno pitanjem koji su nam resursi vezani uz more dostupni, koji su ugroženi i kako globalni klimatski, društveni i ekonomski procesi utječu na lokalne prakse korištenja resursa iz mora i obale. Radi se o tri produkcije koje su tek u začetku, a umjetnici i dizajneri koji će raditi na njima su Robertina Šebjanič, Silvio Vujičić i kolektiv Oaza.
Seminar Morska dobra, koji je nedavno završen, ponudio je izlaganja domaćih stručnjaka za međunarodnu publiku o procesima koji oblikuju društveni i ekonomski razvoj uz Jadransko more i odnosu tog razvoja prema prirodnim resursima. Mogli smo se upoznati s fragmentima znanja koja su prisutna i koja se razvijaju na institutima, fakultetima, ustanovama i udrugama, ali koja se teško probijaju u javnu sferu iako su od kritičke važnosti za planiranje organizacije naših života. Ono što je ključno pitanje, a ne zaključak, koji je seminar ostavio je pitanje odgovornosti za sadašnje stanje u kojemu bez obzira na činjenicu kako smo poprilično informirani o štetnim posljedicama naših aktivnosti mi te aktivnosti i dalje provodimo. Jedan od primjera toga je nevjerojatan razvoj turizma na obali i moru, i posljedica koje ima na kemiju i biologiju mora, na komunalnu infrastrukturu, tržište rada i nekretnina, te općenito na način života.
► Također, dionici ste projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti koji se bavi unapređenjem lokalne infrastrukture za kulturne i društvene aktivnosti te promovira decentralizaciju, veću inkluzivnost, povećanje dostupnosti i razvoj sudioničkog upravljanja. Kakva su vaša konkretna iskustva u upravljanju prostornim resursima za kulturu?
Davor Mišković: Naša iskustva vezana uz upravljanje prostorima sežu još u 2005. godinu kada smo u mali prostor koji smo iznajmili pozvali udruge Infoshop Škatula i Filmaktiv da nam se pridruže u upravljanju tim prostorom. Iz toga se rodio savez udruga Molekula koji i danas postoji i upravlja prostorima u Filodrammatici u Rijeci. Iskustva koja smo se stekli u tom razdoblju odnose se na nekoliko spoznaja. Sudioničko upravljanje je izrazito zahtjevno za male organizacije koje u pravilu nemaju dovoljno resursa ni za obavljanje svoje osnovne djelatnosti. Stoga je potrebno stvoriti strukturu koja se bavi isključivo upravljanjem, za što pak opet uglavnom nema resursa. Radi se o procesu koji kod nas opstaje uglavnom na entuzijazmu, tako da su stalno prisutne krize, često uzrokovane time da je netko naprosto odustao i potrebno ga je zamijeniti. Neko vrijeme su sredstva Zaklade Kultura nova i Europskog socijalnog fonda predstavljala snažan poticaj razvoju sudioničkog upravljanja i omogućila su stvaranje stabilnih struktura upravljanja, no ti su poticaji smanjeni ili su nestali. Pojednostavljeno rečeno, svako područje djelovanja, pa tako i za nezavisnu kulturu, odlikuju istovremena međusobna konkurentnost i zajedničko djelovanje. Odnos između ova dva različita tipa djelovanja određuju uglavnom izvanjski pritisci i poticaji koji neko polje usmjeravaju više prema pojedinačnim ili zajedničkim interesima. Sudioničko upravljanje je kolektivno djelovanje skupine pojedinačnih organizacija i na njega se također primjenjuje ista logika. Iz vlastitog iskustva primjećujemo kako se platforma zajedničkog djelovanja mijenja pod utjecajem vanjskih okolnosti i čini nam se kako su poticaji za sudioničko upravljanje sve slabiji. Rekao bih da su pak pritisci i dalje izrazito snažni, ali su organizacije na sceni sklonije strategiji prilagođavanja nego mijenjanja uvjeta koje više pogoduje pojedinačnom djelovanju nego kolektivnoj akciji.
► Kakva su sjećanja na razdoblje provedbe te postoji li nasljeđe programa Dopolavoro kojeg ste provodili u okviru projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture? Iz programa su proistekle npr. dvije zanimljive bibliotečne linije: Rad i misao te Shkole …
Davor Mišković: Baš smo prije par dana imali razgovor o nasljeđu Europske prijestolnice kulture u okviru redovnih razgovora srijedom koje organiziramo s nekim krugom prijatelja i posjetitelja programa Drugog mora. Iako su takvi razgovori uglavnom kritički nastrojeni ovaj je bio vrlo afirmativan. Slomili smo se od posla, ali realizirali smo stvari koje su nam inače nemoguće. Dosegli smo publiku u brojevima koji su nam u uobičajenim uvjetima rada nedostupni, recimo više od 3000 prodanih karata za izložbu Usijano more. To nam je prvenstveno omogućila platforma odnosa s javnošću i marketinga EPK. EPK je kroz financijska sredstva namijenjenim produkciji omogućio pojavu i opstanak nekih novih inicijativa, kao što su, recimo, kolektiv Igralke. Iskustvo rada na programu Dopolavoro i općenito EPK-u jasno pokazuje kako se s nekim ozbiljnijim ulaganjem u kulturu postiže promjena u odnosu javnosti prema umjetničkim programima i bitno povećava doseg djelovanja kulturnog sektora, te kako se talenti mogu zadržati, lokalno razvijati i unaprijediti život grada.
► Bavite se i istraživanjima, naročito u domeni kulturnih politika, pa je Davor tako objavio istraživački izvještaj, odnosno interpretaciju i refleksiju na pojam riječke kulture, kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja (završeno 2011. godine). Davore, pošao si, kako kažeš, “od pretpostavke da postoji dijalektički odnos između zajednice i pojedinaca na način da zajednica bitno oblikuje preferencije pojedinaca, a da pojedinci koji imaju ključni utjecaj na formiranje programa bitno oblikuju preferencije zajednice”, a negdje tijekom procesa analize tog odnosa težište si prebacio na analizu procesa donošenja odluka. Locirao si problematiku na dva osnovna načina regulacije interesa i odnosa u kulturnom sektoru, te povukao zaključak kako se u RH prevladava hijerarhijska forma nad zakonima tržišta, ali si locirao i treći, vrlo važan način: umrežavanje. Grad Rijeka je u vrijeme istraživanja izdvajao oko 90 milijuna kuna za potrebe funkcioniranja kulturnog sektora. Ukupan financijski opseg riječke kulture bio je 110 milijuna kuna. Također, locirao si i problematiku uskog gabarita kulturnog djelovanja (centar Rijeke) kao i činjenicu da je Zagreb – središte kulturne moći. Rijeka 2020 trebala je razgranati donekle tu centralističku os – koliko se u tome uspjelo s obzirom na nesretne pandemijske okolnosti? Što bi sada, 12 godina kasnije dodao svojoj studiji?
Davor Mišković: Okolnosti u kojima svi mi djelujemo se ubrzano mijenjaju. Bitno je povećano administrativno opterećenje rada u cijelom javnom sektoru, pa tako i u kulturi. To u Hrvatskoj ne generira prvenstveno Ministarstvo kulture i medija nego pravila poslovanja jedinica lokalna samouprave i različiti fondovi iz čijih se sredstva financiraju pojedine kulturne aktivnosti. Povećani opseg administracije nije ni posebno hrvatski niti kulturni fenomen. Nedavno sam pročitao studiju koja pokazuje kako je Sveučilište u Kaliforniji od 1975. do 2015. povećalo broj nastavnog osoblja za 3,5%, a administrativnog za 230%. Što rade svi ti ljudi? Opravdavaju svoj posao uvođenjem novih administrativnih formi, onoga što je Graeber nazvao besmislenim poslom. Analiza utjecaja administrativnih pravila i otvaranja administrativnih poslova u kulturnom sektoru je nešto što bi svakako valjalo napraviti jer je to proces koji nam sve više određuje način funkcioniranja kulturnih ustanova, udruga i sektora u cjelini. Utječe na ritam rada, organizacijsku kulturu, tip poslova koji se obavljaju. Argument kojim se to brani obično je kontrola trošenja javnih sredstava i sigurno je kako ta kontrola treba postojati, no potrebno je održavati i ravnotežu između kontrole i svrhe postojanja javnih programa i sredstava kojima se financiraju. Zanimljiv i nadam se dalekosežan iskorak napravio je fond Kreativna Europa Europske unije koji je potpuno promijenio način praćenja programa gdje je prioritet postala kontrola provedbe samih aktivnosti, a ne njihovog sadržaja. Financijska kontrola je pak gotovo potpuno ukinuta odnosno postoji kao mogućnost revizije.
Što se tiče Zagreba kao centra kulturnog djelovanja to je neminovno zbog prirode ukupne centralizacije Hrvatske i činjenice da kulturno djelovanje zahtijeva infrastrukturu i određenu gustoću profesionalaca koju je moguće postići samo u velikim gradovima. Ako je EPK pridonio decentralizaciji, učinci toga su bili privremeni, kada je bilo više poslova u kulturi u Rijeci. Do neke promjene je moguće doći kroz fokusirani razvoj nekih područja kulturnog djelovanja u gradovima izvan Zagreba, pa tako i u Rijeci. To fokusirano djelovanje uvijek se susreće s otporom u samim gradovima gdje se razvija i praćeno je brojnim izazovima. Dobar primjer toga je fokus HNK Ivana pl. Zajca na operu u kojoj je njegov intendant prepoznao nišu u kojoj može konkurirati zagrebačkoj operi. Otpor takvom fokusu je enorman i otvorio je niz drugih problema od kojih nije zanemarivo pitanje koja je svrha takve institucije, stvaranje relevantnog nacionalnog programa ili zadovoljavanje kulturnih potreba svojih građana. Naša strategija djelovanja je takva da intenzivno surađujemo s kolegama iz Zagreba jer većina njih i ne uživa sve prednosti Zagreba, rade u uvjetima sličnim našima, suočavaju se s istim problemima. No, razvijamo i podjednako snažne veze s umjetnicima i organizacijama iz Pule, Splita, Ljubljane, Pariza i Berlina sudjelujući u razmjeni ideja i razvoju umjetničkih praksi koje čine posebnu nišu unutar europskog kulturnog prostora. Ta niša je podjednako marginalna i u Zagrebu i Rijeci tako da možemo u šali zaključiti kako u nekim područjima kulturnog djelovanja do centralizacije nije ni došlo.
► Rijeka, kao grad, nosi sa sve većim izazovima (svjedoci smo sve češće “potopljenosti” Rijeke) klimatskih promjena. Što možemo tu učiniti svi kao zajednica u zemlji koja ima izuzetno dugi litoralni pojas s obzirom na svoju veličinu?
Davor Mišković: Klimatske promjene i podizanje razine mora ozbiljno ugrožavaju jadransku obalu, pa tako i Rijeku gdje su neka područja grada baš ovih dana često poplavljena. Nedavno je Građevinski fakultet u Rijeci objavio studiju o opasnostima od poplava u Primorsko-goranskoj županiji i u njoj je vidljivo kako tim opasnostima pridonose ne samo klimatske promjene nego i naš način odnosa prema samoj obali prvenstveno kroz pretjeranu izgrađenost. U okviru manifestacije Moje, tvoje, naše: Jadran bilo je puno govora o tome, pa između ostalog je rečeno i kako su riječke plaže danas u odnosu na stanje iz 1968. godine kraće 3-4 metra. Razlozi nisu jedino podizanje razine mora nego i s njom povezana erozija tla te nemogućnost prirodne dohrane plaža zbog urbanizirane obale. Kako su te plaže sada na pojedinim mjestima tek toliko široke za očekivati je kako ih kroz par desetljeća više neće biti. Naravno, postoje tehnologije i metode koje mogu pridonijeti rješavanju problema što se u pojedinim dijelovima Europe i čini, no ne postoji univerzalni recept jer svaka metoda ovisi o lokalnim specifičnostima. I naravno, sve to zahtjeva znatna ulaganja. Za sada Grad i Vlada ne poduzimaju ništa, još uvijek se odnose prema tom problemu kao nečemu što je izvan mogućnosti njihove kontrole. Što i jest djelomično točno, ali ne u potpunosti. Tako se i građani ponašaju, no čini se će njihov pritisak da se nešto učini rasti kako rastu i štete prouzročene promjenom klime, a one su svakim danom veće. Ovih par proteklih dana poplavljeni su bili restorani, dućani, tržnica i svi su ti ljudi morali prestati raditi i suočiti se sa ozbiljnom materijalnom štetom. Svima nama je teško prihvatiti činjenicu kako je naš utjecaj na klimatske promjene takav da izaziva potrebu potpune reorganizacije života. Većina nas nije baždarena za razumijevanje kompleksnih sistema i zato akcija uglavnom dolazi prekasno kada smo već prošli kritičku točku. Ja sam zaista pesimist po pitanju da ćemo mi nešto učiniti kao zajednica, u našoj zajednici kupuju se sve veći auti, svaka soba ima klima uređaj, vlakom gotovo nitko ne putuje, gradom dominira automobilski prijevoz, itd. Nadu ipak pobuđuje prodiranje svijesti o povezanosti i utjecajima različitih faktora na klimu, stilovi života koji nastoje ograničiti potrošnju i orijentirati se na lokalnu proizvodnju, pa čak i neke politike koje ograničavaju upotrebu umjetnih gnojiva i štetnih energenata, ulažu u obnovljive izvore energije, no da li je to dovoljno kada istovremeno vidimo kako nam kruzeri uplovljavaju u luke, kako se nogomet igra na klimatiziranim stadionima, kako raste avionski promet i kako rastu podatkovni centri koji već troše 2% svjetske energije.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
