Ako ste student arhitekture trebali bi znati što je EASA – European Architecture Students Assembly. Svi oni koji su u jednom trenutku bili dio te velike obitelji složit će se da je upravo “obitelj” možda najbolji termin da se opiše osjećaj i fama koja kruži oko europske asocijacije studenata arhitekture – EASA.
Glavni godišnji događaj mreže EASA je dvotjedna ljetna konferencija, susret studenata s preko 500 participanata iz više od 50 država Europe, koji se svake godine organizira na drugoj državi, odnosno gradu ili mjestu. Unutar dva tjedna EASA-e, koju svake godine sami organiziraju novi studenti izabrane države domaćina, i to potpuno neovisno, bez ikakvog upravljačkog tijela iznad njih, odvijaju se radionice raznih tipova; teoretskih, projektantskih, graditeljskih i onih mimo arhitektonskih okvira: novinarskih, medijskih, praktičnih, umjetničkih, kulinarskih… uz brojna popratna događanja, predavanja, performanse i razne akcije. Svaku zemlju predstavljaju NC-evi (National contacts) koji na konferenciju “dovode” i predvode tim studenata arhitekture od desetak do dvadesetak sudionika, ovisno o veličini same države. Radionice, koje bira široki organizacijski tim, vode tutori – najčešće stariji studenti arhitekture, iako se nerijetko ušulja i koji već diplomirani arhitekt, da barem još jednom bude dio te velike priče.
Ukratko, svake godine formira se prava zajednica u nekom novom prostoru, najčešće napuštenom industrijskom kompleksu, koji se pretvori u živi pop-up grad s 500 stanovnika, mladih i budućih arhitekata iz čitave Europe. Biti građaninom tog grada na petnaestak dana ostane vam usječeno u pamćenje za cijeli život, jer kulture s kojima se sretnete, kontakti koje stvorite, znanja i vještine koje naučite te prijateljstva koja sklopite ne mogu se odviti gotovo nigdje drugdje nego na tako živom i specifičnom mjestu kao što je EASA.
Sljedeće godine, točnije u ljeto 2018., po drugi puta će se, nakon otoka Visa 2002., EASA organizirati u Hrvatskoj, ovog puta u nadolazećoj Europskoj prijestolnici kulture – Rijeci. Tema riječke EASA-e, naslovljena RE:EASA, korespondira s vremenom i mjestom na kojem se odvija – recikliranje. Kako metafizički, tako i vrlo konkretno, opipljivo, Alma, Dora, Filip, Enia, Vana, Tijana i Bruno vide recikliranje kao početak rješavanja problema jednog kompleksnog grada poput Rijeke. O tome što je EASA, što planiraju u Rijeci te arhitektonskoj struci općenito, razgovarali smo s timom organizatora nadolazeće EASA-e.
“EASA je privremena zajednica
u simbiozi s okolinom i gradom u kojem se nalazi.”
*Organizacijski tim RE: EASA 2018. Rijeka (s lijeva na desno): Bruno Lang-Kosić, Alma Antončić, Dora Gorenak, Matej Antolković, Tijana Škrivanek, Vana Pavlić, Enia Kukoč i Filip Pračić)
Bruno, Alma, Dora, Matej, Tijana, Vana, Enija, Filip
► Hajde da nam se za početak predstavite i kažete svoje uloge, ipak vas ima dosta u organizacijskom timu..?
EASA 2018 tim: Da, organizacija EASA-e složen je projekt, pa zahtijeva i poveći tim. Organizacijski tim čine Matej Antolković, Alma Antončić, Dora Gorenak, Bruno Lang-Kosić, Enia Kukoč, Vana Pavlić, Filip Pračić i Tijana Škrivanek. Svaki zadatak zahtjeva pravi alat; a našoj kutiji s alatom raznolikosti ne nedostaje: Alma je šmirgl papir; Dora je vaservaga. Filip je kamen, dok je Enia švicarac. Vana je laser, a Tijana nož. Bruno je pak krivuljar, a Matej – stražnja strana čekića. Zajedno gradimo RE:EASA-u.
► Zašto ste se odlučili za kandidiranje Rijeke kao domaćina EASA-e? Nije da ste si zadali baš lagan posao..?
EASA 2018 tim: Naš se koncept zapravo počeo problematiziranjem same EASA-e – načina kako djelujemo i zašto djelujemo. Često se referiramo na prvu EASA-u u Liverpoolu ’81., čiji je cilj bio shvatiti trenutne prioritete europske arhitekture, koristeći grad (Liverpool) kao model. Uvidjeli smo potrebu i potencijal u prisjećanju na taj inicijalni cilj. Oživjeti proaktivnu EASA-u koja djeluje za prostor u kojem se odvija. Zašto Rijeka? Jednostavno je došlo do savršenog poklapanja grada i teme. Rijeka je grad kojem treba događaj poput EASA-e; a EASA je zajednica ljudi kojima je potreban zadatak poput Rijeke, jer se radi o gradu koji je nakon odlaska industrije ostao inficiran neiskorištenim industrijskim prostorima, zonom koja odvaja grad od mora i od samog sebe. No Rijeka – grad nepokolebljivog duha, građana koji ne odustaju i ne čekaju neku promjenu koja dolazi izvana, već se bore i dovode prijestolnicu kulture – pokazuje da je itekako živa. Iako je industrija otišla, grad i dalje raste; kulturna i alternativna scena žive jednako kao i zadnjih pedeset godina. Tako da vidimo EASA-u kako sudjeluje u fenomenu grada koji neće odustati – i naše kolege iz Europe i svijeta kako malo tog duha nose kući.
*EASA na Malti, 2015.
► Uzeli ste temu re-cikliranja, kako u vrlo bazičnom, tako i dosta kompleksnijem teoretskom smislu kao okosnicu cijelog događanja. Zbog čega mislite da je recikliranje toliko bitno u promišljanju prostora te kakve konkretne veze ono ima s Rijekom?
EASA 2018 tim: Naša tema, RE:, podrazumijeva svaki pojam koji koristi taj prefiks, a recikliranje je u nekoj hijerarhiji tih pojmova za nas tek na zadnjem mjestu. Re-think – ponovno promišljanje je pojam koji nas prvenstveno zanima. U tom je smislu to ponovno promišljanje grada i društva. Sljedeći je korak reduce – smanjivanje, nakon kojeg slijedi remake i reform, pokušaji stvaranja novog u postojećem. Recycle je tek zadnja opcija – ako se vratimo do potrebe za recikliranjem, znači da već nismo slijedili proces do kraja jer recikliranje znači vraćanje na početak. Recikliranje materijala i prostora znači da smo stvorili otpad – a ulaganjem energije u njihovo vraćanje u prvobitno stanje resetiramo cijeli proces i vraćamo iste probleme. Isto se tako u slučaju Rijeke, recikliranjem napuštenih prostora ne može postići ništa ako prvo ne prođemo cijeli proces, počevši od re-thinka. Kratkovidno reprogramiranje nekog prostora tijekom kojeg se u njemu ‘isprobavaju’ razne namjene ne može dovesti do rezultata bez cijelog RE: procesa. Pod recikliranjem misli se obično na materijale, ali reciklirati se mogu i ideje, a u Rijeci želimo započeti baš taj proces. EASA ima potencijal da bude katalizator promjena koje će se nastaviti odvijati i nakon kraja radionica.
► Zvuči vrlo teoretski. Možete li nam konkretnije opisati na koji način to mislite napraviti? Kako konkretno može jedna studentska radionica započeti rješavanje stoljetnih problema industrijskog grada poput Rijeke?
EASA 2018 tim: Samim djelovanjem, počevši od boravka u prostoru može započeti promjena. A djelovanje EASA-e, odnosno sam boravak tolikog broja studenata i mladih arhitekata u nekoj zajednici uvijek ostavlja traga. Već oblikovanjem prostora svog boravka EASA započinje eksperiment, formira privremenu zajednicu u simbiozi s okolinom i gradom u kojem se nalazi. Tu, u tom suživotu, počinje naš utjecaj, i kulminira u produktima radionica. Je li dovoljno da se mi kao studenti na taj način uhvatimo u koštac s problemima Rijeke? Unatoč poraznoj svakodnevici, ne smijemo sumnjati u to. Da, svjesni smo da je položaj arhitekata u društvu sve lošiji, i mogućnost pozitivnog utjecaja arhitekture na društvo katkad se čini sve neizglednijom. Kod nas se čini da rijetko možemo postići više od upiranja prstom u dugoročne probleme iako bismo bez problema mogli izjaviti da samo ukazivanje na problem može biti početak pozitivne reakcije na njega, cilj nam je ići znatno dalje od toga. Kroz produkte pojedinih radionica najbolje će se očitavati djelovanje EASA-e. Ono što će one ostaviti iza sebe, bilo materijalno ili ne, bit će katalizator za grad.
“Samo preciznim reagiranjem na potrebe građana
možemo smanjiti razbacivanje prostora i vremena.”
► Čini mi se da je EASA rijetko ostavljala gradovima domaćinima opipljive tragove: produkti radionica su uglavnom bili teoretski ili pak efemerni i ready made paviljoni. Postoje li naznake nešto trajnijih intervencija ili dokumentacija s obzirom na temu koja se bavi, kako sami kažete, “problemom suvremenog društva, rasipanjem materijala, prostora, resursa i vremena”?
EASA 2018 tim: Svakako nam je to cilj od samog početka! I s obzirom da smo svi već neko vrijeme u EASA-inoj mreži, svjesni smo niza dosadašnjih problema; efemernih paviljona taštine kao i ogromne količine otpada kao posljedica boravka tolikog broja ljudi na jednom mjestu. Bitno je naglasiti što se samih paviljona tiče, da je materijalna trajnost nekog paviljona čak manje bitna nego neki njegov trajni impact. Sjetimo se ogromnog niza privremenih struktura kroz povijest koje su unatoč kratkom trajanju ljudima ostale u pamćenju baš zbog svojeg ogromnog utjecaja i na arhitekturu i na život u zajednici. Bismo li zato efemernu radionicu nazvali propalom? S obzirom da je ona prije svega eksperiment, i njen neuspjeh može puno toga otkriti o problemu kojim se ona bavi. RE:EASA želi okupiti cijelu studentsku mrežu kako bismo zajedno ispravili te greške. Sa RE:EASA-om želimo podignuti odgovornost i kvalitetu produkcije EASA-e na novu razinu. Od prijave radionica pa do kraja skupa inzistirat ćemo na dokumentiranju cijelog procesa provedbe pojedinih projekata, ne bismo li sakupili kvalitetan materijal, koji će uz druge profesionalne i osobne tekstove i radove sudionika biti objedinjeni u završnoj publikaciji s petstotinjak autora. Također nam je plan uvesti dodatan korak u proces formirnja radionica – aktivni “kuratorski” period nakon odabira pojedinih projekata, u kojem će se prijavljene radionice do kraja formirati tek kroz dijalog tutora, nas organizatora, Rijeke i struke. Proces je kompleksan, a dobra provedba krucijalna. Ali daleko smo još od svega toga – EASA je jedan open-end događaj, gdje tutori i sudionici sami kreiraju sadržaj, tako da malo toga o krajnjim rezultatima zapravo možemo znati unaprijed. Čeka nas još dug put suradnje s gradskom upravom i građanima. Uskoro planiramo organizirati javne rasprave kako bi sami građani pomogli definirati zone intervencija i probleme na koje bi intervencije mogle odgovoriti. Preciznim reagiranjem na te potrebe možemo smanjiti razbacivanje prostora i vremena i postići najviše s resursima koji su nam na raspolaganju.
*EASA Danska (2017.); INCM Madrid (Madrid, 2016.)
► Kako biste ocijenili dosadašnju suradnju s Gradom? Koliko u lokalnoj politici ima sluha za projekte poput EASA-ine radionice?
EASA 2018 tim: Još jednom, Rijeka je idealan, ako ne i jedini grad gdje je uopće bilo moguće krenuti u ostvarivanje ovakvog projekta. Da smo s ovakvim nečim krenuli u bilo kojem drugom gradu, teško da bismo i upola ovoliko napredovali. U Rijeci su prihvaćeni razni projekti najrazličitijih tipova, i kroz njih smo i prije početka suradnje vidjeli da gradska uprava i pojedini kadrovi stvarno imaju sluha, da su zaista otvoreni za različite pristupe rješavanja problema u gradu. Tako da bismo dosadašnju suradnju bez imalo pretjerivanja ocijenili odlično, i nadamo se da će se tako i nastaviti.
*Sastanak tutora u Rijeci (Trsat)
► S obzirom na to da se EASA u Rijeci provodi u sklopu projekta Rijeke – Europska prijestolnica kulture 2020, kako ona korespondira s temom “Port of diversity”? Mislite li da i Rijeku čeka zamka nekih drugih Europskih gradova?
EASA 2018 tim: Svjesni smo raznih slučajeva “propalih” prijestolnica kulture i silnih novaca utrošenih u izgradnju niza novih i vrhunskih kazališta, galerija i muzeja koji su krajem godine, kad su posjetitelji izgubili interes, ostali bez korisnika; gradova koji su cijeli novi turistički imidž pokušali izgraditi na temelju EPK samo da bi shvatili da su se preračunali i zaboravili na vlastite građane. Ali nimalo se ne bojimo da bi se Rijeci moglo dogoditi nešto slično jer već ima i korisnika i volje za kulturne sadržaje. Stvari se već događaju, samo nemaju gdje jer Rijeci nedostaje kulturne i društvene “infrastrukture”. Nedavno otvaranje Molo longa za javnost odličan je primjer te potrebe: građani su pohrlili na nekadašnji prazni lukobran. Sve što prijestolnica kulture ostavi iza sebe, Riječani će itekako iskoristiti.
► Pretpostavljam da ste preko EASE upoznali kolege iz različitih sredina i kultura te proputovali dobar dio Europe. Vidite li razliku u edukaciji mladih arhitekata u Hrvatskoj i vani? Kako stojimo u odnosu na svijet?
EASA 2018 tim: Vjerovali ili ne, razlika i nije baš toliko uočljiva kao što neki znaju isticati. Metodološki, i dalje smo suočeni s istim problemima: stvaranje slobodnije okoline u kojem je izglednije ostvariti iskreni kreativni izraz, u kojoj postoji pravo na pogrešku, u kojoj je fokus prije svega osoba i praktična, getting-out-there metoda. Tako se nešto i dalje čini nedostižnim u akademskim krugovima, kako kod nas, tako i vani. Pa EASA je ’81. i nastala kao protest – izraz nezadovoljstva načinom na koji se arhitektura podučava. Radilo se o nedostatku angažmana, promišljanja arhitekture van akademskih okvira, kontakta s korisnicima i materijalima ali i kolegama. Činjenica da se sa jednakim žarom i u gotovo istom formatu odvija već četrdesetak godina dokazuje da potreba za suplementom klasičnoj edukaciji i dalje postoji. Learning by doing – izraz s kojim se često kod nas razbacuje, iako ga jedva ostvarujemo u akademskim okvirima – nešto je što EASA može ponuditi. Naravno, i primjećujemo i cijenimo pokušaje koji tome teže. Voljeli bismo da EASA, ako je to moguće, bude savjetnik našim učiteljima u razvoju nove metodologije.
“Radeći za društvo, treba razmišljati kritički,
ali je opasno predati se cinizmu.”
► Velik je broj naših kolega odlučio napustiti Hrvatsku nakon fakulteta. Gdje se vi vidite za koju godinu?
EASA 2018 tim: Ostati ili otići – za nas je to pitanje krajnje nebitno. Sa EASA-om i zajednicom ljudi koju ona predstavlja bavimo se baš ukidanjem granica, pa tako i ovakvih pitanja. Kako bi divno bilo imati jednake prilike s obje strane granice! Tome EASA i teži iz godine u godinu. Želimo svijet u kojem se neće seliti trbuhom za kruhom, već glavom i srcem od mjesta do mjesta; zemlju nomada koji se ne sele iz nužde, već zato što to žele. Koji znaju reagirati na prostor u kojem se nalaze i djelovati u njemu, ne gubeći iz vida situaciju van svoje sredine.
I već smo na tom tragu! Neprestana i krajnje otvorena komunikacija sa kolegama iz drugih država omogućava unos i primjenu znanja u našoj sredini, umanjuje osjećaj isključenosti i koprcanja u domaćim problemima. Fleksibilnost odabira rada čas na lokalnom, čas na internacionalnom planu nije samo primamljiva, već i ostvariva. Možda baš sve ovo olakšava situaciju za ostanak? Otići ili ostati osobna je odluka, ali za nas su, nakon svega navedenog, obje jednakovrijedne, i nakon EASA-e još i smislenije.
Sad, što se nas samih tiče, možda još i ne znamo ima li života nakon EASA-e; ali sudjelovanje u takvom otvorenom projektu znači da je sve moguće…Veseli nas ta doza neizvjesnosti.
*Tutor Meeting, Rijeka, listopad 2017. (obilazak RE:EASA lokacija na Delti, Molo Longo, Kružna ulica)
► Zvučite vrlo idealistički u svojim stavovima. Nedostaje li, po vašem mišljenju u Hrvatskoj malo više idealizma?
EASA 2018 tim: Ima ga već u Hrvatskoj, ali u krivom obliku! Kod nas slijepi idealizam ide ruku pod ruku sa slijepom kritikom i inertnim kritiziranjem. Istovremeno tvrdimo da je sve u redu, da nas čeka neka idealna situacija o kojoj slušamo u silnim obraćanjima naciji, ali kojoj ne želimo doprinijeti sami. Radeći za društvo, treba razmišljati kritički, ali je opasno predati se cinizmu, sindromu vječitog nezadovoljstva, tako svojstvenom našoj sredini. Nezadovoljstva zakrpanog ispraznim i nerealnim idealizmom – u situaciji paralelnog egzistiranja jednog i drugog, nedostaje nam poveznica kojom bi se taj idealizam utemeljio. Potreban je rizik, pokušaj, eksperiment. Trend se lagano javlja, mladi se bude. Drago nam je biti dijelom takvog nastojanja. Samo tako možemo nešto i postići.
Na kraju krajeva, EASA je oduvijek i imala tu dozu ludosti i idealizma, ali ju je i poduprla svojim rezultatima. A to je ono što želimo dovesti u Rijeku.
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo hrvatskom timu EASA-e na ustupljenim vizualnim materijalima.
Više o aktivnostima EASA Hrvatska pratite na facebook.com/easacro/ i easacro.info
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
