INTERVJU ► Emina Višnić

Emina Višnić, direktorica najvećeg i najzahtjevnijeg predstojećeg kulturnog projekta u Hrvatskoj – Rijeka 2020 – Luka različitosti, će se u narednih pet godina truditi da na najbolji način predstavi grad Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Eminino dosadašnje iskustvo u sektoru nezavisne kulture broji nekoliko važnih pozicija, bila je ravnateljica Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, koordinatorica nacionalne mreže Clubture, zagrebačkog Saveza udruga Operacija Grad, voditeljica net.kulturnog kluba MaMa, osnivačica Urban festivala udruge [BLOK], a bila je i na funkciji potpredsjednice Izvršnog odbora europske mreže Culture Action Europe te predsjednica Upravnog odbora Zaklade Kultura nova. Njen doprinos razvoju nezavisne kulturne i umjetničke scene u Hrvatskoj je neosporan. U razgovoru za Vizkulturu pokušali smo povezati njen background sa aktivnim učešćem u građenju pozitivnih praksi i kulturne politike RH te doznati sve o planovima, potencijalima i budućnosti projekta Rijeka EPK 2020.

* Emina Višnić (foto: Mia Mohorić)

► Studirali ste komparativnu književnost i hrvatski jezik, kako ste se pronašli u temama kulturne politike i kulturnog menadžmenta? Što vas je navelo na taj put, te uvjetovalo vrlo uspješnu karijeru u polju nezavisne kulture?

Emina Višnić: Teško je naći direktnu vezu između onoga što sam studirala kao svoj primarni studiji i onoga što radim danas tj. što sam radila posljednjih 15 i više godina. Ako idemo u povijesni narativ onda bi to izgledalo tako da sam pored komparativne književnosti i kroatistike u nekom trenutku studirala i teatrologiju budući da sam u toj fazi života bila pasionirani zaljubljenik u suvremeno i eksperimentalno kazalište. Bila sam redovita pratiteljica Tjedna suvremenog plesa, Eurokaza i sličnih stvari. Korijen mog bavljenja kulturom, kulturnim menadžmentom pa poslije toga i kulturnom politikom, mogu na neki način zahvaliti esperantu. U nekoj kasnoj fazi studiranja sam s grupom prijatelja krenula učiti esperanto, motivirana putovanjima. Vrlo sam se brzo uključila i u studentsku esperantsku kazališnu grupu, gdje se okupila zanimljiva ekipa sa, za te mlade godine, očekivanom pretencioznošću. Tako smo napravili nekoliko predstava koje su bile onako mladalački pretjerano eksperimentalne bez stvarnog utemeljenja, zatvorene u značenju i za vrlo specifične za publiku. S obzirom da se u Zagrebu održavao veliki esperantski kongres 2001. godine, neki od nas iz grupe angažirali smo se oko pratećeg kulturnog programa kongresa te je tako nastao festival suvremene umjetnosti u javnom prostoru i to usred ljeta, a tada se u Zagrebu ljeti gotovo ništa nije događalo. Nastao je Urban festival koji je postojao i idućih 15-ak godina, a istovremeno se formirala organizacija BLOK. Stvari su se nakon toga počele događati jedna za drugom: uz BLOK, radila sam u MaMi, pa u mreži nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj – Clubture i u mnogim drugim inicijativama nezavisne scene. Zajedničkim radom na programima, formirali smo i druge suradničke platforme te smo se tako kao nezavisna scena počeli baviti kulturnom politikom i aktivizmom što je, među ostalim, dovelo i do uspostavljanja Pogona, prve institucije u Hrvatskoj po modelu civilno-javnog partnerstva koja funkcionira kao servis za nezavisnu scenu. Na tom putu je radilo puno organizacija sa različitim projektima, zajedničkim događanjima, akcijama i međunarodnim suradnjama.

► Bili ste suradnica na Summer International Fellowship Programu pri DeVos Institute of Arts Management at the Kennedy Center (Washington DC). Kakvo je bilo to iskustvo? Šta ste naučili od njih, a što oni od vas?

Emina Višnić: To je bilo izrazito zanimljivo iskustvo. Kada mi je kolega preporučio da odem na taj Fellowship, koji je zapravo međunarodni edukacijski program kulturnog menadžmenta, bila sam najprije dosta skeptična utoliko što se radi o američkom programu koji se temelji na sustavu koji je bitno drugačiji od onog našeg. Na kraju se ispostavilo da je bilo jako korisno jer je se radilo o internacionalnoj grupi, iz cijelog svijeta, što mi je dalo priliku da se izmjestim iz europske perspektive te da čujem iskustva primjerice afričkih zemlja, da se suočim s problemima i izazovima na koje mi i ne mislimo. Budući da je program bio vezan za jednu od najvećih američkih institucija, Kennedy Center u Washingtonu, a uz to i dovodio ljude koji su vrlo uspješni u njihovom sustavu kulture, tamo sam naučila puno toga, pogotovo iz područja fundraisinga i marketinga. Ne u smislu da se ta znanje i prakse mogu jednostavno kopirati kod nas, već da na temelju toga znanja možete graditi specifične prakse koje su primjenjive u našem kontekstu. Primjerice, Amerikanci su jako dobri u menadžmentu odnosa s konkretnim ljudima, osobito onih koji su potencijalni donatori, dok su institucionalni odnosi donekle manje bitni. S druge strane, oni su od nas mogli naučiti, a što su mi neki od njih koji su radili u Hrvatskoj i Europi i potvrdili, koliko su za razvoj kulture i umjetnosti važne javne kulturne politike i koliko je važno da se kultura tretira kao javno dobro, odnosno koliko je bitno da kultura ima podršku države. Mislim da smo uspjeli stvoriti međusobno razumijevanje kroz učenje različitih strategija i koncepata kako razumijevati kulturni sustav i kako ga postavljati i primjenjivati u lokalnom kontekstu.

* izložba Sybille Neumeyer: “Past presence, present absence – urban aspects”, Pogon Jedinstvo (foto: Sybille Neumeyer)

► Kako bi opisali ulogu kulturnih menadžera danas, u neoliberalnom sistemu? I smatrate li da Hrvatskoj treba više obrazovanih ljudi ovog profila?

Emina Višnić: Neoliberalni sistem, što to zapravo znači? Ako govorimo o neoliberalnom sistemu kao ekstremnoj politici koja ide za tim da sve treba funkcionirati na tzv. slobodnom tržištu, onda ne možemo govoriti o kulturi i umjetnosti u smislu na koji smo mi navikli. Vjerojatno možemo govoriti o industriji zabave. Tko god misli da će kultura i umjetnost opstati samo na tržištu treba pogledati svijet oko nas i vidjeti da tako nešto ne postoji. Govorili smo maloprije o Americi kao prostoru gdje federalna država gotovo da i ne ulaže u kulturu i umjetnost, ali ni tamo umjetnost ne živi zahvaljujući slobodnom tržištu nego zahvaljujući prije svega (iako ne i isključivo) sistemu mecenarstva. Možemo razgovarati koji sistem je bolji. Ja sam uvjerena da je puno kvalitetnije za razvoj društva, a onda i kulture, da se distribucija sredstava događa u javnoj sferi, uz posredovanje države i njenih institucija, a ne u prostoru osobnih preferenci i odluka pojedinih bogatih ljudi, odnosno mecena. To naravno ne znači da je sustav u kojem smo mi, pa i većina europskih zemalja, u svemu dobar, savršeno funkcionalan i da ga ne treba unapređivati. No ključno je razmatrati umjetnost i kulturu kao javna dobra koja imaju svoju vrijednost sami po sebi. Istovremeno, ne smatram da trebamo održavati ideju samodovoljnosti kulture i umjetnosti i njihove izdvojenosti iz društva, kao niti pristati na puko održavanje postojećih institucija. Svakako da trebamo graditi i sačuvati sve ono što možemo prepoznati kao kulturno ili javno dobro, u najširem smislu te riječi, pri čemu ne mislim samo na baštinu i tradiciju, vrijedne zgrade, institucije ili visoko valorizirana umjetnička djela, nego i na živu kulturu koju čine suvremene kulturne prakse, umjetnici i brojni drugi ljudi koji su u te praske uključeni. Uostalom, suvremene kulturne prakse su naša buduća baština, ali i naše ulaganje u razvoj sada i ovdje. Trebamo stvoriti sustav koji će čitav sektor kulture, koji je godinama zanemarivan, nanovo osmisliti, dati mu novi smisao, i ojačati njegove uloge u društvu i zajednici. Primjerice, vidim projekt EPK – Europske prijestolnice kulture i kao proces promišljanja kulturnih politika i jasnog artikuliranja uloga postojećih i novih kulturnih institucija kao funkcionalnih i utjecajnih društvenih aktera, koje istovremeno mogu djelovati u različite, međusobno nadopunjujuće svrhe. Jedna je sigurno umjetnička proizvodnja i stvaranje konteksta za umjetnost, druga je očuvanje baštine, i treća je uključivanje zajednica i društvena uloga kulture.
Da se vratim na pitanje, ono što je problem vezano uz profesiju kulturnog menadžera je da u našem sustavu uopće nemamo jasno definiranu tu ulogu. Mislim da nam taj profil stručnjaka, dakle onih koji upravljaju kulturnim organizacijama i projektima, itekako treba, posebno u ustanovama. Kulturni menadžeri su razvijeni u nezavisnom sektoru, jer bez takvog načina rada tu nema opstanka. Kada govorimo o kulturnom menadžmentu ne moramo govoriti o nečemu što funkcionira isključivo na temelju neoliberalne paradigme, nego govorimo o ljudima čija profesija uključuje određena stručna znanja iz područja organizacije, strateškog planiranja, vođenja projekata, kulturnih politika – ukratko, upravljanja u kulturi. Općenito gledano, kod nas su ta znanja na dosta niskoj razini, često su iskustvena i proizlaze iz prakse, ali ona moraju biti isto tako utemeljena u teorijskom znanju. Nedostaje nem kvalitetan studij kulturnog menadžmenta, za koji smatram da ne bi trebao biti dodiplomski studiji, nego studij koji slijedi i naslanja se na neka druga znanja koja čine bazu za rad budućeg kulturnog menadžera – znanja iz različitih područja, primjerice umjetnost, književnost, kulturologija, sociologija. Nakon što se dobije kvalitetan uvid u neko područje vezano uz kulturu i umjetnost, tek tada se možemo nadograđivati i uže specijalizirati u organizacijskim znanjima i vještinama, te u polju kulturnih politika, što možemo objediniti pod pojmom upravljanja u kulturi.

► Kao ravnateljica Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, sudjelovali ste kao partner, pored MMSU Rijeka i Platforme 9.81 (Split), u organizaciji Hrvatskog nastupa na Biennalu Arhitekture u Veneciji 2016. Tu ste se pojavili među autorima koncepta i knjige We Need It – We Do It?

Emina Višnić: Da, sudjelovala sam sa kolegama s kojima već dugo godina radim na različitim projektima: Dinkom Peračićem, Mirandom Veljačić i Slavenom Toljem. Sama koncepcija izložbe nije nešto što smo osmislili samo za tu priliku nego proizlazi iz svega onoga na čemu godinama radimo – ne samo mi, već ukupna nezavisna scena u Hrvatskoj. Na samoj izložbi bavili smo se ne samo pitanjima konkretnih prostora i njihove arhitekture, o kojima mogu puno kompetentnije govoriti Dinko i Miranda, već smo u fokus stavili život u tim prostorima, kulturne programe koji im daju smisao korištenja, načine samoorganizacije, odnose između prostora i programa, odnosno kako prostor oblikuje program i obrnuto, kako prostor i život u tom prostoru funkcionira u zajednici i kako radi za zajednicu. A upravo iz tih pitanja proizlazi sam koncept izložbe na Biennalu.

* Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu 2016. (foto: Damir Žižić)

► Pogon je kroz dosadašnji rad razvio međunarodnu suradnju sa nekim od vrlo važnih kulturnih/umjetničkih institucija kao što su Akademie Schloss Solitude (Stuttgart) i Kunst Kraft Werk (Leipzig). Kako je došlo do suradnje i što je Pogon mogao da ponudi?

Emina Višnić: Suradnja s Akademie Schloss Solitude krenula je gotovo paralelno sa osnivanjem Pogona, kada smo na preporuku nekih ljudi koji su u Solitudeu boravili na rezidencijama, uključeni kao partneri u istočnoeuropsku mrežu koju je razvio Schloss Solitude. To da smo među brojnim institucijama u Hrvatskoj upravo mi imali priliku ući u partnerstvo s jednom od najjačih europskih institucija u ovom polju, mislim da možemo zahvaliti prije svega referencama zagrebačke nezavisne scene okupljene oko Saveza udruga Operacija grad, koji su, uz Grad Zagreb, suosnivači Pogona. Pokazalo se da je Pogon ta institucija koja može uzeti ulogu facilitatora, odnosno posrednika, u povezivanju naše lokalne umjetničke scene s onom internacionalnom. Partneri koje ste spomenuli, kao i mnogi drugi s kojima smo surađivali primjerice kroz projekt Corners, rezultat su višegodišnjeg angažmana na međunarodnoj sceni. Zahvaljujući uključenosti u europske mreže uspjeli smo uspostaviti suradnju s vrlo različitim partnerima i provoditi projekte koji imaju pozitivne utjecaje na lokalnu umjetničku scenu, a osobito što se tiče daljnje internacionalizacije njezinog djelovanja.

► Cilj ovih suradnji je razmjena umjetnika i kustosa kroz rezidencijalne boravke. Koji su procesi karakteristični za sudjelovanje umjetnika i o kojoj mreži stručne pomoći je reč?

Emina Višnić: Tu ću se malo ograditi jer nisam osobno bila uključena u te projekte, za razliku od Sonje Soldo koja je ključna osoba za međunarodne programe i razvoj programa u Pogonu, pa bi ona bila bolji sugovornik za to pitanje. Kada govorimo o rezidencijama u Europi one su dobro poznata i etablirana praksa, dok u Hrvatskoj to nije toliko nova praksa, nego je praksa koja nije unutar sustava dovoljno prepoznata. To je zato što mi imamo sustav, pojednostavljeno rečeno, koji je fokusiran na javna događanja, na nove produkcije, a ne ulaže se u procese učenja, u međusobne razmjene i općenito u umjetnički razvoj. Umjetničke rezidencije u tom smislu nisu privlačni programi za financiranje niti za sponzore jer nemaju taj moment spektakularnosti, nisu velike predstave, izložbe, festivali, već su to programi koji su dugoročno ulaganje u međunarodne veze i interkulturne razmjene. Ili drugačije rečeno: ako se rezidencijalni projekti rade na kvalitetan način, tada su oni jedinstvena prilika za dubinsko izlaganje pogledu izvana. Uz to, rezidencije se često krivo razumijevaju kao neka vrsta gubljenja vremena. Površno i pogrešno se ponekad misli da se umjetnike/ce dovodi na mjesec, dva ili tri koliko traje rezidencija, na nekakav turistički boravak. A zapravo se radi o tome da im omogućite umjetnički rad i povezivanje sa lokalnom scenom. To je ono na čemu u Pogonu radi Sonja, i drugi u timu: da se umjetnik/ca kada dođe u Zagreb ne osjeća izgubljeno, nego da mi kao institucija posredujemo da oni s drugim umjetnicima i pojedincima izgrade suradničke veze i tako otvore potencijale. Vrlo često se te suradnje nastavljaju kasnije i nastaju neki novi projekti. Rezidencije su također dobre i za promociju gradova. U Rijeci se to malo bolje radi, budući da je uspostavljena rezidencija Kamov kao stalni program, s prostornim resursima namijenjenim za rad i boravak umjetnika. Takvi programi omogućuje stavljanje tih gradova i lokacija na europsku kulturnu mapu i bitan su dodatak njihove prepoznatljivosti kao mjesta otvorenih za stvarnu kulturnu razmjenu, što smatram dragocjenim.

* Radionica Dodo Tank, Pogon Jedinstvo (foto: Ivan Slipčević)

► Napredak i razvoj umjetnika/ca umnogome zavisi od aktera/kulturnih radnika na umjetničkoj sceni, koji svojim programom i uspostavom suradnje sa inozemstvom kreiraju raznolike mogućnosti. U čemu vidite prednost ovakvih povezivanja, ali i važnost neformalnog, izvaninstitucionalnog obrazovanja mladih umjetnika?

Emina Višnić: Osobno mislim da je za mlade umjetnike, kao i za one etablirane, ali i za same institucije i organizacije na umjetničkoj sceni iznimno važno da se međunarodno povežu. Hrvatska je mala zemlja koja ima puno međunarodnih kontakata kroz kulturu i umjetnosti, ali još uvijek ne dovoljno. Taj deficit se osobito ističe u manjim sredinama, što kao posljedicu može imati određeni provincijalizam, u smislu samodovoljnosti, a onda i samodopadnosti, svedenosti na sebe same, bez da se izlažemo riziku pogleda izvana. Kultura i umjetnost danas ne mogu postojati izolirane iz svijeta. Mislim da je EPK izvanredna priliku da se izložimo tom drugom pogledu, da damo da nas sagledavaju neki drugi, da o nama razmišljaju kritički, da ulazimo u nove kontekste, jer je to jedini način za napredak, kako u umjetničkom tako i u svakom drugom smislu. Isto tako je i nama bitno da upoznamo ono što se događa drugdje, da upoznamo drugačije kulture i umjetničke prakse. Mislim da je za mlade umjetnike/ce i kulturne radnike/ce to iznimno važna uloga koju su preuzele i drže je već dvadesetak godina organizacije nezavisne kulture. U institucionalanom sektoru postoje oni koji su tu angažiraniji, najčešće oni koji su u polju suvremene umjetnosti. Međutim, čini mi se, da tu postoji veliki još neiskorišteni prostor, prilike za internacionalizaciju djelovanja koje naše javne institucije tek trebaju iskoristiti – ne samo da bi bile prepoznate na međunarodnoj razini, već da bi i svojem lokalnom djelovanju dale novu vrijednost. U današnje vrijeme globalne komunikacije, ne možemo više govoriti o kulturi koja je nacionalna ili koja je isključivo lokalna i koja može uopće opstati kao praksa koja je danas relevantna, pogotovo za mlade ljude koji su stalno u svijetu digitalnog, koji imaju protok informacija koji je puno širi od lokalnog i nacionalnog obuhvata, a što onda ima i izravne posljedice na izgradnju osobnih i kolektivnih identiteta. Mislim da je ključno i za nezavisnu scenu i za javni sektor da, među ostalim, djeluju i kao medijatori i facilitatori u povezivanju lokalnih umjetnika/ca sa scenom vani. To je nama u Pogonu bio iznimno važan poticaj, odnosno pravi razlog zašto smo ulazili u projekte međunarodne suradnje.

► Od 1. siječnja 2017. godine je počeo vaš petogodišnji mandat na mjestu direktorice društva Rijeka 2020 d.o.o. koje će provoditi projekt Europske prijestolnice kulture. Kako su tekle pripreme za ovu poziciju, i kako izgledaju prvi radni dani na projektu?

Emina Višnić: Pripreme su bile intenzivne. Kao što je poznato, radila sam na pripremi riječke kandidature u drugoj fazi, a moj rad je tada bio usmjeren na program učenja tj. izgradnje kapaciteta, ali sam bila upoznata i sa svim ostalim elementima koje čine ovaj projekt. Nisam došla iz nekog vakuuma, već iz organizacije u kojoj je bilo potrebno završiti stvari, završiti godinu, prenijeti obaveze na ljude koji su to dalje preuzeli, a istovremeno pokušati pohvatati sve ovo što se događa u Rijeci. Ovih dana postavljamo rad agencije, postojeći tim je okupljen na jednom mjestu, otvoren je ured i vrlo intenzivno radimo na planiranju programa da bi smo do 2020. imali kvalitetan, smislen i atraktivan program, ali i da bismo ostvarili dugoročne učinke koji su u ambiciji ovog projekta. Prvi radni dani su puni sastanaka, upoznavanja, puno je ljudi, različitih ideja, i puno rada na uspostavljanja organizacijskih odnosa. Jako mi je važno da nismo ušli u nekakav automatizam, odrađivanje stvari na autopilotu, nego da pred sobom imamo jedan kontinuiran tok u perspektivi stvaranja samog programa EPK, ali i ostvarivanja ciljeva koji se tiču kulturnog, društvenog i ekonomskog razvitka, ne samo Rijeke i regije, već i cijele zemlje. EPK ne vidimo samo kao lokalni i europski projekt već i kao ključni nacionalni projekt.

► Koje se strategije i metode koriste pri realiziranju ovako velikog i zahtjevnog projekta?

Emina Višnić: Ovo je iznimno široko pitanje, budući da se radi o projektu velikih dimenzija. Ne znam kako bih sažela sve strategije i metode, pa ću izdvojiti samo neke. Jedna od ključnih strategija je uspostavljanje partnerstva i umrežavanje na svim razinama. EPK nećemo niti možemo realizirati isključivo kao agencija, već kroz suradnju, partnerstva i stvaranje mreža kako unutar kulturnog sektora, ali i šire. Bitno je naglasiti i da se ta strategija primjenjuje na svim razinama, od lokalne i regionalne, preko nacionalne i međunarodne. Ključno je, dakle, za uspjeh EPK da izađemo iz granica i ograničenja svedenosti na lokalno i svedenosti na uže kulturno polje. Tu dolazimo na drugu strategiju ili pristup, a to je intersektorska suradnja s obrazovnim institucijama, socijalnim institucijama, poduzetnicima, turističkim sektorom, itd. Na nacionalnoj razini prvi nam je konkretni cilj uspostaviti kontakte s gradovima koji su se natjecali za EPK u Hrvatskoj. Treća strategije je internacionalizacija djelovanja koja je opet vezana uz suradnje i partnerstva gdje surađujemo sa velikim brojem institucija, organizacija i pojedinaca iz Europe, ali i drugih kontinenata.

► Možemo li projekt EPK gledati kao na projekt od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i što bi to u krajnjoj liniji značilo?

Emina Višnić: Apsolutno. Ako je Hrvatska ikada imala veliki projekt u kulturi, onda je to Europska prijestolnica kulture. On će po različitim kriterijima doprinijeti ne samo promociji i razvoju Rijeke i Primorsko-goranske županije odnosno Kvarnera i Gorskog Kotara, već i čitave Hrvatske. Zato ovaj projekt mora uspjeti, i uistinu očekujemo snažnu, jasnu, nedvojbenu, financijsku i svaku drugu podršku države, a pri tom ne mislim samo na Vladu RH, nego na sve bitne aktere – od kulturne scene do velikih tvrtki kao potencijalnih sponzora projekta. Vrlo je interesantno da Hrvatska 2020. godine predsjedava Europskom unijom, i to je još jedan način kako možemo doprijeti međunarodnom pozicioniranju zemlje. I kao što sam rekla, EPK nije samo kulturni projekt Rijeke i toga trebamo biti stalno svjesni. Mi ćemo ostvariti uspjeh s EPK jedino ako se udružimo i okupimo najagilnije snage u zemlji.

* Galeb u daljini (foto: Stanko Toth)

► Možemo li očekivati afirmaciju aktera s nezavisne kulturne scene, te je istovremeno ojačati?

Emina Višnić: Apsolutno! EPK se u programskom, ali i svakom drugom smislu može napraviti jedino tako da su uključene ne samo javne institucije, već i nezavisna kulturna scena koju čine već razvijene organizacije, kao i one nove, niz pojedinaca i neformalnih grupa. Za projekt poput EPK nezavisna je scena iznimno bitna iz nekoliko razloga. Prije svega, kao što sam već navela, nezavisna scena je ta koja je u Hrvatskoj ključni motor međunarodne kulturne suradnje, još od 1990-ih (a i ranije). To je scena koja je razvila suvremene umjetničke i kulturne prakse bez kojih je projekt poput EPK nezamisliv. Ona ima specifična znanja i iskustva projektnog pristupa, rada s jasno određenim ciljevima i strateškog promišljanja koji su nužni za ovakav projekt. Osim toga, brojne organizacije civilnog društva kontinuirano grade veze sa zajednicom i uključuju različite skupine građana u aktivni kulturni život. Konačno, nezavisna scena nositelj je energije promjene kulturnog sustava i kulturnih politika, čemu EPK kao projekt s dugoročnim učincima može i mora doprinijeti. No, moram naglasiti da u Rijeci imamo situaciju, da mnoge od ovih važnih karakteristika, imaju i neke javne institucije što je iznimno značajno za ovaj projekt. Mislim da u ovom kontekstu možemo govoriti o smanjivanju jaza između javnog sektora i nezavisne scene, što nam pruža i priliku da se taj jaz smanji i intervencijama u kulturne politike, koje će omogućiti i ravnopravniji pristup resursima i ujednačenije prilike za razvoj i javnih ustanova i nezavisnih organizacija.

► Kroz strateška partnerstva koja razvijate za riječki projekt EPK-a zanima me hoće li se naći prostora za rezidencijalne boravke hrvatskih umjetnika/ca u inozemstvu ili inozemnih umjetnika/ca u Hrvatskoj?

Emina Višnić: Rezidencijalne razmjene su jedna od klasičnijih aktivnosti EPK, i već se polako s tim započelo. U Rijeci je primjerice u studenom boravio jedan umjetnik iz San Sebastiana, a budući da se možemo osloniti na već razvijen rezidencijalni program Kamov kojeg vodi MMSU i na iskustva rada u ovom području kakva ima primjerice Drugo more, sigurno ćemo nastaviti s takvim programima. Rezidencijalni programi su jedan od oblika suradnji koje dogovaramo s drugim prijestolnicama kulture, kao i jedna od metoda učenja koju razvijamo u sklopu našeg programa izgradnje kapaciteta. One su također iznimno dobar način rada na novim produkcijama i poticanja suradnje umjetnika u Hrvatskoj s onima u inozemstvu.

* Zvonite zvončari (foto: Dario Jurjević)

► Kako su isplanirane programske cjeline za projekt EPK?

Emina Višnić: Rijeka 2020 – Luka različitosti ima sedam glavnih programskih pravaca, ili flagshipova kako ih zovemo, koji su međusobno povezani, ali koji su tematski fokusirani ili određeni ciljnom skupinom kojom se bave, ili određenim formatom ili konceptom. Spomenut ću jedan koji se zove „27 susjedstva“ – koji uključuje mapiranje i definiranje 27 susjedstva u čitavoj Županiji. To mogu biti različiti kvartovi ili specifične lokacije, sela i manji gradovi na otocima ili u zaleđu i Gorskom Kotaru. Ključno je da u njima postoji određena inicijativa građana, neka više ili manje jasno artikulirana ideja i interes povezivanja s nekim susjedstvom u Europi. Ideja je da svako od tih 27 susjedstva spojimo s jednim susjedstvom jedne od 27 zemalja članica EU, što ćemo raditi kroz suradnju sa našim međunarodnim partnerima. Sadržaj će zavisiti od toga kako će on biti definiran od dole, od tih inicijativa unutar susjedstva. Budući da nemamo prostora opisati sve programske pravce, mogu samo spomenuti teme kojima se oni bave: razvoj jednog specifičnog područje Rijeke u kojem se susreću slana i slatka voda („Slatko i slano“), detektiranje, umjetnička i kulturna interpretacija i povezivanje različitih točaka u priobalju i na otocima koje čine svojevrsni putujući muzej („Coast Lines“), uspostavljanja različitih oblika društvene i političke moći i njihove posljedice („Doba moći“), čitav spektar tema oko pitanja rada u suvremenom svijetu („Dopolavoro“), sudjelovanje djece u kulturnom životu zajednice („Ciglena kuća“), pitanja migracija, interkulturalnosti i različitih manjina („Kuhinja“).

► Zanimljiva je programska linija Kuhinja koja predstavlja centar za kreativne migracije. Kako vidite ulogu umjetnika, ali i kulturnih radnika kada je tema migracije u pitanju?

Emina Višnić: Uloge umjetnika, kulturnih radnika, kao ni bilo kojih društvenih skupina nismo unaprijed definirali. Nije bitno kako ja to osobno vidim, nego je važno to da je programski pravac Kuhinja postavljen kao proces kroz koji će se te uloge definirati. Mislim da mi nikome ne trebamo unaprijed propisivati uloge, primjerice da umjetnice/i moraju biti aktivisti, nego trebamo stvoriti prostor koji će potaknuti suradnje, bavljenje, razmišljanje pa onda i aktivno djelovanje po temama koje se tiču migracija. To nisu samo migracije u smislu raseljavanja, nego se radi i o mobilnosti uz rad, a ključno je da kritičko propitivanje tih tema može naći prostora u Kuhinji. Sama Kuhinja će fizički biti realizirana u sklopu projekta rekonstrukcije i prenamjene kompleksa Rikard Benčić, unutar nove zgrade MMSU Rijeka.

* Tim EPK, izložbeni koncept kandidature Rijeka EPK 2020 u Malom salonu MMSU-a (foto: Dario Gilja)

► S obzirom na veliko iskustvo u polju kulture, te nizom uspješno realiziranih projekata iza sebe, objavljenih tekstova/radova, zanima me kako percipirate definiranje i uspostavljanje kulturne politike jedne zemlje?

Emina Višnić: To je vrlo kompleksno pitanje i pokušat ću na njega odgovoriti kratko i sažeto. S jedne strane, u smislu metodologije, smatram da se kulturna politika jedne zemlje, grada, županije treba graditi na način da se u nju uključe zainteresirani akteri kroz dijalog, razmjenu i pregovaranje, gdje, naravno, oni koji su odgovorni za kulturnu politiku donose konačne odluke i za to preuzimaju političku i svaku drugu odgovornost. Smatram da kulturna politika jedne zemlje mora polaziti od lokalnih kulturnih politika, da mora uzeti u obzir kulturu koja se uvijek događa lokalno, a da pri tome ne smije ostati zatvorena u svoju lokalnost. Istovremeno, ona mora sagledati ukupnu kulturnu sliku jedne zemlje u međunarodnom, globalnom okruženju, i vidjeti na koji način se mogu graditi ne toliko internacionalni odnosi, već primarno interlokalni odnosi. Osim toga, temeljno je za svaku kulturnu politiku da se prije svega brine za kulturni život koji se događa sada i ovdje, pri tom povezujući i balansirajući na prvi pogled odvojene, a zapravo međusobno ovisne, tradiciju i baštinu sa suvremenim praksama. Ona mora, kroz kompleksan i zapravo nikad završen proces društvenog pregovaranja, uspostaviti jasne vrijednosti i ključne ciljeve kulturnog razvitka, da bi obzirom na njih mogla definirati i redefinirati instrumente provedbe, ključne aktere, a onda i elemente evaluacije kulturne politike. Ono što je u cijelom to procesu ključno je razumijevanje da država, odnosno Ministarstvo kulture, nije ekskluzivni nositelje kulturne politike, već da je ono prije svega odgovorno za uspostavljanje modela kulturne politike koji će omogućiti sudjelovanje i jasnu podjelu odgovornosti svih aktera koji kroz svoju praksu provode i utječu na kulturnu politiku jedne zemlje – od regionalnih i lokalnih vlasti, do ustanova i nezavisnih organizacija.

* Lansirna rampa Torpedo (foto: Davor Turkalj)

► Kulturna politika nesumnjivo predstavlja suradnju više činilaca. Kako u kontekstu Hrvatske vidite tu suradnju i imate li viziju smjera u kome bi se trebala kretati?

Emina Višnić: Mislim da se mi u Hrvatskoj ne možemo pohvaliti visokom razinom rasprave, dijaloga i društvenog pregovaranja u području kulture, niti visokom razinom uključenosti kulturnog sektora i građana u definiranje, provedbu i evaluaciju kulturne politike. Vjerujem da će se to promijeniti, jer naprosto mora. Nemam pretenziju da ovdje govorim o nekoj ukupnoj viziji kulturne politike, no istaknula bih nekoliko točaka (a sigurno ih ima još) koje smatram da treba pritisnuti. Jedna je način ustroja i prevelika normiranost velikog djela institucionalnog sektora i jaki fokus na održavanje sustava javnih ustanova, bez bitnih ulaganja u njihov razvoj. Istovremeno možemo primijetiti da se premali naglasak stavlja na same umjetnike i umjetničku proizvodnju, kao i to da su poprilično zanemareni aspekti kulturnog djelovanja u zajednici, odnosno društveno angažirana kultura, čiji su nositelji u najvećoj mjeri organizacije civilnog društva. Iako je po ovim pitanjima napravljeno nekoliko „točkastih“ pomaka, smatram da se i dalje radi o područjima kojima treba strateški pristupiti, staviti na njih jasan naglasak i uključiti ih u fokus kulturnih politika.
Drugo, mislim da bi Hrvatska trebala ići u smjeru odmicanja financiranja od strogo političkog odlučivanja unutar sustava uprave, bilo državne, bilo lokalne, prema tijelima koja jesu unutar javnog sustava, ali su odvojena od političkog odlučivanja. Radi se o sustavu tzv. arms-lenght tijela, u kojima konačne odluke o konkretnim programima donose stručna tijela, a ne politički dužnosnici ili uprava. Za takvu praksu već imamo neke primjere u Hrvatskoj koje ja smatram primjerima dobre prakse: to su Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i Zaklada Kultura nova.
Treće, na što bih apsolutno stavila naglasak je povezivanje kulture i obrazovanja, sve od osnovne škole pa i vrtića, te snažnije uključivanje kulture i umjetnosti u nastavne i izvannastavne aktivnosti. Smatram iznimno problematičnim činjenicu da je Ministarstvo kulture, pa i drugi akteri u kulturnom sustavu, slabo uključeno u pitanja vezana uz obrazovanja umjetnika/ca odnosno u pitanja razvoja umjetničkih akademija. Tu je i pitanje obrazovanja na području kulturnog menadžmenta i kulturnih politika gdje smo vrlo deficitarni.
Ukratko: strateško promišljanje kulturnog razvoja, uključivanje svih relevantnih aktera u definiranje, provedbu i evaluaciju kulturnih politika, ulaganje u razvoj javnih ustanova i nezavisnih organizacija, jačanje društvene uloge kulture i snažno povezivanje kulture i obrazovanja te repozicioniranje kulture kao javnog interesa i važnog segmenta ukupnog društvenog razvoja po mojem bi mišljenju trebali biti glavni prioriteti kulturnih politika u Hrvatskoj.