Donosimo vam razgovor s mladim finalistima nagrade Radoslav Putar, prve i jedine godišnje Nagrade za mlade likovne umjetnike u Hrvatskoj, koja će ove godine biti dodijeljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Rijeci. Finalisti, objavljeni prije kojeg tjedna, svi imaju manje od 35 godina jer je to jedan od uvjeta za prijavu i konkuriranje za ovu nagradu. Dolaze iz različitih umjetničkih praksi, a o kojima se radi to ćete saznati ako pročitate ili dovoljno pametno proskrolate ovaj razgovor. Jako su slatki, vrlo različiti. Svi četvero dobili su ista pitanja, koja su očekivano – banalna, a za odgovore sami procijenite. Predstavljamo vam Maria Matokovića, Mariju Ančić, Niku Mihaljevića i Luku Kedžu. Očekuju vas i njihove fotografiju i ponešto njihovih radova. Laureata ovogodišnje nagrade Radoslav Putar ćemo saznati 6. lipnja i obećavamo da ćemo s njom ili s njim napraviti jedan veliki intervju za Vizkulturu.
A sad, bacite se u čitanje i po prilici – uživajte te naravno lajkajte i šerajte ovaj razgovor te odaberite svog favorita. Potom se pomolite, u duhu naše dnevne politike, za svog odabranika/icu, da dobije nagradu te ode u bijeli svijet. Hvala vam. Ili: Hvaljen Isus. Kak se već pozdravlja odnedavno?
*Mario Matoković, Marija Ančić, Niko Mihaljević i Luka Kedžo
► Pitanje broj 1: Kako vidite poziciju mladih umjetnika danas u Hrvatskoj, odnosno svoju?
Mario Matoković: Po meni, vrlo kompleksno pitanje, no uloga mladih umjetnika poprilično je nezavidna u suvremenoj Hrvatskoj. Zašto? Za početak, od mladih umjetnika očekuje se da stvaramo, izlažemo u relevantnim galerijama, na relevantnim izložbama, načinimo serije radova, apliciramo na razne natječaje i sl. Priča je poprilično kompleksna uzmemo li u obzir da nakon završene likovne akademije ili nekog srodnog studija rijetko koji mladi umjetnik (ako ga možemo odmah tako nazvati) ima preduvjete za rad kao što su radni prostor, materijali, oprema te u konačnici ne možemo izbjeći financijski aspekt cijele priče. Od njih se očekuje sve, a u startu su bačeni u mutnu vodu u kojoj nije lagano plivati. Smatram da je upravo kontinuitet stvaranja odnosno kreativnog razmišljanja vrlo bitan nakon studija, što nikako nije lagano, ako nemamo barem neke uvjete. Izgubi li se kontinuitet stvaranja nakon godinu ili dvije, rijetko koji mladi umjetnik može ili u konačnici želi dalje nastaviti egzistirati u likovnoj oblasti, ako možemo uopće povezati te dvije riječi: likovna scena – egzistencija. Zajednica koja kreativnost kao način razmišljanja i općenito življenja ne podržava, u kojoj na spomen odlaska u muzej ili galeriju bivaš čudno pogledan i slično, jest zajednica u kojoj nešto ne štima. Vratio bih se na sam početak i zaključio da smo većinu stvari u životu naučili kroz odrastanje pa je tako i s percepcijom naših ljudi spram umjetnosti, a posebice likovnosti. Od malena su nam šablone i uokviren način razmišljanja servirane kao nešto normalno i dok se to u startu, odnosno od samog odlaska u vrtić i prvog kontakta sa socijaliziranjem nešto ne promijeni, teško da će i naša pozicija biti bolja. Odgoj je jako dug i mukotrpan proces.
Marija Ančić: Ne vidim razliku između pozicije mladog umjetnika u društvu, i bilo kojeg mladog čovjeka u društvu, odnosno u Hrvatskoj. Ako bih trebala opisati tu poziciju jednom riječju, rekla bih nesigurna. Moja generacija ima dosta problema. Osobno, ja sam imala visoka očekivanja, planirala sam do tridesete godine imati karijeru, samostalnost, i koješta, ali eto sreća da je dobna granica za Nagradu Putar 35 godina.
Niko Mihaljević: Svi znaju odgovor na ovo pitanje, ali ajde: u Hrvatskoj je gotovo nemoguće živjeti od umjetničkog rada (tržišta nema, iz državnog proračuna se izdvajaju mizerna sredstva, a sudbina samostalnih umjetnika sve je neizvjesnija). Suvremenu umjetnost ne trebam ni spominjati. Osobno, preživljavam kao samostalni dizajner i imam dovoljno vremena za intimne preokupacije. Smatram se sretnim što ne radim od 9 do 5.
Luka Kedžo: Pozicija mladog umjetnika u Hrvatskoj. To zvuči kao updateani Joyce. Dakle, dragi James: moram ti reći da je situacija kod nas otprilike ovakva. Mjesec četvrti, travanj, dvije tisuće i šesnaeste godine. Poziciju mladih umjetnika u Hrvatskoj možeš usporediti sa – sladoledom, na kuglice da budem točniji. Tu su već dobro poznati i prokušani okusi, okusi klasici, novi klasici, par neuspjelih kombinacija novog i starog, par zaostalih okusa, par začudnih, desetine nepostojećih okusa, pokoji lokalni – neprevodivi, ima tu i nejestivih, ima nekolicina onih koji uključuju pinjole i skupi kornet, onaj slatki. Sladoled u čašici, na štapiću i ostale smicalice slastičarske industrije nisu ušle u ovaj izbor. Ja ti to tako zamišljam Srđane. Onda ti možeš doći pred štand, po mogućnosti onaj koji se rotira – kao u Oranžu, i onda ti biraš, a mi se vrtimo. Ja sam isto među tim okusima, ali ti neću reći koji, nije dobro za firmu.
*Luka Kedžo
*Marija Ančić
► Pitanje broj 2: Koja je uloga i važnost galerijskog izlaganja odnosno prijavljivanja na strukovne nagrade? Može li se bez toga? Pitam u kontekstu činjenice da se za izložbe u pravilu dobije mali ili nikakav honorar – što nas vodi do pitanja: živite li kao umjetnici od umjetničkog rada?
Mario Matoković: Naravno da galerijsko izlaganje i sama priča oko svega toga ovisi od individue do individue. Nekome je to potpuno nevažno pa se odluči izaći na ulicu i tamo izlagati, odnosno stvarati, a nekome je pak suprotno i živi za to da mu rad bude izložen u galeriji. Osobno, i jedan i drugi način razmišljanja smatram ispravnim, ali s druge strane treba znati odvagati što je dobro u datom trenutku, a što nije. Nisam pobornik toga da moram izlagati na svakoj izložbi za koju se pojavi natječaj ili na koju sam pozvan. Jednostavno, kad nisam siguran da je rad spreman za izlaganje, iako je isti možda završen, ne puštam ga u život. S nagradama je vrlo slično, jedino nisam siguran možemo li govoriti u množini kad govorimo o hrvatskim nagradama. Prije same prijave na Nagradu Radoslav Putar napravio sam samostalnu izložbu u jednoj napuštenoj tvornici u Osijeku, tj. postavio sam radove u prostoru kako bi ih fotografirao i moram priznati da mi je to bila jedna od mojih najdražih samostalnih izložbi. Ja, radovi i nitko više, čisto uživanje. Naravno da za tu samostalnu izložbu nisam dobio honorar, ali za većinu samostalnih izložbi jesam te sam često inzistirao na istome i na putnim troškovima. Smatram da je to sasvim normalna situacija u kojoj umjetnik treba biti honoriran. Uglavnom je honorar simboličan uzmemo li u obzir produkciju radova, uloženo vrijeme, transport i sl. Ipak, honorar dobiju svi, od kustosa, čuvara galerije do čistačice, ali ne toliko često i sam umjetnik, što je često krivica i nas samih. Zaključak; od svog rada ne živim niti smatram da ću ikada moći živjeti. Uvijek je aktualna jedna rečenica „Ajde, možda će tvoja djeca od toga živjeti!!“, na što se više ni ne smijem.
Marija Ančić: Meni je prijavljivanje za galerijska izlaganja i nagrade pomoglo da strukturiram vlastiti rad, natjeralo me da pišem o tome što radim, i da naučim kako najbolje prezentirati rad. Mislim da je korisno proći kroz taj proces, razgovarati s kustosima, upoznati ljude i na kraju dobiti povratnu informaciju od publike/posjetitelja izložbe. Istina, honorari su mali i ne živim od vlastitog umjetničkog rada.
Niko Mihaljević: Mislim da umjetnički rad može postojati i u sasvim hermetičnim uvjetima daleko od očiju javnosti, odnosno da ga se ne mora opravdavati izlaganjem. Ja, doduše, osjećam potrebu za javnom prezentacijom vlastitog rada i otvaranjem dijaloga s publikom. Bitna mi je povratna informacija. Izlaganje je čisti entuzijazam – ironično, ali mladenačko sviranje u pank bendu mi je financijski vjerojatno bilo isplativije od trenutnog bavljenja suvremenom umjetnošću. Bilo bi lijepo da se to u nekom trenu promijeni. Najčešće trošim vlastiti novac na produkciju, ali sreća pa uglavnom radim s lako nabavljivim materijalima i sredstvima (često odlazim u knjižaru Narodnih novina, a primarni grafički medij mi je kućni printer). Nisam pretjerano razmišljao o tome, ali nepostojanje konkretnijih produkcijskih sredstava u neku ruku određuje moj rad.
Luka Kedžo: Izlaganje bi trebalo biti to! To je jedan mali prekid ili kako je jednom na radionici rekla kolegica, možda fulam ime – Luana, to je mala smrt rada na kojoj se skupe ljudi da vide o čemu se tu radilo dok se radilo. Tu se ti kao okus prezentiraš ljudima oko sebe i daješ priliku svima zainteresiranima da te poližu, gricnu i vide da li taj okus ima ukus. Prijavljivanje na strukovne nagrade je jedna od opcija za umjetnike. Postoji ih nekoliko, ali svaka u principu služi promicanju tvog rada – dakle tvoje karijere kao umjetnika. No, znaš kakve su nagrade, ima u njima nešto podlo, a opet pozlaćeno. Nije za svakoga, što bi bio i odgovor na pitanje – mora li se to. Ništa se ne mora, svatko kroji svoju karijeru kako misli da je to dobro za njega. Što se tiče izložbi tu smo malo zapeli u blatu, a od njega konstantno pokušavamo napraviti nešto za jesti, i onda se bunimo kad je to nejestivo. To ne vrijedi za sve, ali za veliku većinu galerija to i dalje vrijedi. To je vezani odnos, to su moruzgva i rak. Jedni drugima prave posao, ili ako hoćeš malo uljepšano – sadržaj. Moja generacija, ljudi koji se bave „organiziranjem umjetnosti“ na našu sreću drugačije razmišlja o svemu tome tako da na listi „potreba“ bude i honorar i sendvič, što je prekrasno. Umjetnik živi od umjetničkog rad. Da je nekim slučajem umjetnik slastičar, u tom slučaju živio bi od slastičarskog rada. Inače se ne bi tako zvao, ne?
*Mario Matoković – bez naziva
*Niko Mihaljević: Erica Prelis Reggae Weed Party / Lavlja vrata u Kačićevoj 24
► Pitanje broj 3: Koje su to niše vaših opredjeljenja i multidisciplinarnosti / taskinga /funkcionalnosti vas samih (dizajner umjetnik, fotograf umjetnik, kiparica slikarica, profesor..) Kako se vidite u tim podjelama i nužno – institucionalnim ograničenjima?
Mario Matoković: Opredjeljenja i umjetnost su pojmovi koje ne bi trebali stavljati pod isto zvono. Čin kreativnog razmišljanja je ono što je, po meni, bitno. S druge strane, opet se vraćamo na obrazovanje i stavljanje stvari u ladice, što se i danas događa na likovnim akademijama pa dolazimo do toga da „ako si slikar, nemaš ti ništa s fotografijom ili ne d’o Bog s grafikom ili prljavim kiparstvom“. Vlastitim promišljanjem došao sam do zaključka da je prvenstveno razrada ideje iznimno bitna, a najčešće onda ideju prilagođavam mediju, odnosno tražim medij kroz koji bi mogao najzanimljivije prikazati zamišljeno. Nikad nisam prihvaćao činjenicu da moram biti grafičar jer sam diplomirao s grafikama, to mi je poprilično plitak način razmišljanja, bez uvrede svima koji tako razmišljaju. Na kraju krajeva umjetnost doživljavam multidisciplinarnom. Naravno da je taj način razmišljanja velikim djelom odraz obrazovanja i ljudi koji su mi pružili uvid u umjetnost i na tome sam im zahvalan.
Marija Ančić: Ja sam diplomirala restauraciju-konzervaciju metala, a onda diplomirala i magistrirala kiparstvo. Sad se bavim crtanjem i animacijom – ne osjećam se ni ukalupljeno ni ograničeno.
Niko Mihaljević: Profesionalno se bavim grafičkim dizajnom, kao samostalni dizajner i predavač. U vlastitoj umjetničkoj praksi, koja je dominantno konceptualna, se nerijetko služim grafičkim dizajnom kao sredstvom za materijalizaciju koncepata. Ovo također obogaćuje konceptualne radove, pridaje im dodatni sloj značenja i definira njihovu pojavnost. S druge strane, kod dizajnerskog rada mi je nemoguće isključiti umjetnički senzibilitet, što ponekad zna biti problematično. Vjerujem u autorski dizajn koji nadilazi modernističku maksimu “dizajn je rješavanje problema”, kao i impersonalno priklanjanje apstraktnim tržišnim “vrijednostima”. U mom se slučaju umjetnička i dizajnerska praksa prožimaju.
Luka Kedžo: Sviđa mi se kako si ovo naveo i kako je pitanje razgranato! Tako nekako se osjećam i funkcioniram. Ja pokušavam biti to sve ili barem probati po malo od svega. (Opet se vraćam na sladoled.) Moj osnovni horoskop je fotografija tako da iz „nje“ krećem prema svim drugim poljima, opredjeljenjima, kako god to hoćeš zvati. Na primjer, iskustvo profesora ili predavanja, tj. prodaje priče o fotografiji me potpuno otvorilo prema nekim drugim pravcima. Plus, shvatiš koliko ima mogućih ulaza ili izlaza u medij. Nevjerojatno, nema se dovoljno vremena. Oko institucionalnih ograničenja – e, tu mi se upali neki oganj u prsima kad to pročitam! Neki ljudi su slušali predavanja profesora Galete, neki nisu, a neke bi trebalo poslati njemu na dodatne sate – profesor Galeta bi to mogao organizirati.
*Luka Kedžo
*Marija Ančić – Skull
► Pitanje broj 4: Kako komentirate jedan u nizu recentnih paradoksa – nefinanciranje nagrade Radoslav Putar od strane Ministarstva kulture?
Mario Matoković: Kako sam već treću godinu predsjednik HDLU Osijek i poprilično sam upoznat s financiranjem kulture u RH, ništa me više ne čudi pa tako i nefinanciranje Putara. Citirat ću svoj komentar nakon što je Institut za suvremenu umjetnost objavio ovu vijest na Facebooku: „Pretpostavljaju da će svi mladi otići iz zemlje pa im se ne isplati ulagati u iste/(s)lijepa naša“. Pri tome ne mislim na određene političke struje, jer u konačnici je rezultat rada često crn, a boje se izmjenjuju.
Marija Ančić: Da. Kako to uopće komentirati? Najtužnije od svega je to što imam dojam da nikoga nije iznenadilo.
Niko Mihaljević: Ne čudim se, s obzirom na sadašnju kulturnu politiku, ovo je posve očekivano. Paradoksalno je da su godišnje izložbe financirane od strane teleoperatera i banki najviđenije umjetničke manifestacije, a da čak ni tu nema direktne podrške za sve zastupljene umjetnike. Ulaže se mahom u spektakl.
Luka Kedžo: Tužno. Nepametno. Dvije crvene kockice.
*Mario Matoković – 8 9 10 2000.
► Pitanje broj 5: Kako vidite recepciju, pomanjkanje kritike svojih praksi i karijera bez recimo Vizkulture i sličnih medija? Čega je to simptom?
Mario Matoković: Smatram da je to opet problem tih ladica, šablonskog načina razmišljanja. Na to treba gledati kao na jedan generalni problem koji opet dolazi iz odgoja, odnosno odgojno-obrazovnog sustava. Npr. iz prakse mogu potvrditi da se i sama kreativnost, odnosno način razmišljanja kod djece sputava nametanjem načina na koji će doći do rezultata. Pronađe li to dijete svoj put do rješenja koje je točno, naš sustav to neće dozvoliti, već će mu se nametnuti način rješavanja problematike po već usustavljenoj shemi. Kako će se taj pojedinac kasnije iskristalizirati kao kreativac, kada ga učimo ispravnom načinu promišljanja o problemu i pitam se kako da imamo kritički pogled na koji god segment života kad sam sustav ne dozvoljava kritiku. Naravno da pritom ne mislim na sve prenositelje znanja u sustavu, zaista ima odličnih primjera, ali takvi se najčešće skrivaju ili ne žele javno istupati jer društvo nam funkcionira manje-više po principu „nisi ti tu da misliš, slušaj što ti kažu“. Konstruktivna kritika je vrlo zdrava situacija za svakoga, prije svega u pogledu razvoja individue jer u konačnici potičemo razmišljanje koje dovodi do otkrivanja nekih novih spoznaja i svakako do nadogradnje ličnosti. S druge strane, problematično je što riječ kritika kod nas često označava napad, samim time i problematiziranje radova izostaje.
Marija Ančić: Ne znam čega je to simptom, ali pretpostavljam da će kritike biti još manje s obzirom na gašenje Zareza, i uskraćivanje potpore Ministarstva kulture portalima VoxFeminae i Kulturpunkt.
Niko Mihaljević: Unatoč izostanku konkretne podrške postoje pojedinci i mediji koji dobro rade svoj posao i na tome im hvala. Nadam se da im entuzijazam neće presušiti.
Luka Kedžo: Pa sad je to dobro. Bolje je. Bila je ta tranzicija iz papira na monitor pa su se ljudi malo gubili, ali mislim da je sad krenulo na bolje. Dignuli su sad i onaj projekt FFZG-a (Kulturflux), Zarezu se dogodilo prisilno preseljenje na web – što je, po meni, promjena na bolje. Novce će već nekako smisliti. Vizkultura radi sto na sat, ljudi pišu. Možda fali neki druid ili druidica koji bi „pročitali“ duh vremena pa nas sistematizirali. Možda.
*Niko Mihaljević – Durum Organum
► Pitanje broj 6: Za kraj – predstavite svoj rad, te pokušajte odgovoriti na pitanje koga, uz sebe, očekujete kao potencijalnog pobjednika ovogodišnjeg natječaja?
Mario Matoković: Ne bih ulazio u seciranje vlastita rada, jer ipak sam vizualac pa i ove ilustracije radova koje idu uz intervju su nešto što me predstavlja kao i sam intervju. Naravno, sve će se vidjeti na izložbi u Rijeci koja me zaista veseli kao i druženje s ekipom. Zaista cijenim Nagradu Radoslav Putar zato što je svake godine druga poetika u pitanju, odnosno senzibilitet umjetnika koji su u finalu. Upravo to nešto što treba njegovati u svijetu umjetnosti. Ista je situacija s finalistima, po onome što sam vidio guglajući Mariju, Niku i Luku uvidio sam da nemamo baš neke dodirne točke u izrazu, načinu razmišljanja i u konačnici radovima. Iskreno, već ovo smatram uspjehom i drago mi je što ću moći predstaviti svoj rad i upoznati neke nove ljude, jer to je jedan od načina na koji ću proširiti vlastite vidike, samim time i stajalište spram umjetničkog djelovanja. Pobjednik? Sretno svima!
Marija Ančić: U svom radu bavim se osobnim temama, vlastitim problemima i pitanjima identiteta. Pokušavam izraziti emocije, uglavnom negativne, kao što su strah, tjeskoba, manjak samopouzdanja, prijezir prema sebi itd, kroz medij crteža i animacije, odnosno da preciziram – crteža u gif formatu. Gif mi je zanimljiv medij jer mu je glavna karakteristika beskonačno ponavljanje – loop, a stanja o kojima govorim također se kreću u krug, u ciklusima koji se ponavljaju. Uzimam dakle jednu radnju, kratki događaj, i animiram je tako da tvori petlju. To beskrajno ponavljanje čini na prvi pogled zastrašujuću, morbidnu radnju apsurdnom, dajući joj aspekt humora. Te radnje su prenaglašene, predramatične, jer pokušavam ilustrirati moment straha, koji je užasan i paralizirajući u jednom, a već smiješan u sljedećem momentu.
Niko Mihaljević: Moja praksa egzistira u kontekstu dokoličarenja i promišljanja svakodnevice, odraženo kroz intimni manifest “Mea vita est feria infinita” (lat. “moj život je beskonačni praznik”). Djelujem kao subjektivni dokumentarist, terenski snimatelj zvuka, minuciozni transkriptor banalnosti, arheolog sadašnjice i multimedijski mitograf. Ili da konkretiziram: bilo je tu javnih izvedbi rješavanja križaljke s ozvučenom olovkom, provođenja niza jednosatnih etnografskih ekspedicija u nizozemske fast food restorane, komponiranja ozbiljne glazbe bazirane na diktafonskim snimkama tematskog reggae tuluma, spiritističkih muzičkih kolaboracija s Johnom Lennonom, pokušaja pokretanja diletantskog šahovskog časopisa, i tako dalje. Nisam upoznat s radom kolega pa me raduje zajednička izložba u Rijeci. Nakon odrađenog cyber-stalkanja mi se čini da će tu biti raznih umjetničkih senzibiliteta tako da zaista ne znam tko bi mogao biti pobjednik. U svakom slučaju, bit će to zabavnih par dana.
Luka Kedžo: Dakle, ako se nađete u Rijeci i dođete na izložbu RP 2016 mene ćete vidjeti kako organiziram prijevoz i organizaciju religiozno – fotografskog materijala. U planu je postav situacije KYKLOP, koju ste u mršavoj varijanti mogli vidjeti na ovogodišnjoj izložbi THT, s dodatkom već spomenutog fotografsko-religioznog materijala. Dođite!
Arsen je mrtav, Kobe je otišao u penziju, Žuži su otrovali. Ne bih znao tko će pobijediti.
Više o radovima mladih umjetnika pratite na sljedećim stranicama:
Mario Matoković > mariomatokovic.blogspot.hr
Marija Ančić > maremonstrum.tumblr.com
Niko Mihaljević > nikomihaljevic.com
Luka Kedžo > mystischer-garten.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
