U sklopu festivala Planet Dom, održanom u studenome u splitskom Domu mladih, multimedijalni umjetnik Gildo Bavčević predstavio je svoj rad Može više! Mora više! koji se sjajno uklopio u kontekst festivala, ali i šire priče o tom nikad dovršenom betonskom zdanju. Spomenuta izložba bila je i nama povod da porazgovaramo s Gildom, umjetnikom koji dugo vremena djeluje na lokalnoj i regionalnoj sceni, prepoznatljiv po kritičkim performansima koji nerijetko s dozom humora pristupaju problemu kapitalizma, potrošačkog društva, neodrživosti ili, kao u spomenutom slučaju, podsjećaju na arhitektonske relikte prošlosti ili pak propale ambiciozne poduzetničke pothvate suvremenosti. Radom Može više! Mora više! Gildo je ujedno dobio i doktorsku titulu na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, pod mentorstvom profesora Zorana Todorovića.
U razgovoru koji je pred vama krenuli smo od njegova aktualnog rada, da bi priču proširili na Gildovo poimanje umjetnika i umjetnosti općenito, na lokalnu scenu, pitali smo ga kako pristupa studentima na predavanju te istražili otkuda potječe njegov aktivistički i performativni nerv, što ga intrigira kod napuštenih objekata mahom modernističke arhitekture, te došli do sjajnih zaključaka poput onoga da su kritičari zapravo najveći optimisti.
► U Galeriji MKC-a sredinom studenoga predstavio si višekanalnu audio-video instalaciju Može više! Mora više! (2019. – 2024.) koja preko kritike kapitalizma operira unutar poznatih kritičkih koordinata tvog djelovanja. Možeš li nam približiti što si pripremio ovog puta i kako si se odlučio za taj rad?
Gildo Bavčević: Projekt predstavljen na izložbi u Galeriji MKC-a Split egzistira na granici današnjeg kapitalističkog društva, visoko razvijene tehnologije i prirode za čiju nebrigu već odavno osjećamo posljedice. Ovdje je upravo naglasak na samom procesu dokumentiranja izvedbi koje se odvijaju na drugoj strani spektakla i prividnog sjaja kapitalizma na primjerima snimljenima u našoj regiji. Problematika odnosa današnjeg sistema, političke kontrole i visoke tehnologije nad našim resursima i životima promatra se kroz eksperiment, parodiju i aluziju. Opremljen zaštitnim bijelim odijelom, na različite načine “tretiram” divlje biljke, drveće i grmlje izraslo u pukotinama betona ambiciozno ostvarenih arhitektonskih objekata koji su potom napušteni, devastirani te prepušteni prirodi koja ih ponovo preuzima. Akcije se prate i dokumentiraju dronom, a cijeli taj prizor ponovno je dokumentiran kamerom u statičnom kadru, tako da dron tu nije samo u funkciji panoramske kamere koja dokumentira izvedbu, već je i sudionik izvedbe. Video dokumentacija snimljena u objektivnom statičnom kadru postavljena je na dugačkom stolu na više desetaka ekrana raznih dimenzija i vrsta, od starih televizora i računalnih ekrana, preko plazmi, LCD ekrana do modernih računalnih ekrana, prijenosnih računala i tableta. Radi se, dakle, uglavnom o odbačenom hardveru koji, kako u najavom tekstu izložbe primjećuje kustosica Jasna Gluić, deprimirajuće podsjeća na kosture napuštene arhitekture te pripada istoj kategoriji tehnološkog otpada jednog vremena. Snimke drona projicirane su u simetričnom nizu na zidovima galerije MKC-a, dok je na katu galerije vodič kroz najvažniju faktografiju objekata korištenih u radu. Akcije koje su do sada izvedene u Mariboru, Zagrebu, Splitu, Sarajevu i Beogradu, u kišnim, maglovitim, sivim i napuštenim objektima, dokumentirao je snimatelj Roko Birimiša statično i iz vizure drona. Spomenuti rad ujedno je umjetnički doktorski rad koji sam obranio u lipnju ove godine na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, na Odsjeku za nove medije, pod mentorstvom izvrsnog umjetnika i profesora Zorana Todorovića.
► Spomenuti rad izvodiš na lokacijama koje su trošne, ruševne, koje se raspadaju. Kako se u tu priču uklapa Dom mladih i kako si mu pristupio? Kako generalno gledaš na situaciju s Domom mladih u kontekstu ulaganja i obnove koja uključuje selidbu svih udruga i kolektiva te njihov eventualni povratak jednom kada radovi budu gotovi? Kako će se to odraziti na alternativnu kulturnu scenu?
Gildo Bavčević: Napušteni prostori jesu centralni dio istraživanja, ali osim samog konteksta koji nose, oni postižu snažan vizualni dojam i autentičnu atmosferu kao i sam odnos prema izvedbi gdje se određeni arhitektonski dizajn uokviruje u željeni kadar, te se u njihovom suodnosu finalno promišlja i pokret. Objekti na kojima interveniram u radu datiraju iz vremena industrijskog modernizma, socijalističkog modernizma, pa sve do suvremenih propalih i napuštenih projekata današnjih ambicioznih investitora, korumpiranih funkcionera, kriminalaca i slično. Većina objekata uglavnom je napuštena kao direktna ili kao naknadna posljedica rata u devedesetima, u samome predratnom i ratnom vremenu, te kasnije u procesu tranzicije ili radi nedostatka volje i sredstava, a tek potom radi loše promišljenih investicija, imovinsko-pravnih odnosa i slično. Međutim, ono što čvrsto povezuje sve te objekte u sadašnjem trenutku jest upravo odsustvo ljudi te priroda koja ponovo preuzima prostor u kojem više nema čovjeka.
Srećom, Dom mladih nije doživio ni jednu od tih sudbina, iako je u nekom trenutku bio jako blizu tome. Dom mladih u Splitu trošan je i zaista treba adaptaciju; međutim, upravo kao i objekti koje istražujem u ovome radu, on je jako ambiciozno zamišljen, zahtjevan i velik prostor, prevelik zalogaj i za tadašnju ekonomski jaku Jugoslaviju. Upravo je to jedan od bitnih razloga zašto se Dom nije nikada do kraja uspio u potpunosti dovršiti. Isti taj rizik postoji i kod sadašnje obnove, čije je financiranje planirano kreditima i sredstvima EU fondova. Još u vrijeme studiranja na UMAS-u izvodio sam rad s nekim svojim varijantama pozitivnih vijesti iz budućnosti, a jedna je vijest bila da je napokon dovršen Dom mladih u Splitu. Ideja da se grad napokon ozbiljno uhvati Doma i obnovi ga dobra je, međutim selidba svih korisnika i izvedba cijele ideje vrlo je kompleksna i pitanje je što se sve može dogoditi u provedbi i trajanju obnove. Kako će se sve to odraziti na alternativnu kulturnu scenu, teško je sada predvidjeti.
► Djeluješ kroz razne medije: performans, video instalacije, fotografiju, film, zvuk… Što ti je od toga najbliže, u kojoj se formi najadekvatnije izražavaš? Što te kod ideje usmjerava prema određenoj formi?
Gildo Bavčević: Razvoj medijske tehnologije i prelazak iz analognog u digitalni medij, potom eksplozija u razvoju digitalnih tehnologija, događa se paralelno s mojim vlastitim umjetničkim razvojem i istraživanjem koje se najviše odvijalo između žive i medijalizirane izvedbe. U međuvremenu, medij filma i videa postao je dominantan izraz ne samo u suvremenoj umjetnosti nego i u današnjem društvu ekrana.
Kod performansa i akcija koristim se fotografijom, videom i zvukom kako bi ih dokumentirao i zabilježio, ali i obrnuto; kod fotografije, videa i instalacije koristim se često performansom i izvedbom kao glavnim sadržajem. Upravo je performativnost videa nova vrsta medija koji se ostvaruje na granicama fotografije, filma i videa, nešto čime se kroz izložbe i filmove bavim. Filmski jezik igra važnu ulogu u formiranju mojih ideja za radove i izvedbe, kao i način na koji će se ideje i izvedbe realizirati, što je vidljivo i u radu Može više! Mora više!. Koristeći se izvođenjem, montažom, fotografijom, zvukom, a zatim ekranizacijom u prostoru, multiplikacijom ekrana, reprodukcijom u petlji, odnosno prostorom galerije kao medijem umjetničke instalacije, predstavljeni video performansi, izvedeni i dokumentirani na pronađenim lokacijama, preuzimaju elemente filma, izvedbe i video umjetnosti, kao i aspekt same postavke u prostoru. Prostorna video montaža prati logiku istovremenosti i estetike koja odgovara današnjem iskustvu rada na više ekrana. Umjesto linearnih sekvenci, radovi se reproduciraju u mnoštvo odvojenih temporalnosti koje međusobno koegzistiraju kao brojne zatvorene petlje.
U prostoru galerije koriste se zvučni elementi poput sintetiziranih zvučnih atmosfera prostora, kiše, vjetra, digitalnog šuma i slično. Zvukovi su raspoređeni u samom prostoru te se čuju s različitih ekrana iz različitih smjerova, stvarajući zajednički zvučni tok. Cijelim prostorom dominira automatizirani Google glas, koji također u razbijenoj defragmentiranoj petlji repetitivno izgovara naslov rada Može više! Mora više!, dok pritom zapinje u izgovoru i repeticijama.
► Najpoznatiji si po kritičkim performansima koji se tiču društva, politike, ekonomije i ekologije. Prepoznaješ li u sebi silnice koje su te usmjerile prema tim temama? Što te formiralo kao umjetnika u tom smislu?
Gildo Bavčević: Kroz svoje radove i izvedbe kritičkih performansa uspio sam se na neki način izraziti prema problemima i promašajima društva oko mene. Naravno da su me inspirirali i na mene utjecali brojni umjetnici, glazbenici i performeri različitih generacija koji su slično pristupali umjetnosti i društvu. Uvijek sam se najviše bavio stvarima koje su se izravno ticale mene i svijeta oko mene, sve ono što me uzbuđivalo kod drugih umjetnika i ono što me je osobno okupiralo, ali također mučilo i pritiskalo u životu, kombinirao sam i istraživao u svojim radovima. To je nešto što i danas nastojim razvijati, tu neku vrstu autorefleksije, aktualnosti i autentičnosti.
► Kakav je za tebe rad na UMAS-u, kako pristupaš studentima i što nastojiš kod njih pobuditi? Kako se predaje nešto umjetničko, nešto što mora izići iz svakoga osobno, na način i u formi koja njemu ili njoj najviše odgovara?
Gildo Bavčević: Program Odsjeka filma i medijske umjetnosti na UMAS-u zasnovan je na reinterpretaciji novih medija, filma, performansa, fotografija, eksperimentalnog filma, unutar suvremenog digitalnog okruženja. Performans, film i medijska umjetnost, kao različite stvaralačke prakse, tu su u međusobnoj interakciji, a odsjek već dugi niz godina pruža jaku platformu za istraživanje i interakciju među njima. Upravo takav pristup umjetnosti, performansu, filmu i novim medijima nešto je što me zanimalo i kao studenta, a i kasnije u svom radu i radu sa studentima. Na istom odsjeku sam završio preddiplomske i diplomske studije pod mentorstvom sjajne umjetnice i profesorice Sandre Sterle, te nastavio dalje s radom u nastavi sve do danas. U radu sa studentima općenito želim probuditi želju za igrom, eksperimentom u samom mediju, ali i u društvenim i kulturalnim obrascima, hrabrost za rizikom, buntom. Nastojim ih usmjeriti prema tome da budu iskreni u tome što rade i da vjeruju u to. Studenti pod mentorstvom osmišljavaju vlastite ideje i koncepte kroz vježbe, a potom i prve radove, dok paralelno komentiraju, analiziraju i kompariraju primjere različitih umjetničkih praksi, svoje ideje i ideje svojih kolega. Ideja je da se znanje generira kroz upoznavanje umjetnosti i njenih alata putem različitih primjera radova i mentorske poduke, te paralelno kroz proces njihove vlastite produkcije. Naravno, tu je i terenska nastava, posjeti festivalima, izložbama, godišnja izložba, revija studentskog filma, gostovanja umjetnika i slično.
► Nužno se osvrnuti na performans kao formu koja je nastala i afirmirala se prije nekih šezdesetak godina. Kako se mijenjala njegova uloga do danas? Kako vidiš njegovo mjesto u umjetničkoj praksi i njegovu generalnu društvenu ili umjetničku važnost? Da banaliziram, ostvaruje li efekt i pomiče li stvari?
Gildo Bavčević: Od djela umjetnika futurizma, dadaizma, situacionizma, pa do angažirane umjetnosti i umjetničkog aktivizma, performans u likovnoj umjetnosti oduvijek je bio neka vrsta bunta. Umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina izvedbe su koristili kako bi tako odstupili od institucija i tržišta jer su upravo kroz performans mogli izraziti svoje stavove i zamisli, a da pritom nisu ništa materijalno proizveli. Jedna od najstarijih teoretičarki izvedbenih umjetnosti RoseLee Goldberg davno je primijetila kako se performans već kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina sve češće koristio kao vrsta društvenog protesta ili kao čisti oblik političkog suprotstavljanja. Performans je do danas postao važan alat direktne političke i društvene komunikacije, a s razvojem digitalnih medija, performativnost je proširena i u virtualni prostor. Danas ne samo umjetnici i aktivisti, nego i široki spektar aktera koristi internet i društvene mreže za stvaranje brojnih performativnih slika. Performans i medijalizirane izvedbe postaju vrsta suvremene komunikacije. Mi živimo u vremenu izvođenja; izvedba je danas zamijenila znanje i danas se sve mjeri kroz mogućnost izvedbe. Poznati teoretičar performansa Jon McKenzie izvedbenost vidi kao postmoderno stanje koje traži da svo znanje danas vrednujemo prema mjerilima njegove operativne učinkovitosti, odnosno mogućnosti njegove izvedbe; drugim riječima, samo znanje ne vrijedi ako se njime ne ostvaruje i ne povećava produktivnost. U društveno-ekonomskom, ali i kulturnom smislu, danas se kroz izvedbu zahtijeva efikasnost u izvršavanju poslovnog zadatka, dok istovremeno izvedba služi kritici i subverziji ustaljenih društvenih normi tako što stvara događaje i slike koji remete društvena pravila.
► Zanimljivo mi je kako tvoje radove, pogotovo performativne, karakterizira direktnost, prije nego mistifikacija; oni zato jasno komuniciraju s okolinom. Ponekad su duhoviti, ponekad neugodni (primjerice, u body performansima koji imaju element krvi ili ispitivanja granica tijela), a svakako utječu na promatrača. Koliko ti je bitna ta jasnoća komunikacije i kako publika reagira na njih? Što si primijetio, kakve reakcije dobivaš?
Gildo Bavčević: Oduvijek me najviše zanimala i inspirirala umjetnost koja za cilj ima demistifikaciju, rasvjetljavanje ili kritiku određenih nepravilnosti, stavova i društvenih tabua. Upravo zbog toga i u svojim radovima nastojim biti jasan i direktan. Baveći se umjetničkim performansom kroz izvedbe, ujedno istražujem i teme nastoje suočiti društvo s problemima u pristupu i rješavanju ekonomskih, socijalnih i ekoloških problema, te njihov međusobni odnos. Performansi mogu biti više ili manje ugodni, kao i teme kojima se bavim, ali mislim da sam u većini izvedbi uspio uvijek zadržati i dozu humora. Reakcije su uvijek raznovrsne i uvelike zavise najviše o samom gledatelju i njegovim kulturnim i ideološkim obrascima. Primjećujem da postoji velik broj ljudi koji su potpuno izgubili kritičnost u prividnom komforu današnjeg naizgled visoko razvijenog društva. Divan umjetnik i književnik Božidar Mandić, koji već preko četrdeset godina živi izvan okvira civilizacije u umjetničkoj komuni daleko u šumi, kritički je vrijeme u kojem živimo nazvao šarenim fašizmom. Mislim da je ozbiljna kritika jako važna za društvo, jer upravo nas takva kritika tjera da budemo bolji; kritičari su zapravo najveći optimisti, oni uistinu vjeruju da može i treba biti bolje.
► Promatrajući tvoje radove i radove umjetnika koji se bave sličnim tematskim preokupacijama kao i ti, nameću se riječi kao što su bunt, pobuna, borba, podizanje svijesti, drugačiji oblici stvarnosti, društva i života. Što bi za tebe bila uloga umjetnosti? Što misliš da ona može postići?
Gildo Bavčević: Umjetnost za mene upravo ima tu ulogu u društvu u kojoj se kroz razne umjetničke ideje i taktike bavi proizvodnjom novih spoznaja, mišljenja, pogleda, ustvari samim životom. Danas se na sve moguće načine društvo potiče na proizvodnju i potrošnju sve više i više dobara, uvelike smo iscrpili zemljine resurse, zagadili zemlju, zrak i vodu, doveli do klimatskih promjena, izumiranja brojnih životinjskih i biljnih vrsta i sl. Danas je sve postalo roba, na tržištu je i ima svoju cijenu. Sve što ne stvara novac i ne donosi profit, postaje manje važno ili nebitno, pa tako današnje obrazovanje, kultura, kulturna dobra itd. također zauzimaju sličnu poziciju. Upravo zbog svega toga smatram da umjetnost danas nije tu kako bi proizvela još više umjetničkih djela na tržištu, već djelovala kao intervencija u javnoj sferi, kritizirala, usmjeravala, ohrabrivala, progovarala tamo gdje se šuti.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
