S fotografkinjom Glorijom Lizde razgovarali smo uoči otvorenja njene samostalne izložbe Postajanje: Mitovi o ženskosti u Splitu. Teme kojima se u svom fotografskom opusu bavi često se temelje na osobnom iskustvu, propitkivanju zadanih okvira, traženju odgovora, a sve to putem medija fotografije koji ostavlja dovoljno mjesta za inscenaciju, režiranje, razmišljanje o transgeneracijskom sjećanju i pamćenju, o identitetu.
Dosad je ostvarila šest samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima su Being/Seeing (QUAD Gallery, UK), Parallel Intersection Lisboa, Država u krevetu (Galerija umjetnina Split), Nova imena (ULUPUH), ISPIT 2015 (Galerija SC) te Rovinj Photodays 2016 (Muzej za umjetnost i obrt Zagreb). Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika te dobitnica Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5.
*Glorija Lizde
► Tvoja samostalna izložba Postajanje: Mitovi o ženskosti otvorena je 25. listopada u NMG@Praktika u Splitu i ovaj put rad nakon Zagreba (lani je izložen u Galeriji Događanja) predstavljaš publici u svom rodnom gradu. Tema je velika i aktualna u našem vremenu. Na koji način u radu Postajanje propituješ mitove o ženskosti?
Glorija Lizde: Rad Postajanje: Mitovi o ženskosti nastoji preispitati pojmove ženskog i ženstvenog kroz niz insceniranih fotografija koje prikazuju mlade žene utjelovljujući različite ženske arhetipe, mitove i vjerovanja. Zapravo se radi o odrastanju, “postajanju” ženom čime se referiram na Simone de Beauvoir i njenu poznatu rečenicu “Ženom se ne rađa, ženom se postaje.” Neka početna ideja rada krenula je iz vlastitog iskustva, kako je uostalom slučaj i u mojim drugim radovima. Kada sam započela rad, 2018. godine fotografirala sam samu sebe, svoje tijelo, nastojala sam nekako pojmiti svoje tijelo kao žensko tijelo. Slika i ideja žene koju sam imala dok sam odrastala i koja nas okružuje u medijima, na društvenim mrežama jednostavno nije odgovarala meni, nisam se osjećala tom “ženom” kojom sam trebala postati u toj dobi – majkom, suprugom, karijeristicom. Zatim sam krenula u istraživanje, kako teorijsko tako i društveno kroz razgovore s drugim ženama, kako bih saznala na koje načine se žene uči da postanu žene te što u ovom ženskom možemo razlikovati kao prirodno uvjetovano, a što kao društveno konstruirano. Fotografije pojedinih mitova i vjerovanja sam inscenirala s prijateljicama i poznanicama kako bi smo preuzele autonomiju nad tim vjerovanjima, nastojala sam kroz fotografije prenijeti neku snagu portretiranih žena, ali i ambivalentnost bivanja ženom. Ovim radom željela sam ukazati na stalnu potrebu da se konstrukte ženskosti iznova interpretira i preispituje iako se tema čini prežvakana još uvijek je jako prisutna. Voljela bih da publika ove fotografije shvati kao neke početne točke razmišljanja o svom tijelu, o svojoj ženskosti te naposljetku o tome koliko kontroliramo svoju priču, život i izbore.
*iz serije “Postajanje: Mitovi o ženskosti”
► Zahvaljujući društvenim mrežama, posebice Instagramu, vidimo kako se u vizualnom smislu mijenja poimanje žene, ženskosti i rodnih uloga; oblikuje ih raznovrsnost, fluidnost, a ne tradicionalna/konzervativna određenost estetskih kategorija idealnog. Koliko su za tebe društvene mreže bile inspiracija za ovu seriju radova ili za istraživanje koje joj je prethodilo?
Glorija Lizde: Većinu istraživanja za ovaj rad obavila sam koristeći različite feminističke tekstove i knjige koje se na neki način bave postajanjem ili odrastanjem žene. Najviše me zanimalo kako odgoj i okolina utječu na žene u dobi kada su još djevojčice te kako se ti obrasci ponašanja kasnije prenose u odraslu dob. S druge strane, zanimalo me što misle žene u mojoj okolini, prijateljice i poznanice, pa sam neka kratka istraživanja, ako se mogu tako nazvati, napravila na društvenim mrežama uglavnom pitajući pitanja poput: “Kada se najviše osjećaš ženom?” ili “Kako se postaje žena?”. Jako puno žena je reklo da zapravo ne zna odgovor, dok su druge imale vrlo različita iskustva i poglede pa se tako mnoge žene najviše osjećaju ženama onda kada su s drugim uspješnim ženama, kada osjećaju solidarnost ili kada uspijevaju u poslovnom smislu. S druge strane, mnoge žene su mi napisale da se najviše osjećaju ženom onda kada im netko nešto dobaci na ulici, kada čiste kuću, kada se osjećaju nemoćno u odnosu na muškarca (misli se na fizičku snagu) itd., tako da jedan broj žena iskustvo bivanja ženom prvenstveno veže uz neka negativna iskustva gdje ih se na neki način “podsjeća” da su žene.
Društvene mreže dobar su pokretač nekih trendova koji s vremenom možda mogu zaživjeti i pridonijeti rušenju nekih mitova i stereotipa o ženama. Recimo primjećujem sve više fotografija žena koje se ne depiliraju, žena koje pokazuju svoje tijelo bez filtera itd. što je zaista osvježenje i na taj način doprinose ideji da žene same trebaju odlučivati što će raditi sa svojim tijelom. Međutim i u tim trendovima postoji svojevrsna estetizacija koje treba biti svjestan npr. nedavno je bio “no bra day” i jedna prijateljica je jako dobro primjetila da u takvim prigodama rijetko vidimo žene s većim poprsjem ili starije žene. Tako da se stalno treba podsjećati i pitati što je naš vlastiti, svjesni izbor, a što je društveno nametnuto ili internalizirano.
*iz serije “Postajanje: Mitovi o ženskosti”
► Susan Sontag je tvrdila da, zahvaljujući mediju fotografije, “pamtiti, sve češće znači sjetiti se neke slike”. Što su slike za tebe i gdje te pamćenje ili sjećanje vodi?
Glorija Lizde: Dok sam odrastala, moji roditelji su me jako puno snimali i fotografirali jer sam bila prvo dijete tako da mnogo saznanja o sebi i o svom djetinjstvu dugujem fotografijama i video snimkama koje su mi izuzetno važne i drage. U radovima se često bavim odrastanjem i kako okolina, genetika i odgoj utječu na formiranje identiteta te možemo li detektirati i mijenjati neke svoje obrasce ponašanja u odrasloj dobi tako da je taj fundus sjećanja koje imam uvijek neka početna točka. U svemu što radim, čitam ili gledam privlači me ideja sjećanja i uopće kompleksnost načina na koji se sjećamo. Slika ili fotografija može biti podsjetnik na neko sjećanje, ali fascinatna je i ideja da se na osnovu fotografija može stvoriti i sasvim lažno sjećanje kao što je i pokazano nekim istraživanjima. Što potiče na stvaranje takvog sjećanja, koja potreba leži iza toga da uopće nastane lažno sjećanje, što s njim nastojimo nadomjestiti? Mnoga sjećanja ne želimo pa ih onda pokušavamo zatomiti, praviti se da ne postoje, na um mi pada napamet rečenica Semezdina Mehmedinovića: “Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?”. Mislim da o tome možemo govoriti na primjeru obiteljskih albuma koji su uvijek kurirana sjećanja, najbolje fotografije jedne obitelji unaprijed odabrane da tvore savršenu sliku. Rijetko ćemo naići na fotografije nekih nesretnih događaja, na tužna lica ili plač (osim u slučaju fotografiranja male djece) i sl. Umjesto nas je odabrano ono čega ćemo se sjećati i kako ćemo doživljavati svoju prošlost dok su traume i tragedije često potpuno izostavljene iz obiteljskog narativa. U radu na kojem trenutno radim intenzivno se bavim teorijom postmemorije koja nije posebice nova, ali čini se i dalje aktualna i zanimljiva. Pojam je uvela teoretičarka Marianne Hirsch 1992.g. koja govori da se traumatična sjećanja prenose s generacije na generaciju putem slika, priča i ponašanja tako da slijedeće generacije ta snažna iskustva i sjećanja doživljavaju kao vlastita. Ona se time bavila govoreći o stripu Maus Arta Spiegelmana te o Židovima koji su preživjeli holokaust, no ovaj termin možemo i koristiti na ovim prostorima kada govorimo o Domovinskom ratu, pa čak i II. svjetskom ratu.
*iz serije “F20.5”
► Tvoj diplomski rad pod naslovom F20.5 kao ozbiljni istraživački i produkcijski pothvat predstavlja seriju od trideset fotografija u čijem se fokusu nalazi introspektivno propitivanje djetinjstva obilježenog očevom dijagnozom rezidualne šizofrenije. Koje je značenje (i ishod) za tebe imalo bavljenje ovom temom?
Glorija Lizde: Rad F20.5 postao je nekako veći nego što sam tada na diplomskom studiju mogla zamisliti, kako privatno tako i javno. U procesu rada nisam imala percepciju kako će izgledati kada obiteljsku intimu stavim na galerijske zidove, međutim uvijek sam razmišljala o odgovornosti koju imam prema svojoj obitelji. Jako dugo sam se pitala je li to moralno ispravno i kakve će biti posljedice za mene ili moje sestre čije lice je na tim fotografijama, na koji način će ljudi gledati taj rad. Na sreću rad je uvijek izuzetno dobro prihvaćen, dapače, shvatila sam da je bio potreban i meni, a i nekim drugim ljudima koji su mi se javljali nakon što bi vidjeli rad. Tada sam osvijestila koliko je važno govoriti o mentalnom zdravlju te koliko ljudi u svojoj obitelji ili okolini ima osobu koja boluje od shizofrenije ili nekih sličnih stanja. Nakon javnog izlaganja rada moj fokus s osobnog iskustva se nekako pomaknuo na opća pitanja i problematiku te stigmu koja okružuje mentalnu bolest i mentalna stanja općenito. U nekom privatnom aspektu, rad je zapravo bio svojevrsna terapija na način da sam više saznala o stvarima koje su me zanimale vezano za očevu bolest, ali i o tome kako se drugi članovi obitelji nose s tim. Sada, nekoliko godina nakon rada smatram važnim reći da rad nije terapeutski u mjeri u kolikoj ga mnogi drugi ljudi doživljavaju, jedna serija fotografija ne može potpuno promijeniti obiteljske odnose i dinamiku, ali svakako može biti pokretač nečeg, može nas gurnuti korak bliže prema istini i razumijevanju.
*iz serije “F20.5”
► Vizualni medij se kao terapeutsko sredstvo preporuča još od 1970-ih godina, dosežući vrhunac u žanru autoportreta. Kako je na tebe utjecalo otvaranje i bilježenje osobnog iskustva?
Glorija Lizde: Uvijek polazim od osobnog iskustva, to mi je nekakav motivator i jako mi je teško zamisliti da fotografiram druge osobe iako sam to napravila u seriji Postajanje: Mitovi o ženskosti upravo kako bih se pomaknula iz svoje zone komfora. S vlastitim tijelom mi je najugodnije i poznajem neke granice do kojih želim ići u autoportretu, dok u portretiranju drugih ipak moram biti pažljivija i to uvijek doživljavam više kao neku suradnju. Bilježiti osobno iskustvo mi dolazi na neki način prirodno, imam potrebu napraviti autoportret svako toliko, sjetim se nekog trenutka koji mi je bio zanimljiv i filmičan pa ga rekreiram. Proces fotografiranja i reinterpretacije nekih događaja iz prošlosti dopušta mi da neposredno proživim neko sjećanje koje možda nije najugodnije, a voljela bih ga razumjeti, ili da bolje razumijem neku osobu stavljajući se u njenu/njegovu kožu. Radeći na diplomskom radu F20.5 upoznala sam se s radom fotografkinje Jo Spence čiji opus rezonira sa mnom i često se vodim nekim njenim pristupom prema fototerapiji u svom radu. Kod nje mi je uvijek zanimljivo što tehnika nije primarna, ne postoji neka estetizacija već je naglasak na procesu, nešto kao kombinacija psihoanalize i fotografije. Fototerapija ima aspekt igre primjerice kod prerušavanja u drugu osobu, pa na jedan suptilan način dopušta da se bavimo “teškim” temama.
*iz serije “F20.5”
► Fotografije iz serije F20.5 djelomično su poetske vizualizacije očevih halucinacija, a djelomično inscenacije, kako piše Bojan Krištofić. Kako si u umjetničkom smislu pristupila ovoj temi?
Glorija Lizde: Od kada sam se počela baviti fotografijom uvijek sam naginjala ka inscenaciji i režiranoj fotografiji, a F20.5 je bio nekakav vrhunac toga u smislu da sam radila upravo ono što sam htjela. U nekim početnim stadijima rada nastojala sam zapisati sve očeve halucinacije kojih se mogao sjetiti, zapisala sam također i neka vlastita sjećanja iz djetinjstva te sam ponovno prolazila kroz obiteljske video snimke i fotografije. Nakon što sam zapisala sve, odlučila sam se fokusirati na vizualne halucinacije te na nekoliko auditornih budući da mi ih je bilo donekle lako rekreirati kroz fotografije. U rad je ušlo jako puno planiranja tako da su sve fotografije bile skicirane, lokacije istražene i pripremljene stoga bi samo fotografiranje trajalo svega 20-ak minuta. Fotografirala sam svoje sestre i sebe na lokacijama koje su bile od nekog značaja primjerice očeva kuhinja, park u kojem smo odrasle, očeva zgrada, sestrina soba, majčina kupaonica itd. Sam proces rada bio je vrlo izazovan jer sam u prikaze očevih halucinacija željela unijeti neke vlastite elemente, a ne ih samo ilustrirati. Rad sam neformalno podijelila na tri dijela (portrete, inscenacije halucinacija i mrtvu prirodu) te sam unijela mnoge simbole i tu crvenu boju koja se provlači serijom kao nekakav simbol dualnosti koja je karakteristična za shizofreniju.
*iz serije “F20.5”
► Izlagala si dosta u Hrvatskoj, ali i vani… Koliko je za tebe važno graditi internacionalnu karijeru?
Glorija Lizde: Trenutno sam više orijentirana na internacionalno izlaganje jednostavno zato jer osjećam da tako brže napredujem u nekom osobnom i autorskom smislu. Fotografska scena u Hrvatskoj je sve veća i zanimljivija, no u inozemstvu nalazim više prilika za dobre rezidencije, fotografske festivale i općenito umrežavanje s drugim umjetnicima i kustosima. Volim pratiti autore na internacionalnoj sceni jer dolaze iz različitih pozadina, a ta raznolikost iskustava je nešto što je teže naći u maloj državi kao što je naša. Ipak, volim živjeti u manjoj sredini kao što je Split jer je život sporiji i mirniji što se s povremenim izlaganjima u inozemstvu dobro izbalansira.
► Dobitnica si nagrade ELLE Style Awards za umjetnicu godine. S obzirom da je nagrada došla od jednog modnog/lifestyle magazina, a profesionalno se baviš i modnom fotografijom, možeš li nešto više reći o tom iskustvu?
Glorija Lizde: Nagrada ESA mi je bila značajna zato jer je omogućila da neke teme kojima se bavim dođu do šire publike, posebice do publike koja možda nije klasična galerijska publika. U tom smislu mislim da su nagrade važne, ne zbog nekog osobnog ili autorskog rasta jer to mora doći iznutra, već zbog širenja zamisli ili namjere koja stoji iza rada. Kod serije F20.5 to je bila ideja da počnemo govoriti o mentalnoj bolesti, a kod Postajanje: Mitovi o ženskosti da preispitamo naše poimanje ideje tko odnosno što je žena.
Moram priznati da se sve manje bavim modnom fotografijom jer mi se često čini da se ne mogu do kraja izraziti u toj formi. To je i dalje jedna vrsta komercijalne fotografije u kojoj postoji klijent (dizajner, časopis itd.) koji ima određene zahtjeve i u konačnici ima zadnju riječ tako da je to nekako ono što me odbija, taj manjak slobode. Možda je to samo vezano uz hrvatsku scenu gdje mi se čini da nema puno mjesta za eksperiment i za neočekivano. Iako me klijenti uglavnom angažiraju zbog stila, u praksi se pokaže da fotografiranje često ode u nekom drugom smjeru i na kraju se potrebno jako puno prilagođavati. U nekom svom profesionalnom fotografskom radu sve se više bavim predavanjima i radionicama, čini mi se da je to neki posao koji me jako ispunjava jer imam mogućnost rada s mladim, zanimljivim ljudima, vrlo je izazovno i podrazumijeva konstantno učenje i napredovanje. Zahvalno je vidjeti rezultate tog rada, pogotovo kada naiđe netko tko je istinski zainteresiran za fotografiju ili kada nekome proširite poimanje medija fotografije.
*iz serije “F20.5”
► Kako sagledavaš poziciju fotografa danas, kada je kamera za snimanje dostupna gotovo svakome? Imaš li osjećaj da toliki priljev fotografija i vizualna preopterećenost sadržajem utječe na fotografsku struku?
Glorija Lizde: Svakako utječe na fotografsku struku jer se fotografi više ne natječu samo s drugim kolegama iz struke već i s food blogerima, modnim influencerima, putopiscima itd. koji izvrsno fotografiraju. Takva količina konkurencije može biti inspirativna te pozitivno djelovati na medij fotografije utoliko što brže napreduje, ali i frustrirajuća budući da se stilovi i trendovi vrlo brzo mijenjaju i tome se teško prilagođavati. Vrlo je zahtjevno biti konkurentan i stalno prisutan na takvom tržištu.
Problem fotografa koji se bavi nekakvim autorskim, umjetničkim radom u današnjem svijetu vidim u tome da mora stalno proizvoditi novi sadržaj što može biti jako stresno i ne mora u konačnici rezultirati dobrim radom. U samom pristupu fotografskom radu teško je naći nekakav novi vizualni izričaj upravo zato jer se toliko ljudi bavi fotografijom.
► Koji su inspirativni sadržaji (literatura, glazba, vizualna umjetnost, filmovi) utjecali/utječu na tebe u smislu da te inspiriraju, otvore nove poglede na svijet..?
Glorija Lizde: Nastojim što više biti u prisustvu ljudi i sadržaja koji su inspirativni, koji otvaraju vidike i koji se kreću naprijed, mislim da je ta razmjena ideja nekako najbitnija stoga me najviše inspirira kada sudjelujem u nekim projektima, na nekim zanimljivim konferencijama i sl. Literatura, glazba i vizualna umjetnost je kao nekakvo plodno tlo koje je, barem meni, potrebno da bi kasnije izrasla neka nova ideja ili rad. Naravno, s novim radovima mijenja se i inspiracija, ali neki ljudi i likovi su stalni poput Alejandra Jodorowskog i Andreja Tarkovskog čiji me filmovi uvijek vrate na početne koordinate i daju mi polet da nešto napravim. U filmskom svijetu također bih izdvojila redateljicu Jane Campion, redatelje Kim Ki-duka te Johna Cassavetesa. Jako me inspirira i rad koreografkinje Pine Bausch te plesačice i redateljice Maye Deren. Kada radim na nekoj seriji fotografija volim gledati radove drugih fotografa koji su se bavili s tom temom, pa usporediti je li netko radio nešto na sličan ili isti način iako se ponekad i dogodi da osjetim utjecaj tuđih radova i u vlastitom radu.
Volim rad Jo Spence, jedne od začetnica fototerapije te njene sjajne fotografije u kojima se prerušava u svoju majku. Velika inspiracija u radu F20.5 mi je bio Seiichi Furuya i fotografije njegove žene Christine. Od suvremenih fotografkinja svakako bih spomenula Eline Brotherus i njen pomalo humorističan pristupu autoportretu, također Ana Mendieta koja se više bavila performansom zatim Justine Kurland koja insceniranim fotografijama prikazuje djevojaštvo te naposljetku Jeff Wall kojem se uvijek iznova vraćam. U zadnje vrijeme me jako inspiriraju fotografske knjige kojih nažalost u Hrvatskoj ima jako malo, ali to je neki pristup fotografiji koji me sve više zanima.
*iz serije “F20.5”
► Na čemu trenutno radiš i koji su planovi za budućnost? Gdje te možemo pratiti, gledati, podržavati?
Glorija Lizde: Trenutačno nastojim raditi na novom radu koji prati neobjavljenu autobiografiju mog djeda Hasana u kojoj se osvrće na svoj život s naglaskom na sudjelovanje u II. svjetskom ratu. Dio rada je već bio izlagan u Galeriji Spot u sklopu izložbe Periferne povijesti te u Capa Centru u Budimpešti na izložbi Of this world – Envisioning alternative cartographies i do nedavno je bio na Ostrale Biennalu O21 u Dresdenu. Objavljen je i u knjizi Changing Times: Art facing a new world izdavačke kuće The Eyes Publishing kao dio projekta Parallel- European Photo Based Platform. Tako da je ovaj rad već imao nekakvu publiku iako nije još gotov. Velik dio rada provela sam putujući po mjestima koje djed opisuje i taj način rada, fotografiranje na cesti 30-ak dana, mi je pokazao da je proces ponekad bitniji od konačnog rada. Za slijedeću godinu se veselim skupnoj izložbi u Arlesu koja će se održati tijekom festivala Les Recontres d’Arles na kojoj će spomenuti rad biti izložen, nadam se u finalnoj verziji. U planu su i neke radionice u studenom u Zagrebu te neke suradnje koje se nadam ostvariti u idućoj godini.
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Gloriji Lizde na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
