Sandi Hilal i Alessandro Petti su aktivistički, arhitektonski i umjetnički dvojac čiji rad karakterizira pitanje egzila, egalitarnost i utvrđivanje javne istine. Pokretači su DAAR-a, arhitektonskog studija i umjetničkog rezidensa smještenog u izbjegličkom kampu Beit Sahouru, koji metodološki kombinira konceptualne špekulacije iz područja politike, umjetnosti i aktivizma s arhitektonskim intervencijama. Suosnivač ovog relevantnog programa je i arhitekt Eyal Weizman, pokretač agencije Forensic Architecture pri sveučilištu Goldsmiths u Londonu, gdje je ujedno i profesor. Hilal i Petti osnovali su Campus in Camps – eksperimentalni obrazovni program u palestinskim izbjegličkim kampovima.
Sandi Hilal je Palestinka, rođena u betlehemskom kampu Beit Sahouru, talijanskog arhitektu Alessandra Pettija upoznala je na zajedničkim studijima u Italiji. Nakon višegodišnjeg rada i djelovanja u Palestini, odnedavno žive u Švedskoj. Zagreb su posjetili u sklopu dvogodišnjeg projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji se bavi povijesnim fenomenom gastarbajterstva i suvremenom izbjegličkom krizom, te su u Galeriji Nova održali predavanje Arhitektura egzila, unutar i protiv stanja stalne privremenosti.
*Sandi Hilal i Alessandro Petti
► Upravo je u tijeku vaša retrospektivna izložba Permanent Temporariness u umjetničkoj galeriji New York University (NYU) Abu Dhabi, što je ujedno i prva vaša izložba u muzejsko-galerijskom prostoru. Kakav je bio specifikum djelovanja i izlaganja u okviru Emirata i takve visokoprofilne obrazovne institucije?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Naslov izložbe reflektira naš fenomenološki pristup radu u izbjegličkim kampovima u proteklih 10 godina. Kamp je tranzitoran prostor u prirodi. Međutim, stvarnost bilo kojeg kampa kao prostora je suprotna. Nakon 70 godina postojanja i bez perspektivne agende, privremenost i povremenost kampa je modificirana u trajnost, bez mogućnosti reverzibiliteta. Abu Dhabi u kontekstu osiromašene, srednje Azije i Afrike figurira kao eskapistička prevara. U grad je učitan statistički podatak koji govori o 80% privremenih radnika na tom području. Ovakav ‘radnički rezidens’ je poveznica isključivo s poslom i radom, a ne obitavanjem i izgradnjom zdravih društvenih odnosa u prostoru. Ta temporalnost bila je bitan uvjet za naše umjetničko izlaganje. Prekarijat i temporalnost su legitimno negativno konotirani, dok je opreka kao stalnost dobra i uključiva. U Abu Dhabiju nije moguće ostvariti pristup pravima poznatim u europskom kontekstu migracija, naročito kroz status privremenog radnika. Otvorena kritika sustava u čijem kontekstu izlažemo činila se kao ispravno konceptualno polazište i otvorio se niz tema za promišljanje. Rješenje nije u proširenju pojma državljanstva ili ublažavanja migracijskih politika već u konceptualnoj promjeni pristupa pravu na pravo i nužnost stvaranja osjećaja sigurnosti. Priprema izložbe je bio kompleksan teren za 1:1 preispitivanje privremenosti, povremenosti i trajnosti te geopolitičku analizu takvih rubnih uvjeta regionalno i šire.
► Komparativna vrijednost pojmova kampusa i kampa je alat s kojom ste pristupili sintezi retrospektive. Komentirajte molim Vas izložbeni postav u odnosu na Vaš dosadašnji rad.
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Izložbeni radovi kapacitirani na području Palestine nastali su kao rezultat istraživačkog i aktivističkog djelovanja DAAR-a i Campus in Camps programa koji pokušavaju semantički dekonstruirati temu kampa – u kampusu. Raditi izložbu na kampusu znači uključiti studente i cijelo osoblje kampusa u postav, gdje oni nisu samo publika već i domaćin. Ugrađivanje u obrazovni sustav je od iznimne važnosti, ne samo radi akademske refleksije radova već i zbog društveno-obrazovne komponentne našeg rada. Galerija na kampusu metodološki je alat. U radu Betonski šator (The Concrete Tent) kampus je prepoznao uporabni i prostorni potencijal te je ubrzo nakon otvorenja izložbe taj eksponat postao učionica na otvorenom i natkriveni prostor za neformalno druženje za vrijeme odmora. Tu posljedicu implementacije smatramo vrlo dobrim pomakom na kampusu. Život poslije izložbe je nova, atraktivna tema.
*Betonski šator (The Concrete Tent)
► Rezultat vašeg terenskog istraživanja migrantskih dinamika je rad Dnevni boravak (The Living Room). Tema gostoljubivosti (hospitality) kao fenomena, a ne stečene kulture ophođenja, umjetnički je i diskurzivno eksplorativna, posebno u promatranju južnog i srednjoistočnog prostora Europe kojem teritorij Hrvatske geografski i kulturološki pripada. Možete li obrazložiti Vaše iskustvo dnevne sobe?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Iskustvo dnevne sobe kao polujavnog ili poluprivatnog prostora autentično uprizoruje metodologiju naizgled slučajnog stvaranja umjetničkog djela performativnog karaktera. Dnevnu sobu koristimo na vrlo intuitivan način bez da smo potpuno svjesni vlastitog, domaćinskog i gostujućeg sudjelovanja u performansu izlaganja. Radeći smo proveli određeno vrijeme na mračnom, hladnom i prilično nepozivajućem sjeveru Švedske, gdje smo uvidjeli problematičnost opreka ‘očekivano – realizirano’, ‘gost – domaćin’… Švedski upravno-pravni poredak otvorio je granice izbjeglicama no osjećaj izloacije i nemogućnosti participiranja u životu izvan vlastite kuće ozbiljno je narušio ionako slab integracijski proces ljudi u egzilu. Glavno pitanje s kojim smo započeli ovaj švedski projekt jest ima li uopće, nakon 70 godina egzila i niza naraštaja rođenih u izbjegličkom kampu, mogućnosti za traženjem prava na integraciju u egzilu u trećim zemljama koje su distinktivno drugačije i samo nominalno otvorene za taj proces. Koje su to sile i motivacije koje mogu integrirati izbjeglice? Izbjegli su rat, imali su dugačko i naporno putovanje, stigli su u Švedsku sa snom o spasenju, no dogodio se potpuni slom jer integracijski proces ne funkcionira u obliku kojim se proklamativno postavlja.
► Možete li dovesti u odnos naizgled jednostavne kulturološke razlike, koje su zapravo posljedice neadekvatnih migracijskih politika?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Depresivno stanje rezultat je zatvorenosti i nemogućnosti komunikacije. Pri kraju studijskog putovanja po Švedskoj, obeshrabreni i onemoćani od bezizlaznosti situacije stupamo u kontakt s Ibrahimom i Jasmine koji su ipak odlučili ostati u gradu Bodenu na sjeveru. Sa željom da ispitamo njihovu motivaciju za ostankom, a nadajući se kakvom takvom rješenju, s cijelim istraživačkim timom te članovima švedske vlade odlazimo im u posjet koji se pokazao transformativnom točkom cijelog projekta. Prirodno smo se prepustili iskustvu njihove dnevne sobe. Situacija pri kojoj svi sjedimo u njihovom dnevnom boravku, gdje su nam servirali hranu i piće, naizgled je vrlo jednostavna i očekivana, no odmah je bilo jasno da su predstavnici švedske vlade gosti, a Jasmine i Ibrahim domaćini. Došlo je do promjene svijesti, kako moje – promatračke, tako i njihove u relaciji ‘domaćin – gost’. Upravo taj trenutak odlučili smo istražiti i i zatražiti ‘pravo na gosta’.
► Koncept dnevne sobe i umjetnički koncept izlaganja vas kao autora rezultirao je scenografskim radom koji je vašim alterirajućim ulogama prerastao u performans.
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Potencijal je otkriven u trenutku kada smo shvatili da nam slijedi praktična vježba upravo onoga što propagiramo. Povratak u Abu Dhabi na kampus značio je interpretaciju, dekonstrukciju i in-situ implementaciju otkrivenog fenomena. Odnos domaćina i gosta primarno je pitanje koncepta izlaganja, te izlaganja sebe ili svoje bliske (ne)materijalne okoline. Kao tim domaćina, stvorili smo priliku vježbati naše vlastito pravo na gosta, bez obzira što smo i mi gosti u Abu Dhabiju i na kampusu. Odaziv je bio sjajan, ali i iscrpljujuć jer je brojčano tri četvrtine kampusa došlo u ulozi gosta u Dnevni boravak. Rad uspostavlja odnos između održivosti izlaganja sebe i vlastite agende migracije, odnosno kretanja.
*Roofless: If we build a plaza, then it should be a closed one. Projekt uređenja zajedničkog prostora kampa Al-Fawar.
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Uobičajena percepcija pa zatim i razumijevanje pojma izbjegličkog kampa, uglavnom stečeni kroz nepročišćen i opterećen medijski filter, ne podrazumijevaju i ne bi smjeli tematizirati povijest, pa posljedično i naslijeđe kao rezultat, jer time daju legitimet samom postojanju kampa. No, negacija stvarnosti egzila kao izbjegličke svakodnevnice te neimanje životne i stambene alternative predstavlja retoričku zamku. Kamp ne bi smio imati povijest jer ne bi smio postojati i to je premisa naše radne etike. Recepcija kampa je rezultat loših političkih odluka koje su uprostorene u nove, nestandardne tipologije života i prostora. Uzevši 70 godina postojanja kao ključan društveni i urbanistički modifikator ipak definiramo kamp kao naslijeđe direktno dovodeći u pitanje pravo na povratak, odnosno povratak sam. Afirmiracija mogućnosti redefinicije kampa u kontekstu naslijeđa i regionalnog specifikuma za direktnu posljedicu ima ublažavanje autentičnosti progona, stradanja i poniženja. Posljedica bilo kojeg uvrštavanja u službeni registar nije jednodimenzionalna zaštita ili prezervacija, pomirenje s povijesti ili negacija konteksta. Stvarna posljedica je otvaranje mogućnosti za redefiniranjem pojma naslijeđa i modifikacijom prava na povratak koje je međunarodno institucionalno podržano.
► Što zaključujete iz vlastitog, ali i kolektivnog iskustva boravka i rada u kampu?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Iskustvo rada u Dahaisha izbjegličkom kampu pokazalo je kako cijela populacija, a naročito mlađa generacija rođena u kampu, ima komunikacijsku barijeru pri izražavanju individualnih stavova; kao da je izgubljeno i pravo na misao koja nije nužno povezana sa životom u kampu. Njihov diskurs je uvjetovan, kolektivan i referira se samo na patnju, stradanje i zatočeništvo. Postoji dvostruko nasilje učinjeno izbjeglicama kampa – s jedne strane prisiljeni su na povijest koja nema pozitivnu konotaciju, a s druge strane im se oduzima pravo na povijest, u kakvom god ona obliku bila.
*Snimka iz serije fotografija korištenih pri UNESCO prijavi / autor: Luca Capuano
► Arhitekt, bez obzira na medij i spektar djelovanja, mora vješto manipulirati linijom razgraničenja javnog i privatnog. Preklapanja, presjecanja i druge tipologije tih odnosa posebno su zanimljive. S obzirom na Vaše iskustvo, kako pristupate definiciji tvrde dogme kakav je ‘javni prostor‘?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Počnimo od naših studentskih dana u Italiji gdje je zajednička, ideološka premisa rada bila konstruktivno usmjerena javnom, kolektivnom. Simplificirano, smatrali smo da je bolje projektirati ‘javni prostor’, samim time i nadograđivati se diskurzivno, nego privatne vile i slične tipologije. Takav angažman je bio i bit će normalizirano najzdraviji oblik otpora, gotovo institucionalan. Javni prostor i projektant – programator pričaju jezik kojim pokušavaju demokratizirati gravitacijsku populaciju prostora. U zapadnom poimanju financiranja, upravljanja i korištenja javnog prostora s integriranim pomirbenim postavkama, zamke u toj odluci nema. Po završetku studija u Italiji, vratili smo se u Palestinu gdje se naša vlastita ideologija javnog prostora kao ishodišta demokratizacije radikalno promijenila.
*Projekt ženske škole u Shufat kampu pokraj Jeruzalema
► Sandi, vi ste sudjelovali u Intifadi djelujući iz Beit Sahoura, preživjeli ste okupaciju, bili ste izloženi sustavnom negiranju. Da li je to iskustvo imalo utjecaja na paradigmatsku promjenu u Vašem poimanju prostora?
Sandi Hilal i Alessandro Petti: Nakon što smo pokrenuli prvi projekt s Weizmannom, kada smo se upustili u DAAR i testirali tezu transformacije prostora kolonije u prostor integracije (colonies to commons), prvo smo lokalno revalorizirali pojam ‘public space‘. Izraelska eksproprijacija palestinskog zemljišta dogodila se objedinjavanjem svih oblika zajedničkih i javnih prostora pripadajućim alatima lažne demokratizacije prostora uz pomoć sveprisutne monoteističke propagande. Na teritoriju Palestine postojali su zbirni i zadružni prostori (collectives) kao mikro oprostorenja ideje zajedničkog. Njih karakterizira zajednički koncept bivanja, a ne samo vlasništva i upravljanja. Baš ti prostori su političkom i zakonodavnom odlukom – eksproprijacijom postali ‘javni’, što je viša, naredbena instanca klasifikacije (collectives to public). Tim činom javni prostor kao najdemokratičniji i najinkluzivniji oblika prostora i njegovog upravljanja prestaje postojati. Javno je u ovom slučaju okupatorsko i ne zadovoljava politeistički integrativni model u političkom i oblikovnom smislu.
Smatramo se opreznima i opravdano sumnjičavima kada je proklamativno ‘javno’ u pitanju. Javni prostor je uvijek iskaz moći, brze promjene, indoktrinacije i lokusa koji odlučno briše imidž inkluzivnog i apolitičnog. Metodološki, uvijek se okrećemo davanju vidljivosti bilo kojem alternativnom ili neuobičajenom iskazu zajedničkog u prostoru, bez pozitivne ili negativne indoktrinacije. Retoričnost inkluzije takvog javnog ne ostavlja puno prostora za praktično povezivanje i integraciju jer je iznimno poopćeno. Taj trenutak je, primjerice, u Švedskoj jako izražen. Javni prostor u Švedskoj je praktično zakazao kada su u pitanju izbjeglice. Posljedično, oni su gosti u trajnom zvanju.
Zahvaljujemo Sandi Hilal i Alessandru Pettiju na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
