U trenutcima apatije i rastuće globalne dekadencije suvremene civilizacije umjetnost je poželjan korektiv ali i možebitni indikator konkretnih i relevantnih društvenih promjena. Prisjećajući se 60-ih godina u kojima se, pored mnogih umjetničkih formi afirmirala i angažirana umjetnost razaranjem ustaljenih matrica, jasno razabiremo one umjetničke prakse koje direktno zadiru u društveni kontekst i nerijetko predviđaju i pozivaju na interakciju.
Ranih 90-ih godina multimedijalni umjetnik Igor Grubić prepoznaje javni urbani prostor kao mjesto autorefleksije, odnosno vrijedan poligon na kojem umjetnički aktivizam može odraziti svoj puni potencijal. Sazrijevajući uz poeziju Vladimira Majakovskog i Sergeja Aleksandrovič Jesenjina te glazbu 80-ih godina, Grubić svoj umjetnički diskurs pronalazi u kontekstu lijeve aktivističke umjetnosti temeljene na društvenom angažmanu, profilirajući se s godinama kao subjekt otpora. U poraću samostalne Hrvatske, kada jača urbana kultura i civilno društvo, točnije 1998. godine bojanje crnog kruga na sredini peristila Dioklecijanove palače u Splitu izvedeno kao hommage trideset godina ranije izvedenoj akciji bojanja Peristila u crveno od strane splitskih studenata umjetnosti (Crveni Peristil, 1968.), postaje svojevrsni Grubićev intro u sve što će uslijediti. Promatrajući okolinu i analizirajući kolektivna zbivanja, Igor Grubić gotovo 30 godina stvara društveno i politički angažiranu umjetnost prateći efekte društva u tranziciji, potičući neslaganja, ali i podrivajući dominantne vrijednosti, sustave i politike.
Povod razgovoru je Grubićeva velika retrospektiva u riječkom MMSU Geste aktivacije – radovi u javnom prostoru, otvorena 20. lipnja, koja na jednom mjestu okuplja radove u javnom prostoru potvrđujući reprezentativni izbor umjetnikovog subverzivnog, analitičkog i kritičkog stvaralaštva. O počecima, utjecajima, životnim izborima i aktivizmu čitajte u narednim redcima.
Igor Grubić (Zagreb, 1969.) djeluje kao multimedijalni umjetnik od početka devedesetih. Njegov rad uključuje prostorno-specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Grubićeve intervencije u javnom prostoru, kao i filmovi, istražuju političke situacije prošlosti i sadašnjosti. Grubićevu kritičku, društveno-politički posvećenu praksu karakterizira dugoročni angažman i predanost temama koje odlučuje obrađivati. Od dubinskog istraživanja sudbine povijesnih spomenika i propasti industrije do ispitivanja teškoća manjinskih zajednica, njegovi se projekti odvijaju tijekom nekoliko godina istraživanja i uspostavljanja personaliziranih odnosa. Predstavljao je Hrvatsku na 58. Venecijanskom bijenalu. Sudjelovao je na brojnim velikim samostalnim i međunarodnim izložbama, radovi mu se nalaze u raznim kolekcijama, te je višestruko nagrađivan.
► Prisutni ste u javnom prostoru gotovo tri desetljeća, što daje naslutiti bogat umjetnički i društveni ostvaraj. Djelujete multimedijalno, afirmirajući se mahom kroz fotografiju, tekst, performans, video radove i site specific intervencije kako biste problematizirali pitanja identiteta, kolektivne memorije, urbanizma i društvene pravde. Krajem lipnja ste u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorili retrospektivnu izložbu koja, na neki način, ilustrira ključne faze vašeg umjetničkog stvaralaštva i javnog djelovanja. Poznato je da ste u nekoliko navrata sudjelovali na umjetničkim projektima u Rijeci od 90-ih naovamo, dok je vaš rad dio kolekcije MMSU-a. Kako je došlo do ideje o retrospektivi i u konačnici do suradnje? Je li bilo posebnih izazova pri organizaciji?
Igor Grubić: Tijekom mojeg izlaganja na 58. Venecijanskom bijenalu, od strane tadašnjeg direktora MMSU Rijeka, Slavena Tolja, uslijedio je poziv da izložim čitav venecijanski projekt Tragovi nestajanja (u tri čina), ali na kraju zbog njegovog zdravstvenog stanja nije došlo do realizacije. Također je nova direktorica MMSU Rijeka, Branka Benčić, za natječaj u svom programu napisala da želi predstaviti rad nekolicine hrvatskih umjetnika koji su sa svojim radovima internacionalno prisutni, među kojima je navela i moje ime. Tako da se to nekako spontano nadovezalo na prijašnji Toljev poziv. Kroz razgovor s Brankom i drugim dvjema kustosicama, Korom Girin i Sabinom Salamon, odlučili smo napraviti retrospektivnu izložbu i staviti fokus isključivo na moje umjetničke radove realizirane u javnom prostoru. Najveći izazov je bio napraviti izbor i odlučiti koji su to radovi koji će predstavljati retrospektivu angažiranog tridesetogodišnjeg djelovanja.
Iako sam generalno kreirao i dosta fotografskih serijala, kao i filmova, ipak smo se odlučili fokusirati na radove u javnu prostoru. Trebalo je proći silnu arhivu novinskih članaka i fotografija iz perioda 90-ih, prije interneta, koja nije digitalizirana, tako da smo kopali po arhivima i vadili i pronalazili članke objavljene prije 25 godina. Većinu toga je nekada skupljala i brižno pohranjivala moja majka Ana, a sada se to sve pokazalo itekako korisnim. To je poslužilo u smislu prikazivanja društveno-političkog konteksta u kome su radovi nastajali, ili pak reakcija javnosti i medija i potvrde rezultata koje su određeni radovi polučili. Također smo razmišljali i o prikazu mog dugogodišnjeg djelovanja na sceni nevladinih udruga kroz prikaz slogana i vizuala na kojima sam od devedesetih godina surađivao za ljudsko-pravaške kampanje, ali u konačnici nije bilo dovoljno prostora za sve to izložiti. Zadovoljan sam svim tim odlukama koje smo donijeli, izborom radova i postavom izložbe, kao i čitavim procesom i sjajnom nadopunjujućom suradnjom s kustosicama.
► Zanimljivo je da u riječkom muzeju prvi put retrospektivno izlažete radove u javnom prostoru, a svojevrsna premijera je i rad Do posljednjeg daha (1999.), izložen u velikom formatu, koji osobno čitam kao vaš credo, metaforički prikaz vašeg početka i umjetničke prakse u cijelosti. Pored spomenutog, izložba okuplja radove poput kolaža (1995. – 1999.), Crni Peristil (1998.), Poziv na smjenu uprave SC-a, NO KI TEKA (1997./1998.), Knjiga i društvo 22 % (1998.), Bez naziva – zebra (1999.), Arhitektura koja nedostaje (2012.), East Side Story (2006. – 2008.), Bez naziva – Praxis (2020. – 2022.), itd. Kako ste između velikog broja projekata izlučili prikazano i izložbu reducirali na dvadesetak radova? Vidite li ih kao one koji su najznačajnije odjeknuli u javnosti, svojevrsni best of?
Igor Grubić: Realizirao sam uistinu velik broj akcija u javnom prostoru, i za izložbu je trebalo napraviti izbor. Kustosice Kora, Branka i Sabina odlučile su pratiti liniju angažiranih radova. Ali čak i u okviru izabranih projekata trebalo ih je reducirati i napraviti selekciju, budući da za svaki postoji velika dokumentacija, izložili smo samo segmente radova, a ne cjeline, jer inače ne bi stalo u muzej. Izložba je podijeljena i postavljena u 3 dijela prema tri izložbena prostora. Prva – crvena soba vezana je uz poetiku ruskog konstruktivizma i reakcije na 1968.; u drugoj – sivoj sobi su 90-e i akcije koje su uspjele polučiti neke konkretne promjene, a treća -zelena soba vezana je uz radove koje sam realizirao internacionalno i koji ukazuju na razne globalne, civilizacijske probleme. Izložba započinje s nekolicinom konstruktivističkih kolaža koji ukazuju na početke formatiranja moje kritičke misli i poetike koja se kao svojevrsna nit vodilja provlači kroz cjelokupni rad.
Sviđa mi se vaša asocijacija na pop rock kulturu, The best of (public art). Lijepo ste rekli, i mogao bih se složiti s time da je rad Do posljednjeg daha svojevrsni credo cjelokupnog djelovanja, i ta fotografija bi možda mogla stajati na omotnici tog The best of albuma.
► Istraživanje je sastavni dio vašeg umjetničkog habitusa. Ono prethodi gotovo svim radovima, pri čemu je upravo proces izuzetno važan segment. Možete li izdvojiti rad s riječke retrospektive koji vam je istraživački bio najkompleksniji i logistički najzahtjevniji?
Igor Grubić: Da, na svim projektima radim pomno istraživanje, i gradim ih poput arhitekta, analitički polako, ne bi li ih sagledao i promislio što detaljnije iz svih kutova u nastojanju da postignem da rad komunicira s publikom. Možda je najzahtjevniji bio 366 rituala oslobađanja. Projekt je sadržan od mnoštva mikro političkih intervencija u javnom prostoru, koje sam izvodio svakodnevno tijekom cijele 2008. i dijelom 2009. godine, i zahtijevao je zaista veliku logistiku. Polazište za 366 rituala oslobađanja je, između ostalog, 40. obljetnica 1968., i djelomično sam se referirao na nasljeđe konceptualnih umjetničkih praksi ex-YU regije.
Ljudi možda nisu svjesni koja količina angažmana stoji iza tog rada. Iako akcije djeluju minimalistički jednostavno, bio je to jednogodišnji posao od najmanje osam do deset sati svakodnevno. Tu je bila i stalna borba s neizvjesnošću hoću li moći kreirati nove ideje s kojima ću biti zadovoljan. Morao sam izvidjeti lokacije, trebao sam se pripremiti i kupiti materijale koje ću koristiti u akcijama, dokumentirati ih.
Gotovo sve akcije su ilegalne, i količina adrenalina koja ih je pratila bila je velika, ne samo zbog reakcija prolaznika, već i zbog potencijalne prijetnje od uhićenja, što se katkada i događalo. Iako fotografije akcija ne djeluju uznemirujuće, same akcije su izazivale snažne reakcije javnosti: istodobno su se čuli povici odobravanja, ali i osporavanja, bacanje jaja i prave fizičke prijetnje. U tom metežu bilo je svećenika koji su reagirali, policija je pozivana na lice mjesta, osiguranje je reagiralo, a fotografi koji su mi trebali pomoći odustajali su od projekta. Rijetko ćete naći pomoćnike koji su voljni dugotrajno prolaziti kroz takva iskustva zajedno s vama. Tako da sam uglavnom sve radio sam. To je jedan od razloga zašto upravo ja fotografski dokumentiram većinu svojih intervencija u javnom prostoru. Drugi razlog je da želim imati kontrolu nad slikom koju kreiram, jer će ona dalje prenositi ideje rada u medijskom i galerijskom prostoru. Tijekom projekta surađivao sam s kustosicama Ivanom Bago i Antoniom Majačom i na kraju smo tiskali istoimenu knjigu.
► Eklatantan ste primjer umjetničkog aktivizma zasnovanog na akcijama koje izlaskom na ulicu impliciraju želju za izravnom komunikacijom s javnošću, ali i institucionalnu kritiku. Gotovo ste sve performanse realizirali bez najave, izvodili ste radikalne i ilegalne intervencije u javnom prostoru. Koliko je po vama društvo danas angažirano i slobodno? Prepoznajete li pokrete otpora? Ima li još uvijek solidarnosti i suosjećanja, te važnosti i snage u zajedništvu?
Igor Grubić: U kompetitivnom kapitalističkom društvu svatko se bori za svoju poziciju i statusnu afirmaciju, tako da u današnjem vremenu prevladava veliki individualizam. Iz toga može proizaći i usamljenost kao jedna od ključnih posljedica neuroze kapitalističkog društva.
Nema duha kolaboracije, duha zajedništva, nema solidarnosti, svatko gleda svoju osobnu korist. Zato se i događa uspon radikalne desnice. Kod nas ne postoji kultura protesta, kao u razvijenijim zemljama. Dugo smo bili pod tuđom vlašću i stoljećima je ovdje vladala neka vrsta strahovlade. Jednostavno nismo navikli suprotstavljati se, govoriti jasno svoje mišljenje i nalazeći se u naivno-pasivnoj poziciji dozvoljavali smo lažnim autoritetima da lako manipuliraju nama. Početkom 90-ih građanima i radnicima su obećavali samostalnu Hrvatsku koja će biti takoreći raj za sve, u kojem ćemo svi skupa uživati u boljem i kvalitetnijem životu, a onda se nažalost dogodio raj samo za nekolicinu. Pretvorbu i privatizaciju nekadašnjeg društvenog vlasništva tijekom rata 90-ih, trebalo je zabraniti i proglasiti ratnim zločinom. A jasno je zašto ju je vlada i politička vrhuška dozvolila, jer dok su se jedni borili i vjerovali u slobodu i boljitak svih, drugi su brutalno pljačkali i beskrupulozno se bogatili. Tako da je i radništvo suodgovorno za patologiju 90-ih. Kod nas ljudi reagiraju tek kada zagusti, tek kada osjetimo nepravdu na vlastitoj koži. Gotovo da ne reagiramo na bol i patnju drugoga, nego tek kad su nama samima ugrožena osnovna sredstva za preživljavanje. To je najžalosnije; kako smo izgubili tu svijest o kolektivnoj povezanosti i suosjećanju za druge, jer društvo funkcionira kao živi organizam.
S druge strane, za razliku od devedesetih, kad je većina intelektualaca šutjela, neke se stvari ipak mijenjaju. Kao aktivan sudionik u nevladinim udrugama koje se bave ljudskim pravima, svjedočim razvoju i osnaživanju scene nevladinih organizacija, kao i velikoj promjeni na nezavisnoj kulturnoj sceni. Ojačala je svijest o borbi za slobodu izražavanja i građanska prava, kao i da je udruženim snagama moguće zakoračiti ka promjeni.
► Intervencije na (zaštićenim) javnim spomenicima, bojanje vode javne fontane za vrijeme posjeta Georga W. Busha Zagrebu, označavanje novčanica agitacijskim porukama, intervencije i transformacije grafita s nacionalističkim i neofašističkim sadržajima, itd. Reklo bi se na prvu – beznačajno, međutim riječ je o gestama od kojih su neke radikalne i ilegalne i nerijetko po svojoj prirodi minimalističke. One pozadinski generiraju snažan vizualni utisak i narativ pozivajući na redefiniranje vrijednosnog sustava pojedinca, javnog mnijenja te su poziv u borbi za društvenu pravdu. A. Einstein je ustvrdio da je umjetnost izraz najdubljih misli na najjednostavniji način. Kako publika obično reagira na vaš rad? Možete li istaknuti neku posebnu reakciju ili doživljaj koji je ostavio snažan dojam na vas?
Igor Grubić: Ne možete nikada u potpunosti predvidjeti reakcije publike na neki rad. U javnom prostoru ljudi znaju spontano burno reagirati, u smislu odobravanja ili osporavanja. Spomenuo sam neke od reakcija na akcije u okviru 366 rituala oslobađanja, Velvet Underground, Anđeli garavog lica, East Side Story… radovi su u koje sam nastojao svjesno ugraditi emociju. Vjerujem da je empatija u umjetničkom radu veoma bitna, jer nas pokreće na preispitivanje naše uloge i odgovornosti u društvu, a onda možda i na djelovanje. Gdje god da sam prikazivao East Side Story, dobivao sam povratne reakcije ljudi koji su bivali dirnuti do suza.
Teško mi je izdvojiti neki rad posebno, no možda sam najupečatljivija iskustva u smislu osobnog rasta i osnaživanja imao s nekoliko prvih akcija kojima sam uspio izazvati jaki odjek u javnosti i postići konkretne promjene. Akcije iz devedesetih kao Crni Peristil, Knjiga i društvo 22%, prosvjedi protiv poreza na knjige ili recimo akcija za smjenu uprave Studentskog centra, kao i neke naknadne akcije, doista su ostvarile promjene za koje sam se zalagao. Snaga tog iskustva bila je izuzetno poticajna za moj daljnji rad i vjeru u potencijal umjetnosti.
► Michel Foucault je istraživao moć umjetnosti kao alata za razumijevanje i transformaciju društvenih normi i institucija. Smatrao je da umjetnost može destabilizirati postojeće moći i otvoriti prostor za nove načine življenja i razmišljanja. Zamijećeni ste nacionalno i internacionalno, prihvaćeni i nagrađivani. Umjetnost vam je imanentna. Zanima me kalkulirate li i do koje mjere (ako da) umjetničke akcije? Što smatrate najvećim uspjehom svoje umjetnosti? Jesu li to konkretne promjene koje ste uspjeli potaknuti, osobne priče koje ste čuli, ili možda nešto drugo?
Igor Grubić: Ne razmišljam na taj način, i teško mi je odrediti što bi točno bio uspjeh moje umjetnosti… Jer kreativno djelovanje za mene je stvar osobne nužnosti koja poprima oblik umjetničkog djela. Iako radim na tome da radovi komuniciraju s publikom, tome pristupam s lakoćom i ne opterećujem se time hoću li točno nešto postići. Bitan mi je proces, a ne cilj. Ali onda ako ipak dođe do neke pažnje javnosti i, još bolje, ako moji postupci uspiju utjecati na stvarnost ili društvo, tim bolje.
Da, promjene koje sam postigao s određenim radovima svakako su značajne, ali generalno nije svrha umjetnosti da direktno mijenja određene situacije. Dobro je ako umjetnost uspijeva podići svijest i potakne diskusiju o određenoj temi, da spaja u komunikaciju aktere s učesnicima koji su uključeni na projektu, da pokreće razmjenu emocija i iskustava, da daje nadu, i osnažuje da oslobodimo svoj glas, da nas potiče na rad na sebi i osobnu unutrašnju promjenu…
Rijetko produciram radove u svom studiju, većinom produciram radove koji su u direktnoj relaciji s ljudima. Raduje me da taj moj rad uspijeva komunicirati s toliko ljudi i uključiti ih u kreativni proces i igru. Želim biti dio zajednice koja pokušava živjeti život s duhovnim vrijednostima i koja dijeli utopijski idealizam. Svojevrsno kulturno bratstvo koje spajaju slobodne, uzvišene ideje zajedništva, borbe za slobodu i ravnopravnost, zaokupljenost nematerijalnim vrijednostima, lijepim, čestitim; željom za kreiranjem pozitivnog okružja… Dakle cijeli taj niz malih pomaka svijesti koji umnoženi guraju društvo naprijed ka duhovnom razvoju. Ako prvenstveno sve te elemente uspijem pokrenuti unutar sebe samoga ka jednom ujedinjenom transformativnom iskustvu, to se može smatrati svojevrsnim uspjehom.
► East Side Story (2006. – 2008.) rad je snažno nabijen emocijama, a prikazuje nasilje kao reakciju na nerazumijevanje, neznanje, neprihvaćanje različitosti i oduzimanje sloboda. Čini mi se kako aspekt nasilja i plesnog izraza možemo interpretirati kao oblik apsurda gdje se ljepota i sloboda plesa susreću s brutalnom realnošću diskriminacije i nasilja. Ples je u ovom slučaju moćan odgovor na nasilje, ali i apsurdan čin prkosa, simbolizirajući otpor i želju za slobodom usprkos besmislenosti nasilja. Čini li vam se razumnim i uvjerljivim na taj način postaviti to novo čitanje kao dodatak slojevitoj interpretaciji East Side Story?
Igor Grubić: Kada sam dobio poziv iz Muzeja savremene umetnosti Beograd da kreiram neki site specific rad, vodio sam se idejom da progovaram o problemu ovih naših prostora, o postojećim predrasudama i netrpeljivosti prema manjinama i različitima u društvu. East Side Story okrenut je naročito aktualnim problemima “desne političke šizofrenije”, a kroz prizmu gej parada u Zagrebu i Beogradu. Dvokanalna filmska instalacija, koja tvori ovaj rad, na jednom ekranu sadrži dokumentarne snimke scena brutalnog nasilja kojem su bili izloženi učesnici povorke u Beogradu 2001. i Zagrebu 2002., a na drugom rekonstrukciju tih zbivanja posredstvom suvremenog plesa. Prva ideja za film bila mi je raditi intervjue s protagonistima povorki, no pregledavajući dokumentarne snimke Gay Pridea iz Beograda i Zagreba, koji su završavali uličnim borbama, javljao mi se uvijek isti osjećaj mučnine u želucu i nevjerice da ljudi mogu biti tako brutalno okrutni jedni prema drugima samo zato što je netko različit. Kako sam svaki put iznova bio šokiran tom činjenicom, odlučio sam slijediti tu fizičku reakciju. Tako sam došao na ideju da radim s tijelom i s plesom, tj. plesačima. Ples ima transformirajući učinak i za onoga koji izvodi i za onoga koji gleda. Važno mi je bilo da mi svi svojom kreativnošću pokušavamo zapravo transformirati negativni društveni naboj koji i sami posjedujemo u sebi.
Zbog toga sam se odlučio obratiti koreografkinji Irmi Omerzo i plesačima (dvjema Zrinkama, Pravdanu i Darku) koji su radili na izvedbi. Izlazak u javni prostor bio je bitan moment u kreiranju rada, tako da su se probe s plesačima čitavo vrijeme provodile u javnom prostoru. Naime, kroz čin plesa željeli smo javno protestirati i na neki simbolički i metaforički način iscjeljivati bolna mjesta na kojima su se ti nasilni događaji zbivali. I naravno, čim se nalaziš u javnom prostoru, neminovno je da dođe do interakcije sa slučajnim prolaznicima. Taj koreografirani plesni performans u kojem jezik pokreta imitira nasilne radnje, budući da su plesači čas u ulozi žrtve, čas u ulozi agresora, sadrži snažan kritički pristup. Jer koreografirano plesni čin nasilja podrazumijeva osviještenu, kanaliziranu i kontroliranu tjelesnu energiju, koja se suprotstavlja nekontroliranoj razularenoj energiji nesvjesne agresivne mase ljudi. Suprotstavljajući u East Side Story sirovi dokumentarizam s jedne strane ekrana, i s druge strane poetsko čitanje tako apsurdne brutalnosti, kroz inscenirani ples snažnih gesti i pokreta, postiže se jak dramatski efekt. To plesno zrcaljenje kao komentar čini brutalni čin napada na povorku za ljudska prava još tužnijim i tragičnijim. U konačnici se pokazalo da ta kombinacija dvaju suprotstavljenih ekrana djeluje kao okidač, jer gdje god ga prikazujem ljudi bivaju duboko emocionalno dirnuti.
► Studirali ste filozofiju iako studij niste priveli kraju. Mišljenja sam da vam je iznimno značajna jer filozofski koncepti izviruju iz slojevitosti gotovo svih radova. Npr. 366 rituala oslobođenja (2008. – 2009.) posvećen je različitim oblicima društvene politike i ekonomske nepravde i kao takav se može promatrati kroz prizmu egzistencijalizma i filozofije otpora. S druge strane, Spomenik (2010. – 2015.) istražuje zapuštene spomenike iz jugoslavenskog perioda fokusirajući se na njihovu simboliku i značenje u suvremenom kontekstu, te kao takav zadire u postkolonijalnu teoriju i teoriju kolektivne memorije, itd. Može li se zaključiti ili barem vjerovati da je susret s filozofijom u formativnim godinama bio jedan od okidača za vaš modus operandi? Koji su ključni događaji ili osobe koje su vas oblikovale u umjetnika kakav ste danas?
Igor Grubić: Glazba je učinila prvi korak ka formiranju mog svjetonazora. Svjestan sam koliki je, na primjer, u tom smislu na mene od djetinjstva imala utjecaj muzika, koja je, na neki način, oblikovala moje vrijednosne stavove. U tom segmentu jedan od presudnih utjecaja izvršio je moj otac, koji je imao kolekciju ploča klasičnog rocka (kod nas se nije slušala zabavna glazba), kupujući mi ploče Rolling Stonesa, Lennona, Doorsa, Janis Joplin, Boba Dylana, Boba Marleyja… Kao osnovnoškolac posredstvom muzike i angažiranih tekstova identificirao sam se s hippie pokretom, i crtao hippie znakove po školi i okolnim zgradama. Kada sam pred kraj osnovne i početkom srednje škole počeo slušati muziku svoje generacije, taj utjecaj postao je još veći. Slušajući, kao srednjoškolac, novovalne postpunk bandove (Gang of Four, the Clash, itd.) Inficirao me duh socijalne kritike koja je bila prisutna u njihovim pjesmama: neomarksistička kritika konzumerizma, robnog fetišizma, zapadnog kolonijalizma, borba za prava manjina i radnička prava.
Stric Damir Grubić, koji je bio povjesničar umjetnosti i pjesnik i pisao je za mnoge časopise o umjetnosti, često me vukao na izložbe. Tako da mi je taj spoj rock n’ rolla i Nove umjetničke prakse osamdesetih bio potpuno prirodan i logičan. Tu je nezaobilazan bio i utjecaj majke Ane koja me je pak zatrpavala knjigama o umjetnosti, pratila kultne evropske režisere. Slijedom toga u formativnim adolescentskim godinama visio sam stalno u Kinoteci i gledao gotovo sve filmove Fassbindera, Fellinija, Bergmana, Rossellinija, Godarda, Buñuela i Antonionija, ali nekako je Tarkovski na mene ostavio najjači dojam.
Velik je broj tzv. učitelja koje bih mogao nabrajati. Zagrebačka konceptualna scena još u Jugoslaviji je bila jaka i specifična upravo po poveznici s ovdašnjom avangardom i po društveno-kritičkom angažmanu. Sanja Iveković, Martek, Stilinović, Trbuljak, Petercol, Gotovac, Martinis, Galeta, Cvjetanović… umjetnici su koji su osamdesetih godina ostavili neizbrisiv trag na mom pristupu umjetnosti. Zanimali su me zbog načina na koje radovima reagiraju na društvenu zbilju, izravnog pristupa stvarnosti, dosljednosti svog djelovanja, a također je za mene važna njihova kreativna širina i etička vertikala koja je prisutna u njihovom životu i radu. Također su osamdesetih ideje i poetika ruskih konstruktivista bili poprilično u zraku – Grupa 6 autora, Nova slovenska umjetnost, Irwin, Živadinov, Montažstroj, Studio Imitacija života, Dejan Kršić i Nova Europa, Greiner i Kropilak.. Interes za psihologiju i filozofiju došao je početkom devedesetih. Bio sam šokiran strahotama rata, blizinom smrti i okrutnošću, kao i činjenicom da se ljudi pretvaraju u zvijeri. To traumatično iskustvo dovelo je do osobne krize identiteta, i time je započelo moje vlastito duhovno istraživanje i duhovna revolucija, neka vrsta borbe koja traje do danas jer zahtijeva pažljivo svakodnevno samopromatranje. Reagirajući iz osobne ratne traume, i propitujući svoju odgovornost za oblikovanje stvarnosti u kojoj živimo, odlučio sam umjetnost tretirati kao svoju metodu borbe.
► Radovi su vam subverzivni, promišljeni i oslobođeni “moranja”. Kritički su usmjereni prema strukturama moći, društvenog poretka, institucionalnog nasilja. Nema dvojbe da je kapitalističko uređenje uzrokovalo ekstremnu nejednakost diljem svijeta. Konkretnije, industrija kulture ne proizvodi samo robu, već i ljudske odnose koji su prilagođeni logici kapitalizma. I sami npr. u radu Stara tvornica novi kapital (2017.) koji je trenutno izvješen na fasadi MMSU-a i zorno svjedoči transformaciju zgrade muzeja (i cijelog kompleksa) iz industrijskog postrojenja u “tvornicu kulture“ propitujete kulturni kapital kao novi oblik jačanja zajednice i pokazujete da umjetnost može biti katalizator stvarnih promjena. Koliko smo se po vama otuđili i može li umjetnost stvoriti novu matricu življenja? Kako ljudima približiti snagu i važnost kulture kao i želju za njenim razumijevanjem i prakticiranjem?
Igor Grubić: Za viziju boljeg društva možemo se boriti kroz sfere obrazovanja, umjetnosti i kulture… Umjetnost je oduvijek komunicirala svima razumljivim univerzalnim jezikom. Sredstva kreativnog izražavanja su alati borbe za društvene promjene. Modernizacija društva i transformacija običaja dolazili su preko književnosti, glazbe, umjetnosti, filma koji su kao kanali komuniciranja oduvijek pogodovali širenju prosvjetiteljskih, slobodarskih ideja, i oslobađanju od stega, lažnog formalizma, tabua, dogmi, jednoumlja… Npr. borba za crnačka prava, ženska prava, prava istospolnih parova itd. najprije je komunicirana u malim kulturno-umjetničkim zajednicama, da bi s vremenom senzibilizirala šire građanstvo i prerastala u pokrete za ljudska prava.
Želim vjerovati da su umjetnička djela djelotvoran nenasilni oblik osvještavanja i borbe, poput Gandijevske metode. U periodu globalne karantene izazvane pandemijom korona virusa, ljudi su se masovno okretali kulturno-umjetničkim sadržajima koji su doprinosili širenju socijal-demokratskih ideja građanske solidarnosti, suživota i brige za slabije i žrtve nejednakosti. Kreativna igra nas spaja i povezuje. Kreativnost je ta koja istražuje, eksperimentira, ruši okvire, a kroz igru se približavamo i upoznajemo sebe i drugoga, čime razvijamo toleranciju, suosjećanje i oslobađanje od predrasuda i strahova. Kada bismo svi bili kreativniji u onome što radimo, živjeli bismo u sretnijem društvu.
Razgovarala: Katerina Jovanović
