Svakome u zemlji i regiji tko iole prati lokalnu alternativnu glazbenu i likovnu scenu vjerojatno ne treba posebno predstavljati Igora Hofbauera, zagrebačkog ilustratora i strip-autora. U njegovom slučaju, pridjev alternativno veže se uz segment civilnog društva u kojem su se nizovi pojedinaca i udruga posljednjih dvadesetak godina brinuli (i brinu se) da zagrebačka i hrvatska glazbena scena rastu i razvijaju se izvan okvira televizijskog i standardnog radio-programa, zapravo nezavisno od skučenih diktata suženog postjugoslavenskog tržišta, a na temeljima punkerske i post-punkerske do-it-yourself filozofije. U nas bi se reklo: uzdaj se u se i u svoje kljuse (i osloni se na svoje sposobnosti i resurse)!
*Klikom na jedan vizual otvara se galerija svih vizuala
Talentirani i radišni Hof (kako ga zovu svi koji ga poznaju) svoje je mjesto na toj sceni pronašao još kasnih 90-ih ilustrirajući i radeći plakate i flyere za raznorazna opskurna glazbena događanja, što je osnivanjem Udruženja za razvoj kulture i smještanjem kluba Močvara na Trnjanski nasip početkom dvijetisućitih preraslo u plodnu dugogodišnju suradnju. Zahvaljujući tome, Hofovi plakati za Močvarine koncerte preplavili su zagrebačke ulice (kao i plakati Slobodana Alavanje, Ivana Erora, Darka Kujundžića i drugih stalnih i povremenih “močvarnih” dizajnera i ilustratora) te postali prepoznatljivi vizualni kod mjesta i vremena u kojima su nastali, privlačeći pozornost i domaćih i stranih prolaznika i promatrača. Specifični ugođaj Hofovih plakata (koji tvore visokokontrastna grafika, opojne pastelne boje, nekonvencionalna nacrtana tipografija i motivi proizašli iz masovnog otpada pop-kulture te lokalnog avangardnog nasljeđa) uvjerljivo je izrazio mnoge bizarne kontradikcije života u tranziciji i post-tranziciji Jugoistočne Europe, i to na mračno duhovit i bezobrazno zabavan način.
Hofov rad u međuvremenu se račvao u mnogo različitih rukavaca, od oslikavanja interijera klubova i kafića (pored uređivanja Močvare u dva navrata, tu je i popularni Spunk koga je također dvaput “hofizirao”), preko intenzivnog ilustriranja knjiga i knjiških naslovnica (poput zbirki priča Ede Popovića u formatima strip-sveski te rada za koprivničkog izdavača Šareni dućan) do, napokon, i stripa. Prema vlastitim riječima, Hof se ozbiljnije “bacio” u strip nakon što se naigrao i izvježbao u mjesečnim programskim letcima za Močvaru, koje je redovito radio u sve slojevitijim kratkim strip-formama. Uslijedile su priče objavljivane u raznim izdanjima strip-kolektiva Komikaze, tiskanim i digitalnim, a potom i samostalne zbirke u nakladi regionalnih izdavačkih kuća zainteresiranih za strip. Hofovo sazrijavanje sa stripom i u stripu kulminiralo je ove godine objavom pozamašnog crtanog romana Mister Morgen, i to prvo u Francuskoj, a tek zatim u Hrvatskoj te uskoro preko Velike bare, u SAD-u. Ovaj uspjeh pokazuje ne samo da Hofovo ime postaje sve cjenjenije u europskim i međunarodnim krugovima autorskog, nekomercijalnog stripa, već i da hrvatska i regionalna scena u cjelini imaju što ponuditi svijetu.
Autorova afirmacija u inozemstvu je (i) za Hofove čitatelje i pratitelje tim slađa što je Mister Morgen distinktivno lokalna strip-knjiga, prepuna aluzija na hrvatsku i jugoslavensku popularnu kulturu, vizualne i simboličke sklopove avangardnih modernističkih pokreta te supkulturne anegdote i situacije karakteristične za zagrebačke indie krugove. Cijela zbirka međusobno povezanih stripova je otpočetka do kraja prožeta kvartovskim mikro-pričama i zakučastim sudbinama izmišljenih likova, nudeći Zagrepčanima i svim ostalim čitateljima zrcalni odraz kulture iz koje potječu ili koja ih privlači. U Hofovoj vizuri taj odraz je distopijski mračan, ali i urnebesno smiješan, na tragu cerekanja iz prikrajka kluba ili kafića koje je istodobno radosno i gorko. Uspjevši izraziti nesigurnost i nestalnost međuvremena i međuprostora u kojima živimo, Hofov Mister Morgen postaje dnevnik snoviđenja koja će intrigirati čitatelje podjednako svojom hermetičnošću i komunikativnošću. S Igorom Hofbauerom razgovarali smo povodom trodnevne izložbe njegovih radova izravno i neizravno povezanih s Misterom Morgenom u galeriji Bravo u Preradovićevoj ulici, koja se otvara danas (srijeda 3. studenog) u 17 h. Sve što smo skicirali uvodom, Hof je u razgovoru pojasnio i produbio.
*Igor Hofbauer (foto: Roland Rostohar)
► Stvaralački put većine hrvatskih i regionalnih strip-autora/ica odvijao se tako da su prvo crtali i objavljivali stripove kako su znali i umjeli, a tek potom se počeli baviti ilustracijom, animacijom i srodnim djelatnostima. Kod tebe je sve išlo obrnuto. Godinama si kreirao ilustracije i plakate za glazbene sadržaje, prvenstveno program zagrebačkog kluba Močvara, paralelno si ilustrirao knjige, a tek onda si se “dao” u strip. Kako i zašto?
Igor Hofbauer: Da, ja sam do ovakvog, “ozbiljnog” stripa o kojem ćemo razgovarati došao zaobilaznim putevima, bez predznanja i poznavanja metoda rada u tom mediju. Oduvijek sam crtao, ali nisam imao ideje kako da to artikuliram na praktičan, efektan način. Čak nisam poznavao ni “strip kružoke”, niti bio njihov dio. Otpočetka me zanimala muzika te sam ušao u crtanje isključivo preko lokalne muzičke scene. Uglavnom su to bili plakati, isprva grubi i nezgrapni, crtani flomasterom i fotokopirani. Kako me plakat počeo sve više i više interesirati i privlačiti, tako sam razmišljao o tipografiji, bojama, dizajnu samih kompozicija… Shvatio sam da jezik i elementi stripa mogu ispričati priču kakvu sam želio da plakat ima, a bio sam je sposoban nacrtati. No, to je još uvijek bilo daleko od bilo kakve ambicije prema radu na stripu. Štos je bio u flajerima, odnosno malim programskim knjižicama koje sam dugi niz godina radio za Močvaru― one su bile zamišljene kao zajebancija na račun supkulture i kao takve su trebale proizvoditi začudne efekte, neki r’n’r drajv. Od samog početka bile su u formi stripa, a budući da su redovito izlazile jednom mjesečno kroz njih sam se počeo baviti stripom kao medijem. Stekao sam disciplinu i naposljetku obrise formiranog stila. Bio je to okidač koji mi je unio samopouzdanje i volju. Stoga sam kasno “ušao” u crtanje stripa, tek u svojim tridesetim godinama. Često mislim da su ti šaljivi i zafrkantski flajeri koje sam crtao za javnost bili protuteža mračnijim stripovima koje sam počeo raditi za sebe.
► Koliko mi je poznato, crteže i ilustracije za flyere počeo si objavljivati još 90-ih godina, dakle prije osnivanja Udruženja za razvoj kulture i otvaranja kultne “prve Močvare” u skladištu diskonta pića u Runjaninovoj ulici, također i prije osnivanja Attack!-a i sličnih omladinskih udruga koje postoje i dan-danas. Možeš li nam približiti kontekst scene u doba kad si počinjao? Kakve su se mogućnosti tada nudile mladima i što je tebe osobno inspiriralo i privlačilo u “alternativnom” okruženju?
Igor Hofbauer: Mladima se tada, kao ni sada, nije nudilo ništa osim onog za što su se sami bili spremni izboriti. Devedesete su bile tipične po tome što je uspostavljen diskontinuitet u kontrakulturi koja me tada silno privlačila. Dok sam se kao klinac pred sam raspad Jugoslavije počeo muvati po gradu, ići u Galeriju SC i na sva druga mjesta s meni važnim koncertima, tako sam skenirao i plakate u kontekstu cijele te scene. Također, u to vrijeme dalo se osjetiti da je apatija progutala cijeli taj segment društva, a s njim i njegov entuzijazam (sintagma “mračne devedesete” zaista funkcionira), no mislim da se sredinom desetljeća među mladima akumulirala frustracija tolikih razmjera da je to stvorilo platformu za novi val aktivizma putem Attack!-a, Udruženja za razvoj kulture i mnogih drugih udruga. Opet su bile krenule ozbiljnije organizacije koncerata, a kako sam na tadašnjoj sceni već bio jedan od onih tipova koji crtaju, Ivica Baričević Bara i Močvara su me angažirali da radim plakate za te događaje. Tada nitko nije razmišljao o brendiranju, vizualnom identitetu i ciljnim grupama, sve je bilo ho-ruk! Bio sam ponesen energijom scene i bilo mi je važno raditi plakate ne zbog njih samih, nego sam stvarno želio da što više ljudi dođe na te koncerte, pa i pomoći bendu istovariti i utovariti opremu, pozvati ih k sebi na spavanje i slično. Tako mi se otvorila mogućnost da moji plakati budu polijepljeni svuda po gradskim ulicama.
► U tvojim ranijim radovima s početka dvijetisućitih stilski je vidljiv utjecaj estetike američkog underground i nezavisnog stripa osamdesetih i devedesetih. Koji su ti autori/ce u to vrijeme bili posebno važni, za početak u području stripa, ali i drugdje (film, likovna umjetnost, literatura…). Ukratko, što te u formativnom periodu medijski oblikovalo?
Igor Hofbauer: Moja prva bitna fascinacija u stripu bio je Pixy švedskog autora Maxa Anderssona. Taj strip je toliko žestok u svojem pripovijedanju i grafici, ali i pomalo nevješt u crtežu, taman dovoljno da te kao početnika može ohrabriti i nagnati da pomisliš kako i ti možeš uraditi tako nešto. No, prva stvarno važna pojava bio je američki stripaš i ilustrator Charles Burns. Njegov rad ostavlja jak utisak na svakoga tko ga vidi, svi ostaju fascinirani njegovom jakom, definiranom, preciznom i robotiziranom grafikom. Ne znam jesam li njegov stil želio ili morao kopirati, no to su upravo te formativne godine, kada tražiš sebe kroz ono što ti se najviše sviđa. Kasnije sam shvatio da me Burns metoda samo ograničava te da se mora izaći iz sjene jakih autora da te ne bi progutali. Bio je tu i Raymond Pettibon sa svojim neuhvatljivim, enigmatičnim crtežima i omotima za ploče Black Flaga i drugih grupa. Naravno, svi ti autori bili su sudionici američke nezavisne kulturne i muzičke scene čime su ju likovno definirali. Zapravo, sad kad razmislim, s obzirom da mi tada internet nije bio dostupan, jako je malo onoga što su ti ljudi radili dolazilo do mene, pa mi se ponekad čini da sam njihove opuse više izmaštao negoli kopirao. Trebalo bi spomenuti i ilustratore i karikaturiste braću Friedman ― u njihovim radovima oduševili su me izopačen humor i suptilno podjebavanje holivudskih B glumaca u C filmovima. Dojmili su me se u smislu načina razmišljanja. Među utjecajima ima i puno filmova. Oči bez lica Georgesa Franjua izravno me naveo da napravim prvi duži strip. Tu je i Dr. Mabuse Fritza Langa, po mom mišljenju najupečatljiviji lik u cijeloj povijesti filma, zatim plavičasti filmovi s balonerima Jeana-Pierrea Melvillea… Svi su ti filmovi karikirani i stilizirani, veže ih jaka atmosfera i lako su mogli funkcionirati kao stripovi, što oni za mene i jesu. Dakako, muzika je uvijek bila prisutna, ali ne kao neposredni utjecaj. Ne bih navodio reference, čak me i smeta kad drugi ljudi sugeriraju muzičke reference u svome radu.
► S vremenom si razvio vlastite estetske i motivske sklopove koji su često vezani uz lokalno arhitektonsko i urbanističko nasljeđe, primjerice novozagrebačke stambene blokove ili oštećene i zanemarene spomenike NOB-u. Ovi se objekti u tvojim ilustracijama i stripovima pojavljuju kao elementi mizanscene koji su ujedno i “okidači” intuitivno strukturirane naracije. Što te u njima toliko privlači i zašto si ih odlučio koristiti u svojim radovima baš na ovaj način?
Igor Hofbauer: Arhitektura mi je bitna kao ambijent unutar stripa jer su grad i njegove zgrade vezivno tkivo koje povezuje sve epizode Mister Morgena, ali i neke druge stripove. Pomoću prikaza arhitekture želio sam predočiti atmosferu bezličnih stambenih blokova i dojam hladnoće kojim odiše geometrija tih zgrada. Kako bih dobio takav element otuđenja morao sam iz Novog Zagreba maknuti mnoge pozitivne stvari, pa to i nije Novi Zagreb već njegov mračni surogat. Koristio sam model Novog Zagreba i zato što je to simbol urbanog planiranja velikog sustava, koji je u mojim stripovima degradirao protokom vremena te postao oronuo i nefunkcionalan, gotovo kao ostatak neke minule civilizacije. Prisutan je kontrast između moderniteta i distopijskog raspadanja. Kako dobro poznajem Novi Zagreb, nisam morao obilaziti lokacije, znam ih napamet. Vizura cijelog izmaštanog grada sama se posložila u mojoj glavi dok je strip nastajao i bilo mi je bitno da čitatelji povjeruju u vjerodostojnost tog prostora. Takvi su i spomenici NOB-u, oni su relikti nekog drugog, danas stranog svijeta, svemirski brodovi zaboravljeni po šumama i brdima, koji su mi u jednoj epizodi poslužili kao uzaludno utočište.
► Zadržao bih se još malo na prepoznatljivom lokalnom “koloritu” tvojih stripova. Gotovo bi se moglo reći da oni predstavljaju pomaknutu kroniku Novog Zagreba u tvojoj originalnoj optici nadrealnog campa, tematski blisku ranijoj, “tvrdokuhanoj” prozi Ede Popovića, čije si novozagrebačke priče uostalom i ilustrirao. Budući da i sam zadnjih par godina živim u Zapruđu (koje mi se dobrano uvuklo pod kožu), volio bih da nam pobliže opišeš svoj odnos prema ovom dijelu grada te kako je utjecao na tvoj umjetnički rad. Također možeš reći ponešto o suradnji s Edom na ilustriranju njegovih Tetoviranih priča, koje su te afirmirale kao zanimljivog knjiškog ilusratora.
Igor Hofbauer: Novi Zagreb ustvari nije mračno mjesto. To je dobar prostor za život, pogotovo sad kad je drveće počelo nadrastati zgrade, koje kao da vire iz šume. Novi Zagreb je zapravo praktična i uspjela četvrt i zato sam u svom stripu morao prvo posjeći svo to drveće da bih ga učinio surovim i hladnim, arhetipom suburbije. Imam svoj odnos i sa stvarnim Novim Zagrebom i s njegovom izmaštanom inačicom. Za drugi mi je dovoljno promatrati kroz prozor sva svjetla i nizove prozora, pogotovo u gluho doba noći, kad ostanu upaljena samo dva-tri svjetla. Tada mi stvari postaju zanimljive jer počinjem izmišljati situacije u stanovima. Tako sam došao do ideje o nadziranju i dojmu da netko uvijek nekoga promatra, koji se provlače kroz Mistera Morgena, a tu je i priča o inkasatoru koji jedini može ulaziti u sve stanove. Naravno, i priča s Edom vrti se oko Novog Zagreba. On ima prisan odnos s kvartom, s Utrinom, koji je i moj kvart ― živimo na 500 m udaljenosti jedan od drugoga, premda on to nije znao kad me angažirao. Inače sam skeptičan prema ilustriranju tekstova jer mi se čini da ilustracije čitatelju više oduzimaju nego daju, no izgleda da smo se poklopili u našoj suradnji. Čak mi je velikodušno dao slobodu da ga mogu crtati golog i pritom nije prigovarao.
► Rekao bih da su za tvoj sadašnji rad ključne dvije knjige crteža i stripova koje su bile objavljene jedna za drugom 2009. i 2010. ― Zatvorske priče i Firma. Prethodno si objavljivao kratke stripove na webu te u tiskovinama kolektiva Komikaze, no čini mi se da si tada prvi put potpuno samostalno nastupio kao autor koji se bavi vizualnom naracijom nevezano uz prateći sadržaj. Je li ti to predstavljalo izazov? Jesu li tvoj strip-priče organski izrasle iz motiva koji su se pojavljivali u ilustracijama i kada si i kako osjetio potrebu da se razmašeš, proširiš na čitav niz strip-tabli?
Igor Hofbauer: Počevši raditi stripove, prvo sam periodično crtao i objavljivao kratke u fanzinima, sudjelovao u kolektivima… Kad tek krećeš s tim stvarima nekako ti je bitno biti dijelom kolektiva, tražiš podršku. S vremenom nastaviš stripove crtati sam, kad uhvatiš slobodnog vremena, skupiš neke pare sa strane ili si ostaviš slobodna dva, tri mjeseca. Postupne te rad na stripu privuče, mada je to samotan, dugotrajan i često frustrirajuć posao. Dok crtaš strip kreiraš prostor i vrijeme na papiru, stvaraš interakciju slike i teksta, cijeli jedan autonomni svijet, igraš se sa sudbinama vlastitih likova (ne bez odgovornosti), rad te toliko zaokuplja da sam iščekuješ nastavak priče koju gradiš. Čini ti se to jako važno dok traje, onda završiš i obično sve ostaviš iza sebe. Svoje stripove odlučio sam raditi spontano i intuitivno i spontano. Priču ne kontroliram, puštam ju da se sama odvija, ostavljam stvari u otvorene u fragmentima, ali se trudim zadržati unutrašnju logiku stripa kako se ne bi pretvorio u puku proizvoljnost.
► S britanskim novinarom i putopiscem Jonathanom Bousfieldom (koji odavno živi u Zagrebu) surađivao si kao sa scenaristom na stripu Crimson Lagoon objavljivanom u tjednom magazinu Globus. Budući da ranije nisi crtao stripove prema tuđim scenarijima, kakvo je bilo to iskustvo? Čemu te podučilo? Može li se reći da je ono bilo svojevrsna priprema za pripovjednu slojevitost i kompleksnost Mister Morgena?
Igor Hofbauer: S Jonathanom sam dosad radio tri priče, s tim da on ima u pripremi i nove priče iz tog serijala. Bila je to teška i zahtjevna suradnja ― ilustrirati tuđe ideje ― jer ja svoje stripove vodim u smjeru koji mi se sviđa, a tu sam imao predložak, tuđu ideju kojoj sam se trebao prilagoditi i uskladiti ju s vlastitim stilom. No, Jonathan je poznavao moj rad i želio je provući priču kroz moju optiku, a naši afiniteti također su se poklopili. Njegova priča zanimljiva je u smislu da gleda na ove prostore iz perspektive stranca s iskustvom pisanja turističkih vodiča, tako da je to Jonathanova jezovita interpretacija “turističkog raja”. Inače, taj strip smo radili kad je knjiga Mister Morgen već bila gotova, tako da nisu u izravnoj vezi.
► Mister Morgen je tvoj prvi stripa u obliku “crtanog romana” (nerado govorim grafička novela), ujedno i trenutak tvog definitivnog proboja na europsku i međunarodnu strip-scenu. Strip je prvo u travnju 2016. objavila francuska izdavačka kuća L’ Association (inače zaslužna za prelijevanje subkulturnog mišljenja u posustali francusko-belgijski strip sredinom 90-ih i lansiranje karijera autora kao što su Lewis Trondheim, David B. i drugi), zatim u Hrvatskoj zajednički URK i UPI2M BOOKS, dok se američko izdanje (s predgovorom strip-autorice Nine Bunjevac) očekuje početkom 2017. pri kući Conundrum Press. Ukratko, je li ti Mister Morgen promijenio život i kako? S kakvim si ambicijama ušao u stvaranje stripa i koje si ostvario? Koliko je dugo trajao rad na stripu? Otkrij nam takve pikanterije…
Igor Hofbauer: Proboj je pretjerana riječ u mom slučaju. Svoja sam očekivanja s godinama rada sveo na realnu mjeru. Mislim da se moj rad nikad neće uspjeti uskladiti sa širim potrebama tržišta. Najveći uspjeh bilo je to što je nkladnik L’ Association želio objaviti tu knjigu. Oni su respektabilna izdavačka kuća posvećena sustavnom objavljivanju nekomercijalnog autorskog stripa koji ima svoju publiku. Isto je sa SAD-om ― to su velika tržišta s mrežom distribucije koja ima niše za takvu vrstu stripa. Osim što mi to, naravno, laska, ništa drugo se u mom životu nije promijenilo. Strip je bio gotov prije dvije godine, tako da je on iza mene. Dok sam ga radio nisam kalkulirao, činio sam to iskreno, nisam o njemu razmišljao kao o proizvodu, niti sam želio Francuzima uvaliti egzotiku istočnog bloka. Otpočetka sam bio svjestan da se radi o dosta hermetičnom stripu. Zapravo, mislim da je ta knjiga poprilično osobna, tako da osjećam blagu nelagodu zbog izloženosti publici jer mi kao autoru odgovara anonimna pozicija, koliko god je to moguće. Ambicije su mi isprva bile veće od samih priča, pa mi se čini da sam neke rane opteretio nepotrebnim alegorijama i simbolima, ali to je tipična bolest kada želiš pokazati sve što znaš bez prave mjere. Nisam spreman za pikanterije, ali kurioziteti bi mogli biti to što su kriminalci u stripu rađeni po stvarnim osobama, isto kao što je jedna žena osmišljena prema fotografiji unuke Charlieja Chaplina, a druga je neka vrsta sublimiranih feljtona o slavnim osobama u Gloriji, dok je jedna od priča inspirirana zagorskim običajem iz davnih vremena sa zabijanjem čavala u glavu muževima kojih su se žene htjele riješiti, a da nema forenzičkih dokaza o ubojstvu.
► Pripovjedna struktura Mister Morgena prilično je kompleksna, s osobnim pričama likova koje se neprekidno pretaču jedna u drugu i tako ocrtavaju raskošni i morbidno privlačni prikaz Zagreba iz tvoje vlastite perspektive. Kako si se ti odlučio na ovakvo rješenje i zašto ti je bilo važno da priča ima takvu polivalentnu strukturu?
Igor Hofbauer: Strip ima isprepletenu narativnu strukturu pošto je rađen u dugom periodu od deset godina. Morao sam to tako napraviti kako bih povezao sve ionako fragmentirane priče koje bi inače ostale svaka za sebe, a knjiga bi bila poput kompilacije. Dakle, osim što se kreću istim izmaštanim gradom, bilo je potrebno da likovi ulaze jedni drugima u priče. Želio sam da ljudi zbilja povjeruju u fikciju knjige u kojoj i sami protagonisti imaju ozbiljne probleme s razdvajanjem fikcije od zbilje.
► Naposljetku, najjednostavnije pitanje ― kojim povodom izlažeš u Bravu i što ovaj put predstavljaš zagrebačkoj publici?
Igor Hofbauer: Vrlo jednostavno, izložba je ujedno i promocija hrvatskog izdanja Mister Morgena. Galerija Bravo je malena, tako da ću na jednom zidu izložiti skice i originale, dok će na drugom biti plakati indirektno povezani s knjigom, da ju konačno ostavim iza sebe i okrenem se vedrijim temama. 🙂
Razgovarao: Bojan Krištofić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Izložba 3 DANA DOSTA HOFBAUERA održava se od 2. do 4. studenog u Galeriji Bra<8o, Preradovićeva 34 u Zagrebu
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
