Ivan Buvinić i ja prethodno smo surađivali na njegovoj izložbi Autopsija održanoj u Galeriji Kranjčar 2021. godine. Odmah me impresionirao time kako je preuzeo inicijativu i iznebuha mi se javio za suradnju. Bio je potpuno siguran u to s kime želi raditi, koji mu prostor za realizaciju rada treba te kako njegovi radovi trebaju izgledati i biti postavljeni u prostoru. Ja sam se potpuno oduševio time kako jasnu viziju rada ima, a daljnjom suradnjom na izložbi otkrio sam sve slojeve njegovih radova koji su me iznova vukli promatranju i razmišljanju o njima. Kada gledam Ivanove fotografije osjećam se kao da rješavam neku slagalicu, koja te sve više okupira i koja te danima drži na žišku. Ivanova skromnost, suosjećajnost, promišljenost i pronicljivost iščitavaju se iz svakog detalja, teksture i plohe fotografija, i teško je ostati ravnodušan čak i na prvi pogled. Čim mi je spomenuo da radi na novoj izložbi na jesen, odmah sam ga morao rezervirati za intervju jer sam htio čuti još više o tome što planira. Njegova samostalna izložba naslovljena ID_75 bit će otvorena 26. rujna u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu Međunarodnog festivala Organ Vida, kojeg Vizkultura ove godine podržava kao medijski pokrovitelj.
Ivan Buvinić rođen je 1994. u Šibeniku. Preddiplomski studij snimanja završio je 2020. godine, a 2022. godine diplomirao je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2022. postaje članom europske fotografske platforme Futures Photography, a 2023. godine je dobitnik Nagrade Marina Viculin za iznimna postignuća na području suvremene fotografije u Hrvatskoj, koju dodjeljuje fotografska organizacija Organ Vida – što je i povod za aktualnu izložbu u MSU-u. Realizirao je nekoliko samostalnih,te sudjelovao na nekoliko grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
► Prošle godine dodijeljena ti je Nagrada Marina Viculin za rad koji ćeš predstaviti na samostalnoj izložbi u sklopu ovogodišnjeg Organa Vida. Što tebi znači ta nagrada, a što misliš kako nagrade općenito doprinose fotografima i fotografkinjama?
Ivan Buvinić: Nagrada Marina Viculin imala je ključnu ulogu u realizaciji mog projekta. Omogućila je da skicu provedem do njezine završne faze, odnosno samostalne izložbe. Osim što predstavlja određeno priznanje i motivaciju, nagrada pruža konkretne resurse za provedbu projekta. Fotografski projekti najčešće zahtijevaju puno ulaganja, što financijskih, što vremenskih i često ih nije lako provesti samostalno. Upravo su zato ovakve nagrade potrebne, jer osim što pružaju mentorsku i produkcijsku podršku, ujedno nude i određeni publicitet te priliku za umrežavanje. Time umjetnici ostvaruju veću vidljivost i mogućnost da projekte predstave široj publici te se još dodatno potiče njihov profesionalni razvoj kao i njihova afirmacija na umjetničkoj sceni. Osim toga, suradnju s Organom Vida smatram vrijednom zato što se cijeli proces rada na projektu odvijao u jednom otvorenom, zainteresiranom i podržavajućem okruženju.
► Rad koji ćeš predstaviti u MSU-u nosi naslov ID_75. Zbog čega si odabrao taj naslov i koje je njegovo značenje?
Ivan Buvinić: Sve ono što sadrži jedan fotografski projekt – vizualne materijale, naslov rada, načine i prostore prezentacije, popratni sadržaj i slično – nastojim tretirati jednako važnima i koristim ih s ciljem navođenja na određeno čitanje rada. Taj pristup primijenio sam i u ovom radu. Tijekom razvoja projekta razmišljao sam kako rad klasificirati i na koji ga način kodirati. S obzirom na to da se projekt djelomično tretira i kao arhiv proživljenog iskustva, shvatio sam da taj element mogu unijeti nekom vrstom šifre, odnosno, dati mu vlastiti identifikacijski kod. ID_75 skraćenica je od Ive Družića 75, adrese prostora u kojem sam od rođenja živio i iz kojeg sam se iselio. Sažeto, projekt predstavlja iskustva koja su oblikovana tim prostorom ali i izbivanjima, svojevrsnim bježanjima iz tog prostora čime ID_75, na metaforičkoj razini, predstavlja stvoreno mjesto analize i sažimanja iskustava koja ovim projektom nastojim razumjeti. Upravo zato mi se ID_75 učinio prikladnim nazivom za projekt jer sadrži identifikacijski, arhivski element, ali i poveznicu sa stvarnim mjestom.
► Kako si metodološki pristupao istraživačkom dijelu rada?
Ivan Buvinić: Prve skice projekta ID_75 nastale su kao reakcija na prostor kojemu sam se povremeno, ali kontinuirano vraćao, nemajući na umu da sam upravo započeo novi projekt ili da te fotografije imaju određenu svrhu. Bilježio sam pejzaže ili predmete na koje sam intuitivno reagirao i koji su me podsjetili na neki događaj, iskustvo ili osobu, a koje su pritom vezane, i u jednoj mjeri uvjetovane prostorom kojim se u ovom projektu bavim. Pustio sam da vrijeme odradi svoje i da, vraćajući se na te fotografije, osvijestim što one za mene znače. To je bio prvi put da radim bez prethodne konceptualizacije i vizualizacije projekta pa sam si time otvorio cijeli jedan prostor znatiželje, osvješćivanja i istraživanja. U sljedećim fazama i s većim brojem snimljenih fotografija, koje sam pritom postavljao u međusobne odnose, primijetio sam da se stvara jedan pomalo nejasni i fragmentirani narativ u kojem se otvara prilika za različite interpretacije i iščitavanja mnogostrukih značenja tih fotografija. U tom se trenutku počeo nazirati jedan transformirajući potencijal, ali i direktna veza s prirodom memorije kao takve. Sa svim tim zajedno zaključio sam da imam dovoljno elementa za početi rad na istraživanju.
► Provedi nas kroz tvoj proces selekcija motiva i konačnog odabira fotografija za izložbu.
Ivan Buvinić: Za vrijeme rada na projektu, selekcija motiva odvijala se sama od sebe. Činjenica je da su odabrani motivi usko vezani za situacije iz vlastitog života i da su i dalje prisutni u mojoj neposrednoj blizini, stoga nisam niti mogao snimati neke druge motive. S druge se strane pak odabir finalnih fotografija za izložbu temeljio na promišljanima koja vežem za ulogu tih fotografija u projektu. Preciznije, pejzaže koristim kao svojevrsne katalizatore, kao okidače vizualnih i emocionalnih asocijacija, a predmete kao markere vlastite mikro povijesti. Prema tome, selekcija finalnog materijala odnosila se na prepoznavanje i odabir one kombinacije radova kojom mogu najjasnije komunicirati željeno i time omogućiti da svaki segment projekta bude predstavljen u skladu s njegovom namjerom, odnosno ulogom u projektu.
► Kako je izgledao tehnički proces razvoja fotografija?
Ivan Buvinić: Fotografirao sam na lokacijama i u studiju. Sve fotografije snimljene u eksterijerima nastale su po noći, a korištenje umjetne rasvjete mi je služilo ne samo kao praktičan način izdvajanja motiva iz prostora, već i kao vizualna metoda putem koje nastojim izazvati dodatnu emocionalnu reakciju te uputiti na istraživanje simboličkog potencijala noći. Umjetno stvorenom atmosferom na fotografijama sugeriram čitanje u odnosu na pojmove gubitka, odsutnosti, otuđenosti i nasilja. Takav vizualni tretman lokacija navodi na zaključak da se na njima nešto dogodilo, no da to više nije vidljivo. Prikaz tih lokacija pritom naglašava prolazak vremena, što dodatno pojačava osjećaj da se događaj zbio u prošlosti. Također, simbolizam noći bio mi je od velike važnosti jer se može interpretirati na više načina, od toga da noć predstavlja određeno stanje između, priliku za ponovni početak – za transformaciju i promjenu – pa do toga da se povezuje s podsvjesnim i imaginarnim. Na posljetku, noć u kontekstu projekta simbolizira introspekciju, razmišljanje i unutarnje istraživanje. Sve je to prisutno u ovom projektu, u većoj ili manjoj mjeri. Važno je za napomenuti i raspon korištenih boja koje se pojavljuju na fotografijama i u postavu izložbe, čime se direktno referiram na fizički i psihološki prostor, podcrtavajući tim izborima vlastiti doživljaj tog prostora i iskustava koja su se u njemu zbila. Iste principe i metode primijenio sam na objekte koje fotografiram.
► Osim konkretnih fotografija raznih predmeta i pejzaža prostora s kojima se u ovom projektu baviš, u izložbeni prostor galerije postavljaš i apstrahiranu mapu i dezintegrirani portret. Koju ulogu ti radovi imaju u radu i zbog čega si se odlučio postaviti ih kao viseće elemente u prostor?
Ivan Buvinić: Apstraktnom mapom materijaliziram kognitivni prostor istraživanja, a dezintegrirajući portret simbolizira transformativno iskustvo uranjanja i analiziranja vlastite prošlosti. Njihovim postavljanjem u prostor odvajam ih od fotografija na zidu koje predstavljaju arhiv fragmentarne memorije, to jest postavljam ih izvan prostora sjećanja. Time dodatno podcrtavam činjenicu da se radi o autobiografskom projektu i da je on smješten, iako prikazuje stvarne predmete i lokacije, u kognitivno-psihološki prostor.
► Nadovezujući se na temu prostora, usko si surađivao s arhitekticom Anom Lisonek na postavu. Koje si elemente osim fotografija odlučio unijeti u prostor i koja je namjera koju izražavaš kroz međusobnu komunikaciju tih elemenata?
Ivan Buvinić: Suradnju s drugim strukama kontinuirano provodim kroz sve projekte. Takva interdisciplinarnost omogućuje promišljanje i proširivanje rada na načine koji ne bi bili mogući samostalno. U projektu ID_75 došao sam do spoznaje da je prostorna i materijalna interpretacija ključna za daljnje proširenje rada. Zbog toga sam pozvao arhitekticu Anu Lisonek kako bismo zajednički osmislili dizajn postava izložbe. Već na početku suradnje odlučili smo da su materijali i načini njihove primjene elementi kojima ćemo dodatno povezivati, komentirati i proširivati sadržaj određene fotografije, ali i, naravno, projekt u cjelini. Primjerice, izbor sajli za postavljanje rada ili rupičaste cerade kao materijal za tisak fotografije nisu bili samo tehnički ili estetski detalji, već su postali elementi koji dodaju novu dimenziju tumačenju projekta, omogućujući višeslojno čitanje i dublje razumijevanje radova. S Anom sam imao zaista divnu suradnju u kojoj smo se vrlo brzo razumjeli te ostvarili priliku za razmjenu dviju struka u pogledu na, u ovom slučaju, fotografski projekt.
► Kroz razgovor si mi spomenuo kako se izložba može čitati iz više disciplinskih rakursa – od sociologije i psihologije pa do arheologije i arhitekture. Zbog čega ti je taj multidisciplinarni pristup radu bio bitan?
Ivan Buvinić: Tijekom razvoja projekta shvatio sam da je rad slojevit te da ga je moguće promatrati kroz različite discipline. Umjesto da ga ograničim na jedno područje, odlučio sam ga ostaviti otvorenim i fleksibilnim. Takav pristup omogućava da ostanem zainteresiran, potiče na eksperimentiranje i pronalaženje novih načina za provedbu i prezentaciju rada. Takva otvorenost pruža priliku za usvajanjem metoda iz različitih disciplina koje onda na određeni način implementiram u svoj rad. S druge strane, smatram da tako postavljeni projekti privlače i zadržavaju interes šire publike jer omogućavaju razmjenu različitih znanja i perspektiva. Time se ne samo obogaćuje sam rad, nego se i potiče dijalog među različitim disciplinama i publikom.
► U konceptu rada navodiš da su fotografije svojevrsni podsjetnici na ljude i događaje koje onda u formi uhvaćene memorije kroz fotografije propituješ, interpretiraš i na kraju transformiraš. S obzirom na to da rad sa sjećanjima i na osobnom uključuje i puno emocionalnog rada koji često ostane prešućen i iza kulisa rada, zanima me, kako si se nosio s time da si tijekom procesa rada na izložbi bio konstantno uronjen u te iste emocije i sjećanja?
Ivan Buvinić: U tome što pitaš primijetio sam dvije različite dinamike. Prva se odnosi na sam proces koji uključuje suočavanje koje, u određenoj mjeri, sadržava ponovno proživljavanje prošlih iskustava, njihovu obradu i na kraju uspostavljanje odnosa s tim iskustvima. Radi se o prihvaćanju tih iskustava i smještanju unutar specifičnog konteksta što mi posljedično omogućava dublje razumijevanje ili rekonceptualizaciju. Druga dinamika uključuje refleksivan pristup, promatranje cijelog tog procesa s određene distance. To uključuje ne samo proces, već i ono što mu je prethodilo. Posredstvom medija fotografije sve to transformiram i materijaliziram u neki, za mene, novi oblik stvarnosti. Ono što je nekada bilo apstraktno i unutarnje dobiva opipljiv, vanjski oblik. Ova promjena je poput promjene materijalnog stanja iskustva – prelazak iz mentalne i unutarnje sfere u opipljivu i javnu, omogućujući da se to iskustvo promatra, interpretira i razumije na nov način.
► Ovaj se rad tematski naslanja i na introspektivnost i suočavanje sa životnim prostorom i ljudima u njemu kao i tvoj rad Autopsija, predstavljen na samostalnoj izložbi u Galeriji Kranjčar. Kako vidiš svoj napredak u ophođenju s temom u novijem radu i u kojim aspektima vidiš razlike u pristupu temi?
Ivan Buvinić: U Autopsiji sam obiteljski stol tretirao kao prostor te na njemu postavljanje objekte kao svjedoke traumatskih iskustava. Na taj je način stol postao metaforičko mjesto susreta s traumom i nasiljem, a projekt u cjelini prilika za suočavanjem. Istovremeno sam kroz taj rad komunicirao i određena ograničenja fotografskog medija u prenošenju i prikazivanju takvih iskustava. Usmjeravanje samo na prostor stola, omogućilo mi je sažetije istraživanje, stvarajući si time intimniji prostor za promišljanje teme traume. Nasuprot tome, u projektu ID_75 proširujem tematski okvir kao i fizički prostor istraživanja. Dok sam u Autopsiji bio usredotočen na mikro svijet stola, kroz ID_75 izlazim u prostor grada, proširujući područje istraživanja. Zbog toga ID_75 smatram drugim poglavljem Autopsije. Iako proširujem obujam rada, metodologija i korišteni principi ostaju više-manje isti. Također, ostajem unutar sličnog tematskog okvira, baveći se pitanjima traume, nasilja, sjećanja i slično, ali sada u širem, kompleksnijem okruženju.
► Planiraš li još koje autorske projekte u bližoj budućnosti?
Ivan Buvinić: Imam nekoliko ideja, no za sada sam fokusiran na provedbu izložbe ID_75 u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sam projekt ID_75 ima potencijala za proširenje, a moram priznati i da me zanima mogućnost prezentacije rada u formi knjige.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
