Povod za razgovor s Ivanom Čižmekom je njegova autorska izložba Grad Gorgone: Aproprijacija u 99 slika. Prvi dio izložbe bio je postavljen u Društvu arhitekata Zagreba i prikazao je autorov odnos spram djela umjetničke grupe Gorgona. Riječi Josipa Vanište “Gorgona se definira kao zbir svojih mogućih tumačenja” osnovna su inspiracija za drugi dio izložbe, postavljen u Hrvatskom muzeju arhitekture. Ova Mapa Zagreb u 99 varijacija može se razgledati do 20. lipnja 2018.
“Kolaži slike i teksta najintimnije kroz crtež i rukopis ocrtavaju autorovo proživljavanje grada promijenjenih vizura, devastiranih pojavom novih struktura koje Čižmek bilježi kroz period od dvadeset godina. Listovi mape su svojevrsni terapeutski kontinuirani rad koji analizom i konfrontiranjem u vidu slikovnih i tekstualnih komentara, otvaraju prostor slobode.
Višeslojni kolaž novinskih članaka i autorskih komentara upućuje na višesmjerno istraživanje, a krećući se kroz izložbu bilo u smjeru citirane literature (Foucault, Attali, Jacquard, Derrida, Nemec, Gulin-Zrnić, Mattioni i dr.), urbanističkih studija grada ili prema nizu nerealiziranih studija koje propituju etičke i prostorne vrijednosti čovjekova okoliša, kao mjesto osobnog i kolektivnog identiteta, otkrivamo autora generatora utopijskih prostora, ljudskosti, budućnosti… Izložba kao produkt druženja s Ivanom Čižmekom u kojem su sudjelovali Borka Bobovec, Iva Ceraj, Mia Cvitkušić, Anđela Galić, Damir Gamulin, Hrvoje Hrabak, Tihomir Jukić, Mladen Lečić, Marko Sančanin, Davorka Perić, Željo Stanić i Boris Vidaković, nastaje unatoč tome što autor ističe da nije bitno hoće li do realizacije izložbe doći već da je intencija da se temama Mape bavi, više nego dovoljna” (iz teksta Davorke Perić, Društvo arhitekata Zagreba, u najavi izložbe).
Do realizacije izložbe je, srećom, ipak došlo, ona je više nego zanimljiva i aktualna, te otkriva razmišljanja kojima autor, poznoj dobi usprkos (ili možda zahvaljujući joj), sustavno i iz pješačke ili biciklističke perspektive promišlja neuralgične točke Zagreba, kojih nažalost ima napretek: istočni ulaz u grad, nedovršena Sveučilišna aleja, regulacija Trnja, nedostatak bolničkih ustanova (koje su sve u sjevernom djelu grada, dakle Novi Zagreb još uvijek nema svoju bolnicu) – da spomenem samo neke.
Živahnom ali sigurnom rukom izvedeni crteži, ponekad u kompoziciji s kolažiranim detaljima čine zanimljive asemblaže. U nekoliko mapa organizirano je gotovo 300 crteža/kolaža, od kojih je svaki zaslužio biti pokazan ili objavljen: što zbog vještine kojom je napravljen (Ivan Čižmek ipak je bio i aktivni suradnik svjetski relevantnog umjetničkog pokreta koji je krenuo u svijet upravo iz Zagreba pod nazivom Nove tendencije), što zbog tema koje obrađuje. Brojne skice nastale su u autorovom susjedstvu – Čižmek živi u naselju koje je sam projektirao (dapače, tamo je kupio prvi stan, jer do tada je bio – tek podstanar, i to s čitavom obitelji!). Naselje Dugave, najjužnije novozagrebačko naselje unutar cjeline koje se nekoć i zvala Južni Zagreb, struka danas vidi kao “primjer vizionarske misli koja je nekada bila naša sadašnjost, a danas se čini kao nedostižna budućnost” (sa službene stranice Društva arhitekata Zagreba). Kamen temeljac za naselje Dugave položen je 25. svibnja 1977. godine (Društvo arhitekata Zagreba točno 50 godina kasnije najavljuje Čižmekovu izložbu), nakon što je Skupština općina Novi Zagreb 1975. godine donijela odluku o provedbenom urbanističkom planu za naselje. Prvu nagradu za idejno rješenje naselja na uredno provedenom natječaju (ah, kako to danas gordo i utopijski zvuči – uredno proveden arhitektonski natječaj za idejno urbanističko rješenje!) osvojili su Ivan Čižmek, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i Zdenko Vazdar.
Ivan Čižmek, urbanist i arhitekt rođen je u 1937. godine u Zagrebu, te rano djetinjstvo proveo u blizini tadašnje Varaždinske ceste koja će kasnije postati Moskovskim bulevarom, pa Beogradskom, pa Avenijom proleterskih brigada, a danas nosi naziv Ulica grada Vukovara. Srednju školu završio je u Bjelovaru. Nakon toga upisao je studij arhitekture u Zagrebu, gdje će diplomirati 1962. godine.
*Ivan Čižmek / foto: Anđela Galić
► Sjećate li se tih studentskih godina, tko Vam je predavao, osim Vanište kojeg ste na više mjesta spomenuli kao svog omiljenog profesora, a i izložba je posvećena Gorgoni?
Ivan Čižmek: Puno smo pisali. Odnos srce-ruka-glava bio je vrlo bitan. Predavali su mi npr. Zdenko Kolacio, Bruno Milić, Josip Seissel…
► Kakav je bio Josip Seissel kao profesor, s obzirom da je imao iza sebe već karijeru uspješnog gradskog službenika u Građevnom uredu prije Drugog svjetskog rata, a ubrajamo ga i među prve konstruktiviste u Jugoslaviji…
Ivan Čižmek: Jako dobro ga se sjećam. Bio je odličan predavač, govorio nam je o urbanizmu svjetskih gradova, pokazivao slajdove… Jednom je govorio o Petrogradu, tada Lenjingradu, pokazivao nam je slajdove također. Rekao je kako je Petrograd kopirao dosta svoje arhitekture iz drugih gradova, npr. Venecije. Jedna kolegica, kasnije je surađivala na Mamutici u Zagrebu, prekinula ga je: “Ne bih rekla da je bilo tako. Delta Neve je fascinantna, možda su drugi gradovi kopirali Petrograd”. Na naše veliko iznenađenje, riječi studentice posramile su Seissela i on je izjurio iz predavaonice. Možda sâm nikad nije bio u Petrogradu…
► Nakon studija odlazite u Pariz, te radite u jednom od najboljih francuskih studija tog vremena, u studiju Josić, Candilis&Woods, koji su se bavili upravo stambenom arhitekturom…
Ivan Čižmek: Da, proveo sam u Parizu 3 godine – od 1965. do 1968. Zapravo me moj stari nagovorio da odem u inozemstvo, riječima: “Idi ti sine malo vidjeti kako se to u kapitalizmu radi, pa se vrati”. Ljudi poput Brune Milića, Vjenceslava Richtera, Kamila Tompe i drugih svojim vezama pomogli su mi da se snađem u Parizu. Udruženje AMCA (Almae Matris Croaticae Alumni) također je bilo od pomoći.
Candilis je surađivao s Vasarelyjem, tako da je poznavao pokret Novih tendencija i nije mu bilo teško shvatiti moje stavove i razmišljanja. Nakon posla, u predvečerje, pohađao sam Ecole Berlitz, svaki dan od 6 do 8, te tako svladao francuski jezik. Navikao sam čitati redovno Le Monde, novine koje njeguju taj književni francuski koji postoji od Prousta, i njih sam nastavio čitati i po povratku u Zagreb.
► U svojim crtežima često koristite francuski također. Uočila sam riječ parcour, na primjer, nju koristite baš često.
Ivan Čižmek: Parcour podrazumijeva svladavanje nekih udaljenosti, možda je najbolja hrvatska riječ za parcour – potez. Potez od točke A do točke B. Često koristim i posuđenicu “prospektiva” kojom označavam proces pripreme zemljišta.
► Urbanizam je tako postao Vaš poziv…
Ivan Čižmek: Urbanizam je kada su razni elementi složeni u jedan odnos, kada postoji harmonija u prostoru. To je već artizam. Moraš paziti na sunce, i slično. To su stvari koje smo imali već u renesansi, u Dalmaciji. Urbanizam je vjekovni zanat. Odnosi različitih dijelova u prostoru i njihovo međusobno prožimanje. To je teorija prostora koju nam je Vaništa predavao, a njemu je to Junek pisao iz Pariza (Leo Junek, op.autora) . To nije pitanje umjetnosti, to je pitanje uma.
► Danas kao da vlada iracionalnost….
Ivan Čižmek: Ne, danas vlada pljačka i lopovluk, u zemlji bez pravosuđa. Mi, građani, mi smo iracionalni.
► Urbanizam u Zagrebu – recentna povijest i današnje stanje.
Ivan Čižmek: Hajdemo ovako. Od 1990-e do 2000-e je Zagreb vodio Urbanistički zavod (Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša, op.aut.) koji se uspio uz onog sustava prebaciti u novi sustav. Slavko Dakić je u tu instituciju pozvao vrlo dobre ljude. Slavko je bio osoba koja je imala jedan dar da drži politiku van tog ureda, da ljudi slobodno rade. Čak je prigrlio Europan. Mene je prihvatio kada sam izašao iz Urbanističkog instituta Republike Hrvatske u kojem nisam više bio poželjan. Nekad je Urbanistički institut bio sjajna institucija, niste tamo mogli raditi ako niste znali barem jedan strani jezik i ako niste bili u kontaktu sa strujanjima u drugim kulturama. Na čelo te institucije nije mogao doći bilo tko: 1973. godine ravnatelj je postao Neven Kovačević, jer je neposredno prije toga dobio značajan natječaj (2. nagrada na javnom jugoslavensko-poljskom natječaju za Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, autori: Kovačević, Glunčić, Potočnjak). Nije se moglo u to vrijeme staviti na čelo institucije nekoga kome bi se ljudi smijali.
Mi smo od tog posla živjeli. Recimo, kada smo radili Dugave, to je bio takav ogroman novac, zahvaljujući tome što je društvena zajednica prepoznala kvalitetu tog projekta.
Promjene u Urbanističkom institutu dogodile su se preko noći. Znate, bila je tamo jedna gospođa, tehničarka, znaka je lijepo bojati. I pjevala je lijepo, pa je na proslavama pjevala. Odjednom, gospođa u Saboru! Neke nove ovlasti! Institut preuzimaju drugi ljudi, poslovodni odbor, financije… Ništa više ne ide preko Hržića, Mancea, Milasa, Čižmeka, autorskih timova – sve ide preko njih! I odjednom: “Čižmek, ti više ne sjediš tu, ti sjediš tamo!” Ja sam rekao: “Magla”. I otišao sam. Rat je.
Susretnem Slavka na Savskom nasipu. I Slavko me pozvao u Zavod. Ja sam tražio da budem na nekom autorskom ugovoru, nisam htio stalno zaposlenje. Slavko je uzeo i Vladu Mattionija. Imali smo sreću što smo dobili takvog čovjeka i tako se u tom Zavodu moglo donekle slobodno raditi. Od tamo su proizašli mnogi dobri projekti.
Međutim, to je trajalo do 2000-e godine, kada je došla nova stranka na vlast, a Slavko otišao. Ulaze neki ljudi u prostoriju u kojoj sam radio. Imali smo u jednoj sobi kompjuter, printer. Oni otvore vrata u prostoriji u kojoj sam ja bio, i počeli su tapkati, da vide što se tu radi. Ja nisam bio zaposlenik i nisam se htio svađati s tim ljudima. I tako sam i od tamo otišao.
► Ponavlja se priča od 10 godina ranije, dakle. Institucije koje je socijalizam gradio, u posljednjih 30 godina su se razgradile.
Ivan Čižmek: Da, baš tako. Razgradile…
► Novi Zagreb: Remetinec, Savski Gaj, Utrine, pa onda Zapruđe i kako sve već ide po redu…
Ivan Čižmek: Lijepo ide…
► Da. Vi dolazite 1975. godine kada Dragutin Kiš već uređuje hortikulturu Novog Zagreba…
Ivan Čižmek: Ne uređuje. Sâdi. Čovjek koji je sadio. To je drugo. On je obilazio teren, i govorio: ovo tu, ono tamo…
► Zanimljivo je da su povjesničari umjetnosti tada bili vrlo kritični spram Novog Zagreba….
Ivan Čižmek: Relativno. Ne svi. Žarko Domljan nije.
► I tada dolazite sredinom sedamdesetih dakle Vi, s kolegama Odakom i drugima, te unosite novu urbanističku gestu – ne raščišćavate te male kućice bagerom, ne taracate. Vi ste prigrlili selo Hrelić…
Ivan Čižmek: Usvajamo, da, bilo nam je stalo da sačuvamo taj riječni rukavac i životne okolnosti koje on omogućava… To je taj napredak. Neću reć’ progres. To je to: napredovanje socijalističkog društva. Ja to nazivam baština socijalističkog grada.
Gledajte, nije sve bilo idealno. Kada se gradilo Zapruđe, kada je Jugomont bio jak, ta montažna gradnja je imala odjeka u Europi, gdje se uglavnom gradilo od betona. Vidjeli su tu svoju šansu. No, i radnici koji su gradili prefabriciranim elementima morali su imati određena znanja – nije čovjek mogao doći sa sela gdje je gradio šibljem i zemljom i odmah se upustiti u sofisticiranu montažnu gradnju. Dakle, ljude je trebalo i školovati. Hoću reći, taj socijalistički napredak nije bio pravocrtan, bilo je uspona i padova, ali sve u svemu radilo se o progresu. Kasnije su došle, recimo, montažne oplate. To je sve dio napretka.
I tako je došlo do razvijanja novog društvenog modela – modela društveno usmjerene stanogradnje, na poticaj jedne zajednice preko skupštine grada, taj model je i pokrenut. I naravno, natječaj je bio obavezan. Nekako su velike građevinske firme imale primat tada, natječaje su često žirirali rukovodioci. No natječaj za idejno rješenje Dugava žirirali su Haberle, Nikšić i Filipović, uvažena imena arhitektonske struke. Ja sam došao sa svojim znanjem i dobili smo nagradu (jer žiri je dao samo druge nagrade) za dvije stambene zone. Međutim, preuzeli smo brigu za cijelo naselje, u dogovoru sa žirijem.
Pokušavao sam se okružiti ljudima boljim od sebe. Tomo (Odak) je risao nacrte u Tempu (jedno od velikih građevinskih poduzeća u Socijalističkoj republici Hrvatskoj, op.aut.). Vazdar je inače završio teologiju, ali je morao završiti i građevinu, pa je vodio brigu o razvoju tehnologije. Bilić koji je imao radnog iskustva u Švedskoj i Švicarskoj – on neka bude prometni stručnjak. Jednako ćemo svi biti autori.
► Koliko je na Vas u to vrijeme imao utjecaja Split III, genezu kojeg također obilježavamo ove godine? Re-afirmacija trga i ulice.
Ivan Čižmek: Vrlo pozitivan utjecaj. Mislio sam: zašto da ne pokušamo nešto i ovdje napraviti. Mi smo svi bili tada slabog imovinskog stanja, podstanari, i rekao sam: hajmo napraviti natječaj, pa ćemo možda zaraditi. I Odak i ja smo si kupili stan.
► Moja velika preokupacija je negativna posljedica modernističkog zoniranja: tada, 1960-ih pa i 1970-ih, industriju se bacalo na Žitnjak, težište je bilo na stambenoj izgradnji, prometna povezanost je bila slaba, kao i danas…Čini mi se, gledajući Vaše crteže, da Vi danas integralnije promišljate grad no što je onda bio slučaj.
Ivan Čižmek: To je zahvaljujući Dakiću, Slavku Dakiću. On je bio vrlo obrazovan, držao je politiku podalje od našeg posla. On je promišljao urbanizam kao kompleksnu djelatnost. Mene je uzeo upravo zbog Dugava, očuvao rukavac, Tepeš je recimo ostavio prostorne rezerve (između ostalog i za crkve)…
► Crkva danas ipak ima poguban utjecaj na društvo…
Ivan Čižmek: Gledajte, i partija (Komunistička partija Jugoslavije, odnosno kasnije Savez komunista, op.aut.) je nekad imala vrlo dobre odnose s crkvom. Neki ljudi su svojedobno bili sretni da idu na takve redovne sastanke partije i crkve, da mogu nešto pojesti, popiti i da ne moraju ništa pametno reći. Kuharić je pozdravljao sa “Zdravo”. Samo “Zdravo”. Hoću reći: ne treba generalizirati.
► Vratimo se još malo na izložbu, za kraj. Zašto baš Aproprijacija u 99 slika? Na izložbi sam među literaturom koju ste izložili kao očito bitnu uočila 99 varijacija Miroslava Krleže. Ta njegova knjiga na neki način je “sukus njegovog leksikografskog rada”, kako u njenom uvodu kaže Mate Lončar…
Ivan Čižmek: Počeo sam s Krležom, tako je. Vaništa me upozorio na izdanje Danteovog Pakla, od Račkog, iz 1939. godine, i ja sam to kupio. Pakao ima 33 pjevanja (što s još dva dijela Božanske komedije čini opet 99 pjevanja). Kako je Dante s Augustinom Kažotićem putovao po Hrvatskoj, što je Lerotić otkrio (osnovna postavka knjige Danteove staze po Hrvatskoj Ivana Lerotića, op.aut.), rekao sam: zašto ne, ima tu nekakve simbolike. Mene osobno interesira, što je Hrvatska i što je ovaj grad. Dijelovi mape su nastajali do 2012. godine, a naslovnicu sam stavio 2013. godine. I sve je u redu dok je to moje, ali kak’ je Davorka (Perić) to preuzela, da bi se to financiralo, da bi se napravila izložba, sad se stvar mijenja, više nije samo osobna i ja sam je dužan objasniti… No, uvijek treba biti na oprezu.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Ilustracije: radovi iz mape crteža i kolaža Ivana Čižmeka
Zahvaljujemo Ivanu Čižmeku na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
