Premda na našoj maloj, ali bogatoj umjetničkoj sceni postoje sjajni umjetnici, rijetko kada sam se susrela s mladim umjetnicima koji artikulirano govore o vlastitoj umjetničkoj praksi. Baš zbog toga mi susret s Ivanom Gundićem nije mogao proći ispod radara jer sam bila ugodno iznenađena načinom na koji tako mladi umjetnik govori o svojem radu te precizno odgovara na svako pitanje zašto i zbog čega radi to što radi u području umjetnosti. Ivan Gundić rođen je u Koprivnici 1993. godine, a nakon što je završio preddiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti upisuje MA studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U fokusu njegove umjetničke prakse teme su memorije, jezika, društva i identiteta, a poseban interes pokazuje za eksperimentiranje sa samim medijem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i za kombiniranje fotografije i drugih medija. Prvi puta se predstavio se samostalnom izložbom u sklopu međunarodnog festivala fotografije Organ Vida 2018. godine. U 2021./2022. godini izlagao je samostalno u Galeriji F8 u Zagrebu, Galeriji Kazamat HDLU Osijek, AK galeriji u Koprivnici te Salonu Galić u Splitu. Dobitnik je nekoliko istaknutih nagrada od kojih izdvajamo recentni Grand Prix na Sarajevo Photography Festivalu.
► Nedavno si sudjelovao na Sarajevo Photography Festivalu što je ujedno sjajan povod za naš razgovor jer si u Zagreb iz Sarajeva stigao s čak dvije nagrade. Osim prvog mjesta u kategoriji konceptualne fotografije, na tvojoj polici s trofejima će odsada biti i Grand Prix. Kakvi su prvi dojmovi? Jesi li očekivao takav uspjeh i stvara li ti pritisak takvo priznanje?
Ivan Gundić: Prvi dojmovi (bili) su fenomenalni! Ovo mi je bio prvi put da sam bio u Sarajevu, tako da sam ostao iskreno oduševljen generalnom atmosferom grada i količinom gostoljubivosti i srdačnosti kojom smo dočekani, a onda su na to još došle i nagrade, odličan afterparty, puno novih ljudi… Sve u svemu, jedno odlično iskustvo. Nisam očekivao takav uspjeh, prvenstveno zato što nisam mislio da možeš dobiti dvije nagrade pa sam se nakon uručene prve nagrade u kategoriji Conceptual, zavalio natrag u gledalište i potpuno ušao u ulogu publike. Grand Prix me zaista iskreno iznenadio. Mislim da svako priznanje sa sobom nosi određenu razinu pritiska za umjetnika ili umjetnicu, no mislim to na najpozitivniji mogući način. Mislim da te to nekako podsvjesno natjera da još više radiš i budeš ustrajan u svome radu.
► Mnogi umjetnici tijekom studija prolaze kroz formativno razdoblje, a tek u zrelijoj fazi stvaralaštva produciraju zapažene radove. Međutim, u tvojem slučaju te rad Memogram, s kojim si diplomirao na Katedri za fotografiju pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pozicionirao kao važnog umjetnika na domaćoj umjetničkoj sceni. Kako gledaš, s vremenskim odmakom, na činjenicu da si takvim radom postavio visoko letvicu očekivanja?
Ivan Gundić: Dok sad o tome razmislim, ponukan tvojim pitanjem, čini mi se da to u neku ruku i može biti svojevrstan izvor pritiska, no to kod mene zaista nije slučaj. Ne volim gledati na umjetnost kao neku vrstu natjecanja. U bilo kojem smislu: sa samim sobom i svojim prošlim radovima ili s drugim umjetnicima i umjetnicama na sceni. Mislim da je kod umjetničke prakse, a i kod razmišljanja o umjetnosti općenito, logika utrke ili natjecanja kao motivacije štetna za umjetnost samu. Naravno, stvari funkcioniraju na određen način i tu se nekad teško nalazi sporedni put. Natječaji se prijavljuju, a nagrade koje eventualno dobiješ djeluju kao poticaj za dalje i donose određenu vidljivost, no smatram da to nikako ne može biti glavna i/ili jedina motivacija za bavljenje umjetničkim radom. Iz tog razloga, motivaciju za rad nalazim isključivo u temama koje me iskreno zanimaju, koje smatram bitnima i za koje mislim da još ima prostora nešto novo reći.
Istovremeno mi prolazi kroz glavu da teme kojima se bavim, dakle pamćenje, sjećanje, arhivi, fotografija intramedijski…. baš i nisu na vrhuncu svoje popularnosti. Te su teme bile najprominentnije, kad? Devedesetih? Kad je Derrida izbacio esej o arhivima? Ranih dvijetisućitih? Uglavnom, davno. Ja se nekako prirodno vrtim oko tih tema, bez obzira na njihovu vremešnost, jer me iskreno zanimaju i smatram ih bitnima. Zato me i letvica očekivanja, ako takva postoji, i ne opterećuje previše. Štoviše, nekad mislim da su teme kojima se bavim zanimljive samo meni i nekolicini, daleko od nekog općeg interesa javnosti, ali to je valjda normalna etapa sumnje u vlastiti rad. Sve u svemu, bitno mi je raditi ono što me zanima, a uspio sam si kao umjetnik koji je zaposlen i koji radi od 9 do 5, posložiti stvari da o umjetničkom radu ne ovisim životno (možda bolje sročeno, materijalno) što mi odgovara jer mi pruža određenu dozu slobode, koliko god to možda kontradiktorno zvučalo. Mogu raditi sporo, svojim tempom i ne ovisiti više-manje ni o čemu.
► Fotografija nam pomaže da istražimo prošla vremena, ali i da shvatimo sadašnjost ili pak da promišljamo budućnost. Budući da je tema memorije izuzetno prisutna u tvojoj umjetničkoj praksi, koja je prema tvojem mišljenju uloga medija fotografije u istraživanju memorije?
Ivan Gundić: Mislim da je medij fotografije najpogodnije i najplodnije tlo za istraživanje tema srodnih memoriji. Ne znam uopće od kuda bih krenuo s ovim… “Kišobranski” pojam memorije, za potrebe ovog odgovora, možemo razdvojiti na pamćenje koje podrazumijeva neko usvajanje i primanje novih znanja, spoznaja, iskustava te je više okrenuto prema budućnosti, te sjećanje koje pak podrazumijeva odnos prema stvarima koje su se dogodile i prošle, odnosno neku vrstu komunikacije iz prošlosti prema sadašnjosti. Fotografija se, barem kako ju ja vidim, kreće po tim istim linijama. Snimanje fotografija pa i na najbanalnijoj svakidašnjoj razini (da ne kažem “za Instagram” ☺) uključuje svojevrstan ulog u budućnost, odnosno namjeru ili nadu da će to netko u budućnosti vidjeti i nešto o tome misliti pa makar to bio i autor sam. U tom smislu zanimljivo mi je promatrati na koje načine mi ljudi želimo pamtiti ili biti zapamćeni, to jest što točno želimo očuvati od nagrizajućeg zuba vremena i ponuditi onima u budućnosti na čitanje. Pritom je medij fotografije opipljivo prisutan. Štoviše, u današnjoj eri demokratizacije i hiperprodukcije slika čak i sveprisutan. Postoji ideja da su ljudi, kada snimaju fotografije, najsvjesniji svoje prolaznosti. Iz današnje perspektive to možda zvuči malo “nategnuto” jer znamo svi da se fotografira većinom potpuno nesvjesno, mobiteli se potežu iz džepova gotovo refleksno, no to ne umanjuje činjenicu oko fotografije kojom sam uporno fasciniran, a to je da fotografije mogu djelovati kao produžeci smrtnih ljudi i prolaznih događaja u velikom vremenu kojim smo okruženi. To je samo jedna od mnogih dimenzija kojima se možemo baviti unutar medija fotografije, meni trenutno najzanimljivija. Zabavlja me razmišljati o tome kako će ova naša sadašnjost izgledati u budućnosti kada postane prošlost. Na primjer, kako nakon ljudi koji su rođeni prije samo sto godina, u velikoj većini slučajeva ostane samo nekoliko uporabnih predmeta i par albuma s fotografijama. Što će ostati nakon nas i kako ćemo biti zapamćeni kada postanemo samo slika? Mislim da odgovor na to pitanje nipošto ne ovisi o slikama samim, nego i o sjećanjima koja su u njih upisana, a istovremeno su i jako partikularna, ovise od osobe do osobe.
Tu negdje dolazimo do pojma sjećanja s kojim je fotografija usko povezana jer često služi kao “okidač” koji nam, zbog vjerne reprezentacije i istovjetnosti onoga što je snimljeno s realnim svijetom, iz podsvijesti prizove sjećanja koja se, u našem iskustvu, za snimljeno vežu. Zanimljivo je da su ljudi u prošlosti vjerovali da se nastankom fotografije, u portret na staklu ili metalnoj ploči (prije papirnatih fotografija) preseli mali komadić duše portretirane osobe. Ono što Barthes naziva animula ili “mala duša”. Ta je prispodoba iz današnje perspektive naravno pjesnička ili čak alkemijska, ni u kojem slučaju znanstvena. Definitivno ima nešto snažno u tome da kad pogledaš staru fotografiju iz 2009. na svojem Facebook profilu, sjetiš se ljudi i događaja koji su puno širi od samog prikaza u kadru jer sjećanja koja se pobude tom fotografijom nadilaze i sliku samu. To definitivno nije komad duše, ali je gomila sjećanja, odnosno informacija koje gledanjem u fotografiju izlaze na površinu. Čitao sam negdje da se u peririnalnom korteksu ljudskog mozga može eksperimentalno detektirati drukčija aktivnost neurona ovisno o tome gledamo li nešto što smo već prije vidjeli ili nešto što prvi puta vidimo, odnosno da mozak u frakciji sekunde raspoznaje već viđeno. Oprostit će mi stručnjaci iz polja ako sam ovo nevješto objasnio, ali meni je konceptualno jako zanimljiva ideja da sve što smo ikada u životu vidjeli leži negdje u mraku našeg uma i čeka neki podražaj (poput fotografije) da bi nam se ponovno ukazalo kao svjesna mentalna slika. Mogućnosti koje medij fotografije čovjeku nudi su jednostavno vrlo svrhovite za očuvanje sjećanja i mislim da će to još dug period vremena biti tako. Naravno, konstantno se pojavljuju nove tehnologije od videa do virtualne realnosti, no sve su to i dalje u neku ruku derivati fotografije jer je princip u srži isti. Mogućnost očuvanja slike i njena vjerna reprodukcija je razlog zašto danas živimo u svijetu okruženom slikama. Zanimljivo je svakako i to da te slike mogu biti vjerodostojan dokaz o snimljenom, ali istovremeno i produkt neke perfidne manipulacije i revizionizma. Mislim da su jedna i druga krajnost jednako vrijedne jer iz obje možemo iščitati određene intencije čovjeka da ovlada vremenom i slikama u kojemu i u kojima se nalazi. Tome se nekako spontano stalno vraćam, valjda jer je to neka sredina mojih interesa, taj suživot ljudi i slika te pitanje što to za sve nas, pojedinačno i društveno, zapravo znači. Možda zato odajem dojam da se stalno ponavljam i da uporno opisujem najbazičnije principe vezane za fotografiju koji se podrazumijevaju i svima su jasni, no to radim jer s najboljom namjerom vjerujem da su, u vremenu spektakla i hiperprodukcije slika, interpretacija i mirna refleksija jedino što nas može spasiti.
► Multimedijalni rad Memogram progovara o vrijednosti koje upisujemo u fotografije. U sklopu istraživanja koristio si fotografije iz privatnog, obiteljskog arhiva koje si na koncu — uništio. Možeš li objasniti kako si došao na ideju za umjetnički rad?
Ivan Gundić: Na ideju sam došao kad sam se preselio na Britanac, trg na kojem se svake nedjelje održava sajam antikviteta koji u svojem redovnom asortimanu nudi i stare srebro-želatinske fotografije izvučene s kojekakvih tavana i istrgnute iz obiteljskih albuma. Prva pomisao bila mi je kako je zanimljivo da su te fotografije tamo potpuno proizvoljno procijenjene na određen iznos novca za koji se mogu kupiti i kako je to zapravo besmisleno, jer naravno ne možemo znati koliko one zapravo vrijede za nekoga negdje, kojemu nešto znače. Na to se nadovezala pomisao kako te fotografije možda i više vrijede u masi srebra koje se u njima nalazi kao osnovna kemijska komponenta koja omogućuje zapisivanje slike svjetlom i njeno fiksiranje, odnosno očuvanje. Fotografija se tu odlično pretpostavila kao koncept i predmet mojeg umjetničkog istraživanja jer istovremeno uvelike ima veze s memorijom i sjećanjem, a u jednom od svojih mogućih oblika fizičkog postojanja sadrži i spojeve sa srebrom. Ljudi su prolazni, papirnate fotografije su malo manje prolazne, srebro na elementarnoj razini je vječno. Fotografije su sentimentalno vrijedne s obzirom na značenje i sjećanje koje je u njih upisano i to je relativno od osobe do osobe. Srebro je, s druge strane, objektivno vrijedno jer se koristi kao protuteža valutama i općenito se kroz povijest smatralo vrijednim metalom pored zlata, bronce i sličnog. To su bile neke osnovne dosjetke iz kojih se onda, godinu i nešto nakon, razvio rad koji se kretao po linijama: sjećanje – vrijednost – trajanje.
► Kako je, s druge strane, izgledao tehnički dio pripreme takvog zahtjevnog umjetničkog projekta i u kojoj mjeri si računao na pomoć stručnjaka u području drugih disciplina?
Ivan Gundić: Tehnički dio produkcije rada bio je zaista zahtjevan i siguran sam da bez stručne pomoći mog dragog prijatelja, a uskoro i doktora kemije Kristiana Nakića, ne bi bio izvediv. Najzahtjevnija, a meni kao autoru i najstresnija etapa rada bila je provođenje kemijske analize fotografskog materijala kako bismo ustanovili je li za proizvodnju nekog opipljivog komadića čistog srebra potrebno rastopiti neku “razumnu” količinu fotografija ili primjerice kile i kile. U tom je periodu i o tom rezultatu analize ovisio i cijeli rad. Na kraju smo ustanovili kako je za proizvodnju približno jednog grama elementarnog srebra (s nečistoćama) potrebno rastopiti jedan i pol kvadratni metar fotografija, uzimajući u obzir prosječnu zastupljenost tamnih i svijetlih dijelova.
► Što je rezultat na koncu rezultat tvojeg istraživanja? Kako izgleda prezentacija rada Memogram u drugačijim galerijskim prostorima?
Ivan Gundić: Rezultat istraživanja je rad koji prati proces uništenja, odnosno rastapanja i razgradnje slojeva srebra s papirnatih fotografija iz mojih obiteljskih albuma, prikazan u mediju videa i fotografije. Za vizualizaciju rada koristio sam razne objekte (laboratorijski pribor i posuđe) te metode (skeniranje, mikroskopiranje) karakteristične za prostor laboratorija u kojemu je rad većinski i nastao. Bilo mi je zanimljivo laboratorij kao prostor objektivne spoznaje ili pozitivizma staviti u kontrastni odnos s predmetom istraživanja koji je relativna priroda vrijednosti i mogućnosti očuvanja sjećanja, dakle definitivno kategorije matematički nemjerljive unutar znanstvene metode. Sa sličnom motivacijom sam i odabrao ime rada. Memogram – jedan gram sjećanja, potpuno paradoksalna konstrukcija.
Pri snimanju sam proces razgradnje fotografija prikazao u sekvencama, aludirajući na vrijeme, proces i trajanje kao bitnu simboličku odrednicu. Video koji prikazuje nestajanje slike i taloženje srebra na dnu posude sam također ubrzao, kako bih mogao simulirati fluidnu i teško uhvatljivu prirodu procesa sjećanja, odnosno vizualizirati efekt zaborava, ovisno o strani s koje tematiku promatramo. Kovanicu od čistog srebra, koja simbolički prikazuje dva moguća pristupa ideji vrijednosti i propituje mogućnosti i okolnosti u kojima se sjećanje upisuje u predmete, izložio sam pod staklenim zvonom. Time sam na kraju procesa želio simbolički spojiti tri okruženja koja se vežu za rad, jer se stakleno zvono u laboratoriju koristi za analitičko vaganje uzoraka u vakuumu, u prostoru doma se koristi za čuvanje obiteljskih memorabilija i fetiš objekata, a u institucionalnom prostoru muzeja ili galerije za prikazivanje relikvija ili vrijednih umjetnina. Memogram je izlagan na podosta različitih mjesta i često sam ga, kako to često s izlaganjem bude, morao reducirati u postavu. S tim nemam neki problem, posebno ako je izložba grupna, moraš biti spreman na kompromise. Mislim da sam imao sreću da rad funkcionira i u postavom reduciranoj formi jer iza njega stoji jednostavna dosjetka koju je moguće na više različitih načina prikazati, a da prema gledatelju i dalje komunicira ideju rada na jednak način, a to je ono što je u krajnjoj liniji najbitnije.
► U pregledu domaće umjetnosti zamjetna je umjetnička praksa Željka Jermana koji je također pribjegavao metodama uništavanja fotografske građe. Je li njegov rad utjecao na tvoje promišljanje medija fotografije? Tko su ti uzori? Možeš li izdvojiti umjetnike/ice čija je praksa utjecala na tvoj umjetnički izričaj?
Ivan Gundić: Naravno, Jerman je umjetnik čiji rad mi je uvijek bio jako drag i blizak jer me intramedijalan pristup fotografiji oduvijek najviše zanimao. Čini mi se da sam u sklopu trećeg pitanja o tome napisao dosta pa ne bih želio smarati čitatelje koji su upravo došli do polovice ovog intervjua, haha. Jerman, on je imao jedan rad koji bih posebno izdvojio jer sam se na njega referirao i u diplomskom radu. To su Slike (iz)umrlih albuma, rad u kojemu Jerman izlijeva kemikalije za čišćenje kućanstva po fotografijama iz obiteljskog albuma naslijeđenog od dalekih rođaka iz inozemstva prema kojima, kako i sam navodi, nije gajio osobitu povezanost. Kako agresivna lužnata tekućina nagriza C-41 fotografske printeve, tako se oni pretvaraju u šarene apstraktne oblike u kojima se na kraju izvorna fotografija jedva nazire. Nije mi namjera uspoređivati se s Jermanom, ali su mi zanimljive razlika u pristupu temi i motivacija koje su potpuno suprotne mojima. On je uništavao te fotografije jer mu nisu značile nešto osobito i jer za njih nije vezao neka osobna sjećanja, a ja sam, s druge strane, za Memogram odabirao fotografije koje su za mene bile vrijedne, koje sam mogao interpretirati i koje su prikazivale osobe i događaje o kojima sam od članova obitelji slušao kroz život i kojih sam se sjećao. Mislim da to dobro ilustrira relativno poimanje ideje vrijednosti i kako zapravo često vrijednost poistovjećujemo sa sjećanjem.
Među drugim umjetnicima koji su utjecali na moj rad tu je definitivno Vlatko Vincek od hrvatskih, a u širem smislu – geografski ako ništa drugo, na pamet mi padaju, ovako na prvu, Oscar Muñoz, Bill Viola, Boltanski, Kiefer, Rachel Whiteread…
► Osim memorije, također propituješ temu jezika, društva i identiteta što je vidljivo u radu Treće mitologije. O kakvom je projektu riječ i na što se referiraš samim nazivom?
Ivan Gundić: To je rad u kojem se ponovno bavim ljudima i slikama, odnosno komunikacijom fotografija kroz vrijeme. Ovaj put naglasak sam stavio na važnost referenta i usmene predaje koja se veže za ritual obiteljskog listanja kroz fotografske albume i o kojoj ovisi interpretacija snimljenih događaja. Zanimalo me koliko zapravo mogu saznati iz fotografija koje prikazuju nešto o čemu nemam vlastitih sjećanja. Svaku fotografiju možemo interpretirati na razini formalnih, likovnih odrednica, no kod interpretacije sadržaja fotografije mislim da postoji određena barijera pred kojom moramo posegnuti za određenim znanjem koje je izvan slike, koje nije u nju direktno upisano, a o kojem ovisi mogućnost našeg čitanja. Tako u obiteljskom kontekstu, na koji sam se fokusirao, često imamo potrebu o tim fotografijama pričati s nekim, često starijim bliskim osobama, kako bismo proniknuli u sadržajnu razinu slike i udovoljili vlastitoj znatiželji. Tu razgovornu razmjenu potaknutu fotografijama ovim sam radom želio izložiti i propitati. Uzeo sam tri fotografije iz svojeg najranijeg djetinjstva, na kojima sam prepoznao sebe i još neke bliske ljude iz kruga obitelji i prijatelja, ali su mi šire okolnosti i kontekst snimljenog trenutka bili nepoznati i nečitljivi. Pokrenuo sam razgovor o tim fotografijama s osobom koja je u sve tri prigode bila prisutna u trenutku fotografiranja – mojom majkom i snimao zvučni zapis njenih dojmova i opisa snimljenih mjesta i događaja. Tri fotografije o kojima smo razgovarali spaljivanjem sam uništio i njihove ostatke pohranio u tri zapečaćene staklene bočice kako bi se njihovo vizualno čitanje onemogućilo, a pred gledatelja (odnosno, sada slušatelja) izložila samo tri zvučna zapisa razgovora, po jedan za svaku fotografiju.
Osim rituala okupljanja oko albuma, bila mi je zanimljiva i određena mitologizacija osobnih prošlosti koju fotografije često perpetuiraju. Naime, sam čin fotografiranja u startu podrazumijeva uspostavu temelja neke buduće mitologije, posebno u obiteljskom kontekstu. Uvijek su tu prisutne određene odluke fotografa, odabir trenutka koji se smatra bitnim i vrijednim bilježenja, način snimanja, tehničke odluke i slično, a tu je na kraju i mit o istinitosti fotografske slike. Drugu razinu mitologizacije čine sjećanja i dojmovi moje majke potaknuti ritualnim listanjem fotografija, a njihovim prenošenjem usmenom predajom na mene, koji o izvornim događajima nemam vlastitih sjećanja, nastaju već neke treće mitologije po kojima sam i nazvao rad. U galeriji su tri spaljene fotografije u staklenkama što onemogućuje njihovo vizualno čitanje, ali zato zvučni zapis razgovora, u svijesti slušatelja ponovno proizvodi beskonačno mnogo novih mentalnih slika. Ovim radom želio sam gledatelje i sebe postaviti u jednaku poziciju i suočiti s nemogućnošću čitanja, a bilo bi mi jako drago kad bi ovaj rad potaknuo i druge da razgovaraju o svojim obiteljskim fotografijama dok još uvijek imaju za taj razgovor adekvatnog sugovornika.
► Konceptualna fotografija podrazumijeva iznošenje određene poruke ili ideje koristeći različite vizualne simbole. U kojoj mjeri ti je važna teorijska pozadina rada? Koja su ti teorijska polazišta zanimljiva? Što voliš čitati od teorijskih tekstova?
Ivan Gundić: Oko teorijske pozadine rada imam dvojako mišljenje. Čini mi se da je svakako bitno i korisno razumjeti osnovne principe i teorijske postavke onoga čime se u životu bavimo, no kod umjetničkog rada to ne mora biti nužna kategorija jer naravno, postoje radovi koji nastaju sasvim nekim drugim metodama umjetničkog djelovanja koje su više intuitivne, osjećajne ili nasumične, van volje i intencije autora ili autorice. Iz osobne perspektive, čitanje teorijskih tekstova mi je korisno jer mi često služi kao izvor inspiracije. Uh, baš jako ne volim tu izlizanu konstrukciju s umjetnicima i inspiracijom. Prva asocijacija mi je slika umjetnika koji sjedi na sunčanom proplanku u lotus pozi i čeka inspiraciju…to se naravno nikada ne događa. Zapravo želim reći da su meni, kojeg zanima fotografija kao medij, iz perspektive svega o čemu smo do sada pričali, teorijski tekstovi možda i najsvrsishodniji izvor novih informacija i pogleda te način da se izložim idejama za koje dotad nisam čuo. Naravno, na promatranje medija fotografije se često naslanjaju i filmovi, razna beletristika i slično, no rijetko je to tako koncentrirano i suženog fokusa kao što je slučaj s teorijskim tekstovima.
Nemam baš neka specifična teorijska polazišta koja bih mogao izdvojiti, sve mi je zanimljivo, a fokus se pomiče ovisno o nekom trenutnom istraživanju na kojem radim. Svejedno, postoje pitanja koja će uvijek biti aktualna, posebno s razvojem novih tehnologija. Spomenuo sam već, čini mi se, pitanje mita o istinitosti fotografske slike, odnosno njenoj dvojnoj poziciji između dokumenta i konstrukcije. To je pitanje na koje nikada nećemo dobiti konačan odgovor, posebno ako sagledamo fotografiju koja nastaje kao umjetničko djelo, no možda je to pitanje baš zato zanimljivo. Isto tako, indeksičnost fotografije, teorijsko polazište o kojemu sam uvijek razmišljao promatrajući Jermanov rad. Osim toga, čitao sam i all star postavu teorije fotografije, tu su naravno Sontag, Barthes, Burgin, Sekula, Benjamin, Bate, Flusser… Nekima sam se vraćao tražeći nešto određeno, neke sam čitao napreskokce kako me što zanimalo. U istraživanju za novi rad zadnje sam čitao Myth and Reality Mircea Eliadea, a nakon toga su do mene došla Rasprizorenja Leonide Kovač…
► Budući da su film i fotografija srodni mediji, jesi li se ikada crpio inspiraciju iz područja filma? Pratiš li filmsku scenu i što voliš gledati?
Ivan Gundić: Jako volim film, no kako teško nalazim vremena za sustavno i analitičko gledanje, u filmu uživam isključivo kao razonodi. Obično pričekam da prođu godišnji festivali pa pogledam što mi se učini najzanimljivijim. Volim i eksperimentalni film, ta scena mi je odlična i redovno posjećujem zagrebački 25FPS. Donedavno sam imao i MUBI – servis koji nudi kuriran filmski sadržaj, no i od toga sam morao odustati jer ne stižem pogledati 20-30 filmova mjesečno. Zadnje sam pogledao The Spirit of the Beehive Victora Ericea i Padre Padrone braće Taviani, s oba filma kasnim 40 godina, ali tako je to. Na totalno suprotnoj strani svega što čovjek može od filma iskusiti, volim i zombi apokalipse. To mi je neki guilty pleasure, zanimljivo mi je promatrati sulude načine na koje se ti filmovi poigravaju s postulatima svog žanra.
► Nedavno si uredio vlastiti atelje u sklopu AKC Medika. Kako izgleda tvoj stvaralački proces? Koliko dnevno ili tjedno vremena provodiš u ateljeu?
Ivan Gundić: Moj stvaralački proces sastoji se od dvije polovice. Prva je tiha i čista, istraživačka faza i ona se obično odvija doma u stanu, gdje imam jednu prostoriju za rad. Tamo čitam, istražujem po internetu, radim na laptopu, skeniram i obavljam sve drugo vezano za produkciju rada. Taj prostor mi je ujedno i skladište za radove jer ih se bojim bilogdje drugdje ostaviti zbog vlage, temperature i sličnih opasnosti. Druga polovica mojeg procesa počinje u trenutku kada se skice, nacrti i natuknice iz bilješki moraju na ovaj ili onaj način početi materijalizirati u fizičkom svemiru. To često znači bušenje, udaranje, otrovne kemikalije i slično, dakle postupke i procese koji su skroz neprimjereni za život u stanu. Zato mi je ulazak u atelje u Medici neusporedivo ubrzao i olakšao proces produkcije jer tamo mogu napraviti kaos i ostaviti sve kako je dok se sutradan ne vratim i nastavim gdje sam stao. Pored toga, imam i sreću da živim blizu Medike pa su mi oba prostora u kojima radim dostupna na 10 minuta hoda što je za mene jako bitno jer to znači da mogu otići u atelje pa makar i na samo jedan sat, jer mi se vremenski isplati. Obično odlazim u atelje tri puta tjedno u večernjim satima i vikendom ovisno o potrebi. Moram iskoristiti ovu priliku da kažem kako je u Zagrebu situacija s prostorima koje mladi umjetnici mogu koristiti za svoj rad zaista kritična. S porastom cijena nekretnina i rente, ne vidim načina kako netko mlad, odmah nakon akademije, može pored svojih troškova života i stanarine, još samostalno plaćati i drugu stanarinu za neki radni prostor ili atelje. Nije problem samo u visokim iznosima rente, nego i to što ovakvih, manjih radnih prostora, a da nisu cijeli stanovi naprosto nema ili ih je jako teško naći. Pouzdano znam jer sam i sam svoj prostor tražio godinu dana. Istovremeno postoji gomila prostora u vlasništvu Grada koji zjape prazni, ne koriste se i propadaju.
► Ubrzan napredak tehnologije i primjena umjetne inteligencije utječe i na medij fotografije. Kako općenito gledaš na primjenu AI u području umjetnosti?
Ivan Gundić: Primjena umjetne inteligencije utječe na medij fotografije koliko utječe i na sve ostalo. S praktične strane, primjena AI alata primjerice u Photoshopu (ili drugim programima za postprodukciju videa, zvuka, efekata itd.) je zaista game-changer i to vidim kao pozitivno jer krajnjem korisniku štedi vrijeme i omogućuje da radi manje za isti rezultat. Oko primjene AI-a u području umjetnosti iskreno ne znam što bih mislio. Nije mi to nešto osobito zanimljivo, možda baš slučajno još nisam naletio na neki rad u kojemu je AI korišten na meni zanimljiv i kreativan način. Imam dojam da to češće bude iz nekih trendovskih pobuda, gdje na kraju AI unutar rada bude sam sebi svrha i proguta sve ostalo. Opet, s druge strane, propitivanje AI-a kao koncepta umjetničkim radom vidim kao zanimljivu temu. Umjetnost uvijek ispituje granice novog i nepoznatog, a s pojavom AI tehnologija pred nas su se postavila neka bitna pitanja vezana za zaštitu podataka, autorstvo, podrijetlo, prirodu i selekciju bazena podataka iz kojih umjetna inteligencija vuče svoje izvore… To su neka bitna pitanja, za razliku od postavljanja nekakvog AI rendera na slikarski štafelaj i proglašavanja smrti umjetnosti.
► Pored djelovanja u polju umjetničke fotografije, također si aktivan u ulozi voditelja edukativnog programa Drugi kadar. O kakvom je programu riječ? O čemu vodiš računa prilikom transfera znanja u području fotografije?
Ivan Gundić: Drugi kadar je fotografska škola usmjerena prema suvremenoj fotografiji koju je prije deset godina pokrenuo fotograf Davor Konjikušić, a danas ju vodi filmologinja i fotografkinja Nika Petković. Ja sam tu u nekoj hibridnoj ulozi umjetnika-mentora-predavača. Program škole uključuje teorijska predavanja, prezentacije multimedijalnih materijala, čitalačke grupe, terenske nastave poput posjeta aktualnim fotografskim izložbama i institucijama koje djeluju u području umjetnosti i fotografije. Škola traje oko tri mjeseca, što se možda čini dugo, ali u ovako bogatom programu zaista proleti u sekundi. Velik dio predavanja prolazimo kroz suvremene fotografske prakse i praktičan rad na osobnom fotografskom projektu, da bi na kraju polaznici i polaznice završili školu s gotovom serijom svojih fotografija. Unazad četiri godine, otkako sam počeo surađivati s Drugim kadrom, moram priznati da su mi naši susreti ponedjeljkom navečer toliko ušli u rutinu da se osjećam čudno kada ih nema, haha. Mislim da mi rad u edukaciji također koristi kao umjetniku. Tjedni razgovori s polaznicima Drugog kadra, koji se obično svode na analiziranje i raspravljanje o njihovim umjetničkim stavovima, metodama i strategijama unutar produkcije fotografskog rada, i meni djeluju kao neka vrsta tjedne mozgalice i na kraju krajeva, odlično mi utječu na rutinu čitanja, razmišljanja o fotografiji, praćenja fotografske scene i recentnih zbivanja u umjetnosti generalno.
Jako volim rad u edukaciji i prihvatim svaku priliku koja mi se u tom području pruži, posebno ako je u pitanju rad s djecom i mlađima. Vodio sam i dosta radionica koje su, osim fotografije, tematski ulazile u polje medijske i vizualne pismenosti. Mislim da je rad na takvim projektima danas jako bitan, a uz to se i naslanja na moja uvjerenja o izostanku interpretacije, pauziranju i čitanju vizualnog svijeta oko nas.
► Nedavno je u Koprivnici održano predstavljanje knjige o deset godina djelovanja AK galerije. Budući da si član udruge Atelieri Koprivnica, u kojoj je mjeri AK galerija, kao važno mjesto u kontekstu suvremene izlagačke prakse, utjecalo na tvoje stvaralaštvo? Što si sve i kada izlagao u AK galeriji?
Ivan Gundić: AK galerija je jedan fenomen za sebe. Unatoč snažnoj centralizaciji kulture (i svega ostaloga) u Hrvatskoj, u kojoj sve čime se možeš baviti gravitira prema 5-6 velikih gradova, unatoč izmještenosti galerije iz centra grada i neadekvatnim prostornim uvjetima, ekipa koja vodi galeriju, a sastoji se od samo tri osobe, uspjela je u 10 godina pozicionirati AK galeriju na zemljovidu, kako kažeš i sama, suvremene izlagačke prakse. Mislim da je to zaista bio težak posao pun kompromisa, ali i ustrajnosti i hrabrosti pa tako mogu reći da sam počašćen što sam, od samih početaka AK galerije, imao priliku pratiti Tanju, Bojana i Petru, s pridruženim volonterima, umjetničkim voditeljima i svima ostalima koji su kroz zadnje desetljeće doprinosili da se galerija profilira u ovo što je danas. AK galerija je bila, a i dan danas je ostala, za mene strašno bitna. Tamo sam 2016. prvi puta izlagao kao rezultat kuriranog natječaja, u sklopu Ateliera Koprivnica imao sam i svoj prvi prostor za rad, no dok kažem da je AK galerija za mene bila bitna, u prvom redu mislim na to da mi je, puno prije nego sam upisao Akademiju i počeo se baviti umjetničkim radom, AK galerija pružila uvid u to kako npr. izgleda jedna izložba iz, da tako kažem, backstage perspektive. Grupno sam tamo izlagao dosta puta, a samostalno samo jednom, više sam imao običaj na danima otvorenih vrata jednom godišnje, pokazivati radove koji su u tom trenutku bili u procesu. U svakom slučaju, imati jedno takvo mjesto na rubu grada, gdje se umjetnici, ne-umjetnici, slučajni prolaznici i ostali druže, gdje se više manje svaki vikend nešto događa, ili otvorenje izložbe ili neko gostovanje, radionica ili slično, sve je to za mene, a vjerujem i puno drugih mladih ljudi iz Koprivnice, bilo u neku ruku i određujuće iskustvo. Zbog projekata kakvi su AK galerija, forum udruga F.U.N.K., KKC Pixel i sličnih, Koprivnica nikada nije patila od tzv. “sindroma provincije”.
► Posve neoriginalno pitanje, ali svejedno ga moram postaviti — kakvi su ti planovi za budućnost?
Ivan Gundić: Planove za budućnost dalju od idućeg tjedna nemam, tko danas uopće može išta planirati?
