U utorak i srijedu, 29. i 30. studenoga 2016. u Muzičkom Salonu SC-a u Zagrebu očekuje nas audiovizualni performans pod naslovom Sve nekako počinje… Ivana Marušića Klifa, multimedijskog umjetnika koji je na hrvatskoj umjetničkoj sceni prisutan od sredine devedesetih godina.
Rođen u Zagrebu 1969. godine, Ivan Marušić Klif od srednjoškolskih dana u matematičkoj gimnaziji eksperimentira s tehnologijom i glazbom. Studij tonskog snimanja upisuje 1993. godine na School of Audio Engineering u Amsterdamu. Vrativši se u Hrvatsku dvije godine poslije, među prvima u Zagrebu razvija interes za programiranje i rad s kompjuterom u stvaranju audiovizualnih instalacija po kojima ga danas prepoznajemo.
Za Klifov rad karakteristično je eksperimentiranje s novim i starim tehnologijama – projektorima, kompjutorima i analognom tehnikom – koji stoje iza umjetnikovih kinetičkih audiovizualnih instalacija i performansa. Još sredinom devedesetih započinje rad na suradničkim projektima za kazališne i plesne predstave nezavisne scene te klupske scenografije, a do danas djeluje i kao glazbenik i glazbeni producent.
Broji niz samostalnih izložbi i izvedbi, a dobitnik je i nagrade publike na izložbi T-HT@MSU 2007. godine s radom Unutra/vani, kao i godišnje nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture RH 2012. godine za site-specific instalaciju Lambda, koja je bila izvedenu u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo te muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli.
Performans Sve nekako počinje… nastao je nakon rezidencije u Muzičkom salonu Kultura promjene 2015. godine, a publici je predstavljen sredinom ove godine na 4. Izlogu suvremenog zvuka u dvorani SEK Teatra &TD. Performans je podijeljen u dva dijela – predavanje na kojem Klif pojašnjava tehniku koja prati izvedbu, odnosno o prikazu slike na osciloskopu te drugi dio u kojem uživo na audiovizualnom performansu svjedočimo nastanku slike i zvuka.
*Ivan Marušić Klif / foto: Maja Bosnić
► Poznato mi je kako vas od srednje škole prati interes za glazbu pa i audiovizualnim instalacijama. S obzirom na to da u Hrvatskoj takva vrsta umjetničke prakse još nije bila toliko rasprostranjena zanima me koji je bio trenutak kada ste svom interesu mogli pripisati naziv odnosno zanimanje multimedijalnog umjetnika. Također, kako ste se odlučili otići na studij baš u Amsterdam?
Ivan Marušić Klif: Vrlo sam rano otkrio stvari koje me zanimaju. Svjetlosne objekte, projekcije i instalacije radio sam od početka srednje škole. Moja soba je bila i atelje i osobna galerija. Nisam imao neke velike ambicije i planove, jednostavno sam radio baš ono što mi se sviđa. Tada su počele prve likovne suradnje i performansi, ali primarna kreativna djelatnost mi je bila sviranje bubnjeva. Svirao sam u nekoliko bendova, najvažniji su bili Sin Albert i kasnije u Cul de Sac. Kroz sviranje sam se zainteresirao za tonsko snimanje, nabavio neku opremu i krajem 80-tih počeo snimati bendove i raditi vlastite zvučne kolaže s bilo kojom tehnikom koja mi je bila na raspolaganju. Izbor fakulteta mi je bio veliki problem – nijedan studij nije pokrivao moje specifične interese. Negdje oko 1992. čuo sam za školu za tonsko snimanje u Amsterdamu i godinu kasnije otišao na dvogodišnji studij. Paralelno s tim, dobio sam poziv za prvu pravu izložbu u sklopu projekta “Zagreb u Kopenhagenu” od pokojnog Šiša (Željko Zorica Šiš, op.ur.). Ubrzo nakon toga, Branko Brezovec me je pozvao u Skoplje da radim scenografiju za predstavu Wojczek. Stvari su se dalje počele događati same po sebi.
Naziv multimedijalni umjetnik sam počeo koristiti negdje sredinom 90-tih. Prije toga taj pojam nije bio definiran i nije se toliko koristio.
*Untitled installation, Sveta Srca, Pula, 2012. / foto: Tanja Draškić
► Kako je bilo vratiti se u Hrvatsku nakon iskustva Amsterdama, u kontekstu ovdašnje situacije na sceni?
Ivan Marušić Klif: Dvije godine u Amsterdamu su mi svakako bile vrlo interesantno iskustvo, vidio sam hrpu koncerata, izložbi, multimedijalnih instalacija, ali motiv za povratak bio primarno taj da sam u tom trenutku u Zagrebu mogao raditi točno ono što me zanima. Scena je bilo vrlo živa i mnogo toga se događalo. Radio sam zvuk i glazbu za plesne predstave, intenzivno izlagao, surađivao s umjetnicima koje cijenim – Damirom Bartolom Indošem, Natašom Lušetić, Irmom Omerzo…
► Od samog početka vaš rad vezan je i za područja izvedbenih umjetnosti, od glazbe, kazališta do klupske scenografije. Koja je razlika u pristupu kada radite funkcionalno, odnosno komercijalno, u odnosu na projekte za galerijski prostor? Također me zanima pristup i kod grupnih projekata – kako se odnosite prema radu u grupi i individualno?
Ivan Marušić Klif: Meni su namjenski poslovi bili izuzetno važni jer sam vrlo često nove postupke i tehnologije ispitivao prvo na eventima, koncertima i partijima, a tek kasnije bih s istim alatima radio izložbu. To mi je omogućavalo da neopterećeno eksperimentiram, testiram opremu, i uživam usput.
Kolaborativni rad mi je vrlo važan. Od sviranja u bendovima, performansa, kazališnih predstava, do suradnji s arhitektima, na postavima muzeja i komercijalnim poslovima, vrlo često radim s drugima. Možda mi je najmilija suradnja na kazališnim i plesnim predstavama – vjerojatno zato što se na kraju uvijek radi o živoj izvedbi.
Nasuprot tome, u samostalnom radu sam ponajviše vuk samotnjak. Ipak, kako idu godine skloniji sam pozivanju drugih da mi pomognu s određenim zadacima. To je neki polagani proces u kojemu samog sebe preodgajam da ne moram uvijek sve raditi sam….
*Kinetic rescanning, 2013.
*Inside-out, 2004. – 2009. / Between frequencies, 2012.
► Kako biste opisali vaš pristup predmetima koje obrađujete, na praktičnoj i konceptualnoj razini – i koliko se on promijenio od devedesetih do danas?
Ivan Marušić Klif: Pristup mi je dosta empirijski, u smislu da vidimo što se može i što mi se sviđa kod određenog predmeta, postupka, tretmana, materijala… Razlika je u tome što sam se prije više bavio konkretnijim materijalima, predmetima i uređajima, a sada se više okrećem samim postupcima, samoj materiji s kojom radim.
► Eksperimentirate s novim i starim tehnologijama, a finalni postav vaših performansa često je u ovisnosti s izlagačkim prostorom i interakciji posjetitelja – što, možemo reći, daje novu razinu eksperimentu. Kako u odnosu na prostor teče proces rada?
Ivan Marušić Klif: Kada radim veće radove (kao što su Lambda, Sveta srca, Između frekvencija, Unutra/vani…), prostor izlaganja je vrlo bitan dio instalacije. Budući da često radim s pokretnim kamerama, sam prostor postaje dio projekcija, jer se kroz video feedback događaju umnožavanja slike.
U zadnje vrijeme rijetko radim radove koji su interaktivni, u smislu da posjetitelj ima stvarnu kontrolu nad nekim procesom. Interakcije se međutim često događa u segmentu pojavljivanja posjetitelja pred kamerama, umnožavanjima te slike te bacanju sjena na same projekcije. Gledajući načine na koji posjetitelji eksperimentiraju s ovakvim postavima, često se pitam kako točno postaviti termin “interaktivnosti” u svom radu. Tehnički te instalacije nisu interaktivne, ali posjetitelji kroz igru sa živim kamerama najčešće imaju dojam da se radi o nekom dijalogu s tehnologijom.
Proces rada je uvijek sličan: dogovorim prostor koji mi odgovara, napravim određene pripreme, razmišljam, dođem s opremom tjedana dana prije postava, slažem rad i kad prođe tjedan dana otvaramo izložbu! Naravno, ovdje je ključan korak “slažem rad”, koji može izgledati svakako. Ponekad se stvari dogode same po sebi, bez nekih zastoja i problema. Ponekad imam tehničke probleme, a ponekad se hrvam s prostorom i postavom. U svakom slučaju, kad ulazim u prostor imam plan, ali ne inzistiram na tome da taj plan ostane nepromijenjen 🙂
► Koliko je rad zbog eksperimentalnog karaktera podložan konceptualnoj promjeni i slučaju?
Ivan Marušić Klif: Moj rad je svakako podložan slučaju. Možda najviše u smislu da često prigrlim nešto što se slučajno pojavi, neku pogrešku, manu tehnologije, nespretno programiranje, itd. Ti izbori na kraju dosta određuju estetiku i osjećaj u mojim radovima.
S druge strane, dosta se držim unaprijed zadanog koncepta i okvira, i često tvrdoglavo guram naprijed, nikako ne odustajem od ideje čak i kad se sve zakomplicira.
Nekako sam između ta dva ekstrema. Planiram produkcije, određujem jasne okvire za radove i prije nego ih krenem raditi, ali unutar tog prostora onda slobodno eksperimentiram i dozvoljavam si da mijenjam smjerove i odluke. Pogotovo si dozvoljavam da izbacujem stvari koje mi se čine viškom. Redukcija mi postaje sve bitnija.
► Postoji li neki aspekt tehnologije koja još ne postoji, a kojemu se nadate? Vezano za to i prethodni odgovor, jeste li ikada imali neku ideju koju niste mogli realizirati?
Ivan Marušić Klif: Pa i ne baš. Neke ideje ne mogu realizirati jer previše koštaju, ali ne mogu se sjetiti da brijem na neku tehnologiju koja je još u nastajanju. Često si zamislim neki uređaj koji je posve moguće napraviti ili već postoji, ali je stvar produkcijski izvan okvira sada mogućeg – preskupo i prekomplicirano. Čini mi se da je nekad i dobro da su neke stvari nemoguće… to me tjera da nađem neka druga rješenja. Ta rješenja, u usporedbi s idealnima, obično imaju neke mane, koje onda ja prigrlim, uzmem ih sebi i dobijem nešto zanimljivo i specifično.
► Kakve su danas u Hrvatskoj mogućnosti za produkciju radova baziranih na tehnologiji? U intervjuu za Aktual iz 2013. godine rekli ste da su prilično slabe, je li se od tada nešto promijenilo?
Ivan Marušić Klif: Ono što je kod nas problem je manjak većih kompleksnijih produkcija, koje pomognu da se više ljudi uključi, da se stvori neka veća scena i zahukta neka intenzivnija proizvodnja. Za veće i kompleksnije stvari nedostaje novaca. Istovremeno, mislim da kod nas uopće nije tako loše. Može se aplicirati za novac za produkciju radova, što je vrlo bitno, i prostori za izlaganje i izvođenje su (još uvijek) uglavnom besplatni.
Ovaj stav sam bolje formirao poslije ovogodišnje rezidencije u SAD-u (bio sam u Signal Culture, Owego, NY). Došao sam s nekom idealiziranom slikom, a poslije razgovora s kolegama shvatio da su tamo uvjeti rada puno teži, da je vrlo teško doći do boljih produkcijskih uvjeta izlaganja i da je još sve uvjetovano tržištem. Tamo ti može biti super ako si zaista uspješan, ali to je jako visoko postavljen cilj – sve ispod toga mi se čini ne baš jako spektakularno. Ovo je naravno moj osobni stav, uvjetovan činjenicom da sam ovdje doma, da ulažem u svoj rad godinama, i da mi je nekako baš fino 🙂
► Što možemo očekivati od performansa Sve nekako počinje… koji će te održati u SC-u?
Ivan Marušić Klif: Ludi šou, hahahaha. Radi se o performansu/predavanju u kojem se bavim svojim radom s osciloskopom. Tijekom izvedbe objašnjavam kako slika na osciloskopu nastaje, što me u tome zanima, kako rade alati koje sam napravio, kako ih koristim… Na kraju onda izvedem audio/video performans s time što sam prije objasnio. Forma je istodobno i fiksirana (jer nema nekih velikih skretanja od zadane teme) i u stalnoj promjeni (jer od izvedbe do izvedbe stalno radim na materijalu). Sve to skupa me jako veseli, publika dobro reagira, i definitivno kanim ovo izvoditi dok god bude bilo interesa.
Razgovarala: Luja Šimunović
Fotografije: Maja Bosnić (portreti), Tanja Draškić i arhiva umjetnika (fotografije performansa)
Više informacija o performansu “Sve nekako počinje…” pogledajte na Facebook eventu facebook.com/events/1856246564604043/
Video clipove ostalih radova Ivana Marušića Klifa možete pogledati na vimeo.com/imklif i na i.m.klif.tv
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
