Svi ćemo se manje-više složiti da je međugeneracijski transfer znanja izuzetno bitna pojava u našoj maloj, ali bogatoj kulturno-umjetničkoj sceni. Dok u teoriji ideja zvuči sjajno, u praksi se događa da su stariji i iskusniji kolege često prekrcani vlastitim obavezama pa nemaju uvijek vremena i strpljenja mentorirati one mlađe, koji tek stupaju na scenu. No, ima i onih pojedinaca koji su, u punom smislu riječi, otvoreni za pitanja mladih i svojim djelovanjem doprinose kumulaciji znanja o umjetnosti, ali i vrijednosti u radu. Još sam za vrijeme studija povijesti umjetnosti posjetila Institut za suvremenu umjetnost, a riječi koje mi je prilikom upoznavanja uputila Janka Vukmir pamtit ću čitav život. Naime, u prvoj rečenici vlastitog predstavljanja navela sam informaciju da je moj tadašnji dečko njezin računovođa, no iskoristila sam formulaciju da sam “njegova cura”, na što me Janka oštro pogledala i svojim specifičnim baršunasto-dubokim glasom ispravila: Kaj je to jedina tvoja identitetska odrednica, da si nečija cura? Sjećam se da sam se osjećala bedasto što sam uopće to išla govoriti, ali činjenica je da sam nakon toga razmišljala o njezinim riječima i važnoj lekciji koju mi je dala, a više se nikad poslije toga nisam predstavila na taj način.
Janka Vukmir jedinstvena je figura u kontekstu domaće suvremene umjetnosti. Povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, kustosica, suosnivačica i predsjednica Instituta za suvremenu umjetnost, suosnivačica i organizatorica Nagrade Radoslav Putar, urednica brojnih publikacija, a njezino profesionalno djelovanje vežemo uz nezavisnu scenu na kojoj je angažirana već dugi niz godina. Zahvaljujući javnom pozivu za mlade članove žirija Nagrade Radoslav Putar, ove sam godine imala priliku sudjelovati u procesu žiriranja, stoga sam se s Jankom susretala i češće nego inače. Međutim, za neka od mojih pitanja nikada nije pravi trenutak, stoga sam za kraj godine odlučila napraviti intervju s Jankom kako bih jednom za svagda rasvijetlila priču o počecima Instituta i Nagrade.
► Nakon završetka studija povijesti umjetnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počela si objavljivala kritike u dnevnom tisku, časopisima, radiju i televiziji. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja povijesti umjetnosti i kada se pojavio interes za suvremenu umjetnost? Možeš li izdvojiti neke profesore ili starije kustose koji su te osobito inspirirali u radu na početku profesionalne karijere?
Janka Vukmir: Zapravo se i ne sjećam kada nisam imala interes za suvremenu umjetnost. Čini mi se da mi je uvijek bilo važno razumjeti odraz društva u trenutku dok se on zbiva. To se ne odnosi samo na likovnu umjetnost, iako mi je ona uvijek bila na vrhu interesa, jer sam zapravo živjela uz muzičku scenu, malo manje i uz književnost. Idealno, željela sam studirati povijest umjetnosti i sociologiju, ali to tada nije bilo moguće, a studij etnologije bila je inspirativna, zanimljiva i zabavna zamjena. Godinu dana sam nezaboravno studirala i latinski, što navodim samo zato jer malo ukazuje na opće temelje iz kojih sam razumijevala svijet. Naravno da mi je prof. Zvonko Maković bio među onima koji su mi na svoj način obilježili studij, jer on je vodio fakultativni kolegij Suvremena umjetnost. Vera Horvat Pintarić je u vrijeme mojeg studiranja već odavno bila živuća legenda, ali njezine tekstove ili knjigu Od kiča do vječnosti, koja je već tada bila hit, pročitala sam još u školi. Moram navesti, nama je u školi povijest umjetnosti predavala Zdenka Bernardi i mene su njezina predavanja naučila da način na koji vidimo umjetnost bilo kojeg razdoblja ovisi o razdoblju iz kojega ga promatramo. Osim toga, naučila nas je sve što nam je trebalo ne samo za prijemni ispit nego i za gotovo cijelu prvu godinu studiranja. Ona je svojim predavanjima stvorila toliko velik broj povjesničara umjetnosti, arhitekta, da bi njezinim imenom trebalo osnovati neku nagradu za doprinos struci. Tome treba dodati prof. Radovana Ivančevića i njegov kolegij ikonologije, koji me naučio gledati i razumijevati to što gledam. Još dok sam išla u školu, Podroom je bio mjesto koje me naučilo čudima konceptuale, a GSU naravno i cijeli postav kustosa i umjetnika okupljenih oko galerije tada mi još nisu bili sasvim pristupačni, iako je Davor Matičević među njima bio daleko najotvoreniji. Darko Glavan, koji me poznavao iz muzičkog svijeta, a bio je povjesničar umjetnosti, gurnuo me u pisanje i u novine, gdje me je dočekao i Zlatko Gall, također originalno povjesničar umjetnosti, jedan od suosnivača Instituta za suvremenu umjetnost, dosta godina kasnije.
► Razdoblje tvojeg studiranja poklapa se s djelovanjem važnih alternativnih izlagačkih prostora poput npr. Galerije Proširenih medija na Starčevićevom trgu. Jesi li posjećivala izložbe u PM-u? Kako danas, s vremenskim odmakom, gledaš na djelovanje i značaj takvih prostora?
Janka Vukmir: Pa bilo je tih nekih prostora koji su bili prostori slobode i društvenog života, a što me zanimalo. Među njima je bio i PM. Jesam, posjećivala sam izložbe u PM-u, u početku rjeđe na otvorenjima izložbi, ali kasnije, kako bih upoznavala protagoniste programa, sve češće. I Studentski centar bio je važan, s Galerijom SC, MM-om, muzičkim i koncertnim programom Treća linija koji je vodio također naš kolega, povjesničar umjetnosti Mladen Lučić. Međutim, išla sam na gotovo sve izložbe, sve koje bih stigla vidjeti. Ponekad sam svašta naučila na izložbama koje me likovno nisu zanimale, ali sam učila o postavu, rasvjeti, tehnikalijama… Svemu što se niti do danas ne uči na studiju. A kako sam počela pisati početkom 1990-ih, ako izuzmemo prve studentske tekstove za izložbe prijatelja, ili na Radiju 101, pohodila sam stvarno brojne izložbene prostore, što iz vlastite želje, što zbog novinarskih zadataka. PM je stekao svoju slobodu unutar prostora HDLU-a, i sama ta činjenica bila je uzbudljiva, a s vremenskim odmakom, naravno, nastala su i nova značenja. Program je, naravno, bio zanimljiv, ali danas o tome već sve znamo. Ne zaboravimo da je HDLU imao i svoj klub, koji je bio neka integrativna snaga u društvenom životu likovnjaka.
► U Zagrebu je 1990-ih godina djelovao Soros Centar za suvremenu umjetnost (SCCA) koji je bio važan u kontekstu promicanja suvremene umjetnosti, ali i pružanja podrške umjetnicima. Mrežu centara u istočnoj Europi početkom devedesetih pokrenuo je politički aktivist George Soros, a ideja takve inicijative bila je modernizirati umjetnički diskurs u bivšim socijalističkim zemljama. Kada si počela raditi u Soros centru i kako je uopće došlo do osnivanja takvog centra u Zagrebu?
Janka Vukmir: Zaklada Soros, koja je otvarala svoje urede u postsocijalističkim državama, već je 1992. godine započela stvarati mrežu centara za suvremenu umjetnost, unutar svojeg programa Arts & Culture koji je inače bio namijenjen i drugim disciplinama, ne samo suvremenoj umjetnosti. Mrežu SCCA inicirala je i vodila Suzanne Mészöly, mađarska Australka koja je iz Melbournea došla u Budimpeštu osamdesetih i nakon studija radila u Műcsarnoku, gdje je još 1984. počeo program dokumentacije suvremene umjetnosti iz čega se razvila cijela mreža.
Osnovne su ideje bile poticanje civilnog društva i nastanak neovisnih organizacija, dokumentacija umjetničke scene, financijska potpora umjetnicima i stručni rad na izložbama, uz distribuciju međunarodnih informacija o raznovrsnim prilikama za umjetnike, natječajima, izložbama, rezidencijalnim programima koji su tada počeli uzimati veliki zamah, da bi danas globalno dosegli razinu prilično velike industrije. Svaki je centar, osim što smo svi imali sličnu programsku strukturu, mogao program oblikovati prema svojoj vlastitoj procjeni i prilagoditi ga lokalnim potrebama. Mi smo u Zagrebu dosta brzo dodali nakladništvo. Zagrebački SCCA osnovan je 1993. i njegova je prva ravnateljica bila Branka Stipančić, do tada kustosica u GSU, i na njezin sam poziv došla raditi uz nju negdje krajem ljeta ili ujesen iste godine. Uskoro nam se pridružio Darko Šimičić, koji mjesec kasnije i Jadranka Vinterhalter. Naš prvi ured bio je u prostorijama GSU, i bilo je zamišljeno da surađujemo, budući da dijelimo isto područje djelovanja, što se zapravo nikada nije ostvarilo. Cijela priča mnogo je duža, naravno, ali to je prezahtjevno za ovaj format razgovora.
► Nadahnut teorijom “otvorenog društva” filozofa Karla R. Poppera, George Soros je 1984. godine osnovao Zakladu Otvoreno društvo koja podupire velik broj udruga civilnog društva s ciljem promoviranja ljudskih prava. Budući da sam rođena iste godine kada je osnovan zagrebački Soros Centar za suvremenu umjetnost, moram priznati da mi i dalje naziv “soroševci” u negativnom ili pogrdnom kontekstu nije posve jasan. Koji su, prema tvojem mišljenju, razlozi negativne percepcije djelovanja Soros Centara?
Janka Vukmir: Soros je globalno percipiran kao kontroverzan, zbog naravi svojeg posla, financijskih ulaganja. U Hrvatskoj, zemlji velike financijske nepismenosti, kada se Soros pojavio u vrijeme rata s idejom potpore otvorenom društvu, koja je usput budi rečeno iznosila otprilike 1$ po glavi stanovnika, Tuđman to naprosto nije mogao razumjeti, a pritom je mislio da bi taj fond kojim je Zaklada u Hrvatskoj raspolagala on i njegovi političari rasporedili puno bolje. Sam Soros je kazao: Problem je bio što se on [Tuđman] identificirao s državom i tko god bi rekao nešto protiv njega, za njega nije bio patriot. I to je upravo ono što je suprotno principu Otvorenog društva.
To je razgovor odvelo do termina infiltracije agenata, žutih vragova, stoke sitnog zuba i naravno prijetnji koje su dolazile i do nas u SCCA. Treba reći, i u kulturi je vladala jednaka podijeljenost po pitanju Sorosove uloge kao i u ostatku društva, ipak uz dozu malo veće tolerancije. Taj Sorosev utjecaj bio je velik, i u društvu se dan danas svaka udruga naziva soroševskom, naročito ako je kritična prema društvenoj stvarnosti.
► Institut za suvremenu umjetnost osnovala je 1998. godine grupa povjesničara umjetnosti, kustosa, umjetnika i drugih aktera, među kojima si bila i ti. Kakva je bila klima u polju kulture na prijelazu stoljeća i zašto je došlo do gašenja Soros centra i posljedično otvaranja Instituta kao njegovog nasljednika?
Janka Vukmir: Oduvijek je bila poznata ideja da bi se, kada se stvore povoljne okolnosti, SCCA-ovi i Zaklade trebale naprosto integrirati u društvo. Iako je u jednom mailu Soros najavio kako će ostati aktivan na ovom području do svojeg 80. rođendana, 2010. godine, ubrzo je postalo jasno da se predomislio. Dolaskom Busha na vlast, sredstva je dosta naglo preusmjerio prema demokratizaciji SAD-a. No mi smo već bili samostalna udruga građana, osnovana 1998., kao prvi osamostaljeni Centar iz cijelog Networka. SCCA Zagreb nije se ugasio, on se pretvorio u Institut za suvremenu umjetnost koji je njegov sljednik, sa svim svojim zaposlenicima i članovima Savjeta, koji smo bili suosnivači Instituta. Mi smo nosili kraticu, pa i domenu SCCA, koliko god nam je zakon dozvoljavao. Kada su ustanovili da naša kratica ne može biti nepovezana s našim hrvatskim nazivom, morali smo SCCA izbaciti iz upotrebe. Mnogi i danas misle da nas još uvijek podupire Soros.
► Suosnivačica si Nagrade Radoslav Putar koju ISU dodjeljuje od 2002. godine jednom umjetniku/ici, a dobitniku/ici osigurana je dvomjesečna rezidencija u New Yorku te samostalna izložba u Zagrebu. Vizkultura kontinuirano prati nagradu i svake godine radi intervju s finalistima/icama. Kako se pojavila ideja za osnivanjem takve nagrade? U kojoj mjeri je, prema tvojem mišljenju, Nagrada utjecala na razvoj domaće suvremene umjetnosti i umjetničke scene?
Janka Vukmir: Nagrada Radoslav Putar nastala je iz inicijative koja danas čini jednu dosta jaku mrežu nagrada, također unutar bivših socijalističkih zemalja. Prva nagrada nastala je u Čehoslovačkoj u čast Jindřichu Chalupeckýju, a među njenim osnivačima bio je i Vaclav Havel, s Theodorom Pištěkom i Jiříjem Kolářom. Nakon razdvajanja Češke i Slovačke, osnovana je slovačka nagrada Oskar Čepan, a Hrvatska je došla u trećoj generaciji, 2002. godine. Do danas je osnovano 12 nagrada. Nagrada se sastoji od rezidencijalnog boravka u SAD-u (danas 8 tjedana, nekad 6), samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost, produkcije multipla ili grafike u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice i mjesta u žiriju godinu dana nakon osvajanja Nagrade. Bilo je mnogo promjena tijekom ovih godina unutar organizacije Nagrade Radoslav Putar, a trenutačno smo u pripremi 24. godišnje Nagrade. Nagrada nosi ime Radoslava Putara, kao i ona prva Jindřicha Chalupeckog, u čast teoretičaru i likovnom kritičaru čiji je doprinos u demokratizaciji moderne umjetnosti silno značajan za naš kulturni krajolik. Kada sam prvi put ugooglala ime Radoslava Putara, našla sam 9 nalaza na internetu koji spominju njegovo ime. Danas ih je na desetke tisuća, u čemu i mi imamo svoj doprinos.
Kako je Nagrada djelovala na razvoj suvremene umjetnosti još je uvijek teško reći, ali znamo da se kontinuitetom kroz godine i ujednačenom kvalitetom, barem ja tako volim misliti, akumulirala neka sila znanja, kontakata, međusobnog ugledanja na finaliste i dobitnike nagrada. Kontinuiranim kontaktima s njujorškom likovnom infrastrukturom, onom koja je profesionalno zainteresirana za ovaj dio svijeta, stvorio se niz kontakata i poslovnih suradnji koji su daleko širi od samo onih umjetnika koji su osobno bili na rezidencijalnom programu u New Yorku i reflektiraju se na cijelu scenu. Na naš poziv za mlade članove žirija javljaju se i mladi kustosi iz SAD-a. Uz Nagradu organiziramo i obrazovne programe s područja menadžmenata umjetničkih karijera, uživo i online, uglavnom trudimo se cijelu godinu držati neki segment programa Nagrade aktivnim. Volimo misliti da će dobro trajati zauvijek, ali naša Nagrada i cijela mreža svake godine ispočetka prolaze nove evaluacije i nove situacije kroz koje se mora dokazati vrijednost projekta. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez inozemne potpore, pa ni situacija u kojoj je Nagrada Radoslav Putar vjerojatno najvrjednija nagrada koju u hrvatskoj kulturi možete osvojiti. Nisam sigurna je li stvarno tako, ali među malo nagrada koje se dodjeljuju u našem kulturnom prostoru, ako jest, dobro je da je tako.
► Zahvaljujući javnom pozivu za mlade članove žirija ove sam godine imala priliku sudjelovati u procesu odabira finalista, a na koncu i dobitnika ovogodišnje Nagrade. Tijekom godina zaista se nakupio pozamašan broj umjetnika koji su se našli na listi finalista i dobitnika. Zanima me vraćaš li se ikad starim prijavnicama i tko se od danas afirmiranih umjetnika možda našao u folderu “odbačenih” u prvim godinama Nagrade?
Janka Vukmir: Ah! Stvarno dobro pamtim prijave jer im posvećujemo punu pažnju, ali svake godine ostane onih umjetnika koji ne uđu u finale, a zavrijedili su, barem nekoliko. Međutim, pravila igre vrijede i za umjetnike, jednako kao i za žiri. Finalista može biti samo četiri, a u New Yorku je samo jedan studio, krevet – samo jedno mjesto – za nekoga iz Hrvatske. Zna mi biti jako teško, jer ne sudjelujem u žiriranju, a prisutna sam dok ono traje, i ponekad naravno imam mišljenje koje se razlikuje od mišljenja žirija, ali pravila jednako vrijede i za mene, i ne mogu utjecati na odluke članova žirija. Ali da, prijavnicama se vraćam, i ima umjetnika koji mi nedostaju na popisu finalista.
Uvijek ponavljam kako je na prvoj dodjeli Nagrade Radoslav Putar, Putarova supruga Milana Broš Putar umjetnicima poručila: Ustrajte, ne odustajte!, pozivajući ih da se ne obeshrabre ako jedne godine nisu među finalistima. I imala je pravo. Mjesta je, nažalost, malo i samo ustrajnim prijavljivanjem rastu šanse za ulazak, a mislim da se isplati nastojati. Do sada smo nabrojali 94 umjetnika koji su sudjelovali u finalu, a prijava je bilo više od 500. Nagrada Radoslav Putar dosta je zahtjevna, što već u startu filtrira i broj prijava. Ima jedna jako lijepa stvar kojoj svjedočim kroz godine: gledam kako se finalisti pojedinih godina doista zbliže i sprijatelje i često su si snažna međusobna podrška u nastavku karijere. Moram iskreno priznati da iz prikrajka u tome uživam. Kada bi samo ta integrativna snaga bilo dobro koje je Nagrada donijela, bilo bi više nego dovoljno, i važno. A kada gledam izložbe drugih organizatora, veseli me da su putarovci posvuda, i da su uspješni.
► Premda si izuzeta od samog odlučivanja, ipak si od samog početka do kraja procesa prisutna zajedno s članovima žirija. Ima li netko među “putarovcima” za koga ti je žao da možda nije osvojio nagradu, a da je bio na popisu finalista?
Janka Vukmir: Pa, moram odgovoriti slično kao i na prošlo pitanje. Da, ima. No, teško je izvana biti pametan. Uvijek ponavljamo kako svaki sastav žirija, ako dobro radi, stvori jednu unutarnju dinamiku koja na kraju donosi jednoglasne odluke. Izvana, ja se mogu ne slagati, ali ako ne sudjelujem, ne mogu na tu dinamiku utjecati. Ja žiriju služim kao neki tehnički asistent. Pokazujem obrađene prijavnice, ponekad imam uputu ako par godina zaredom dolazi ista prijavnica s iste adrese ili ako znam neki podatak koji mislim da žiri mora znati. Ništa više od toga. Kada je žiriranje gotovo, ponekad znam podijeliti svoje mišljenje, ali uglavnom se slažem sa žirijem. Na žirijima je ogromna odgovornost jer kvaliteta njihovih odluka utječe na percepciju i kontinuitet Nagrade, a svake godine žiri radi u novom sastavu, pa mi se čini da je taj kontinuitet izboren dobrim radom.
► Nagrada se tijekom godina mijenjala i selila po različitim gradovima. Zašto ste odlučili pomaknuti granicu koja određuje kategoriju “mladih” umjetnika i kako je “seljakanje” utjecalo na vidljivost same Nagrade?
Janka Vukmir: Nagrada Radoslav Putar sada je nagrada za umjetnike do 40 godina starosti, i više joj nije u prvom planu ideja mladosti, iako se ponekad spominje, pa i inercijom i navikom, a i pitanje je mijenja li se stvarno trajanje mladosti. Dobna granica promijenila se kada je rezidencijalni boravak u New Yorku produžen sa šest na osam tjedana. Tada smo ukinuli mogućnost prijava studentima, jer svatko ima dovoljan broj godina za prijaviti se, čak i ako krene u svijet umjetnosti kasno, ako su studij umjetnosti upisali kao drugi studij ili naprosto kasnije od uobičajenog. Osim toga, rezidencijalni boravak doista je zahtjevan za umjetnike, i mislimo smo da studenti ne mogu punim kapacitetom iskoristiti sve dobrobiti tog boravka. Sve je to prethodno diskutirano s domaćinima koji ugošćuju umjetnike. No nemaju svi iz naše mreže YVAA – Young Visual Artists Awards ista, već samo slična pravila. I ovdje se organizatorima prepušta da predlože i nagradu organiziraju kako procjenjuju da je za njihov kulturni krajolik najbolje. Prvobitna bojazan da će dobitnici Nagrade podizanjem dobne granice biti samo zreliji umjetnici, već se prve godine pokazala neopravdanom.
Činjenica da Nagrada mijenja lokacije na kojima se održava počela je sa samim osnivanjem Nagrade, kada je bilo jako teško naći galeriju koja bi nas udomila. Institut za suvremenu umjetnost do 2011. nije imao nikakav izložbeni prostor. Onda se zahvaljujući Klaudiju Štefančiću pojavila Galerija Galženica i mislim da smo u tih deset godina svašta naučili, a stekli smo određenu dozu stabilnosti. Nagrada je nacionalna i može se, geografski gledano, održavati bilo gdje u Hrvatskoj. Njezina vidljivost nam je naravno važna, ali nije prioritet. Nama su prioritet umjetnici. Svakako, pazimo da Nagradi omogućimo dobru logistiku, dobar prijem, dobre partnere i dobru publiku i recepciju, najbolje okolnosti koje možemo, i naravno da uvijek težimo poboljšanju. Do sada smo gostovali u Gliptoteci HAZU, Galeriji Križić Roban dok je postojala, Galeriji Galženica, Malom salonu MMSU-a u Rijeci, i sada smo već šestu godina u Splitu s partnerima HULU-om Split i Salonom Galić. Nekada se samostalna izložba dobitnika Nagrade održavala u Galeriji Miroslav Kraljević, a otkako i sami imamo izložbeni prostor, u Institutu za suvremenu umjetnost. I sve je kako treba. Ima mjesta za napredak, pa ćemo ga pokušati i ostvarivati, ali za Nagradu Radoslav Putar važan je miran, stabilan i kontinuirani tijek. Često razmišljam o tome što da radim ako i kada dođe do neke krize, a krize uvijek dođu. Međutim, sljedeće izdanje Nagrade trenutačno je osigurano.
► U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti je 2021. godine predstavljena izložba 90e: Ožiljci koja je nastala iz potrebe za boljim razumijevanjem umjetnosti ranog razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog nasljeđa. Što te motiviralo na istraživanje prijelomnih devedesetih godina i kako je izgledao proces odabira radova za grupnu izložbu?
Janka Vukmir: Od 90-ih je prošlo više od 30 godina i kao što si sama rekla negdje na početku, za tebe i tvoju generaciju to je razdoblje jedan puzzle koji je teško sastaviti. Još ako uzmemo u obzir da je dobrim dijelom to razdoblje bilo preddigitalno, a znamo da sve što nije na Internetu uglavnom ne postoji, jasno je da je vrijeme da mu se, dok još ima živih svjedoka i dok još traje pamćenje na to silno kompleksno razdoblje, treba početi vraćati. Osim toga, za naš Institut za suvremenu umjetnost to je razdoblje u kojem smo počeli raditi i naša dokumentacija sadrži mnoge, vjerojatno unikatne predmete, snimke i tiskovine iz tog razdoblja. Ni sama nisam bila svjesna koliko želje postoji da se rasvijetle mnogi događaji iz tog razdoblja, dok nisam počela razgovarati s umjetnicima i kolegama kustosima tijekom prvih priprema za izložbu. Kao kustosica izložbe, ja sam gotovo u svakoj državi razgovarala s nekim od kolega da zajedno ustanovimo koji su to radovi koji bi trebali činiti cjelinu ove izložbe. No, prvi predviđeni termin 2020. godine pomela je korona, i da nije bilo podrške umjetnika, uglavnom iz inozemstva, teško da bi se izložba ikada održala, jer lokalna podrška se gubila u lokalnim okolnostima. Termin otvorenja mijenjao se 12 puta. Na koncu smo izložbu otvorili nekompletnu u odnosu na prvu zamisao, okrnjenu, ali u Rijeci više nije bio ni želje ni mogućnosti ni kapaciteta da se ona predstavi integralno. Ali bolje da se ipak održala takva kakva je bila, a ako smijem reći, mislim da je to bila dobra izložba, usprkos žaljenju za nekim umjetnicima i radovima, i izgubljenoj punoj atmosferi. Uz izložbu, ali u organizaciji Instituta za suvremenu i Instituta za povijest umjetnosti održali smo i jako zanimljivi dvodnevni simpozij, nažalost samo online. Simpozij pak, da nije bilo Sanje Sekelj iz Instituta za povijest umjetnosti i njezine perfekcije u radu, također bi bio nešto drugo, ovako je ispao jako dobro. O izložbi i simpoziju se može više toga naći na našim stranicama www.institute.hr/90eoziljci. Sam odabir radova nije bio težak. Birala sam između skupine radova koja je za 90-e bila ikonička, od kojih su mnogi nastali uz potpore SCCA Networka, kroz njihove godišnje izložbe, i bez kojih se 90-e ne mogu predstaviti, ali i nekoliko radova koje smo tom prilikom u Hrvatskoj vidjeli premijerno. Neki su nam radovi nažalost bili nedostupni, neke smo morali posuđivati iz muzejskih zbirki za koje su u međuvremenu otkupljeni, a uključila sam i nekoliko radova koji, iz kasnije perspektive, govore o 90-ima i pitanjima koje se tada još nisu otvarala, ali s kojima se živjelo.
► Što bi prema tvojem mišljenju bilo specifično za umjetnost 1990-ih godina? Kako su se društveno-politička zbivanja odrazila na polje suvremene umjetnosti?
Janka Vukmir: U 90-e smo ušli s još modernističkim i postmodernističkim radovima koji su autoreferencijalno govorili o umjetnosti samoj, prisvajanju, formi, serijalnosti… da bi se uskoro, a ne govorim samo o situaciji u Hrvatskoj, silno promijenio smjer diskursa – prema kome govorimo. Otvorila su se vata interesa s bivšeg Zapada koji je postavljao upravo ova pitanja, kako umjetnost reflektira stvarnost, i počeli su nastajati radovi koji su na ta pitanja odgovarali. Ponekad su odgovori bili poetični, ponekada politični, ali uglavnom, uspostavljala se komunikacija, ponekad i predvidiva. Sve to govori o promjenama koje je Europa proživljavala i kako je učila o novoj sebi. Kako su radovi često bili producirani relativno siromašnim materijalima, mnogi nisu do danas preživjeli osim u dokumentaciji. Preporučujem za puni odgovor baciti pogled na vodič po izložbi.
► Izložba je otvorena u (post)pandemijskom razdoblju kada je mnogo umjetnika osjetilo posljedice krize na vlastitoj koži, a u sklopu izložbe organiziran je i Fond za pomoć hrvatskim vizualnim umjetnicima. Što misliš o trenutnom položaju umjetnika/ica u Hrvatskoj? Mijenja li se percepcija šire javnosti o umjetnosti kao poslu, a ne hobiju?
Janka Vukmir: Fond za pomoć hrvatskim likovnim umjetnicima nije imao nikakve veze s izložbom 90e: Ožiljci, osim što se istodobno realizirao. To je bila inicijativa Mercy Bona Pavelić – FACE Croatia i Instituta za suvremenu umjetnost, koju smo pokrenuli nakon što smo bezuspješno pokušavali napraviti online program solidarnosti u kojem bi se moglo u taj fond uplaćivati. Onda nam se pridružio i Trust for Mutual Understanding, a napravili smo i mogućnost uplata domaćih donatora, i skupili ravno jednu uplatu. Nismo išli za procjenjivanjem umjetničke kvalitete prijavitelja, željeli smo pomoći najbolje što možemo svima kojima je u danim okolnostima kovida i potresa trebalo pomoći. 19 umjetnika dobilo je potpore identičnog iznosa. Uvijek zamišljam kako bi bilo da nas je više pokrenulo sličnu inicijativu i prikupilo još sredstava i kako smo si međusobno mogli bolje pomoći. Ali mislim da je solidarnost ovdje trenutačno zaboravljena aktivnost.
Percepcija javnosti o likovnim umjetnostima nije jedna, ima ih više. Svakodnevno gledam publiku koja dolazi u galeriju, i naravno viđam one koji se hrane unosom kulture u svoj organizam, koji dođu i uživaju u tuđem stvaralaštvu i njihovi komentari mi ukazuju na ogroman spektar razmišljanja o svakoj pojedinoj izložbi. Kad otvoriš Internet, onda sve izgleda drugačije i djeluje kao da je sva umjetnost društveno prezrena. Moram reći da bi nadležni, kada bi postojala takva jasna kulturna politika, trebali glasnije stati u zaštitu i promicanje područja za koje su nadležni. Njihov bi stav mogao silno utjecati na atmosferu u javnosti. Ali i to će jednom doći na red. Možda prekasno za ove generacije, ali budućnost je duga. Utjecaj ulaska umjetne inteligencije u svakodnevicu morat će imati nove refleksije, a ne smatram da će sve biti pogubne, kako se sada predviđa. Ali i to će biti spor i naporan proces.
► Autorica si i urednica brojnih publikacija iz područja suvremene umjetnosti. Možeš li uopće izdvojiti neku od publikacija objavljenih pod tvojom uredničkom palicom kao osobito važan projekt?
Janka Vukmir: Institut za suvremenu umjetnost jako je mali nakladnik i objavljujemo publikacije koje su na neki način povezane s našim ostalim programima. Uredila sam i nekoliko publikacija izvan Instituta. Među onima koje se dobro drže su katalog retrospektivne izložbe Grupe šestorice autora, knjiga tekstova Marine Viculin koju sam uredila s Igorom Kuduzom, Vrijeme bez namjere, a upravo izlazi knjiga tekstova Marijana Susovskog koju sam uredila s Jadrankom Vinterhalter, zatim katalozi u kojima sam i autorica, a ne samo urednica poput Imam veliki nedostatak – Nemam nikakvu teoriju Miljenka Horvata ili uz autoricu Ivu Prosoli Neviđeni Marko Čaklović… Ne znam, dosta je toga… Tu je i puno manjih publikacija za koje smatram da su silno vrijedne jer su prikazi pojedinih izložbi i radova pojedinih autora, Slikovnica Josipa Stošića, nedavne knjižice o radovima i izložbama Tomislava Gotovca, Amele Frankl, Alema Korkuta, Dženana Hadžihasanovića i uskoro Đorđa Jandrića… Tu su i publikacije koje nisam uređivala, ali sam sunakladnik, poput dvije knjige tekstova Radoslava Putara koje su uredili Ljiljana Kolešnik i Dejan Kršić, a koje smo objavili s Institutom za povijest umjetnosti. Izvršna urednica bila je Sanja Sekelj. Nedavno objavljena knjiga o više od 30 godina dugoj suradnji francuske galerije L’Ollave i Jeana de Breyna s hrvatskom kulturnom scenom, a koja je promovirana samo nekoliko tjedana prije Jeanove smrti, posebno mi je pri srcu; uredila sam je s Martinom Kramer.
► Svojevremeno si bila i glavna urednica časopisa Radionica. O kakvom je časopisu riječ i koliko je ukupno brojeva objavljeno?
Janka Vukmir: Ah, Radionica! To je bilo davno i divno, i trajalo je kratko, 6 brojeva u 5 svezaka, i užasno mi je žao što je tako moralo biti, ali potpore su bile minimalne… I to je bilo neodrživo. Nismo htjeli časopis koji bi izravno pratio događanja na sceni jer smo znali da je to nemoguće u našim okolnostima, ali smo htjeli otvoriti prostor za pisanje, kojega i do danas nasušno nedostaje. I nismo htjeli pisati samo o onome što nam se događa pred vratima, već smo htjeli i našim čitateljima donijeti vijesti iz svijeta. Sve je bilo dvojezično, a donijeli smo i dosta novih prijevoda. Za prvi je broj Pablo Helguera napisao tekst o svojem doživljaju 9/11 i mi smo ga preveli, a on je pristao da ga objavimo, zabadava, naravno. Ja sam pisala o svojem studijskom putovanju po Danskoj, objavili smo kasnije i Dnevnik Nike Radić s Islanda u broju koji je pratio i njezinu izložbu u Italiji, analizirali smo gradska davanja za kulturu, pisali o restauraciji video radova u digitalno doba, predstavili video u Quebecu gdje smo održali razmjenu programa, pisali i o jednom od najpopularnijih rezidencijalnih programa u to doba, ArtsLinku, na kojem su i hrvatski umjetnici bili i silno uspješni… Bilo je raznih tema, a svaki je broj imao jednu naglašenu temu pored ostalih članaka. Vraćam se ideji neke periodičke publikacije dosta često i mislim da bi barem još jedna redovita digitalna publikacija dobro došla sceni. Sve ostalo je za male pogone poput našeg previše, no dalo bi se i zajedno nešto napraviti. Udruživanja i partnerstva su stalni pratitelj naših aktivnosti.
► Svjedočimo sve češćem trendu zatvaranja alternativnih kulturno-umjetničkih prostora, kao i činjenici da likovna kritika iščezava pod pritiskom PR-a i plaćenih oglasa. Kako komentiraš trenutnu kulturno-umjetničku politiku u kontekstu Hrvatske, a i šire?
Janka Vukmir: Moram priznati da cijeli život gledam kako se prostori gase, ali i kako se novi otvaraju. Život uvijek nađe put. No u sadašnjem trenutku, potaknuta i poslijepotresnom situacijom koja je rezultirala zatvaranjem niza prostora za kulturu i njihovom višegodišnjom obnovom, mislim da se trebalo djelovati izvanredno kao što je i situacija izvanredna. Ta je prilika propuštena, što čak nije niti odraz kulturne politike, nego nebrige i očajno sporih administrativnih procesa koji nas stalno, svake godine ispočetka, bacaju u očaj. Ovdje se ne može planirati na duže od nekoliko mjeseci, što je apsolutna katastrofa, onemogućava i ometa rad, razvoj i rast. Likovna kritika se održava iznad vode zahvaljujući portalima poput Vizkulture, Trećeg programa Hrvatskog radija i televizije, i drugih alternativnih publikacija. Mainstream mediji su izgubljeni u nesnalaženju i nerazumijevanju funkcije teksta o kulturi. Ako ne artikuliramo govor i tekst, izgubili smo sadržaj i značenja. Tako i dolazi do loše percepcije kulture u javnosti. PR u kulturi kakav imamo potpuno je neprilagođen kulturnom području, a ne postoji niti jedna stvarno vidljiva agencija koja se tome posvetila, naročito ne u likovnom području. Ali likovno je područje tako užasno zapušteno, da je teško da itko ima interesa u to područje i ulaziti, naročito dok se ne regulira moguće tržište umjetnina koje ima veliku potrebu za ozbiljnom likovnom i kulturnom kritikom. Globalno, situacija ima sličan trend, ali ipak postoje agencije koje su specijalizirane za kulturu i kulturna događanja. Pa pogledajte samo Veneciju, koliko agencija krstari Bijenalom i događanjima u vrijeme njegovog održavanja, da ostanemo samo na najbližim primjerima velikog formata.
Naježim se svaki puta kada iz nekog muzeja, a brojni su, dobijem mail kojim se javnost poziva na programska događanja s adresom [email protected]. Evo, čak su i oni podlegli toj zamisli da PR zvuči bolje od samog imena institucije koja je autor programa i ljubazno te poziva pod svoj krov na neko događanje sa značenjem koje su odabrali predstaviti. Odnosi kulturnih institucija i organizacija s javnošću veliko je i složeno područje s mnogo krakova, u koje vrlo slabo zalazimo. U nekoliko navrata su nam agencije koje prate vrijednost koju je pojedini projekt postigao u medijima, na vlastiti poticaj i gotovo volonterski, isporučile vrijednost naših projekta, ali ako to dodaš izvještaju projekta, to ne podliježe nikakvoj evaluaciji.
► U intervjuima često ističeš da ni sama ne znaš kako je Institut za suvremenu umjetnosti “preživio” sve ove godine. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš u radu i koliko se kulturno-umjetnička scena promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća?
Janka Vukmir: Uf! Stvarno ne znam. Uglavnom već dugo preživljava na mojim leđima i leđima ljubaznih suradnika koji pristaju na izrazito nestabilne uvjete koje im nudimo, pri čemu uglavnom dominira autoekspolatacija. Mi smo prikupili tako velik arhiv da nam je prostor prvi problem s kojim se borimo kako bi ga uopće održavali koliko-toliko funkcionalnom, a njegova je vrijednost ogromna. Naši inozemni korisnici koji dolaze na duža razdoblja istraživanja i rad u našem arhivu uvijek su u čudu da uopće možemo pronaći dokumente i publikacije koje im trebaju. Drugi veliki problem je taj, ali to nije samo naš problem, što se od nas očekuju dominantno javni, reprezentacijski program, dok u cijelosti nedostaje financiranje istraživanja, rada na izvorima, sve ono što prethodi prezentaciji. Digitalizacija koju smo predložili stradala je jer financijeri ne uviđaju jednostavnu strukturu troškova koji su nam potrebni. Ima jako puno problema, previše da ih pojedinačno nabrajam. Mi se, kao i svi ostali, naročito mali i neovisni entiteti, prijavljujemo na natječaje svake godine ispočetka, kao da nismo ovdje već više od 30 godina. To je zamorno i besperspektivno. Ne znam, možda smo kroz te silne godine naprosto iscrpili sve što Hrvatska nudi organizacijama u likovnoj kulturi.
► Kakvi su ti planovi za budućnost? Kakve nove projekte spremaš?
Janka Vukmir: Ovaj razgovor vodimo u času kada je Institut za suvremenu umjetnost ušao u 32. godinu svojeg rada i u trenutku kada smo upravo zatvorili ured, arhivu i galeriju, zbog konstrukcijske obnove zgrade u kojoj radimo. Pretpostavljam da ćemo se vratiti, ali ne znam kada, i nisam uopće sigurna, kako se prema tom eventualno mogućem povratku postaviti. Možda se moram odmoriti od zamatanja i raznošenja paketa, kutija i namještaja. Ovo je već deveta selidba Instituta, možda smo svoje živote potrošili, kako kaže jedan od naših članova.
No posla i projekata ima gomila. Upravo smo pred objavljivanjem dviju novih knjiga koje sam već spomenula, jedna je o radovima Đorđa Jandrića koje smo izlagali početkom ove godine, a druga knjiga tekstova Marijana Susovskog, nekadašnjeg ravnatelja MSU-a, od čije je prerane smrti prošlo više od 20 godina, a da se ništa nakon toga nije dogodilo. I to govori o nekom odnosu prema likovnoj kritici, prijenosu znanja i omogućavanju pristupa nedavnoj prošlosti.
Tu je, među veselijim vijestima, i veliki istraživački projekt za koji mi je trebalo dugih 10 godina da ga dovedem do nekakve razine koja je moguća za objavljivanje, jer sam sva sredstva dobivala isključivo iz inozemstva, o susretu jednog hrvatskog i jednog američkog umjetnika prije više od 60 godina. Neću sasvim otkrivati o čemu se radi jer još nije došlo vrijeme, ali nadam se da ćemo ući u program Muzičkog bijenala Zagreb u proljeće 2025. i da ću tada moći najaviti višekomponentni program koji će predstaviti to moje istraživanje i jednu zanimljivu i neobjavljenu priču iz naše povijesti umjetnosti. Da bismo do toga došli, bilo bi lijepo vidjeti da Institut za suvremenu umjetnost do tada još jednom preživi, iako smo bez svakog, kako galerijskog tako i uredskog prostora, trenutačno pospremljeni u nekoliko skladišta.
