Kad sam mu se javila za intervju, Jasenko Rasol je bio na snimanju u Istri, razgovor je mogao obaviti samo pismeno. Bila sam svjesna da razgovori mailom imaju svoje, čak i velike nedostatke: pitanja će se nekako neprirodno slijediti; neka se uopće neće slijediti ili će se pak ponavljati; razgovor neće moći krenuti u neočekivanom smjeru; neću se moći, kako se to licem u lice prirodno dogodi, prilagoditi svome sugovorniku. Neću znati kako diše i idu li mu moja pitanja na živce. K tome, znala sam, bilo bi super napokon upoznati Jasenka. Ipak, zajedno s George Constanzom, ne mislim da sam ikad imala sastanak na kojem sam željela da se druga osoba pojavi. Laknulo mi je. Komunicirati pismeno volim, gotovo ne telefoniram otkad su izmislili SMS. Ima dopisivanje svojih prednosti. Umjesto satima naš je razgovor potrajao danima. Na kraju, tjednima. Bez ritma koji diktira dijalog u živo, mogli smo svaki imati svoj ritam: Jasenko puno brže odgovara nego što ja pitam; ja važem, brišem, prepravljam, on vjeruje svom prvom instinktu. Uz to je otvoren, direktan, velikodušan. Ipak se, nešto od onoga kako diše prevelo i u to kako piše.
Uostalom, moja i Jasenkova povijest, točnije moja povijest s Jasenkom, povijest je višegodišnjeg nenalaženja. Nešto me u tom izmicanju podsjeća na Jasenkove fotografije. I one mi nekako izmiču, pa ih dugo gledam.
Mnoga su pitanja, naravno, zbog ograničenja prostorom, vremenom i kakvim takvim obzirom prema čitatelju, ostala nepostavljena. Pohvali li mu se njegova Irma kad ju Maja i Ivan prepoznaju u dućanu, i je li joj drago? A njemu? Koliko često čisti senzor na fotoaparatu i fotografira li mobitelom? Osjeća li tada grižnju savjesti prema filmu u frižideru? Drži li film u frižideru? Brine li ga nekad čemu sve to i bole li ga leđa? Ima li neke vježbe za preporučit? I tako dalje. Možda neki drugi put. Možda i u živo.
Jasenko Rasol / fotografija: Rea Brcić Cindrić
► Fotografirate od rane mladosti (14 godina) pa, vjerujem da je teško zamisliti, no, da niste fotograf, što mislite što biste bili/radili?
Jasenko Rasol: Kada ne fotografiram, snimam kamerom, a kada ne snimam kamerom, fotografiram. Prilično predvidljivo, kaj ne? Nikada nisam želio biti nešto drugo, a opet jesam drugo. Otac, muž, prijatelj, alpinist, biciklist. Fotografija je važna, ne i jedina.
► Ona teorija o kroničnoj sramežljivosti fotografa – kamera kao isprika za ulazak u tuđe živote no, ujedno i obrana od interakcije (po mom iskustvu savršeno opisuje neke, dok druge ni malo) – koliko se vi vidite u tome?
Jasenko Rasol: Razlozi zbog kojih fotografi kreću u fotografiranje bitni su njima samima, a mene zanimaju dobre fotografije; odnosno dobro realizirane ideje kroz medij fotografije. Nije bitno što je čemu prethodilo već kako je spomenuti odnos u konačnici završio. Kada bi fotograf stvarno bio “kronično sramežljiv” njegove fotografije ne bismo vidjeli; osim ako vjerujemo romantičnim pričama o fotografu/introvertu uronjenom u stvaranje koji svoje fotografije drži pod krevetom sve dok jednom kustos/istraživač ne otkrije možebitno značajan opus što desetljećima nepokazan leži u starim kutijama za cipele. Ako uopće postoje takvi slučajevi (kao što sugerira film o Vivian Maier), ne upućuju na pravilo, već na izuzetak.
► Koliko je za prakticirajuće umjetnike (institucionalno) obrazovanje važno? Ili, ako ne biste tako široko, koliko je vama bilo važno?
Jasenko Rasol: Obrazovanje je od izuzetne važnosti za čovjeka. Art bez obrazovanja nije moguć, no obrazovanje stječemo na puno široj platformi od “institucionalnog obrazovanja” koje ne treba mistificirati, a ni podcjenjivati. Iskustvo života nužno je integrirano u sve što radim, dakle i u art koji stvaram. Tamo gdje izostaje sveukupnost iskustva za posljedicu ima manjak arta.
Jasenko Rasol; iz serije “Muzej”
► Ima li ipak nešto što ste na svom studiju, bilo u Zagrebu, bilo u Glasgowu, naučili što možda ne biste, ili biste teže naučili, da niste studirali snimanje/fotografiju? Ili, što je najvrednije što ste od svojih studija dobili?
Jasenko Rasol: Sve što sam naučio, vjerojatno sam i zaboravio. A ono što je možebitno ostalo pospojilo se s onim što je bilo i prije učenja. Taj proces nikada nisam do kraja detektirao; čini se da sve dođe i ode, malo toga na kraju, ostane. To što eventualno ostane nemoguće je pripisat specifičnom mjestu učenja tj. nekoj instituciji. Uvijek sam više vjere polagao u autodidaktične metode, a sve drugo pitanje je ugodnog konteksta u kojem ili zbog kojeg – učimo po svome.
► U čiju ste fotografiju zaljubljeni i je li se to (i kako) mijenjalo kroz vrijeme? Je li ono što vam se sviđalo kod drugih utjecalo i na vaš rad? Jeste li svjesni i nekih drugih, ne-fotografskih utjecaja na vaš rad?
Jasenko Rasol: Ne zaljubljujem se u fotografije; samo u ljude. Sve utječe na moju fotografiju; sve što proživim. No nemam pojma u kojoj mjeri i na koji način.
► Jeste li u nekom trenutku odlučili da ćete se (profesionalno) baviti fotografijom ili se to jednostavno ‘dogodilo’? Jeste li se ikad (možda i pod pritiskom tuđih mišljenja) zapitali koliko je biti fotografom, tj. od toga živjeti, realna opcija?
Jasenko Rasol: Fotografijom se bavim iz sasvim drugih razloga, a svojim artom ionako ništa ne zarađujem. Meni je ta pozicija zadovoljavajuća, gotovo ugodna. Paradoksalno, nekada davno, na počecima bavljenja fotografijom zarađivao sam od art-fotografije; u ta su progresivna vremena fotografije objavljivane bez puno krzmanja (S.L., Quorum, Polet itd.) kao ravnopravan i autonoman segment novinske cjeline. Danas više ne postoje takvi tjednici. A ni takvo novinarstvo.
Jasenko Rasol; iz serije “Muzej”
► Pratite li neke medije (domaće ili strane) za koje mislite da još uvijek odolijevaju srozavanju novinarstva?
Jasenko Rasol: Da, čitam redovno Le Monde Diplomatique (hrvatsko izdanje) i Novosti, ponekad lupiga.com…
► Kad smo kod novinarstva, vi ste u devedesetima radili kao snimatelj za Reuters i, kako ste negdje spomenuli, čak ste i režirali/montirali svoje priloge. Mislite li da je video, pogotovo danas kad su snimatelji gotovo jednako mobilni kao i fotografi, primjereniji medij za vijesti? Ne mislim ovdje da morate proricati budućnost fotografije u novinarstvu nego, čisto po vašem iskustvu i mišljenju, mislite li video radi bolji posao kad je u pitanju hard news.
Jasenko Rasol: I foto i video jednako su podložni manipulaciji. Hard news kao pojam istine u novinarstvu više ne postoji. Postoje varijacije fake newsa. Zato je nužno kontekstualizirati tj. gledati/čitati s razumijevanjem šire slike zbog koje netko nešto upravo tako uređuje odnosno propagira (piše, snima, fotka)… Iluzija je sveprisutna, pa ako vjerujemo više videu, a manje fotki, vjerojatno smo površno pristupili problemu. Sve je dobrodošlo u proizvodnji laži. Svejedno koji je medij – sve dok drži privid istine – dobar je.
► U razgovoru s Anom Opalić za portal Suvremena hrvatska fotografija, ako sam dobro shvatila, rekli ste da vam je snimanje bilo nešto od čega ste zarađivali dok ste fotografiju držali sa strane, za ‘osobne projekte’. Koliko se to promijenilo, tj. radite li danas više fotografskih komercijalnih projekata i, ako da, kako je to utjecalo na vaš odnos s fotografijom? Ili prema osobnom radu?
Jasenko Rasol: Nije se puno promijenilo. U egzistencijalnom smislu i dalje dominira snimateljski posao no napravim i nešto fotografski. Izborio sam se da i snimateljski i fotografski radim zanimljive poslove s kvalitetnim suradnicima pa ne osjećam velik jaz između komercijalnog i nekomercijalnog.
► Koliko vam je važno (i je li) ‘osobno’ dijeliti od ‘komercijalnog’? Imate li i treću, nazovimo to ‘privatnu’ kategoriju? Fotografirate li ikad bez ideje o mogućem javnom izlaganju tih fotografija? Mislite li da nam takve podjele možda štete?
Jasenko Rasol: Pa to se dijeli samo od sebe. Komercijalni poslovi delegirani su zadaci s vremenskim rokom i parcijalnim ciljevima. Sve drugo moj je izbor i spada u domenu “privatne fotografije”; sve do momenta izlaganja; dakle, sve što fotografiram možda će jednom biti javno.
► Razmišljate li u obliku projekata odnosno serija i prije nego što počnete fotografirati, tj. koliko svoje serije radite planski? Koliko ono što ste krenuli napraviti na kraju liči na ono što ste napravili?
Jasenko Rasol: Rijetko radim; no ako započnem, znam što i kako pa je realizacija kratka. Uglavnom bude onako kako je i zamišljeno, ipak, draga su mi iznenađenja i promjene “u hodu” jer uslijed njih propitujem postojeće zaključke, testiram samog sebe i motive zbog kojih radim. Ne mislim u ciklusima već razmišljam kako sa što manje fotografija ispričati meni važnu priču pa ako je dovoljna jedna jedina fotografija, još i bolje!
Jasenko Rasol; iz serije “Distopija”
► Koja vas je priča odvela u Haludovo?
Jasenko Rasol: Devastirajući turizam kao najpotentnija ovdašnja privredna grana već dugo zanimljiv je fenomen jer sve ide k tome da, u kontekstu klasične neoliberalne logike, jednom brzo, za recimo 50-tak godina, današnje privlačne destinacije postanu lešine uslijed kratkotrajnog financijskog orgijanja. U tom se kontekstu nepovratno proždiru prostorni resursi, jer taj “autentičan” ili “nedirnut” prostor nije beskonačan. Turizam dokida ono što prodaje, on uvijek teži samouništenju. Kada gledam Haludovo danas, vidim Dubrovnik, Hvar ili Silbu sutra. Tamo gdje se žrtvuje urbanitet, javni prostor, lokalna kultura itd. neminovno nastaje zgarište. Europa je puna gradova-lešina kao posljedice uspješnog turizma.
► Uz Distopiju, tu su vaše serije Tehnički muzej, Botaničke fotografije, Irma, Put, Pokriveno, maturalna večer…, da ne nabrajam dalje. Možete li vi identificirati niti (interesa, pitanja, estetike…) koje se provlače kroz vaš sveukupni rad? Ili ste samo vi ta nit? Ja kao gledatelj zamišljam da te niti vidim no zanima me što vi mislite?
Jasenko Rasol: Nemam potrebu mudrovati nad poveznicama vlastitog rada. Radim kako mogu i znam. Reagiram na ono što me iritira ili veseli. I to je sve. Interesi nisu uvijek isti. Pitanja su slična, a estetika me ne zanima posebno, ona je ionako tu, dođe sama, ne možeš joj pobjeći. Ako niti poveznice postoje, nemam ništa protiv, no nije mi zanimljivo baviti se time. Idem dalje, radim dalje, ne vraćam se svojim radovima na taj način.
► Kako znate da je nešto gotovo? Vaš sin Oskar se više nije dao fotografirati nakon vašeg pada i ozljede, Irma i vi ste završili na istom mjestu, u jednom trenutku više nije bilo snijega – ima li svaka serija svoj lako prepoznatljivi kraj? I osjećate li da je nešto što niste izložili nezavršeno, tj. je li vam neki način izlaganja sastavni dio fotografskog procesa?
Jasenko Rasol: Kao i inače u životu; važno je prepoznati kada je gotovo. To spada u domenu racionalizacije. Život nam uglavnom jasno da do znanja kada nastupa taj momenat. U artu je isto tako. Izložim tek kad mislim da je dovoljno; ne nužno i gotovo. No dovoljno gotovo da se artikulirano nešto kaže. Nisam izložio 80% svog rada. Taj je dio gotov kao i onaj izložen. Sam čin izlaganja ne utječe na osjećaj gotovosti u radu.
Jasenko Rasol; iz serije “Put”
► Nemate web stranicu. Je li to svjesna odluka ili naprosto nije došlo na red? Fotografirate li još uvijek s idejom svojih fotografija kao budućih knjiga, printeva na zidu…?
Jasenko Rasol: Neimanje web-stranice kao pokušaja realizacije izloga vlastitog rada moj je izbor. Elementarno znanje o “liku i djelu” Jasenka Rasola spada u domenu opće kulture, kaj ne? Nikada nisam fotografirao razmišljajući o knjizi/izložbi. Fotografiram isključivo zbog sebe samog; bavim se fotografiranjem, a o knjizi ili izložbi mislim puno kasnije kada zaključim da rad vrijedi pokazati u formi izložbe, knjige ili već nekako.
► Vjerujete li u stvaralačke krize i imate li ih i vi? Otkad ste počeli fotografirati, koliko najduže niste fotografirali? Jeste li ikad, iz bilo kojeg razloga, bili na pragu da odustanete od fotografije i počnete se baviti nečim drugim?
Jasenko Rasol: Krize su dobrodošle jer nas uče strpljenju. Fotografiram ako sam siguran da nešto ima smisla započeti, a to je rijetko, možda jednom, dvaput godišnje. Ostatak vremena provodim mirujući. Ne radim na silu. Gledam i to mi je dovoljno. Mislim da je važno ne fotografirati sve ponuđeno jer nije moguće da nas baš sve jednako zanima, a samo ono što nas stvarno zanima možemo napraviti kvalitetno. Krize nastaju kada dozvolimo da vanjski faktori utječu na kreativni ritam. Jedino u sinergiji sa samim sobom stvaralački proces ima pun smisao i postaje zanimljiv, a ne frustrirajuć. Uglavnom, treba raditi malo i dobro.
► Što vam je najteže fotografirati?
Jasenko Rasol: Najteže je fotografirati ljude! To nije uvijek bilo tako. Prije 30-tak godina, u vrijeme mojih fotografskih početaka, ljudi nisu imali zazor prema fotografiji no kako se fotografijom stalno manipulira (u političko-propagandne svrhe) izgubilo se povjerenje u fotografiju. Radim 10-tak godina seriju s ljudima i to ide teško jer su to ljudi koje ne poznajem, a snimam ih u specifičnom, definiranom kontekstu u kojem trebaju pozirati. Stanu već nekako pred mene s idejom o činu fotografiranja. To iskustvo me podsjeti kako je taj trenutak postao rijedak; trenutak u kojem fotografirani i fotograf, jedan nasuprot drugog, svak sa svojom vizijom, rade nešto zajedno. Uglavnom, toga više nema!
Jasenko Rasol; iz serije “Statist”
► Je li vam bitno izlaženje iz zone vlastite ugode? Što bi za vas bili ti izlasci?
Jasenko Rasol: Ugodno je izaći iz zone vlastite ugode; to život čini punijim i art boljim. No ipak, treba biti oprezan s općenitim definicijama ugode/neugode; ti su pojmovi krajnje relativni, k tome, patetično je pričati o nelagodi, a istovremeno gledati ratove ne tako daleko od naše zone: ugode/neugode.
► Fotografirate li puno u svakodnevnom životu? I, kada to uključuje i njih, kako se vaša obitelj s time nosi (živcira li ih ponekad, primjećuju li uopće vaš fotoaparat…)?
Jasenko Rasol: Ne fotografiram puno! Ne znam što bi sa svim tim fotografijama. Ne nosim fotoaparat stalno sa sobom. Vidim, zapažam, mislim o tome, no ne fotografiram. Obitelj me trpi, dva sam desetljeća fotografirao Irmu, a sada cijelo desetljeće Oskara. Nije to uvijek ugodno pa nastojim biti brz; koliko mogu. Život s fotografom znači da uvijek možeš završiti na izložbi; zato moraš vjerovati svom fotografu.
► U razgovoru za t-portal, u vezi izložbe Ovo nije moj svijet, rekli ste ‘Kroz rad na onom što dobro znate možete reći ono što vrijedi za mnoge.’ Jeste li to rano prepoznali ili ste si to ‘dopuštenje’ da se bavite onime što vam je blisko dali s vremenom? Čini mi se da je u fotografiji taj pritisak da se bude društveno-politički relevantan posebno jak pa fotografirati svoj svijet bez opravdanja nekim društveno prepoznatim ‘razlogom’ zahtijeva ipak određenu dozu zrelosti i vjere u vlastiti rad. Vjere da i osobno opet govori o nečem mnogo širem od nas.
Jasenko Rasol: Ne bih rekao da je društveno-politička relevantnost nužno pritisak, također mislim da fotografija nije na osobitom udaru. Art koji nije angažiran zapravo je irelevantan. Angažiranost ne treba percipirati prvoloptaški kao trend unutar kojeg moramo artikulirati ideje i radove. Umjetnost nužno postavlja pitanja, eventualno daje i odgovore ili podsjeća na anomalije šireg konteksta. Moguće je raditi vrlo intimne radove a da oni imaju univerzalan karakter tj. da su istovremeno i angažirani. Čovjek je političko biće; umjetnik ne stvara u iskustvenom vakuumu već je dobrano umočen u stvarni život. Dakle sve što radi ima konotaciju angažiranog. Pa ne živi umjetnik na Marsu!
*Jasenko Rasol; iz serije “Statist”
► Koliko je važno moći verbalizirati svoj rad? Jesmo li otišli predaleko s artist statementima, artist talkovima, da ne spominjem retoriku ‘pisama namjere’…? Imam osjećaj da to inzistiranje na tekstu, na objašnjavanju koncepta često (a kao da je toga i sve više) završi na forsiranju značenja, pretjeranom odmicanju od samog rada, a u smjeru teorija i, u konačnici, ide na štetu rada. Kao da sam rad više nije dovoljan. Što vi mislite? Samo da spomenem, ovih sam dana opet listala vašu knjigu Irma i iznova sam se, između ostalog, oduševila uvodom koji je napisala Marina Viculin. Za mene je to savršen primjer gdje se fotografije i tekst nadopunjuju – ne preklapaju se, ne objašnjavaju se niti si nešto nameću i oboje iz susreta izlaze malo bogatiji.)
Jasenko Rasol: Često svjedočimo nemuštim verbalizacijama što nehotično prezentiraju umjetnici govoreći npr. pred kamerom o svom radu. Pojavljuju se u televizijskim formatima koji su neprijateljski intonirani jer se a priori traži simplificiran govor razumljiv širem auditoriju za koji se, s pravom, misli da jedva nešto elementarno zna o artu. U takvoj konstelaciji najčešće strada umjetnik! U pokušaju da pomiri gore navedene suprotnosti sam sebe degradira. To je možda i zato što se bespogovorno pristaje na medijsku prisutnost, a ona, zbog svog površnog pristupa, degradira vrijedne i kompleksne sadržaje kakvi su umjetnički. S druge strane, artist-statement je postao nezaobilazna formalnost integrirana u većinu natječaja pa u obilju novomedijske umjetnosti žiri traži i verbalnu artikulaciju rada. To je nužnost uslijed kompleksnosti mnogih radova. Verbalni dio prilika je da se “nevizualnim sredstvima” izborimo za bolju poziciju rada. U tom kontekstu treba gledati na hiperprodukciju tekstova što prate umjetničke projekte. U konačnici, uloga kustosa iznimno je bitna, a oni dominantno imaju teoretsko/tekstualni background pa, iako naslonjeni na svijet vizualnog, razumiju ga i percipiraju kroz pisanu riječ. Rijetki izlaze iz navedenog obrasca! U tom smislu očekivano je da tekstualna pratnja umjetničkog rada katkada metastazira do besmisla! To je zajednički problem i kustosa i umjetnika, a posebno upada u oči kod osrednjih i loših radova gdje teze iz pratećeg teksta zvuče isfabricirano pa umjesto da rad pojasne i prošire, otkriju njegovu tankost. Umjetnici su poduzetni, nerijetko i ambiciozni, ima ih puno i nisu svi talentirani pa će, predvidljivo mnogi posegnuti za teorijama i nabildanim tekstovima ne bi li radu dali ono čega nema. No to još uvijek ne znači da art ne zaslužuje tekstualnu nadgradnju.
► Čije vam je mišljenje (o vašem radu) važno? Kako se nosite s kritikom?
Jasenko Rasol: Svako suvislo mišljenje važno je! Argumentirana kritika nužna je, a vjerojatno i bitnija od općenitih komplimenata. No ponekad je zapravo svejedno! Nemoguće je napraviti nešto svima dobro, to valjda i nije cilj, prema tome, uvijek je jednom dobro, drugome nije!
► Imate li oko sebe nekakvu fotografsku/umjetničku zajednicu? Je li vam to uopće važno?
Jasenko Rasol: Nemam i nije mi važno! Važni su mi pametni, zanimljivi ljudi. Volim heterogen društveni presjek likova; nije mi uzbudljivo komunicirati isključivo s primjercima jedne grupacije, postane predvidljivo i dosadno.
*Jasenko Rasol; iz serije “Politička škola”
► Mislite li za sebe da ste uspjeli; stigli tamo gdje ste željeli doći? Ne mislim, naravno, na kraj karijere nego u neku njenu ugodniju, opušteniju zonu kad se možda ne morate oko svega boriti. Postoji li ta zona uopće?
Jasenko Rasol: Mislim da ta zona ne postoji. U mnogim segmentima mog bavljenja fotografijom sve je isto kao i prije 20-tak godina. To je tako u zaostalim društvima poput našeg gdje se kultura podržava kampanjski, a sistemski samo kada (predvidljivo) ima domoljubno/nacionalni karakter. Sve ostalo percipira se kao smetnja pa je i podrška na toj, institucionalnoj razini deklarativna, ne i stvarna. Vrhunski umjetnici sami su zaslužni za svoj međunarodni uspjeh, a u Ministarstvu kulture ne postoji želja, a ni znanje da se to eventualno promjeni. Artom se ne bavimo zato da bi uspjeli; ne razumijem taj poriv?! Odrastao sam u svijetu znanstvenika, prirodoslovaca, ni tamo nisam primijetio da je strast uložena u bavljenje znanstvenim istraživanjima imala veze s željom da se “uspije“; bez obzira na formalne dokaze uspjeha činilo se da to rade zato što “moraju”, jer i nemaju drugu opciju. Razni su motivi i razlozi koji ljude tjeraju dalje, želja za uspjehom kao konačnim ciljem fiksacija je prizemnih ljudi.
► A ako uzmemo uspjeh kao nešto puno šire – ne samo novac ili status – osjećaj postignuća, ispunjenja koji je za svakog individualan (ako imate vi neku vama primjereniju riječ, dapače)? Npr. spomenuli ste gore da ste se izborili za zanimljive poslove s kvalitetnim suradnicima. U tom smislu.
Jasenko Rasol: Uspjeh je biti sretan. To je sve što mogu reći. I biti zadovoljan, no to je valjda isto.
► Neki pisci kažu da im je pisanje s vremenom postalo lakše bar utoliko što su naučili vjerovati procesu pisanja – da će se, koliko god na početku bezizlazno izgledalo, nešto ipak izroditi. Je li vama na neki način ili s nekim stvarima danas lakše nego kad ste započeli?
Jasenko Rasol: Hm, meni je, s vremenom, sve teže. Kada si mlad nemaš veliko znanje i slobodan si isprobati i ovo i ono; samim time veća je vjerojatnost da ćeš stići na neko novo i zanimljivo mjesto. Što si stariji to sve manje vjeruješ, a sve više sumnjaš. Ne znam za pisce, no to što spominju za mene je manira uslijed koje se kreativni rad nužno ukalupljuje. To je loše, kako za “proizvođača” tako i za možebitnu publiku. Nelagoda pri stvaranju nužna je. Jer uvijek je moguće da je najbolje iza nas; bez obzira na iskustvo, znanje i godine… ta je činjenica krajnje neugodna jer to znači da sve treba mijenjati ili stati i zauvijek prestati. Kako samom sebi priznati da se više nema što za reći?
► Što kod fotografije, u kojem god smislu: procesa, profesije, samih fotografija, posebno volite?
Jasenko Rasol: Tako sam posložio svoj fotografski svijet da sve u njemu volim. Ono što prestanem voljeti, krenem mijenjati.
*Jasenko Rasol; iz serije “Botaničke fotografije”
Razgovarala: Barbara Šarić (sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku)
Zahvaljujemo Jasenku Rasolu na ustupljenim fotografijama
Neke od serija radova Jasenka Rasola možete pogledati na portalu Suvremena hrvatska fotografija croatian-photography.com/author/jasenko-rasol/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
