Važnost splitske Galerije umjetnina kako za lokalnu, tako i za širu kulturno-umjetničku scenu teško je preuveličati. Ova ugledna ustanova duge i bogate povijesti orijentirana je na prikupljanje, organiziranje i arhiviranje baštine, dok je istovremeno fokusirana na poticanje i promoviranje suvremene umjetničke prakse. Zahtjevni zadatak obavlja uspješno, unatoč svim standardnim i nestandardnim poteškoćama s kojima se domaće kulturne ustanove susreću poput nedostatnog financiranja, potkapacitiranosti muzeja u vidu stalno zaposlenih, te pasivnosti po pitanju proširenja kapaciteta.
Jasminka Babić prva je ravnateljica u bogatoj devedesetogodišnjoj povijesti Galerije umjetnina osnovane 1931. godine, a na tu je poziciju došla nakon dvadesetogodišnjeg rada kao kustosica te muzejska savjetnica, što jamči izvanredno poznavanje same galerije, ali i umjetničkih tendencija lokalne i međunarodne scene. S Jasminkom Babić razgovarali smo o poteškoćama i planovima galerije, zaronili u dubinske probleme vezane uz razvoj publike te otkrili više o planovima za potencijalno širenje na bedem Cornaro koji je Galeriji umjetnina presudan resurs za arhivu i rad, a koji je zbog pat situacije između Galerije i grada za blagdanske prilike pretvoren u adventsku atrakciju. Ovom prilikom najavljen je bogati program Galerije umjetnina za 2022. godinu, koji sadrži važne retrospektive, povezujući ujedno u programu lokalne autore s eminentnim svjetskim umjetničkim imenima poput Kiki Smith.
*Jasminka Babić / foto: Viktor Popović
► Na početku je nužno apostrofirati kako ste prva ravnateljica u dugoj povijesti Galerije umjetnina koja ove godine slavi svoj devedeseti rođendan. Na koje ste se točke odlučili fokusirati i što su vam glavni ciljevi prema kojima želite odvesti Galeriju umjetnina u ovom trenutku?
Jasminka Babić: Galerija umjetnina je u ovih devedeset godina doživjela dosta promjena: zbirka muzeja narasla je od početnih petstotinjak do današnjih gotovo pet i pol tisuća umjetnina, organizirano je mnoštvo značajnih izložbi, otvorili smo novu zgradu, izmijenio se čitav niz zaposlenika i ravnatelja pa je eto sazrijelo vrijeme za prvu ženu na čelu Galerije umjetnina. Kako sam preuzela vođenje muzeja nakon dvadeset godina rada na mjestu kustosice, odnosno muzejske savjetnice, dobro poznajem prednosti i nedostatke muzeja koji vodim što mi je uvelike olakšalo realnu procjenu situacije na kojoj je zasnovan i moj program. U izložbenoj djelatnosti, koja je najvidljiviji i najatraktivniji dio muzejskog rada, usmjerila sam se prema daljnjem razvoju dinamičnog i raznovrsnog izložbenog programa koji reflektira sve specifičnosti našeg muzeja. Ovdje treba napomenuti da je od samog osnutka Galerija umjetnina definirana kroz čuvanje i obradu umjetničke baštine ali i afirmaciju živućih umjetnika, što smatram dobrim temeljem na kojem dalje treba razvijati muzej. S jedne strane velika raznolikost zbirke koja obuhvaća dug vremenski period od 14. stoljeća do suvremenosti čini skrb i obradu zbirke izuzetno zahtjevnom, no s druge nam strane omogućuje široki raspon djelovanja, a to vjerujem dodatno čini naš cjelokupni program zanimljivim. Konkretno, usmjerit ćemo se na izložbene projekte koji problematiziraju karakter našeg fundusa i izlažu ga novoj kontekstualizaciji kako unutar same zbirke, tako i prema zbirkama drugih muzeja. U ovom je segmentu posebno važno održavanje suradnji s drugim institucijama i vanjskim suradnicima jer ne želim da se muzej ukalupi u provjerene, pomalo ziheraške formate. Mislim da je puno uzbudljivije otvarati mogućnosti novih interpretacija i da na taj način baština uistinu dobiva priliku oživjeti u relaciji s našim vremenom. Naravno, nastavit ćemo i s klasičnim predstavljanjima povijesnih opusa kao i suvremenih umjetnika svih generacija, nadam se sa što više internacionalnih projekata.
Osim izložbene djelatnosti važno je raditi i na razvoju publike što se u ovim okolnostima nameće kao posebno zahtjevan izazov, posebno s obzirom na to da Galerija umjetnina uopće nema zaposlenog pedagoga, a kamoli oformljen odjel edukacije. Još jedan izuzetno važan preduvjet za daljnji razvoj muzeja je povećanje prostornih kapaciteta proširenjem na bedem Cornaro, odnosno završetkom III. faze izgradnje Galerije umjetnina. Nabrojivši sve navedeno, moram naglasiti da sam svjesna da su vremena izuzetno zahtjevna i mogućnosti ograničene, no iskreno vjerujem da ćemo većinu planiranih aktivnosti uspjeti realizirati.
*Postav zbirke Galerije umjetnina / foto: Zoran Alajbeg
► Koji su iz vaše perspektive najvidljiviji problemi u radu Galerije umjetnina? U prvom redu me zanima kako se nosite s onom temeljnom poteškoćom kada se radi o kulturnom sektoru, a to je nedovoljno financiranje. Galerija umjetnina kroz svoj rad i aktivnost spaja sadašnjost i prošlost, krasi je prikupljačka i arhivska djelatnost, a paralelno s njom i ona stalna, zahtjevna izlagačka, te brojni drugi programi koje organizirate. Osjećate li vi kroz svoje djelovanje manjak financiranja, imate li ljudske i tehničke resurse da sve svoje aktivnosti izvodite na najvišem nivou i što bi se u slučaju adekvatnijeg financiranja promijenilo za Galeriju umjetnina?
Jasminka Babić: Mislim da ste već pitanjem detektirali najveće probleme koje pojednostavljeno možemo svesti na dva parametra – neadekvatan broj i strukturu zaposlenih i nedostatno financiranje. Količina i kvaliteta programa koje realiziramo su nesrazmjerni s činjenicom da smo sa samo dvanaest zaposlenika izuzetno potkapacitiran muzej. Osim mene koja uz ravnateljski posao radim i kao kustos, u muzeju je zaposleno samo troje kustosa koji skrbe o šest muzejskih zbirki, a pritom je posljednja kustosica zaposlena prije više od petnaest godina. Mislim da je iz navedenog jasno da je riječ o timu koji nužno treba pojačanje. Također, već sam spomenula da nemamo pedagoga, ni osobu za odnose s javnošću niti marketing, pa uvelike ovisimo ili o vanjskim suradnicima ili o vlastitoj sposobnosti i volji snalaženja u poslovima koji nisu baš vezani uz struku. Znam da zbog toga ponekad komunikacija prema vani zna djelovati nespretno ili neadekvatno, ali – radimo s onim što imamo. Nastojim održati dobre suradnje sa stalnim suradnicima i na taj način kompenzirati navedene probleme, no i za takvu praksu su potrebna određena sredstva. Opće je poznata činjenica da je javno financiranje kulture na nacionalnoj i lokalnoj razini nedostatno i da se premali postotak proračuna izdvaja za kulturu, a potencijalni sponzori su uglavnom koncentrirani na Zagreb. Ovi su problemi prisutni u čitavom kulturnom sektoru i bez obzira na to što se svi ponavljamo, treba ih stalno isticati i ne odustajati od nastojanja da se situacija promijeni nabolje. Za nas konkretno bi bolje financije značile podizanje organizacije rada na novu razinu, adekvatne dostatne prostore za rad i produkciju izložbi uistinu na svjetskoj razini. Dok se to ne dogodi moramo nastaviti raditi razvijajući gotovo alkemičarske sposobnosti pri osiguravanju dovoljnih sredstava i uvjeta za rad. Naravno, uvijek postoji i drugi scenarij – da jednostavno smanjimo sve na minimum, odrađujemo stvari po inerciji i postanemo uspavani irelevantni muzej. Osobno, za mene to nije opcija.
*Postav zbirke Galerije umjetnina: Umjetnost i društvo / foto: Zoran Alajbeg
► Pričajući o Galeriji umjetnina nužno je spomenuti gotovo neiskorišteni potencijal bedema Cornaro smještenog sa sjeverne strane galerije. Strateški izuzetno bitan, nedovoljno iskorišten (tek za pokoje koncerte i druga periodična događanja) ovaj prostor ima sjajne mogućnosti. Postojale su najave o prenamjeni, uređenju i korištenju tog prostora kao potencijalne arhive, čuvaonice muzejske građe. Možete li nam reći u kojoj mjeri koristite bedem Cornaro i kada bi ideja o korištenju mogla zaživjeti?
Jasminka Babić: Bedem Cornaro je jedini cjelovito sačuvan ostatak baroknog fortifikacijskoj sustava koji je u vlasništvu grada Splita te je Generalnim urbanističkim planom predviđen za kulturni sadržaj odnosno za nadogradnju Galerije umjetnina. Planirano proširenje muzeja u prostor bedema ne znači samo izgradnju adekvatnih muzejskih čuvaonica koje su nam nužne, već i suvremene izložbene prostore namijenjene povremenim izložbama, prostore za radionice i interdisciplinarne programe koje trenutno nemamo. Iako se Galerija umjetnina percipira kao završeni projekt jer ima lijepu preuređenu zgradu i živi izlagački program, istina je da mi već dvanaest godina živimo u privremenoj situaciji. Primorani smo izmještati postav zbirke, parcijalno prostore koristiti za povremene izložbe u kojima se održavaju i predavanja i radionice jer za to nemamo izdvojene prostore osmišljene za tu namjenu. Da bi uistinu u potpunosti iskoristili potencijal muzeja i lokacije na kojoj se nalazi moramo nastaviti sa širenjem muzeja. Intervencija u bedem Cornaro zamišljena je u skladu s konzervatorskim smjernicama ispod postojeće razine terena na kojem bi ostala javna zelena površina s parkom skulptura i mogućnošću korištenja za povremene kulturne programe. Problem kod ovog projekta je što je arhitektonski, konzervatorski i financijski zahtjevan i uvelike ovisi o volji i spremnosti gradske uprave da podrži takav projekt. Trenutno smo u fazi u kojoj predstoji raspisivanje natječaja za idejno arhitektonsko rješenje i nadam se da će do toga skoro i doći. Dolaskom na mjesto ravnateljice automatizmom sam uključena u proces izrade Strategije razvoja grada do 2030. godine, no pri predstavljanju strateških ciljeva neugodno sam se iznenadila kada sam shvatila da smo negdje putem nestali iz planiranih investicijskih programa, na što sam naravno reagirala. Za sada su odgovori na razini – oformit će se tijelo koje će odlučivati o tijelima koje će definirati ciljeve i bojim se da se projekt ne izgubi u mnoštvu planiranja bez konkretnih pomaka. Mojoj zabrinutosti doprinosi i činjenica da je Grad Split odobrio korištenje bedema za organizaciju adventa koji je sadržajem i izgledom potpuno neprimjeren značaju i vrijednosti takvog prostora. Nije mi jasno kako se zaštićeno kulturno dobro može prepustiti eksploatiranju ovakve vrste i bespotrebno izložiti potencijalnoj devastaciji i iskreno se nadam da ovaj sadržaj neće zaživjeti i da će bedem Cornaro uistinu postati javni prostor kulture.
*Postav zbirke Galerije umjetnina: O umjetnosti / foto: Robert Matić
► Važan problem s kojim se susreće svaki muzej, galerija i izložbeni prostor je pitanje razvoja publike, stvaranje šireg kruga posjetitelja kojima bi trebalo približiti umjetnost i privući ih u galerijske prostore. Javnost očekuje ad hoc rješenja, brze i efikasne strategije koje bi trebale riješiti taj problem, dok se on doima mnogo slojevitijim: tiče se obrazovanja, dugogodišnjih strategija i vezan je uz pitanje suvremene umjetnosti. U čemu vidite najveće probleme ovog fenomena i kako mislite da bi ga se trebalo tretirati da dođe do promjene na ovom planu?
Jasminka Babić: U pravu ste, razvoj publike je izuzetno važan u kulturi i mislim da se ovoj problematici treba pristupiti sustavno i strateški. Nažalost, živimo u vremenu koje je opterećeno mnogim problemima i kultura je često na začelju kada se promišlja o razvoju boljeg društva. Naša ekonomska situacija je takva da se veliki broj ljudi bavi problemima čistog preživljavanja i iz te pozicije kultura nije visoko na listi prioriteta. Shvaćanje važnosti kulture u razvoju pojedinca i društva općenito mora biti podržano na razini obrazovnog sustava, kroz rad institucija u kulturi, kroz javne medije i kroz organizacije civilnog društva. Činjenica je da svi imamo probleme. Kao što sam već navela, mi se nosimo s banalnim problemima nepostojanja kadra koji bi se bavio edukacijom. S druge strane – da bi odgajali buduću publiku moramo imati bolju zastupljenost umjetnosti u obrazovnom kurikulumu. Vizualne umjetnosti su posebno marginalizirane i primjerice posjet školske djece muzeju uvelike ovisi o volji i mogućnostima samih profesora. Kao posljedicu već imamo mnoge generacije koje nemaju naviku posjeta muzejima i doživljavaju ih kao strana i nebitna mjesta. Moramo ovom problemu pristupiti na interdisciplinarnoj razini jer u suprotnom su svi pomaci premali da bi uistinu promijenili stav prema umjetnosti i kulturi općenito.
*Postav izložbe “Foto-vremeplov Galerije umjetnina”, svibanj 2021. / foto: Robert Matić
► Leži li dio problema u naravi, ili pak predrasudi prema suvremenoj umjetnosti? Šira publika je često percipira hermetičnom, udaljenom od njihovih tema i problema, no ona često intervenira i aktivira se baš po pitanju važnih društveno političkih pitanja i kriza.
Jasminka Babić: Predrasude prema suvremenoj umjetnosti su, kao i sve druge predrasude, temeljene na neznanju. Iz odgovora na prethodno pitanje jasno je zbog čega šira publika zazire od suvremene umjetnosti – a priori ju percipira kao nešto teško razumljivo jer ju ne poznaje. Ipak, moram ovdje napomenuti da i sama komunikacija o suvremenoj umjetnosti koja polazi od institucija, umjetnika i kritike (ako ista postoji) često doprinese ovakvoj situaciji zbog hermetičnog jezika i neshvaćanja publike kojoj se obraća. U tom smislu potrebno je poraditi na jasnoj komunikaciji, bez podilaženja publici u sadržaju, ali prilagodbom načina komuniciranja onoga čime se bavimo.
Što se tiče relevantnosti suvremene umjetnosti u društvu u kojem živimo, ne bih se ograničavala samo na prakse koje se kritički i/ili aktivistički referiraju na probleme. Umjetnost, ako proizlazi iz iskrenog kreativnog poriva oslobođenog predumišljaja, može rezonirati kako na intelektualnoj, tako i na emotivnoj ili doživljajnoj razini, bez obzira kojom se formom koristi ili koje sadržaje komunicira.
► Kako biste opisali ulogu umjetnosti u današnjem društvu i kako vidite stav javnosti prema suvremenim umjetnicima? Mislite li da ih se percipira kao ozbiljne aktere u javnim debatama ili pak postoji pomalo ciničan stav prema njihovoj djelatnosti što vodi do odbacivanja?
Jasminka Babić: Umjetnost u današnjem društvu još uvijek predstavlja veliki prostor slobode i samim tim ima moć ukazivati na bitne stvari. Naravno da je to u nesrazmjeru s prisustvom umjetnosti, umjetnika i kulture uopće u javnom diskursu. Vrijednosti su trenutno toliko relativizirane, što se reflektira i na društveni značaj umjetnika, kao i na konkretne prilike u kojima žive i rade. U Hrvatskoj su rijetki oni koji mogu živjeti isključivo od svog umjetničkog rada primarno zbog nepostojanja realnog tržišta umjetnina. Ako nisu zaposleni na obrazovnim institucijama, primorani su raditi svakojake poslove čime je jasno da njihova umjetnička praksa pati. Fascinantno mi je nekada vidjeti na koje se sve načine snalaze i koliko skromno žive. A unatoč svemu, imamo velik broj sjajnih umjetnika što samo pokazuje da je u ovakvoj sredini bavljenje umjetnošću rezultat iskrene unutarnje potrebe i istinski poziv, a ne posao.
*Postav izložbe “Ulazak u kontrolnu zonu” Conora McGradyja, srpanj 2021. / foto: Robert Matić; postav izložbe Carlosa Garaicoea u atriju Galerije umjetnina, lipanj 2021., foto / Robert Matić
► Možete li prokomentirati splitsku umjetničku scenu? Mislite li da ima jakih imena međunarodnog odjeka, te koliku mogućnost Split pruža mladim neafirmiranim autorima za izlaganje, afirmaciju i posljedično vidljivost?
Jasminka Babić: S obzirom na to da je nezahvalno generalizirati i isticati pojedince, naročito kada je Split u pitanju, jednostavan odgovor na ovo pitanje bi bio da je splitska scena zanimljiva i raznolika. Svjesna sam da ovo djeluje kao izbjegavanje odgovora, ali uistinu – s obzirom na veličinu grada i uvjete za kreativni rad, broj aktivnih umjetnika svih generacija je velik. Neki su više, neki manje eksponirani no vjerujem da svatko ima neki prostor djelovanja i mogućnost prezentacije svog rada. Imamo stvarno aktivnu i kvalitetnu izlagačku djelatnost splitskog HULU-a, dinamične programe u Domu mladih, udruge poput Kvarta ili Studia21 koji promoviraju umjetnost u primarno rezidencijalnim četvrtima grada. Postojanje Umjetničke akademije koja uskoro slavi 25 godina uvelike doprinosi dinamici i „obnavljanju“ scene, kao i studij Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu koji generira buduće kustose i povjesničare umjetnosti. Važno je istaknuti i mnogobrojne međuinstitucionalne suradničke projekte koji pružaju priliku mladima da započnu s profesionalnim radom. Smatram da ovakve suradnje moramo podržavati jer se ne trebamo vraćati na situaciju u kojoj je moja generacija bila po završetku studija, kada smo ulazili u institucije i projekte bez ikakvog realnog saznanja kako oni funkcioniraju. Danas mladi puno ranije imaju priliku početi aktivno participirati u kulturnom životu.
Moram još podijeliti i jednu opservaciju koju sam u više navrata čula od kolega i umjetnika iz drugih krajeva Hrvatske i svijeta koji su dolazili kod nas raditi na raznim projektima. Svi su bili fascinirani međusobnom suradnjom i komunikacijom unutar splitske umjetničke i kulturne scene. Istina, mi imamo međusobne prepirke ili zamjeranja, što je normalno, ali u biti svi dobro komuniciramo i surađujemo po raznim osnovama i često se mnogi projekti u Splitu ne bi mogli realizirati da ovakve suradnje nema.
► Često ste spominjali i pozdravljali umjetničke intervencije u javni prostor, izlazak umjetnosti iz okvira galerija i drugih izložbenih prostora u kojima umjetnici i njihova djela najčešće borave. Kakve su reakcije javnosti na takve intervencije i što mislite da se time najviše postiže? Planirate li vi takve intervencije u budućnosti?
Jasminka Babić: Iz pozicije umjetnosti posljedice izlaska u javni prostor su jasne – veća vidljivost i direktniji odnos s publikom. Ali u tom procesu moramo biti spremni na sve. Sjetimo se priče o prolazniku koji je 1971. godine u Zagrebu ispred HNK provociran izletio iz fiće i nogom šutnuo Kožarićevo Prizemljeno sunce. Ili javnog protesta u Splitu protiv skulptura suvremenih autora koje su bile postavljene po centru grada tijekom trajanja Art ljeta 1987., nakon čega su uklonjene. Da je javnost bila više senzibilizirana i gradska vlast odlučnija, sada bi imali jedinstvenu zbirku izvrsnih radova u stambenim kvartovima Splita 3. S druge strane, danas se prelako u javni prostor postavljaju neinventivni spomenici, često zaobilazeći proceduru, mišljenje struke i šire javnosti. Zato mislim da bi trebalo prestati na neko vrijeme s praksom postavljanja javne plastike dok ne usuglasimo pravilan način izbora ne samo umjetničkih radova, već i mjesta na kojima ih postavljamo. To je sve skupa složen problem koji mora uzeti u obzir svu kompleksnost javnog prostora, a čini mi se da mi trenutno kao društvo nismo u stanju donositi dobre odluke na ovom planu. No, ono što možemo raditi je privremenim intervencijama mapirati javni prostor grada. Umjetnost može biti snažan generator pozitivnih promjena, alat ponovnog preuzimanja javnog prostora koji može aktivirati zanemarena mjesta i ukazati na specifične probleme. Galerija umjetnina se priključila višegodišnjem međunarodnom projektu Gardening of Soul koji je inicirao Fakultet za umjetnost i dizajn sveučilišta iz Ústí nad Labem koji kreće sljedeće godine. Riječ je o izuzetno zanimljivom interdisciplinarnom projektu u kojem se kroz umjetničke intervencije u javnom prostoru aktivira participacija lokalne zajednice kroz pojam kultiviranja svog neposrednog okruženja. Po izboru kustosice projekta Marije Stipišić Vuković, umjetnik koji će prvi sudjelovati u projektu sljedeće godine u Splitu je Hrvoje Cokarić. Također na ljeto 2022. godine planiramo u suradnji s Udrugom za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze postaviti tri umjetničke mobilne stanice – kontejnera na bedem Cornaro. Ovaj je projekt proizašao iz OSTRALE bijenala suvremene umjetnosti u Dresdenu koji je održan ove godine.
*Galerija umjetnina i bedem Cornaro / foto: Zoran Alajbeg
► Kako se Galerija umjetnina prilagodila pandemijskoj situaciji i kako se ta globalna kriza odrazila na vaš rad? Mislite li da je online prisustvo mogući kanal kojim bi se mogli prizvati novi stalni posjetitelji?
Jasminka Babić: Online vidljivost je nužna i mi koristimo standardne online kanale i društvene mreže kako bi komunicirali s publikom i u tom smislu nikad nismo bili vidljiviji. No, nisam sigurna koliko ovim putem možemo generirati nove muzejske publike. Online programi su informacija, ali nisu supstitut za iskustvo posjeta izložbi, predstavi ili bilo kojem kulturnom programu. Prestali smo biti svjesni da je digitalni format u osnovi reprodukcija, osim u slučajevima u kojima je umjetnički rad mišljen za digitalni format. Ovaj problem je postojao i prije pandemije, a sada je samo potenciran i mislim da ćemo vrlo skoro imati ozbiljnih problema s publikom jer mlađe generacije nisu ni svjesne da su zakinute za određeno iskustvo. Tako već imamo drugu generaciju studenata koji nisu svoje kolege upoznali uživo, a kamoli proširili obzore posjetom muzeju. Iskreno ne znam kakve će točno posljedice biti kako za društvo općenito, tako i za muzeje. Možda u fizičkom smislu postanemo u potpunosti stvar prošlosti i pretvorimo se u arhive predmeta u koje samo rijetki zalaze po najavi. To bi bilo tužno i iskreno se nadam da je to samo distopijska vizija, ali da bi se izbjegla moramo svi skupa raditi sustavno i uporno na tome da se takav scenarij izbjegne.
*Gorki Žuvela, “Moj rukopis – pravi kut”, 1974. / foto: Ivan Kolovrat
► Možete li podijeliti s nama planove Galerije umjetnina za 2022. godinu, najaviti program, potencijalne suradnje i neke dugoročne planove? Hoće li unatoč pandemijskoj situaciji doći do gostovanja eminentne njemačko-američke umjetnice Kiki Smith?
Jasminka Babić: Godinu ćemo započeti s retrospektivnom izložbom Gorkog Žuvele koju otvaramo već 20. prosinca i koja će po prvi puta u Splitu objediniti njegove radove nastale u rasponu od 1970-ih do onih posljednjih nastalih neposredno prije njegove smrti 2017. godine. S obzirom na to da je Žuvela bio iznimno značajan za splitsku kulturnu sredinu i da je njegov odlazak ostavio veliku prazninu, vjerujem da će izložba u ovim zahtjevnim vremenima evocirati njegovu neumornu stvaralačku energiju i jedinstven kreativni duh. U skladu s dosadašnjom praksom i sljedeće godine nas očekuje čitav niz zanimljivih projekata. U planu je izložba Ante Verzottija, zatim će se po prvi put splitskoj publici predstaviti Tina Gverović, a za kraj godine imamo i retrospektivu Nine Ivančić. Tijekom ljeta nas očekuje velika međunarodna izložba crteža DRAW koju radimo u suradnji s Leroy Neiman Center for Print Studies s Columbia sveučilišta u New Yorku na kojoj će se uz hrvatske umjetnike predstaviti i radovi nekih od najpoznatijih svjetskih umjetnina poput Kare Walker, Sarah Sze, Williama Kentridgea, Rirkrit Tiravanije i drugih.
Također, s velikim zadovoljstvom mogu potvrditi dolazak izložbe Kiki Smith i u Split. Do suradnje je došlo zahvaljujući iznimnoj upornosti Branka Franceschija i nevjerojatnoj susretljivosti i otvorenosti same umjetnice. Kako smo ograničeni financijama i nismo bili u mogućnosti prenijeti veliki broj radova iz SAD-a, umjetnica je pristala na izlaganje u komunikaciji s radovima hrvatskih umjetnica iz naših fundusa. Izložba je upravo otvorena u zagrebačkom NMMU, a kod nas dolazi u veljači 2022. godine. Raduje me jako ova suradnja jer ne samo da ćemo imati priliku vidjeti dio sjajnog opusa Kiki Smith, već ćemo imati priliku i prikazati radove naših umjetnica u novom, uzbudljivom kontekstu.
*Kiki Smith, “Zemlja”, pamučna jacquard tapiserija, 2012., ljubaznošću umjetnice i Pace Gallery
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Jasminki Babić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
