Jelena Lovrec jedna je od onih ljudi koji pozitivnom energijom ispune svaki prostor u kojem borave. Projekti ove multimedijalne umjetnice uglavnom su procesualnog i participativnog karaktera, a mediji koje koristi za rad su fotografija, audio-vizualne instalacije, performansi i knjige. Prilikom rada na izložbi o nevidljivom umjetničkom radu, zapela mi je za oko Jelenina akcija u javnom prostoru Želim bit’ k’o Berber (2016.) u sklopu koje je kroz prizmu humora i ironije ispričala priču o uvjetima rada u polju umjetnosti i vrlo slikovito prikazala zbog čega su mnogi mladi umjetnici primorani pronaći poslove u nekim drugim sektorima. Iako na koncu nisam uvrstila njen rad u postav izložbe, nekoliko godina poslije imam priliku razgovarati s Jelenom o njenom stvaralaštvu i prije svega izuzetno zanimljivom pristupu umjetnosti. Diplomu je stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine te od tada redovito sudjeluje na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Njen rad je prepoznat i u stručnim krugovima, što potvrđuje čitav popis osvojenih nagrada – finalistica Nagrade Radoslav Putar (2021.); dobitnica Nagrade za najboljeg mladog umjetnika, HDLU (2019.), Nagrade Galerije Kranjčar te 34. Salona mladih Panoptikon (2018.); posebne pohvale 33. Salona mladih Troškovnik (2016.), Nagrade VIG – Junge Kunst Aus CEE (2013.) i Nagrade Essl Art Award (2013.). Trenutno živi i radi u Gradu Zagrebu.
► Završila si Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a u istoj si ustanovi trenutno zaposlena kao profesorica. Kakvo je tvoje iskustvo školovanja u ŠPUD-u i kakav je osjećaj biti s druge strane klupe? Jesi li se snašla u ulozi profesorice i kakvo je iskustvo rada s mlađim naraštajima?
Jelena Lovrec: Razdoblje sazrijevanja uvijek žulja, a moj boravak u ŠPUD-u kao učenice omogućio mi je da ta tranzicija bude minimalno neudobna. Okolina je bila puna razumijevanja, a atmosfera itekako inspirativna. Danas, s druge strane klupe, svojim učenicima pokušavam pružiti slično iskustvo, iako sam svjesna da, s gotovo dvadeset godina odmaka, živimo u potpuno drugačijem svijetu i životnim uvjetima. Međutim, osjećaj sigurnosti, povjerenja i interes za stvaralaštvom trebali bi biti elementarni. Na sebe kao profesoricu ne gledam isključivo kao na nekog tko će im samo prenijeti određeno znanje, već prvenstveno ljubav prema radu i tom zanimanju.
► Nakon ŠPUD-a upisala si Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a već si za vrijeme fakulteta započela razvijati samostalne umjetničke projekte među kojima su instalacije Sve skupa (2011.) i Arene (2012.). O kakvim je radovima riječ i kako s vremenskim odmakom gledaš na svoje početke?
Jelena Lovrec: To je bilo razdoblje fascinacije otpadom. Tata je baš popravljao bakinu kupaonu i štemao keramičke pločice na način da, po mogućnosti, svaka ostane čitava, a ja sam u njima odmah prepoznala “prazna platna”. Svakoj sam pločici dodijelila po jedan pojam kojeg sam potom i naslikala, u formi znaka. Osim oslikavanja pločica, lijepila sam i već gotove proizvode i stavljala ih u novi kontekst – poput figurica iz igre Čovječe ne ljuti se koje dobivaju sasvim novu interpretaciju pod nazivom ‘Z bregov ili pak patuljka koji objašnjava pojam 1/7.
Iste godine prebirući po glomaznom otpadu, pronašla sam dva identična staklena sjenila za lampe. Ubrzo sam (dvije godine kasnije) otkrila njihov potencijal u vidu svoje prve instalacije u prostoru. Nastao je rad Arene, interaktivna instalacija koja se sastoji od dvadeset staklenih kugli punjenih pijeskom. Unutar svake se nalazi zakopani predmet/objekt kojeg gledamo kroz povećalo postavljeno na otvoru. Objekti koje sam sakrila unutar arena bile su asocijacijacije mojih unutarnjih “borbi”, a posjetitelji su bili pozvani da ih uzmu u ruke i istraže njihov sadržaj. Oba rada nagrađena su 2013. godine na izložbi Essl Art Award, i to je bio jedan lijepi vjetar u leđa za vrijeme studija. Ti su mi radovi i danas bitni jer su to moji prvi ozbiljniji koraci.
► U tvojoj je praksi izražen procesualni karakter. Jesi li već za vrijeme studiranja počela stvarati takve radove?
Jelena Lovrec: Moj prvi takav rad zapravo je posljednji rad na Akademiji, koji je nastao u akademskoj godini 2013./2014. dok sam uživala status apsolventice. U nedostatku prostora, Akademija je gotovo tradicionalno uskraćivala pravo korištenja ateljea studentima koji postanu apsolventi. Upravo zbog te okolnosti – upisivanja apsolventske godine (u kojoj je student/ica još uvijek punopravni/a polaznik/ca svoje matične institucije), u situaciji gubitka stručnoga prostora za rad našla sam se i ja, pa sam, početkom drugog semestra, bila primorana iseliti iz klase.
Svoj sam studentski i profesionalni status ipak nastavila shvaćati krajnje ozbiljno pa sam odlučila svoje postojanje kao studentice Akademije likovnih umjetnosti učiniti stvarnim, fizičkim i zabilježenim. Radnja potpisivanja u evidencijsku knjigu koja stoji na ulazu u Akademiju i služi za evidentiranje dolazaka i odlazaka profesora, postala je mojom svakodnevnom aktivnošću, kojom sam svoje nominalno postojanje unutar Akademije u tom razdoblju nastojala ovjekovječiti i učiniti službenim i realnim, poštujući satnicu koja je zabilježena, uvijek ostajući u neposrednoj blizini fakulteta.
Posljednji sam upis ostavila 24. rujna u 16 sati, netom nakon obrane svojega diplomskog rada, čime je službeno i simbolički – moje postojanje kao studentice Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – prestalo. Taj zadnji potpis ujedno je i jedini koji je dokumentiran. Moje ostavljanje traga ostalo je neprimjećeno sve dok nisam od Akademije zatražila knjigu kao svoj autorski rad, kojeg sam trebala izložiti na samostalnoj izložbi u Galeriji SC.
Iako borbu nad vlasništvom nikada nisam dobila, nova evidencijska knjiga na ulazu poprimila je službeniji oblik koji je trajno onemogućio dodatne intervencijske zahvate.
► Tvoji radovi nerijetko uključuju akcije, a u samu ideju je često utkana doza humora, sarkazma, ali i provokacije što je vidljivo u radu ‘M’ kao mail art (2013.) Inspirirana Onom Kawarom, odlučila si poštom poslati ispričnicu zagrebačkim muzejima i galerijama kako bi se ispričala zbog neostvarene suradnje. (U ispričnici je navedeno da si od 1989. godine koja je ujedno tvoja godina rođenja pa sve do 2013. bolovala od art-itisa – upale umjetnosti zbog čega nisi bila u mogućnosti izlagati.). Kakve su bile reakcije muzeja i galerija? Je li ti ovakav poduhvat ipak donio neke nove suradnje?
Jelena Lovrec: O reakcijama muzeja i galerija više bi mogla reći moja tadašnja doktorica opće prakse, Željka Štivić, koja se našla u situaciji da mora objašnjavati moj rad. Naime, riječ je o službenom dokumentu, pravoj liječničkoj ispričnici.
Kada sam došla u ordinaciju sa zamolbom izdavanja ove ne-specifične ispričnice, nakon kraćeg razmišljanja doktorica me samo pitala želim li da stavi crticu iza riječi art, kako bi ljudi lakše shvatili. Odabrale smo verziju sa crticom pa je lupila svoj pečat. Nakon poslanih ispričnica, mnoge galerije panično su kontaktirale doktoricu u neshvaćanju ideje i zahtjevale objašnjenje o čemu se radi. Doktorica me zamolila da situaciju riješim kako god znam. Galerija VN i Galerija Vladimir Bužančić jedine su mi ponudile izlječenje u obliku izlaganja. Ostalim izložbenim prostorima, kao objašnjenje prvog rada, poslala sam novi – kopiju stranice iz Pojmovnika suvremene umjetnosti Miška Šuvakovića pod rubrikom ‘M’ – mail art.
► Diplomirala si 2014. godine na ALU, a ubrzo nakon stečene diplome započela si se baviti angažiranom umjetnosti što je vidljivo u projektu Mein Kulturkampf (2014.) koji je uključivao umjetničku akciju kupovine zemljišta diljem Hrvatske. O kakvom je projektu riječ?
Jelena Lovrec: To je cjeloživotni projekt u kojem se bavim kupovinom kvadratnog metra zemljišta diljem Hrvatske, za potrebe kulture. Tim činom problematiziram aktualni položaj kulture u našemu društvu i naglašavam kako on nije nimalo zavidan. S druge strane, želim da ti kupljeni kvadrati zažive kao poligoni za razne kulturne manifestacije koje bi uključile lokalnu zajednicu u procese stvaranja sadržaja i njegove konzumacije.
Ove sam godine postala vlasnica još dvaju kvadrata – na otoku Lastovu i u Šikutima, u Istri. Početna ideja o kvadratu po županiji prerasla je u ideju doživotne kupovine što je pridonijelo uključivanju više ljudi koji su voljni sudjelovati. Svaki kupljeni kvadrat upisuje se u zemljišne knjige čime se kulturi dodjeljuje i precizna lokacija, a prva akcija kojom se otvaraju pojedini kvadrati rezervirana je za predstavljanje bivših vlasnika koji samostalno odlučuju na koji način će intervenirati unutar zadanog kvadrata.
► U istaknutom projektu otvorila si pitanje centralizacije kulture u gradske centre zbog čega su stanovnici manjih sredina nerijetko zakinuti za kulturna zbivanja. Kako komentiraš istu temu, gotovo deset godina poslije? Misliš li da se različitim projektima kojima je cilj decentralizirati umjetnost postižu pozitivni rezultati ili se nismo baš daleko pomaknuli s obzirom na 2014. u kojoj nastaje tvoj rad?
Jelena Lovrec: Kupovinom kvadrata u najzabačenijim krajevima lijepe naše otvaram pitanja kulturne decentralizacije i kulturne revitalizacije tih istih područja. Svaka inicijativa je pozitivna, no često priča ostaje unutar galerijsko-muzejskih zidova, a do stvarnog pomaka jako teško dolazi.
► Rad Želim bit’ k’o Berber (2016.) čine akcije koje si izvodila u javnom prostoru grada Zagreba kako bih poklonila svoje radove slučajnim prolaznicima. Izlazak u javni prostor u kontekstu nove umjetničke prakse često asocira na djelovanje Grupe šestorice autora, a čijim je članovima bilo važno uspostaviti dijalog s publikom u javnom prostoru, nerijetko opisivajući konceptualnu umjetnost i radove. Njihove akcije odvijale su se u 70-ima i 80-ima, stoga me zanima koliko se prema tvojem mišljenju promijenila publika. Kakvo je tvoje iskustvo susreta sa slučajnim prolaznicima u javnom prostoru? Jesu li postavljali puno potpitanja?
Jelena Lovrec: Neposredan dijalog s ljudima koje susrećem prilikom svojih pohoda, integralni je dio mojih radova. Akcija Želim bit’ k’o Berber vol. 1 odvijala se na različitim punktovima u Zagrebu, a svaki je imao i svoju publiku. Kako se lokacija mijenjala, mijenjala se i dinamika susreta. Velika je razlika bila između užurbanog Trga bana Josipa Jelačića i ležerne Martićeve, gdje su se ljudi dulje zadržavali i lakše ulazili u rasprave nego na trgu, gdje je čak i policija bila primorana intervenirati zbog dolaska kravat pukovnije. Tu sam situaciju iskoristila pa je i zapovjednik kravat pukovnije s konja udomio jedan kolaž. Ljudi su općenito pozitivno reagirali na uličnu izložbu, a čitavu atmosferu dokumentirala je Amalija Albaneže, bez koje bi ova akcija bila neizvediva.
► Prolaznici su mogli samostalno odabrati umjetnički rad koji žele ponijeti sa sobom, ali su zato morali ispuniti darovnicu kojom se obvezuju da će tebi poslati fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom. Koji koncept stoji iza ovakve darovnice? Čime si bila inspirirana za ovakav pothvat?
Jelena Lovrec: Dokumentiranje procesa u mojoj je praksi često popraćeno i službenim dokumentima. U ovom sam radu, svaku osobu koja se odlučila na udomljavanje, fotografirala s odabranim radom, a potom i potpisivala službenu darovnicu koja je sadržavala klauzulu koja obdarenu osobu obvezuje da odabranu umjetninu smjesti u svoj dom, fotografira je, i potom fotografiju pošalje umjetnici. Kao rezultat čitava procesa nastali su novi radovi sačinjeni od darovnice, fotografije obdarene osobe s odabranom umjetninom, te fotografije iste umjetnine snimljene u stanu obdarene osobe. Na taj su način izvorni radovi završavali u brojnim zagrebačkim stanovima (baš kao poznate popularne slike i grafike Mersada Berbera), a uokvirena dokumentacija akcije, prerasla je u nove umjetnine koje su potom, izložene u galerijskom prostoru, ponovo ponuđene posjetiteljima na udomljavanje. Rad se tako samostalno perpetuira, nastavljajući akciju u nedogled. Dosad sam već ušla u preko 200 kućanstava, a najljepši dio svega je što ljudi u svakoj sljedećoj iteraciji rada, zapravo udomljuju jedni druge, povezani onim prvim, izvornim umjetničkim djelom.
► Prilikom ovih akcija, je li ti bilo teško odvojiti se od svojih radova? I kako inače gledaš na taj moment povezivanja s vlastitim umjetničkim radom?
Jelena Lovrec: Bilo je to jedno prilično teško, ali katarzično iskustvo. Ipak se radilo o mom čitavom dotadašnjem opusu koji se sastojao od slika, grafika, crteža, kolaža i manjih objekata. Jedno sam jutro odustala od akcije odmah pri izlasku iz haustora i skupa s kolicima prepunim radova sjela na kavu, jer taj dan nisam osjećala da imam potrebnu energiju. Drugi sam dan izvadila najdraži rad iz kolica i krenula bez njega, da bih ga na koncu ipak vratila. Držala me ideja novog rada, ono u što će se postojeći radovi transformirati zahvaljujući ovoj dramatičnoj odluci.
Svoje projekte mogla bih jednom riječju nazvati (ne)prilikama, odnosno propitivanjem kako od nepovoljne situacije stvoriti mogućnost. Ovaj rad tematizira (ne)postojeće tržište pa samim time i (ne)mogućnost berberovske zastupljenosti, dok je akcija ponudila jedno, iako posve radikalno, dosta efektivno rješenje, omogućivši mi da svako sljedeće poglavlje ovog rada s veseljem dočekam.
A što se tiče generalnog povezivanja s vlastitim umjetničkim radovima, mislim da bi s postojećim tržištem i praksa odvajanja od radova bila podnošljivija.
► Medij fotografije zauzima ključno mjesto u izlaganju brojnih umjetničkih radova. Promatraš li fotografsku građu koja je nastala kao rezultat različitih projekata kao umjetničko djelo ili tek dokumentarni materijal? Postaje li prema tvojem mišljenju fotografija umjetničko djelo koje je u tvom posjedu ili samo dokaz da su radovi smješteni u nečiji privatni prostor?
Jelena Lovrec: Ovisi, ako pričamo o projektu Mein Kulturkampf, fotografija je u službi dokumentacije tog umjetničkog čina. U slučaju rada Želim bit’ k’o Berber, iako su fotografije nedvojbeno dokumentacija akcije, jednom uokvirene, prenesene u galerijski prostor i ponuđene na udomljavanje, ponovo se tretiraju kao artefakti, propitujući samu produkciju i definiciju umjetničkog rada.
► U sklopu umjetničkog projekta Ko te šiša (2017.) napravila si dvanaest skulptura od kose nekadašnjeg partnera. Riječ je radu u koji si utkala intimne crtice iz vlastitog života. Možeš li reći nešto više o radu i što sami čin rezanja kose predstavlja za tebe?
Jelena Lovrec: Tijekom pet godina, svakih sam nekoliko mjeseci šišala svojeg tadašnjeg partnera, a ošišanu sam kosu spremala u vrećice s pripadajućim datumom. Tim sam ritualom željela zabilježiti jedan životni ciklus, tijek odnosa koji je i započeo upravo činom šišanja. Kosa je zbog svojega rasta pogodan instrument u poimanju i osvještavanju ideje vremena, kao i njegova bilježenja. Dodatan alat u praćenju vremena idejno je trebala biti i boja, postupni prijelaz u sijedu koja se samo djelomično pojavljuje na nekima od posljednjih skulptura.
Rad sam odlučila izložiti nakon prekida, kada sam po prvi puta “oslobodila” i vidjela malene skulpture koje su sasvim samostalno nastale, na čije formalno oblikovanje nisam utjecala više od istiskivanja viška zraka prilikom vezanja pojedine vrećice.
► Rad Izložba godine (2019.) je audio-vizualni dnevnik kojeg si počela voditi u trenutku kada si navršila 29 godina. Svakodnevno si iz spavaće sobe kroz čitavu godinu video kamerom snimala svitanje kako bi uhvatila Sunce. Koji koncept stoji iza ovakvog projekta?
Jelena Lovrec: Željela sam zabilježiti rađanje dana – postupni i gotovo neprimjetni proces prelaska noći u dan, kada je još sve neizvjesno i moguće. To je jedna svakodnevna, svima dostupna pojava, a najčešće ostane nezapažena. Ovaj dnevnik počela sam snimati kad sam ušla u tridesetu godinu života, kao hommage svakodnevici.
Kadar je statičan, prizor kojeg gledamo uvijek je s istoga mjesta, samo se akcija u kadru mijenja. Zahvaljujući godišnjim dobima i atmosferilijama, neke zore su više, neke manje mračne, neke su jako roze. Neke dane nisam stigla snimiti na vrijeme, neke sam prespavala. S nekih izlazaka bih se žurila da stignem kući do 4:10, prije nego Sunce proviri iza susjedove kuće. Ritual dočeka Sunca prisilio me da budem prisutna i disciplinirana. Danas imam osjećaj da poznajem sve uzorke neba (a nebo se voli presvlačiti). Svakoj snimci zore dodijelila sam pripadajući audio zapis, bilješku svojih misli, opservacija ili specifičnih zvukova povezanih s proživljenim danom – ono što sam željela od tog dana sačuvati. Audio zapisi na izložbi su bili predstavljeni putem QR kodova sa odgovarajućim datumom kako bi posjetitelji uz pomoć mobitela mogli samostalno odabrati koji snimak će poslušati. Video materijal montiran je u četverokanalnu projekciju koja omogućuje svjedočenje istovremenog rađanja Sunca tokom čitave godine.
► U projektu Deveti život (2019.) poigrala si se spajanjem tekstualnog i vizualnog materijala. Je li ovo prvi takav projekt i gdje si ga sve izlagala?
Jelena Lovrec: Riječ je o radu Izložba godine prevedenog u medij knjige koja se sastoji od kadrova zora i pretipkanih audio zapisa. Kako bih dočarala ideju videa na papiru, knjiga započinje s kadrom potpunog mraka, da bi se sa svakom sljedećom stranicom prizor u kadru postupno razdanjivao. Knjigu sam za vrijeme trajanja izložbe Izložba godine, predstavila u Salonu Izidor Kršnjavi, gdje sam 280 stranica uokvirila u isto toliko drvenih okvira koji su obgrlili čitav salon i prošetali kroz sve prostorije u frizu od dva reda. Na taj su način, ponovo kao i u galeriji Kranjčar sa QR kodovima, posjetitelji mogli “prelistati” knjigu na zidu.
Posebno sam uživala dizajnirati ovu knjigu, bilo mi je bitno da cjelokupni dizajn prenese ideju rada bez suvišnih podataka, od prijeloma do korica. Na naslovnoj se strani nalazi samo konveksni pravokutnik koji označava poziciju fotografije u knjizi.
► Je li rad Until Tomorrow/Do Sutra (2021.) nastavak projekta Izložba godine?
Jelena Lovrec: Taj je rad direktan nastavak jer na dan kada Izložba godine završava – 8.6.2019., rad Until Tomorrow/Do Sutra počinje. Ovoga puta riječ je o video diptihu koji prati jednogodišnje kretanje Sunca na relaciji Zagreb – Chicago, spajajući prebivališta mene i moje sestre.
Odselivši u Chicago, Petra počinje snimati zalaske, a ja nastavljam snimati izlaske.
Obje kamere tijekom čitave godine snimaju isti trenutak jer svitanje u Zagrebu vremenski odgovara zalasku Sunca u Chicagu pa je tako snimljen jednogodišnji krug beskrajnog dana.
Uz ovu repetitivnu radnju naš se odnos nastavio odvijati i kroz pisma – dnevničke bilješke koje smo pisale jedna drugoj, a koje su kasnije također objedinjene u knjigu. Ova se knjiga nastavlja na prošlogodišnju pa je i dizajn nadograđen dodatnim pravokutnikom na koricama, pritom je prvi konkavan, a drugi konveksan, sugerirajući zalazak i izlazak Sunca.
► Tvoj posljednji umjetnički projekt Musaka sastoji se od tri kuharice – Eggo, Hot potato i Meat me, ujedno osnovnih sastojaka od kojih se radi musaka. Međutim, pojedini sastojci nisu samo namirnice za jelo, već u tvom slučaju i određena društvena skupina kojom se baviš u vidu umjetničkog istraživanja. Budući da je društveni aspekt utkan u tvoj rad, promatraš li ga kao svojevrsni eksperiment?
Jelena Lovrec: Musaka ilustrira slojevit karakter kulturnog, političkog i društvenog konteksta u kojem živimo pa se samim time može sagledati kao svojevrsni eksperiment. Ovim kulinarskim projektom putem hrane, univerzalnog sredstva komunikacije i važnog elementa kulture i identiteta, predstavljam tri marginalne skupine našeg društva – umjetnike, migrante i penzionere.
Naslov pojedine kuharice otkriva glavnu namirnicu u receptima koja sadrži i socio-psihološku simboliku pojedine skupine. Tako će umjetnici pripremati jela od jednog jajeta (Eggo), penzioneri jela od mesa (Meat me), dok će migranti za svoje recepte koristiti krumpir (Hot potato), a pripremljena jela zajedno ćemo blagovati.
► Eggo je podrazumijevao tvoje svakodnevne posjete kolega i kolegica tijekom godine dana u svrhu konzumiranja obroka sačinjenih od jaja i još tri dodatna sastojka. Kako su izgledala istaknuta druženja i koliko si uopće recepata prikupila? Tko te od umjetnika/ica najviše iznenadio kulinarskim vještinama?
Jelena Lovrec: Eggo je kuharica od 365 umjetničkih recepata od jednog jajeta, po jedan recept za svaki dan. Koristeći popularni reklamni slogan “svako jutro jedno jaje…” želim poručiti da je svakodnevna konzumacija kulture jednako bitna za zdravlje društva. Ideja je da svaki pozvani umjetnik od jednog jajeta (i maksimalno 3 dodatna sastojka) osmisli svoj autorski recept i potom me pozove na doručak. Za sada me ugostilo preko 100 umjetnika no projekt još uvijek traje. S nekim umjetnicima sam se prvi puta družila, a s većinom prvi puta doručkovala. Prošlo sam ljeto na doručak potegnula čak do Silbe, gdje mi je Sandra Sterle pripremila fantastičan obrok od svježeg povrća iz vrta. Neki od zanimljivijih recepata su također od Đorđe Jandrića i Vlaste Žanić koji su pripremili jaja direktno se referirajući na svoje radove (Hrpa jaja, Rožata). Gildo Bavčević pripremio je oradu prekrivenu jajem na oko, prigodnog naziva Fisheye. Jedno od zabavnijih druženja bilo je ono sa Svenom Klobučarom koji je pripremio Grobni zajutrak. Maja Šimunović koja se bavi malom plastikom, od jednog je jajeta napravila čak osam malih jaja na oko, dok je Vitar Drinković svoje jaje nazvao Putar jaje, spremivši ga na putru za vrijeme izložbe Nagrada Radoslav Putar. Na toj sam izložbi po prvi puta predstavila ovaj projekt, prenijevši kuhanje iz kućnog prostora u galerijski, gdje sam za vrijeme trajanja izložbe kuhala sa splitskim umjetnicima na maloj mobilnoj kuhinji koja je stajala u izlogu Salona Galić. Seljenje u galerijski kontekst donijelo je sa sobom nove, performativne načine pripreme jela. Prvi performans kuhanja jajeta izvela je Neli Ružić, koja je svoje Slijepo jaje na oko pripremila s povezom na očima, a Antej Jelenić skuhao je Maljevićevo jaje kojem je za vrijeme kuhanja svirao skladbu na fruli i čitao poeziju iz svoje zbirke, što stoji i kao dio pripreme u receptu. Za vrijeme samostalne izložbe u Galeriji SC, Vlasta Delimar je od jednog jajeta napravila njoke, a Igor Bezinović pozabavio se ljuskom jajeta koju smo smrvljenu popili u limunadi. Tokom ovih performansa i publika je imala prilike probati pripremljena jela, odnosno napitak.
► Na koji način promišljaš prezentaciju ovakvih umjetničkih projekata? U ovom projektu medij fotografije također zauzima središnje mjesto. Zašto si se odlučila prikazati jela u mediju fotografije, a ne npr. videa? Što bi tvoj umjetnički rad dobio, a što izgubio da se prebaci u formu videa?
Jelena Lovrec: Polazište u promišljanju uvijek je isto. Pokušavam odabrati medij koji bi najbolje, najtočnije prenio ideju rada. U ovom slučaju, upotrijebila sam više medija: fotografiju, video, mobilnu kuhinju i performans-pripremu jela u izložbenom prostoru, a glavni medij je knjiga-kuharica. Fotografija je, uz recept, sastavni element kuharice-umjetničke monografije od jajeta. Kuhanje je prezentirano i putem videa, dokumentaciju priprema jela sa stotinjak umjetnika montirala sam u video mozaik koji omogućuje dinamičan i zabavan pregled više kuhanja odjednom.
► Hot potato tematizira pitanje migranata, a u nazivu se duhovito poigravaš riječima jer su oni ujedno društvena skupina kojom se nitko ne želi baviti. S druge strane, Meat me u fokus postavlja umirovljenike kao društvenu skupinu koja pati od usamljenosti stoga me zanima na koji način dolaziš do pripadnika istaknutih skupina? Kakvo je tvoje iskustvo povezivanja s ljudima koje ne poznaješ osobno, ali oni itekako sudjeluju u nastanku tvojih radova?
Jelena Lovrec: Što se tiče ostalih dionica Musake, za sada sam u fazi istraživanja. Pripremu jela želim dokumentirati na drugačiji način nego je to bilo u dionici Eggo, razmišljam o formi kratkog dokumentarnog filma pa mi za narednu skupinu treba više pripreme nego što je to bilo s kolegama.
O iskustvima pronalaženja osoba više bih mogla reći na temelju dosadašnjih radova, primjerice u projektu Mein Kulturkampf, gdje potraga najčešće kreće obilaskom različitih krajeva i razgovorom s mještanima toga kraja. Takva je recimo situacija bila prilikom posjeta otoku Kaprije, kada sam s predsjednikom mjesnog odbora obilazila otočane, ulazila redom iz dvorišta u dvorište i objašnjavala zašto želim kupiti kvadrat zemlje, sve dok nisam naišla na jednog susjeda koji je razumio ideju i oduševljeno pristao na suradnju. Rjeđe se desi da ljudi potraže mene, što mi se dogodilo ovog ljeta na Lastovu, kada mi je prišla jedna djevojka koja je čula za moj projekt od gospodina Giovannija, bivšeg vlasnika kvadrata na Lastovu, i ponudila mi kvadrat svoje zemlje u Požegi.
► Kakvi su planovi za budućnost?
Jelena Lovrec: Posvetiti se dokumentarno-eksperimentalnim video radovima. Pripremam nešto poput dnevnog izvještaja aktualnosti/priručnika za preživljavanje, koji me jako veseli, ali već strahujem da ima potencijala da preraste u serijal.
