Mnogi bi se složili s tvrdnjom da je studiranje najljepše razdoblje života. Iako i danas propitujem takve izjave, svakako se slažem s činjenicom da su se mnoga poznanstva tijekom faksa pretvorila u profesionalne suradnje, a i prijateljstva. Upravo ovakvu priču imam s vizualnom umjetnicom Jelenom Petric s kojom sam dijelila studentske klupe i skripte, a potom nastavila surađivati na različitim projektima što je rezultiralo i ojačavanjem prijateljskih spona koje njegujemo i danas. Jelena je 2019. godine diplomirala slikarstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi red. prof. art. Ante Rašića. Osim toga je i polaznica prve generacije WHW Akademije 2018./2019. godine. Izlagala je na 54. zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti (Dom HDLU Zagreb, 2019.) u sklopu kojeg joj je dodijeljena Nagrada mladoj umjetnici koja je uključila sudjelovanje u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu. Uz suradnički tim, vodi samostalni multimedijalni projekt Kodirani prostori. Kao članica udruge Prirodno-umjetnički Kružok sudjeluje u realizaciji više projekata, među kojima se ističe Garaža Kamba. Od 2023. godine je suvoditeljica programa umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak.
► Rođena si 1988. godine u Zenici. S koliko si godina preselila u Zagreb i osjećaš li neku povezanost s krajem u kojem si rođena?
Jelena Petric: Da, točnije, rodom sam iz Žepča – malog mjesta na rijeci Bosni koje je naročito u to vrijeme gravitiralo prema Zenici. U Žepču sam provela prve tri godine, a u Zagreb sam doselila s pet godina. Dobar dio školskih praznika sam provodila kod baka u Bosni i osjećam povezanost s tim krajem. Također osjećam svojevrsnu nostalgiju kada boravim tamo, no u posljednje vrijeme sam sve više svjesna kompleksnosti života u toj zemlji.
► Kako je izgledao tvoj put prije upisa Akademije likovnih umjetnosti? Jesi li već u srednjoj školi znala čime se želiš baviti?
Jelena Petric: Budući da su me filozofija i književnost najviše privlačile u gimnaziji, nastavila sam svoje obrazovanje u tom smjeru. Na Hrvatskim studijima sam studirala filozofiju i sociologiju, ali nisam vidjela način na koji bih mogla primijeniti znanje stečeno na fakultetu. U to vrijeme sam pokazivala sve više zanimanja za umjetnosti zbog njenog misaonog i praktičnog karaktera.
► Diplomu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti stekla si na smjeru slikarstvo u klasi red. prof. art. Ante Rašića. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja na Akademiji? Je li ALU ispunila sva tvoja očekivanja? Zašto si baš odabrala smjer slikarstva? Možeš li izdvojiti neke profesore na Akademiji koji su ostavili poseban utisak na tebe?
Jelena Petric: Stvar je u tome da nisam imala očekivanja kada sam upisala ALU, ali brzo mi je postalo jasno da ovdje imam prostora za vlastiti rast. Nastavnički odsjek na Jabukovcu idlično je mjesto smješteno uz šumu, atmosfera u potpunosti odskače od uobičajenog institucionalnog ozračja i uvjeti za stvaranje su na visokoj razini. Ne bih izdvajala nekog od profesora jer mislim da je upravo činjenica da dobro djeluju kao kolektiv najveća kvaliteta Odsjeka. Na slikarstvu su u vrijeme mog studiranja predavali profesori Ante Rašić i Damir Sokić, a njihova je praksa bila najbliža onome što je mene privlačilo u polju umjetnosti. Upisla sam smjer slikarstva jer sam htjela učiti od njih i razvijati vlastitu praksu.
► Jesi li se ikada okušala u ulozi profesorice? Što općenito misliš o transferu znanja u polju umjetnosti? Funkcionira li postojeći obrazovni sustav ili bi ga pod hitno trebalo mijenjati?
Jelena Petric: Nisam se okušala u ulozi nastavnice jer mi je do sada uvijek neka druga opcija bila privlačnija, zato možda niti nisam kompetentna pričati o postojećem obrazovnom sustavu. Mislim da je važno naglasiti odgojnu stranu likovnosti i generalno obrazovanja koja je neopravdano zanemarena. Što se tiče transfera znanja u polju umjetnosti, mislim da osoba može samostalno mnogo toga ostvariti i naučiti, ali isto tako sam mišljenja da nema umjetnosti bez konteksta. Taj kontekst čine i oni koji su se nekad bavili umjetnosti ili se još uvijek bave. Upravo zbog toga je umjetnost posredna – ona je dijalog sa svijetom. Čini mi se da svi preuzimamo ponešto od nekog drugog jer crpimo inspiraciju iz nekog izvora, stoga nije niti važno tko je prvi nešto napravio, nego način na koji to dijeli ili komunicira s drugima. To je pravo znanje koje možemo steći od drugih.
► Polaznica si prvog izdanja WHW Akademije, 2018./2019. godine. Riječ je izvaninstitucionalnom edukativnom programu koji počiva na ideji zajedničkog učenja, a sastoji se od niza radionica, predavanja, seminara, susreta s međunarodnim i domaćim kustosima, umjetnicima, kulturnim djelatnicima, teoretičarima i aktivistima. Budući da iza sebe imaš i formalno umjetničko obrazovanje, kakvo je tvoje iskustvo pohađanja ovakvog programa?
Jelena Petric: Ono što mi je u smislu obrazovanja nedostajalo na Akademiji likovnih umjetnosti dobila sam na WHW Akademiji i zbog toga je iskustvo pohađanja ovog programa dragocjeno. U tom smislu ističem kontakt sa stvarnim svijetom umjetnosti, koji sam upoznala tijekom višemjesečnog edukativnog programa. Budući da je selekcija polaznika i predavača bila internacionalna, dobili smo kvalitetan uvid različitih pristupa i sustava umjetnosti na raznim poljima. Na Akademiji likovnih umjetnosti imamo podršku i jednu zaštitničku atmosferu koja je dobra za vrijeme trajanja studiranja, no nakon diplome mnogi dožive “hladan tuš”. Na WHW Akademiji, koja je tada trajala osam mjeseci, sve je bilo intenzivno, od rasporeda aktivnosti i produkcije radova do međusobne komunikacije. U mnogim situacijama je trebalo zauzeti stav, obraniti mišljenje, brzo reagirati ili se prilagoditi okolnostima, i to se kasnije pokazalo veoma korisnim. Uz to, na Akademiji likovnih umjetnosti smo okruženi uspješnim umjetnicama i umjetnicima koji najčešće žive od svog profesorskog rada zbog čega je stvoren dojam da je to maksimum koji se može dosegnuti u našem društvu. Potpuno drugačije iskustvo sam doživjela na WHW Akademiji.
► Nakon završenog programa si 2019. godine zajedno s ostalim polaznicima WHW Akademije otvorila grupnu izložbu u Galeriji Nova. Mentori izložbe bili su Ben Cain i Tina Gverović. Na izložbi nije bio naglasak na predstavljanju dovršenih radova, već radova u nastajanju. U najavi izložbe bilo je navedeno “Neke radove su napravili pojedinci a druge grupe, ali svi se mogu preliti u ona druge dijelom zbog toga što su izloženi vrlo blizu jedno drugom, a dijelom i zato što su razvijeni u situaciji u kojoj mala grupa blisko povezanih ljudi dijeli prostor u kojem slušaju, jedu, brinu se, ne uspijevaju, misle, uče, stvaraju … i žive.” Kako je ovakva sredina utjecala na tvoje stvaralaštvo? Što si na koncu izlagala? Svoj rad ili rad nastao u suradnji s drugim polaznicima? Koliko su mentori izložbe utjecali na razvijanje samog koncepta?
Jelena Petric: Izlagala sam rad koji je nastao u suradnji s umjetnikom Jakubom Danilewiczem. Zajedno smo dizajnirali i izradili objekte koji su se referirali na horizontalni pristup učenju. Polazište za taj rad bile su OSB ploče koje smo tijekom osam mjeseci koristili kao podloge, tj.stol za razne aktivnosti koje smo provodili u zajedničkom studiju WHW Akademije. Tako su one služile za sastanke, za rad, objedovanje, druženje, performanse pa čak i spavanje. Riječ je o velikim plohama (80×200 cm) za koje smo osmislili nosače koji nisu standardni, ali su i dalje funkcionalni, naglašeno nisko postavljeni kako bi se istaknula horizontalnost. Na nekima od njih su se nalazile skulpture cvijeta maka, izrađene od armature i pigmentiranog betona koje prakticiraju jogu dok čekaju da se nešto desi. Na nekim drugim nalazili su se radovi ostalih umjetnika i umjetnica koji su bili u formi arhiva. Iskustvo rada u paru, koje se spontano dogodilo, mi se veoma svidjelo te ga mislim primjenjivati i ubuduće. Dinamika procesa osmišljavanja i realizacije rada potpuno je drugačija od samostalnog rada, a i neki radovi baš zbog te suradnje dobiju dodatna značenja. Suradnja s mentorima bila je veoma dobra kroz cijelo vrijeme i sigurno smo međusobno utjecali jedni na druge, no u skladu s idejama horizontalnosti, nisu intervenirali na razvijanje koncepta nego je cijela grupa iznjedrila svojevrsni zajednički odgovor.
► Iste si godine (2019.) izlagala rad pod nazivom ob2 (2018.) na 54. Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti u Domu HDLU. Koristeći stare prozorske okvire Akademije likovnih umjetnosti stvaraš konceptualni rad kojime si nastojala dekonstruirati uvjetovanost pozicije i odnosa. Možeš li objasniti sami koncept rada i kako si došla do ideje za takav rad?
Jelena Petric: U tome periodu intenzivno sam promišljala o umjetničkim radovima koji se reprezentacijski ne razlikuju od svakodnevnih predmeta, no značenje im je posve drugačije. Na Akademiji likovnih umjetnosti su se nalazili stari prozori koji se me privuki zbog svoje forme i patine, ali i same svrhe tog predmeta. Jedan od radova nastao u tom ciklusu bio je i ob2 koji je nastao kao igra ili pokušaj prikaza vremena i prostora, kategorija bez kojih ništa ne možemo zamisliti, a ponekad se pokušavaju predočiti u koordinatnom sustavu. Zato sam pozicionirala dva prozorska okvira pod pravim kutem, a gledanje kroz okvir prozora, koji samo uokviruje prostor dok vrijeme prolazi, naglasila sam obojenom svjetlošću. Čitajući koncepciju tadašnjeg Salona naslovljenog Bez anestezije koji je “zamišljen kao prostor bez oštrih rubova” i koji propituje razne uvjetovanosti i narative, uvidjela sam da je rad prikladan konceptu jer kružeći oko njega pred nama se izmjenjuju prizori uvjetovani pozicijom. Dok u jednom trenutku objekt pred nama postaje plošan, već u drugom poprima dubinu.
► Za istaknuti rad ti je dodijeljena Nagrada mladoj umjetnici, zahvaljujući kojoj si krajem 2022. sudjelovala u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu. Što misliš općenito o rezidencijalnim programima i što si konkretno radila na ovom programu? Spremaš li se na još neke rezidencijalne programe?
Jelena Petric: Mislim da su rezidencijalni programi odlična prilika da izađemo iz zone komfora i tražimo nešto novo. Boravak u nekom novom mjestu dovoljna je inspiracija sama po sebi i nije bilo potrebno postavljati pred sebe velike zahtjeve po pitanju produkcije rada. U Parizu mi se baš svidjela ta neopterećenost jer grad nudi toliko sadržaja da mi je izgledalo gotovo poput gubljenja vremena baviti se zahtjevnijim produkcijama. Unatoč zimi, najviše vremena sam provela biciklirajući po gradu i šetajući uz Seinu. Ipak, htjela sam nekako zabilježiti trenutke provedene tamo, pa sam u studiju za vrijeme sunčanih sati izrađivala cijanotipije malog formata, poput razglednica. Uvijek bih ih imala spremne pa bih za sunčanog zimskog dana samo podbacila “razglednicu” pod kakvu staklenu čašu koja se reflektirala na suncu. Tako sam bilježila tragove svog bivanja u tome prostoru. Na svaku sam napisla datum nastanka, a neke sam i poslala prijateljima.
► Na domaćoj umjetničkoj sceni Erste fragmenti čine jednu od rijetkih nagrada koje umjetnicima pružaju financijsku potporu. U 2019. godini pristiglo je više od 150 prijava na natječaj, a stručni žiri je među ostalim, odabrao i tvoj rad. Na taj način je otkupljen i tvoj rad Blueskin koji je predstavljen na grupnoj izložbi u MSU. Riječ je o slici izrađenoj od parafinskog voska. Kada si počela eksperimentirati s materijalima? Je li upravo eksperiment svojstven tvojoj umjetničkoj praksi?
Jelena Petric: Na diplomskom studiju počela sam izrađivati slike od zemlje, pijeska i voska jer me je jako privlačila njihova materičnost. S vremenom sam isprobala i parafinski vosak koji je naravno, svojstven sebi unio potpuno drugačiju naraciju. Prethodne slike bile su organičke, a parafinske su djelovale sintetičko, i to se naravno odrazilo na njihovu interpretaciju. Eksperiment je dobrim dijelom uključen u moju praksu, no ono što me potiče na stvaranje je većinom interes za materijal od kojega kasnije nastane rad. Kada sam saznala da se parafin kao derivat nafte najviše primjenjuje u kozmetičke svrhe, odlučila sam ga primijeniti u svojoj umjetničkoj praksi jer mi se jako svidjela “površnost” izlivenih formi koje sam fiksirala na platno silikonskim ljepilom. U napetosti ploha i njihovoj krhkosti vidjela sam čistu interpretaciju našeg doba. Naizgled je sve sjajno i savršeno, ali u stvarnosti neodrživo i na rubu kraha jer bi bilo kakav jači pritisak mogao izazvati katastrofalne posljedice za sam rad.
► Članica si udruge Prirodno-umjetnički Kružok te aktivna u djelovanju pop-up galerije Garaža Kamba gdje si 2019. otvorila samostalnu izložbu p.up-k_popupkamba. Riječ je o kombinaciji umjetničke instalacija i performansa. Možeš li reći nešto više o tome?
Jelena Petric: Da, riječ je ambijentalnoj instalaciji i performansu. Kako se radilo o pop-up izložbi, zamisao je bila da u prostoru garaže u velikom kotlu pripremim ogromnu količinu kokica koje će skakukati i rastvarati se po cijelom prostoru garaže. Jako me privlačio taj skulptorski moment rastvaranja kokice. Performans se odvio u vrijeme između Božića i Nove godine pa sam rad tumačila između dvije krajnosti tog blagdanskog ozračja, onu kozmičku i onu konzumerističku, kokica je povezivala obje jer je u jednom trenutku predstavljala veliki prasak i rođenje dok bi u dugom trenu već bila bliže vatrometu i blockbuster spektaklu. Nisam bila zadovoljna s količinom spektakla, tj volumenom kokica u samom prostoru garaže ali barem nitko nije ostao gladan.
► U Galeriji VN si 2019. otvorila samostalnu izložbu Prokrustova posteljica. Prema mitologiji, Prokrust je “nadimak drumskog razbojnika Damasta koji je namamljenim putnicima na postelji istezao ili podsijecao udove kako bi ih izravnao s ležajem, dok ne bi umrli”. Prema priči, ubio ga je Tezej odsjekavši mu glavu u njegovoj postelji zbog čega preneseno značenje izložbe upućuje na nasilno prilagođavanje nečemu mimo moguće mjere znanja, podnošljivosti, mogućnosti. O kakvoj je izložbi bilo riječ? Što si izlagala u VN-u?
Jelena Petric: Riječ je prostornoj instalaciji koja naglašava našu tjelesnost. Prostor galerije bio je ispunjen s četiri objekta koja su visila sa stropa. Na ulazu je bio najniži, a ostala tri redom su postajala sve višim i višim. Sami objekti su izgledali lagano i prozračno jer su bili konstruirani od dvije šipke između kojih je zategnuta tkanina koja se zove organza. Izvana je prostor djelovao otvoreno, no kad bi posjetitelji ušli unutra, osjećali su se skučeno. Zbog tog nelagodnog položaja je tjelesni aspekt bio jako naglašen. Naziv rada Prokrustova posteljica (Procrustean bed) referira se na izraz koji se koristi u literaturi kada se želi opisati pozicija za proizvoljno, a ponekad i nemilosrdno prisiljavanje nekog ili nečeg da se uklopi u neprirodnu i nametnutu normu ili obrazac.
► Također imaš iskustvo i akcija u javnom prostoru pri čemu ističem rad STREAM / STRUJA How many people are needed to change the stream. Zbog čega si odlučila sa svojim idejama i konceptima izaći u javni prostor? Jesi li bila inspirirana akcijama nekih drugih umjetnika?
Jelena Petric: Da, bilo je to za vrijeme pohađanja WHW Akademije kada sam bila inspirirana akcijama češkog umjetnika Jiříja Kovande koji je na ulicama Praga izvodio suptilne umjetničke akcije, a koje su se prividno jedva razlikovale od svakodnevice. Neko vrijeme sam bila zaokupljena time kako osmisliti takvu akciju. U razgovoru saAnđelom Tenšek koja je suautorica naše umjetničke akcije, došle smo do ideje da bi hodanje kroz podhodnik Importanne centra, u vrijeme rush houra bila jedna takva suptilna akcija sa nesvakidašnjim značenjem, ako bi to hodanje bilo u suprotnom smjeru, što znači da se ne držimo uobičajene desne strane pri susretu s nekim tko hoda nama u susret. Ideja nas je privukla iz više razloga. S jedne strane trebalo je organizirati tu akciju, odnosno dvije grupe od petnaestak osoba. Potom smo trebale dogovoriti precizne korake kako bi obje grupe u istom trenutku ušle u pothodnik i s obje strane potisnule one koji hodaju u “pravom” smjeru. Osjećale smo se kao da radimo nešto što je na rubu zakona, kao da ulazimo u neku zonu građanskog neposluha. Još jedan od razloga za akciju koji nas je najviše zanimao jest reakcija onih koji nesvjesno sudjeluju u akciji, tj. hoće li se ljudi priključiti toj “krivoj” struji ili će se uporno držati “prave” strane. Mislim da je akcija bila uspješna jer se odazvao dovoljan broj ljudi i u pravo vrijeme se odvila, radnim danom u 16:00 sati. Reakcije prolaznika bile su zanimljive, naročito od onih koji su se frontalno suočili sa našim grupama, dok su se oni koji su hodali iza grupe uglavnom samo prilagodili.
► Za tebe je 2019. godina bila izuzetna plodna u stvaralačkom smislu. Jesi li zbog količine posla i raznih projekata pronašla pozitivne strane pandemijskih mjera i lockdowna? Kako je pandemija utjecala na tvoju stvaralačku energiju?
Jelena Petric: Pandemija me zatekla dok sam bila na Islandu koji zbog svoje prirodne izoliranosti nije pretrpio drastične mjere lockdowna. Osim toga, to je bilo i razdoblje netom nakon završenog studija, tako da sam se zatekla u stranoj zemlji i novim okolnostima, zbog čega sam odlučila iskoristiti tu godinu na način da uživam u prirodi i čitam što je više moguće. Moja stvaralačka energija ima svoju volju pa mi je teško reći je li intenzivna prethodna godina, izolacija ili nešto treće utjecalo na nju, ali u 2020. godini je svakako došlo do usporavanja.
► Voditeljica si projekta Kodirani prostori koji u središte postavlja istraživanje prostora koji su nekoć bili važni za nastanak nove umjetničke prakse, a danas više nisu u nekadašnjoj funkciji. O kakvom je projektu riječ? S kakvim si se izazovima susrela kao voditeljica ovakvog projekta?
Jelena Petric: To je jedan suradnički projekt u koji si i sama uključena, kao i naša kolegica Sara Mikelić. Projekt Kodirani prostori ili platforma za istraživanje iščezlih sadržaja bavi se upisivanjem značenja određenih prostora u gradu kojih više nema u prvotnom obliku, ali ih smatramo bitnima za identitet grada. U prvoj fazi projekta smo, zajedno s kolegicama Majom Flajsig i Jelenom Kovačev, postavile četiri spomen pločice u centru grada na kojima se osim osnovnih podataka o prostoru nalaze i QR kodovi. Skeniranjem koda moguće je pristupiti web portalu koji smo osmislile kao platformu za mapiranje “zaboravljenih” izlagačkih prostora, Jedna od lokacija je prostor Haustora u Frankopanskoj ulici 2a gdje se 1971. godine održala međunarodna izložba At the Moment koja je okupila je niz umjetnika, među kojima su i neki od tada vodećih konceptualnih umjetnika kao što su Giovanni Anselmo, Joseph Beuys, Barry Flanagan, Jannis Kounellis, Sol LeWitt i Lawrence Weiner. Premda su oni svoje radove poslali poštom, ta činjenica ne umanjuje važnost toga događaja. Neću nabrajati sve lokacije jer ih je do sada istraženo desetak i svaka je različitog karaktera. Jedna od menih dražih je Autorski izlog koji se nalazio u Zvonimirovoj ulici u knjižari Znanje koju je tada vodio Berislav Vodopija, to je bilo jedno čvorište kulturnih kretanja 80-ih i to ne samo na polju vizualnih umjetnosti, nego se tamo odvijala i kultna književna tribina Knjiški moljac. Istraženi materijali, za sada djelomično, moći će se pregledavati preko domene kodiraniprostori.com za koju smo osmislile interaktivnu mapu koju smo preuzele iz Studentskog lista 1987., posebnog izdanja povodom Univerzijade, a koje će se uz mnoge druge selekcije SL moći pregledavati na portalu. Medijski prostor, naročito u to vrijeme nam je također bitan, a i javni prostor namjeravamo obraditi ako budemo imale potporu jer je Zagreb doista mjesto koje je vrvilo akcijama u javnom prostoru. Uglavnom, cilj nam je mapirati sve te prostore kako bi se sagledala jedna cjelovita slika Zagreba kroz djelovanje danas nepostojećih izlagačkih prostora u širem smislu. Izazovi s kojima se suočavamo su nedostatak financijske potpore koja bi nam omogućila da se projektom ne bavimo samo u “slobodno vrijeme” i tromost birokratskih procedura za izdavanje dozvola.
► Prošle godine je u sklopu projekta UpArt u tunelu Grič postavljena umjetnička instalacija Pupoljci koja svjedoči o tvom interesu za recikliranjem materijala. U opisu rada je naznačeno da su “Pupoljci nastali isključivo od odbačenih plastičnih vrećica i cerada te neupotrebljivih kišobrana koji su preusmjereni s puta na deponij u umjetnički atelje, a sav materijal se prikupljao pješke ili biciklima i obrađivao ručno, uz pomoć tek jednog kućanskog aparata”. Smatraš li da bi ovakve instalacije u galerijskom prostoru davale posve drugačije značenje? Što za tebe znači intervenirati u javni prostor?
Jelena Petric: Takva instalacija u galerijskom prostoru ne bi poprimila drugačije značenje, ali bi sigurno zbog samog prostora nudila drugačiji doživljaj. Tunel je javni prostor kroz koji ljudi prolaze i onda “nalete” na taj rad koji ih neki način zatekne u hodu te ih prati kroz centralni dio tunela. Pri realizaciji instalacije osim mene sudjeluje cijeli tim suradnika koje je okupila Ana Mikin pri udruzi Umjetnost za grad, i takvi se radovi dosta razlikuju od onih koje stvaram u intimi svoga atelijera. Javni prostor je zahtjevniji za intervencije jer se treba baviti dozvolama, prilagodbama i ograničenjima, a njegova najveća prednost je odstupanje od standardne publike koja posjećuje većinu galerija.
► Od ove si godine zaposlena u organizaciji Atelijeri Žitnjak, a također si ove godine zajedno s umjetnicom Jelenom Kovačev izradila site-specific skultpuru “Pod smokvom”. Možeš li reći nešto više o ovoj suradnji i umjetničkom projektu?
Jelena Petric: Izložba Pod smokvom nastala je kroz program Atelijer živi! koji je do sada doživio svojih šest izdanja pri Atelijerima Žitnjak. Program je koncipriran tako da nudi radni prostor umjetnicima kojima je u tom trenutku potreban, te da se umjetnici nakon određenog boravka u tome prostoru na neki način predstave. Kada mi je bivši voditelji Galerije AŽ Bojan Krištofić ponudio da budem sudionica programa pozvala sam umjetnicu Jelenu Kovačev da “skuhamo” zajednički rad. Naime, znala sam da ona povremeno izrađuje boce od šećernog stakla i zanimala me ta njena tehnika. Htjela sam da napravimo nešto što bi se uklopilo u žitnjačko okruženje i došla sam do zaključka da bi to trebao biti stol. Na Žitnjaku možete naći doista veliki izbor stolova za sve svrhe i prigode, a još je bitnije što često možete naći ljude oko toga stola. Uz to, tamo se uvijek nešto kuha u velikim količinama pa smo imale infrastrukturu koja nam je bila potrebna za izradu našeg rada. Na kraju smo izradile skulpturu koja je cijela izlivena samo od jednog materijala, šećera, koji se prelijeva u raznim jantarnim nijansama, postavile smo ju pod smokvu i dobile upravo onaj čarobni prizor koji smo priželjkivale, a to je jedno zatečeno stanje stola i kompozicije predmeta na njemu koji daje daje naslutiti trenutak u kojem su se ljudi okupili oko njega, ili trenutak koji je prošao, ili je možda bio zamišljen, ili je trag u sjećanju. Nakon nekog vremena skulptura se počela topiti, a njena realistična forma sve je više poprimala karakter nadrealističnog, kao što i neki prizori ili sjećanja s vremenom poprimaju drugačiju formu nego kad su se odvili. Naposljetku, skulptura se raspada pod vlastitom težinom i s vremenom se ispire u tlo pod njom.
Nedavno smo dobile poziv da “skuhamo” još jedan stol koji smo rado prihvatile. Ovaj put izlagale smo u Rijeci povodom 10. međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF) pri skupnoj izložbi Démodé u Galeriji SKC. Bilo je to sjajno iskustvo, shvatile smo da dugotrajnost kuhanja zapravo okuplja mnogo znatiželjnika, to je jedan proces u kojem čekajući da šećer dosegne jako visoku temperaturu, oko 150 °C, imamo vremena da se opustimo, odmorimo, popijemo kavu i družimo.
► Ljetos si otvorila izložbu Međuvremenu u izložbenom prostoru Kiosk Studentskog centra. Posvetila si se istraživanju camere obscure, pri čemu si imala pomoć Ivice Kiša koji je podijelio s tobom svoje znanje o starim tehnikama. Kako se pojavio interes za fotografijom i što je bilo u fokusu tvog istraživanja?
Jelena Petric: Rad Međuvremenu nastao je na tragu nekih prethodnih radova koji u središte postavljaju vrijeme i svjetlost. U prostoru Kioska htjela sam izložiti mijene koje nastaju u njegovoj okolini tijekom jednog dana, ili jednog vremenskog intervala. Tako nešto sam već radila u tehnici cijanotipije gdje bih kretanjem po papiru ostajali tragovi koji bi bili intenzivniji što bi duže bili eksponirani na suncu. Odlučivši Kiosk prenamijeniti u cameru obscuru nije mi u interesu bilo baviti se fotografijom nego svjetlom i kretanjem, a fotografija je krajnji produkt tog procesa. Za tako veliku cameru obscuru duljina ekspozicije traje po nekoliko sati ili jedan određeni dio dana, a pozicionirana je na lokaciji gdje svakodnevno prolazi jako puno ljudi. Ono što je bilo u fokusu mog rada je upravo zabilježiti sve što se događa u međuvremenu. Naime, zanimljivo je da camera obscura ne bilježi kretanje jer je ono prebrzo u odnosu na duljinu ekspozicije, ona bilježi neke tragove kretanja, recimo parkiranih automobila ispred i statične objekte. Tako se u jednom prizoru na dobivenim radovima vrijeme moglo čitati dvojako, kao ono koje je prohujalo bez traga i ono koje je u pozadini kretanja ostalo postajano. Time su radovi na neki način dobili metafizički karakter.
► Kakvi su ti planovi za budućnost?
Jelena Petric: Nemam posebne planove, nadam se da ću i dalje raditi ono što me ispunjava. Upravo sam završila postavljanje instalacije u parku Ribnjak, vrijeme je za odmor i druženje i lagani ulazak u novu godinu.
