Nizozemska je generacijama rasadnik najprogresivnijih i najutjecajnijih svjetskih arhitekata. Zemlja koja je nastala oduzimanjem površine od mora njeguje posebnu pažnju prema prostoru kao oskudnom resursu koji je vrijedan, možda više nego u ijednoj zemlji na svijetu. Od recentnih predstavnika suvremene nizozemske arhitekture posljednjih se desetak godina između ostalih ističe ured NL Architects koji se specifičnim senzibilitetom ali i humorom odnose prema prostorima koje grade, bez obzira radilo se o malom mjerilu poput već kultnog Basket bara u Utrechtu ili obnovi modernističkog mastodonta kao recentnog nagrađivanog projekta deFlat Kleiberg u amsterdamskoj četvrti Bijlmermeer. Na prethodnim Danima Orisa, jedan od partnera tvrtke, Kamiel Klaase održao je završno predavanje isključivo o spomenutom projektu koji je nagrađen nagradom EU-a Mies Van der Rohe za 2017. godinu zbog specifičnog pristupa rješavanju jednog od gorućih problema starog kontinenta – revitalizaciji modernističke baštine višestambenih zgrada i njihovoj prilagodbi suvremenom tržištu i potrebama stanovnika.
*Kamiel Klaase iz ureda NL Architects / foto: Damil Kalogjera
► Možete li se prisjetiti početaka Vaše karijere sredine devedesetih? Iako niste stari ured, dojma sam kako se mnogo toga promijenilo u dvadesetak godina u našoj struci. Zanima me kako su te promjene utjecale na Vaš rad te jeste li očekivali da će NL Architects ovoliko narasti?
Kamiel Klaase: Definitivno nismo očekivali da ćemo ovoliko narasti. Od ureda koji je praktički osnovan u automobilu na putovanjima iz Amsterdama u Delft do internacionalnog ureda je veliki put, a mi smo bili pomalo pankerski nastrojeni – više nam je bio cilj kritizirati i preispitati status quo nego rasti. Bili smo stava “daj nam gitaru, pa ćemo mi svirati po svome”, međutim socio-ekonomske okolnosti u Nizozemskoj devedesetih natjerale su nas da gradimo mnogo, brzo i prije svega kreativno. Naime, nakon osamdesetih i neuspješnog pokušaja državnog upravljanja izgradnje kolektivnog stanovanja, ono je vraćeno u ruke tržišta, pa samim time je dana veća sloboda investitorima i arhitektima. Tu smo se kolege Pieter Bannenberg, Walter van Dijk i ja našli kao mladi kolektiv koji je učio jedan od drugog te si međusobno pokrivao nedostatke. Raditi na početku kao kolektiv pokazalo se jako bitno jer smo naučili kako raditi zajedno, lišiti se tjeskobe praznog papira te pomalo kontrolirati ego. Jedna od stvari koja je zapravo najviše utjecala na naš rad je bila pojava i široka primjena interneta.
*NL Architects: WOS 8 / foto: Daria Scagliola i Stijn Brakkee via nlarchitects.nl
► Zanimljivo… Kako je internet točno promijenio vaš rad?
Kamiel Klaase: Zapravo na sve moguće načine. Znate, mi smo studirali u analogno doba, a to je značilo da se jako sporo dolazilo do informacija: morali ste čekati mjesecima da izađe neki časopis kako biste doznali kako se radi, koja su suvremena stremljenja i koji su problemi struke. Pojavom interneta postao je problem zaštiti se od silnih informacija. Nadalje, investitori su prije dolazili s problemom, a mi smo im nudili rješenje, dok danas dođu s rješenjem i mi im trebamo samo to izgraditi (smijeh). Ipak, internet nam je jako pomogao i u radu sa suradnicima, ali i promoviranju našeg rada. To novo i uzbudljivo doba nosilo nas je u stvaranju novih načina stanovanja i rada, eksperimentiranja s novim tipologijama i novim namjenama stvarajući čitav niz zanimljivih arhitektonskih djela i to je prvi puta stalo s napadom na New York i s druge strane s “.com bubbleom” što nas je naučilo mnogo o nestabilnosti sustava i tada smo shvatili kako moramo ugrabiti prilike jer ih ipak neće biti mnogo. U slučaju Basket bara u Utrechtu smo dobro ugrabili priliku, jer je taj projekt zaista odjeknuo u svijetu i stavio nas kao na mapu relevantnih ureda iako smo bili izrazito mlad ured, što prije pojave interneta nije bilo moguće takvom brzinom.
*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera
► Upravo ste za projekt Basket bara 2005. nagrađeni “malim” Miesom dok ste prošle godine dobili Miesa za projekt deFlat Kleiburg u amsterdamskoj četvrti Bijlmermeer za jedno sasvim drugo mjerilo. Razlikuje li se pristup projektiranju u tako različitim mjerilima i kontekstima?
Kamiel Klaase: Mislim da se ne razlikuje pretjerano. Naravno, nisu isti konteksti, investitori ni timovi, međutim pristup je sličan. Upravo smo predali masterplan za Kazan i na tom smo projektu metodološki slično djelovali kao i recimo na Basket baru. Osim metodologije jedan od bitnih čimbenika je i definiranje dodatnog sadržaja koji donosi benefit u korištenju. U slučaju Basket bara to je bilo pozicioniranje sportskog sadržaja na krovu kuće. Nešto što je učinilo projekt ikoničnim, zapravo je vrlo jednostavna i logična odluka za to okruženje. Ono što je pak projekt Bijlmermeera učinilo specifičnim je odluka da se kolektivno stanovanje “preparcelizira” kako bi kupci individualno mogli donijeti odluku koji i kakav životni prostor žele stvoriti. Ako bih morao pronaći jednu sličnost u radu s različitim mjerilima koje spominjete to bi bilo tendencija programiranja društvenih aktivnosti.
*NL Architects: Basket Bar / foto: Luuk Kramer via nlarchitects.nl
► Odlično da spominjete “programiranje društvenih aktivnosti” jer mislim da taj izraz najbolje opisuje projekt kojeg ste prezentirali i za kojeg ste dobili “Miesa”, a radi se o obnovi velike stambene zgrade iz doba moderne kojoj je ostavljena opna, te ste ju preprojektirali iznutra po željama pojedinih kupaca formirajući pritom park, javna prizemlja te parkirna mjesta. Iz konteksta sve većih regulacija građenja te sve veće osjetljivosti javnosti spram okoliša, mislite li da je ovaj projekt dobar case study kako obnavljati zapuštenu višestambenu arhitekturu?
Kamiel Klaase: Uh, teško pitanje. Za početak, razlog zašto smo mogli na ovaj način pristupiti obnovi je nizozemski socioekonomski i politički kontekst. Radi se o razvijenoj zemlji gdje već postoji određeni broj građana koji si uopće može priuštiti kupovinu stana. S druge strane, imamo sreće i s regulacijskog stanovišta jer u Nizozemskoj je na snazi zakon koji kaže kako kod obnove zgrade vrijede energetski propisi iz vremena kad je ona građena, a ne današnji jako striktni i glupi zakoni. Kada bi se primjerice u Njemačkoj išlo obnoviti zgradu iz šezdesetih godina na ovaj način morali biste tu kuću “oklopiti” hrpetinom stiropora te zamijeniti sve postojeće otvore PVC prozorima. Osim što se degradira postojeća arhitektura, ona je gotovo uvijek neisplativa i privatni investitori zaziru od njih, dok države često imaju prečih troškova da bi investirali u obnovu za privatne korisnike. Malo me strah što će se dogoditi s tim zakonom u Nizozemskoj jer se na našu vladu rade silni pritisci zbog Pariškog sporazuma. Iz spomenutih razloga ne mislim kako je ovo nekakav dogmatski putokaz ili patent kako pristupati revitalizacijama kolektivnog stanovanja jer ima predivnih primjera revitalizacije u svijetu, i uvijek spominjem pristup ureda Lacaton&Vassal koji mislim da je izuzetan i predivno prilagođen kontekstu u kojem grade. Jedan od bitnih aspekata ovog projekta je bila odluka da strukturiranje stanova ostavimo tržištu, točnije krajnjim kupcima. Na njima je bila odluka da kupuju “parcele” i formiraju stanove kakve žele što je jako olakšala činjenica da se radilo o galerijskim tipovima izgradnje. Spomenuli ste u vašem pitanju inkorporiranje javne namjene u stambene zone, i u mastodontima poput Kleiburga je jako bitno stvoriti osjećaj četvrti, i mi smo to pokušali stvoriti namjenom, arhitekturom ali i aktivnostima. Naime, investitor je prije početka izgradnje organizirao društvena događanja poput projekcija filmova, izložbi i performansa kako bi privukao ljude ali i skinuo stigmu s Bijlmermeera kao nesigurnog i neuglednog kvarta.
*NL Architects + XVW architectuur: deFlat, Kleiburg / foto: Marcel van der Burg (lijevo) i Stijn Poelstra (desno) via nlarchitects.nl
► Je li Vam uspjelo?
Kamiel Klaase: Mislim da je. Jedan od najboljih znakova da zgrada postaje poželjna za stanovanje je ulazak špekulanata (smijeh). Dogodilo se da su manji poduzetnici uvidjeli priliku te su kupili veći broj stambenih jedinica koje su podijelili u manje jedinice i iznajmljuju ih po cijeni dosta višoj od tržišne i na taj način stvaraju sebi zaradu. Možda bismo još mogli vidjeti i da se modernistički megablok gentrificira (smijeh).
*NL Architects: Club House Varkenoord / foto: Sebastian van Damme via nlarchitects.nl
► Koliko su zapravo javno korištenje i javna namjena bitni u projektima kolektivnog stanovanja?
Kamiel Klaase: Mislim da su simbiotički: ne idu jedno bez drugog, bar ne na kvalitetan način. Dok sam ja odrastao to “javno” je bila ulica. Sve zajedničke aktivnosti ljudi odvijali su se na trgovima i ulicama jer je ljudima bilo dostupno manje kvadrata zbog lošijeg financijskog statusa i često većeg broja djece po obitelji. Pojavom shopping centara, te potrebe ljudi su se promijenile i dobar dio tih aktivnosti prešao je u zatvoreno, a ljudima je dostupno više kvadrata i drukčiji način komuniciranja. Posljedica toga je da smo kao planeri i arhitekti zanemarili važnost javnog koja se pokazala krucijalnom u funkcioniranju stambenih namjena velikog mjerila. Važnost “javnog” u Nizozemskoj je jako velika, što je recimo vidljivo iz rada Hermana Hertzbergera i Alda van Eycka i od tog vremena se velika pozornost posvećuje tom aspektu. Naš je ured posebno osjetljiv na važnost javnog, te gotovo u svakom projektu pokušavamo kako u prostornom tako i simboličkom smislu javnoj domeni vratiti ono što smo oduzeli našim volumenom.
*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera
► Arhitekt Balkrishna Doshi je na svom izlaganju postavio pitanje koliko uopće možemo planirati takve aktivnosti. Što vi mislite?
Kamiel Klaase: Nisam, nažalost, bio na predavanju gospodina Doshija, ali mislim da možemo. Pitanje kako, kada i s kojim uspjehom. U tim pitanjima leži uspješnost projekta: da arhitekt shvati što kolektivu treba, stvori okvire za aktivnosti i planira dovoljno fleksibilnosti u korištenju. Ako gledamo na nas kao na master planera koji će reći ljudima kako da žive, nikada nećemo dobro raditi. Ukoliko postoji želja za nečim, vjerujem da postoji i način, pogotovo u domeni javnog dobra; arhitekti su samo tu da programiraju aktivnosti s već postojećim ulaznim podacima.
*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Orisu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
