Katarina Juričić vizualna je umjetnica te dizajnerica svjetla i prostora. Nakon stečene diplome novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, odlučila je upisati fotografiju na Kraljevskoj akademiji u nizozemskom gradu Den Haagu. Trenutno živi u Amsterdamu, a poslovi ju vežu i za rodni grad stoga je u neprestanom pokretu. U svojoj umjetničkoj praksi usmjerena je na istraživanje medija fotografije s naglaskom na proučavanje potencijala fotografije u vidu prikazivanja imaginarnih aspekata stvarnosti. Publici je predstavila svoje umjetničke projekte u brojnim galerijama kao što su Galerie Bart, Galerie Ron Mandos, Melkweg Expo i Unseen Photo Festival u Amsterdamu, Expo Bart i NachtExpo u Nijmegenu, Nest and Grey Space in The Middle u Haagu, Rietveld paviljoen u Amesrfoortu, a domaća je publika upoznata s njenim radom zahvaljujući izlaganju u sklopu zagrebačkog festivala Organ Vida te samostalnoj izložbi u Galeriji Karas. Njeni radovi dio su znamenite kolekcije Akzonobel Art Foundation u Amsterdamu, a također je dobitnica stipendije Mondriaan Artist Start. Osim što se bavi umjetničkim istraživanjima, Katarina radi kao umjetnička direktorica i scenografkinja u komercijalnoj industriji (reklame, film, kazalište…).
Više o njenoj umjetničkoj praksi, istraživanjima i pristupima u proučavanju medija fotografije pročitajte u nastavku!
► Nakon završenog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučila si napraviti zaokret i upisati Koninklijke Academie van Beeldende Kunsten (KABK) u nizozemskom gradu Den Haagu. Kako to da si donijela odluku promijeniti fakultet, ali i zemlju u kojoj živiš i studiraš? Kakvo je tvoje iskustvo školovanja na ovakvoj ustanovi?
Katarina Juričić: Studij novinarstva bio je intermezzo koji sam iskoristila da sazrijem u svojoj fotografskoj praksi te izgradim kritički odnos prema mediju. Novinarstvo mi je dalo uvid u vizualnu kulturu i komunikaciju, moć fotografije, te koliko je zapravo lako manipulirati stvarnošću i konstruirati njezine fiktivne verzije. Želja za odlaskom na KABK dolazi iz potrebe za osvježenjem i drugačijim načinom i pristupom studiranja umjetnosti. Tamo sam se oslobodila svega onoga što sam mislila da znam i da želim biti, te se razvila u potpuno neočekivanom smjeru. Umjesto u foto studiju, većinu vremena provodila sam u radionama za drvo, metal, tekstil, keramiku, cijanotipiju… Malo po malo skupljala sam znanja o drugim medijima, tehnikama i materijalima, te pronalazila načine kako ih ukomponirati u fotografiju.
► Ubrzo si započela istraživati sami medij fotografije te sam u jednom od intervjua pročitala da nastojiš vizualizirati imaginarne aspekte stvarnosti (sjećanja, halucinacije itd). Možeš li mi reći nešto više o svojem umjetničko-istraživačkom pristupu? Kako nastaju tvoji radovi? Kada si uopće započela istraživati sami medij fotografije?
Katarina Juričić: Već na samom početku studija na KABK napravila sam odmak od aktivnog fotografiranja i umjesto toga posvetila se istraživanju fizikalnosti medija. Što fotografija zapravo jest, od čega se sastoji i koja je njezina budućnost s obzirom na razvitak tehnologije i sveopću automatizaciju i demokratizaciju medija. Vizualna zasićenost i proliferacija fotografije (slike) u svim sferama našeg života doveli su do toga da izgubim vjeru u fotografiju kao nešto “sveto”. Više me zanimalo kako nadići njezinu karakterističnu plošnost i pretvoriti ju u trodimenzionalni, skulpturalni objekt. Također, s obzirom da fotografija nikad nije niti će ikada biti objektivna reprezentacija stvarnosti, svoj sam interes pronašla u vizualiziranju imaginarnih, i time fotografijom nezabilježivih aspekata stvarnosti kao što su sjećanja, emocije, vizije i halucinacije.
► U fotografskoj seriji Izba (2018.), napravljenoj u suradnji s Enom Čuček, vizualnu estetiku stvaraš spajanjem predmeta iz svakodnevice s interijerom koji je svojstven dizajnu druge polovice 20. stoljeća. U ovom radu primjetno je svojevrsno kolažiranje raznih predmeta, struktura i kompozicija. Ipak fotografije odišu određenom spontanošću. U kojoj mjeri je riječ o režiranoj fotografiji u odnosu na spontano uhvaćene trenutke?
Katarina Juričić: Izba je jedan od zajedničkih projekata s Enom koji se baziraju na intuitivnom i neopterećenom poigravanju s predmetima, teksturama, materijalima, bojama koje nam se čine zanimljivima. To neko odisanje spontanošću proizlazi iz činjenice da se vodimo istinskom znatiželjom. Proces je svojevrsna igra u kojoj istražujemo potencijal svakodnevnih predmeta kroz kreiranje naočigled nespojivih kompozicija koje balansiraju između realizma i začudnosti.
Sama lokacija na kojoj je serija nastala igra veliku ulogu i služi kao pozadina za kreiranje still life kompozicija. Najzabavniji dio je da nikad ne znamo unaprijed kako će finalna fotografija izgledati. Jedino znamo predmete s kojima želimo raditi i onda kroz proces gradimo sliku.
► Fotografska serija zanimljivog naslova Home Seack bavi se vizualnom pojavnošću osobnih sjećanja. Fotografije su snimljene na otoku Braču za kojeg si osobno vezana i ističeš da je upravo ovaj otok za tebe pojam doma. Iako fotografije iz istaknute serije zrače zanimljivom vizualnom estetikom, u njih je utkan element osobnog kao i određena doza asocijativnosti. Smatraš li da je važno da “osobno” bude jasno i čitljivo promatraču tvojih fotografija?
Katarina Juričić: Element “osobnog” rezonira u tome što kroz fotografije konstruiram svoju viziju mjesta i vremena. Serija je proizašla iz nostalgije za atmosferom i osjećajima koje vežem za Brač. Željela sam prikazati svoj doživljaj i katarzični osjećaj bivanja na otoku ljeti. Motivi su apstraktne asocijacije koje vežem uz ideju “doma”. Osobne, obiteljske te svakodnevne i obične motive kolažiram u kompozicije koje koliko su poznate toliko su i kriptične.
Međutim, ne očekujem da “osobno” bude jasno čitljivo promatraču. Važnije mi je da se promatrač unese u slike i vizualno regenerira.
► Vraćaš li se ikada fotografskim serijama? Budući da svako ljeto boraviš na Braču, imaju li fotografske serije poput Izba i Home Seack mogućnost da se nadograđuju iz godine u godinu?
Katarina Juričić: Svaki novi rad proizlazi iz prethodnog i bazira se na tome da kroz proces želim naučiti i isprobati nešto novo. Time cijelu svoju praksu vidim kao jedan kontinuirani projekt koji se grana na mnogo strana, ali gdje su svi radovi međusobno povezani. Pa je tako iz Home Seacka nastao Orange & Blue. Iz kojeg su se dalje razvili Sunny Side of the Street, How to See the Sea i Dreamobile itd.
► Tvoja praksa usredotočena je na istraživanje medija fotografije stoga nerijetko fotografija čini samo jedan od segmenata završnog umjetničkog djela. Prema tvojem mišljenju, što fotografija kao medij dobiva, a što gubi u trenutku komunikacije s drugim medijima? Npr. postaje li fotografija, prilikom stvaranja instalacija, samo pomoćno sredstvo ili i dalje egzistira kao neovisan medij unutar instalacije?
Katarina Juričić: Ono što mene zanima je kako fotografija može postati “živim” objektom i osloboditi se bijelog zida. Kroz dizajn postava nastojim pronaći novu formu i prezentaciju fotografskog rada. Za mene ona ne postaje samo pomoćnim sredstvom niti neovisno egzistira, već postaje sastavnim dijelom cjelokupne instalacije. Smatram da se takvim načinom prezentacije fotografija obogaćuje i dobiva određeni “smisao”. Nije više izvan konteksta postavljena u okviru na zidu, već instalacija stvara kontekst u kojem fotografija egzistira.
► Umjetnički rad naslovljen Orange & Blue istraživanje je fizičke pojavnosti fotografije. Kako si došla na ideju za ovaj rad i kako je tekao proces istraživanja?
Katarina Juričić: Orange & Blue je zapravo direktan nastavak Home Seacka koji sam napravila tijekom ljeta pred završnu godinu na Akademiji. Proces rađenja Home Seack serije prožet je snažnim emotivnim doživljajem otoka, visokim temperaturama i vizualnom rapsodijom boja i svjetlosti. Povratak u Nizozemsku značio je suočavanje s neinspirativnim pejzažem i manjkom sunca, topline i jarkih boja. I tako nastaje Orange & Blue u želji da fotografiranjem rekreiram osjećaj bivanja na Braču i vratim se u bezbrižno ljetno stanje uma. Uzimajući kao referencu ikonične slike izlaska i zalaska sunca, figurativne motive dekonstruiram do razine apstrakcije ne bi li time došla do same suštine tog doživljaja. Ograničujući se na narančasto i plavo svjetlo, rekreiram čitav spektar sunčeve svjetlosti koju doživljavamo tokom dana. Time nastojim evocirati osjećaj bivanja na suncu i natapanja u njegovoj toplini i boji. Finalna forma je prostorna instalacija u kojoj kombinacijom fotografije, svjetla i refleksija rekreiram familijarne doživljaje izlaska i zalaska sunca te kontemplativnog osjećaja koje ono pruža.
► Koliko pažnje obraćaš na sami postav izložbe i koliko on, prema tvojem mišljenju, utječe na konačni vizualni dojam čitavog rada?
Katarina Juričić: Osmišljavanje prezentacije možda mi je i najdraži dio cjelokupnog procesa stvaranja novog rada jer time rad postaje upotpunjen. Forma kojom se služim su prostorne instalacije, imaginarni prostori s kojima nastojim evocirati specifični doživljaj ili emociju. Težim da iskustvo rada evocira svojevrsnu katarzu, da se posjetitelji prepuste vizualnim i senzornim doživljajima te da barem na trenutak zaborave na svijet oko sebe. Izgled instalacije, odabir materijala, boja i oblika, nastojim, koliko je god moguće, prilagoditi prostoru izlaganja tako da se u konačnici stvori balans između rada i prostora.
► U nazivima radova poigravaš se s riječima što je primjetno i u radu How to See the Sea? Riječ je prostornoj instalaciji koja stvara specifičan ambijentalni ugođaj. Gdje vidiš granicu između dizajna i umjetničke fotografije? Je li, prema tvojem mišljenju, nužno razdvajati i razlikovati istaknute kategorije?
Katarina Juričić: Početna premisa rada How to See the Sea je fascinacija morem i bivanjem u njemu, osjećaj slobode koje ono pruža kad mu se prepustimo i time postanemo dio mase čiju si veličinu ne možemo ni predočiti. Međutim, romantičarski doživljaj i gotovo utopijska koegzistencija čovjeka i mora poprima oblik distopije kad uzmemo u obzir da čovjek ne može funkcionirati pod morem i gubi svoje iskonske kvalitete – ne možemo govoriti, disati, hodati kao ni gledati. Kako bi premostili naše fizičke nedostatke, pomažemo se tehnologijom (ronilačka oprema, podmornice, podvodne kamere…) koja umjesto da nas povezuje nas samo još više razdvaja. Te ideje sažete su u dizajnu postava koji aludira na interijer imaginarne podmornice. Aspekt dizajna u mojim radovima igra veliku ulogu i ne opterećujem se razlikama između dizajna i umjetnosti. Dapače, mislim da najzanimljivija i najkreativnija rješenja nastaju kada se u umjetnost unesu elementi dizajna i obratno.
► U tvojem portfoliu zamjetan je broj suradnji s umjetnicama koje se ne bave fotografijom već drugim medijima. Surađivala si s umjetnicom Emmom Sarpaniemi i tom je prilikom nastao rad Glass Cycle. Kako je došlo do suradnje i kako uopće pristupaš razvijanju umjetničke ideje u ovakvim oblicima suradnji?
Katarina Juričić: Rad Glass Cycle dijaloški je rad u suradnji s Emmom s kojom sam tada studirala na KABK. Projekt je započeo idejom da ujedinimo naše inače vrlo različite umjetničke prakse. A materijal stakla poslužio je kao početna točka, glavni element koji se proteže kroz rad. Rad se intuitivno i spontano razvijao kroz fotografsko i performativno istraživanje materijala, gdje bi akcija od jedne od nas rezultirala reakcijom ove druge. Cijelo iskustvo bilo je dosta oslobađajuće s obzirom da nije postojala finalna konkretna vizija rada, već se on razvijao i nadograđivao kroz proces. Emma je performansom obrađivala simboličku ideju stakla kao “površine”, kao i njegov potencijal da izazove emotivnu reakciju. Moj je fokus bio na fizičkim svojstvima materijala (transparentnost i refleksija) te njegovom magičnom fotografskom potencijalu.
► U multimedijalnom radu They are robots, after all otvorila si temu odnosa fotografije s umjetnom inteligencijom i repetitivnih radnji koje roboti ponavljaju. Od kuda ideja za ovaj rad? Možeš li nam reći nešto više o tom radu?
Katarina Juričić: Rad je nastao povodom izložbe Good Work u Grey Space in the Middle u Den Haagu. U to sam vrijeme puno razmišljala i istraživala o umjetnoj inteligenciji, automatizaciji, povezanosti čovjeka i tehnologije i tome što nam slijedi. Zanimalo me što će se dogoditi ako roboti postanu samosvjesni i ako izgubimo kontrolu nad njima. Koliko je zapravo krhka i naivna čovjekova iluzija nadmoćnosti i da možemo upravljati apsolutno svime. Glavni motiv ovog rada ljudska je ruka, a početno pitanje: “kako tehnološki napredak utječe na funkciju i ulogu ruke, nekoć radničkog simbola i važne ljudske odlike?”
Odgovor je rad u formi iscenirane situacije u kojoj su posjetitelji pozvani na vožnju liftom galerije. Tijekom vožnje svjedoče razgovoru između dva fikcijska robota, Alexa i Samanthe koji međusobno raspravljaju o egzistencijalističkim pitanjima i (nepremostivim) razlikama između ljudi i robota. Dijalog je inspiriran tekstom Egzistencijalizam je humanizam Jean-Paula Sartrea.
Za vrijeme vožnje liftom, na 10 ekrana postavljenih po zidovima lifta prikazuju se foto-animacije od kojih svaka prikazuje jednu od 10 ikoničkih ljudskih gesti. Animacije su napravljene po opisima pokreta originalno korištenih u istraživanjima u kojima se robote nastoji učiniti humanijima. Kako bi komunikacija s ljudima bila što bolja, robote se uči da gestikuliraju dok govore.
Izbor lifta kao mjesta za izlaganje činio se kao prikladna lokacija jer je lift sam po sebi tehnologija, transportno sredstvo koje nam olakšava kretanje u vremenu u prostoru. Jedini način za doživjeti i pogledati rad je bilo kroz odlazak na vožnju liftom. Nakon toga posjetitelji odlaze dalje, ostaju diskutirati ili stajati u tišini dok zadnja rečenica robotskog dijaloga odzvanja liftom: “Are the thoughts that I’m thinking human or my own?”
► Premda živiš u Nizozemskoj, poslovni angažmani te i dalje vežu i za Hrvatsku. Je li nužno u današnjem kontekstu neprestano “plesati” između komercijalne i umjetničke fotografije i koje je tvoje iskustvo rada u obje istaknute kategorije?
Katarina Juričić: Mislim da nije nužno, međutim meni je zabavno plesati između umjetničkog i komercijalnog konteksta, pa nastojim stvarati na oba polja. Imam potrebu izaći iz “balona”, steći raznovrsna iskustva i raditi s raznolikim ljudima. U tome pronalazim inspiraciju i pomaže mi da se konstantno razvijam i učim nove stvari. Bez obzira na to radim li rad za izložbu ili scenografiju za glazbeni spot, nastojim zadržati svoju metodologiju rada i kreativnu direkciju.
► Kakvi su ti planovi za budućnost, radiš li već na nekom novom umjetničkom projektu?
Katarina Juričić: Trenutno pripremam rad za izložbu Prospects koja će biti u sklopu Art Rotterdama 2023. U fotografskoj instalaciji naziva Have fun 🙂 poigravam se s činjenicom da se radi o velikoj grupnoj izložbi u sklopu još većeg i kaotičnijeg umjetničkog sajma. Instalacija na kojoj radim reklama je za imaginarni zabavni park. Sastojat će se od fotografskog i skulpturalnog dijela, a referencu za dizajn uzimam iz tradicionalnih cilindričnih oglasnih stupova. Rad je uvelike inspiriran mojim iskustvom rada kao scenografa u high-end komercijalnoj produkcijskoj kući gdje smo na dnevnoj bazi fikciju predstavljali kao stvarnost. Također se nadovezuje na moje dugogodišnje istraživanje vezano uz vizualnu moć fotografije, kako može hipnotizirati i transcendirati gledatelja u neko drugo stanje svijesti.
► Je li taj radi svojevrsna kritika?
Katarina Juričić: Rad nije toliko kritika koliko se radi o prilagođavanju specifičnom kontekstu i načinu na koji se u njemu konzumira umjetnost. Sajmovi jesu neka vrsta supermarketa natrpanog umjetničkim djelima i jako je teško privući, a pogotovo zadržati fokus posjetitelja. Stoga ne bi imalo smisla napraviti instalaciju za koju je nužno imati kontrolirane uvjete, mir i tišinu. Logičnije mi je bilo osmisliti rad koji će funkcionirati u nepregledno velikom prostoru s puno različitih radova. Zabavlja me ideja da prezentaciju dovedem do apsurda i da instalacija postane reklama, ali da i dalje zadržim svoj senzibilitet i estetiku postava.
