Katerina Duda (1989.) mlada je multimedijalna umjetnica. Završila je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti, a diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu .
U svom opusu dosad se bavila različitim umjetničkim praksama: od performansa do videa i akcija. Problematizirala je pitanje grada, turizma, odnosa prema kulturnom nasljeđu, ali i pitanje osobnog sjećanja, pa čak i migrene. U zadnjemu radu Korak za Koteks (koji je nedavno predstavljen u Galeriji VN; najavu potražite ovdje), koji je ujedno povod ovomu razgovoru, bavi se susretom sporta, sportskih amatera i profesionalaca, ali i tranzicijom, arhitekturom i nasljeđem. Više o samom radu, ali i o drugim radovima ove propulzivne umjetnice pročitajte u intervju u nastavku.
*Katerina Duda / foto: Fran Peručić
► Rad Korak za Koteks i implicitno i eksplicitno pokazuje sav užas naše neuspjele tranzicije. Što je posebno specifično za “slučaj” Koteks?
Katerina Duda: Sportsko prodajni centar Gripe-Koteks, kako glasi puni naziv kompleksa, prava je ilustracija političke situacije i popratnih procesa posljednjih četrdesetak godina i dijeli istu sudbinu kao čitav niz socijalističkih projekata. Građen za Mediteranske igre u Splitu 1979. (od arhitekata Slavena Rožića i Živorada Jankovića), prvi je shopping mall u socijalističkoj Jugoslaviji, vrlo uspješan; devedesetih slijedi kriminalna privatizacija, što dovodi do danas poludevastiranog objekta koji nije renoviran od gradnje, ali i dalje vrlo bitan za grad, posebno grad uz koji se veže atribut sportskog grada. U novinskim člancima, uglavnom Slobodne Dalmacije, mešetarenje se vrti oko Keruma kao vlasnika koji ga želi rušiti, pa prodati raznim akterima, koristeći sav onaj revizionistički diskurs o dotrajalom i ružnom Koteksu.
Što se arhitekture tiče, dominantni dio kompleksa je njegova velika praznina. Ideja šoping centra koji slijedi tipologiju terena, koji se sastoji od niza javnih trgova, ulica i skalinada, zapravo javnog prostora, iz današnje perspektive je nepojmljiva. Taj otvoren prazan prostor doima se još velebnijim u kontrastu s uskom i gužvovitom starom jezgrom naguranom suncobranima i štekatima. Ima i nešto filmično u tome kada se iz centra zaputite prema istoku i Gripe-Koteks osvane u vizuri, stojeći kao vrlo jasna paradigma drugačijeg planiranja. Istok koji je zapadno od Zapada, kako je glasilo ime projekta Slobodnih veza/ Motela Trogir unutar kojega je izveden rad.
*Katerina Duda: Korak za Koteks, 2017. / kadar iz filma
► Uspijevaš prenijeti dojam performativnosti arhitekture, ali i performativnost samog sporta. Kakav je omjer “spontanosti” odnosno “režiranosti”?
Katerina Duda: Arhitektura kompleksa s dominantnim kosinama i skalinadama priziva pokret. Ideja je bila da sportaši, rekreativci i profesionalci, aktivni korisnici sportskog centra, reagiraju na arhitekturu. Da oni koji koriste ovaj prostor svakodnevno, pokretom pokažu što im to znači i postanu nositelji rada. Sudjelovale su i grupe i pojedinci pa je tako i dinamika participacije različita. Dio njih je točno znao u kojem dijelu prostora kompleksa želi izvesti specifičan pokret ili na koji način želi reagirati, do nekih smo rješenja došli zajednički, kroz razgovor o kompleksu, a dio njih je samo odradio nešto što bih ih zamolila. Režirani momenti su improvizirani i ovisili bi o dinamici u tom trenu, bilo mi je bitno da cijeli performativ zadrži dozu neposrednog, rekreativnog, s greškama u izvedbi.
► Koji su sve potencijali medija videa za ovakav vid analize jedne zajednice, u ovom slučaju – rekreativnih sportaša? Zašto si se odlučila baš za video?
Katerina Duda: Video ovdje dolazi kao logičan izbor, medij kojim je vrlo jednostavno zabilježiti pokret. Bitno mi je napomenuti da je video, odnosno video instalacija, samo finalni proizvod. Kod ovog rada bitan i moment ovdje i sada, stvaranje situacije u kojoj sportaši, aktivni korisnici ili lokalna zajednica razmišljaju o prostoru koji svakodnevno koriste i na njega reagiraju, sudjeluju u procesu rada. Na to se opet veže video kao logičan izbor. U ovom slučaju u službi alata, snimanje kao konkretan razlog zbog kojeg tu situaciju možemo stvoriti, zbog kojeg pozivamo ljude na sudjelovanje i zbog kojeg će se oni odazvati, povod za razgovor i okupljanje.
*Katerina Duda: Korak za Koteks / Mediteranea 18, Tirana, 2017.
► Obzirom da si još “mlada” umjetnica, zanima me od kojeg trenutka svoje umjetničke radove tretiraš kao umjetničke radove? To bi značilo, kao nešto što si u stanju iznjeti javno, i dočekati nekakav odgovor s obzirom na isti.
Katerina Duda: Zapravo razlikujem ova dva momenta o kojima govoriš. Dokle god radim nešto u što vjerujem, iza čega stojim i to uspijevam artikulirati, nemam problem s tim da to iznesem javno i primim kritike. Bilo da je to umjetnički rad, neki tekst ili ovaj intervju, recimo. Počela sam javno izlagati u trenutku kad mi se učinilo da mogu nešto pokazati i preuzeti za to odgovornost, a kategorizacija toga kao umjetničkog rada dolazi s cijelim popratnim sustavom – obrazovanja, prostora reprezentacije, naposljetku i ekonomije i produkcije. Druga stvar je percepcija vlastitog rada kao umjetničkog rada ili identifikacija kao umjetnice, je li zasluženo ili nije zasluženo, je li više ili manje uspjelo. Ali to je već neko drugo pitanje, mislim da odgovor dolazi neprestanim istraživanjem nepoznatog i pomicanjem vlastitih granica, u nedopuštanju da se slijepo držimo formule za uspješni rad jednom kad je pronađemo.
*Katerina Duda: Prisvajanje grada – turizam (akcija mjerenja) / foto: Roko Crnić
*Katerina Duda: Prisvajanje grada – turizam (fragmenti rada izloženi na izložbi Herojska iscrpljenost u Galeriji Nova 2015.) / foto: Ivan Kuharić); kadar iz filma
► Osobno mi je važan tvoj rad Dnevnik migrene, međutim – ukraden je? To je dobra i loša vijest. Teško ga je rekreirati? Zašto?
Katerina Duda: Dnevnik migrene je mali rad u formi artist booka koji sam napravila na faksu u sklopu jednog nastavnog bloka i zapravo je riječ o jednom, na prvu, puno osobnijem radu od ostalih. Kroz godinu dana vodila sam dnevnik vlastitih migrena koje su u to vrijeme bile dosta česte, i dane s migrenama obilježavala bušenjem rupa u knjižici, uz ostale dnevničke zapise o trigerima, vezanim situacijama i fotografijama. Iako imam pripremu za print i koncept, nemam zapisane datume na nekom drugom mjestu, pa će zbog toga svaki sljedeći pokušaj rekreiranja ovog rada tražiti novi dnevnik, novo bilježenje. Izlagala sam ga u sklopu jednog festivala kao popratni program i tijekom tih nekoliko dana je nestao. Ideja o krađi rada me prilično zatekla: teško mi je zamisliti da je netko zaželio knjižice na temu migrene, dosta mučne teme. Pretpostavljam da se radi o nekom pijanom poduhvatu.
Organizatori su mi ponudili platiti troškove produkcije rada. Zbog čitave situacije počela sam razmišljati o vrijednosti tog rada, prezentirati sve kroz brojke. S obzirom na kontekst u kojemu je rad nastao, koliko bi on mogao vrijediti, koliko sat rada vrijedi, koliko je sati rada trebalo da knjižica nastane. Generalno mislim da bi se umjetnički proces i rad trebao prestati mistificirati, to je možda prvi korak kojim bismo si mogli osigurati bolje radne uvjete. Možda je ovo dobra početna točka za neki sljedeći rad.
*Katerina Duda: Dnevnik migrene, 2014.
► Baviš se i site-specific radovima. Primjer je Zicni se!, site-specific intervencija realizirana u sklopu projekta Tromostovlje (o kojem je Vizkultura pisala ovdje). Kakve su bile reakcije, odnosno – kakve se reakcije mogu očekivati od tih privremenih intervencija? Postoji li u takvoj vrsti radova, u tvom slučaju, namjera šire promjene, daljnjih koraka, institucionalnijih?
Katerina Duda: Namjera šire promjene opet ovisi od rada do rada. Zicni se! je nastao u suradnji s produkt dizajnericom Vlatkom Blakšić, projektom Ars Publicae (UIII) i platformom 1postozagrad. Čini se da smo u toj malo intervenciji uspjeli uskladiti sve elemente – detekciju problema, izvedbu rada i suradnju sa širim poljem, u ovom slučaju aktivističke inicijative platforme 1postozagrad.
Napravili smo klupe posebno osmišljene da se postave na ogradu oko okretišta Savski most koji je do tada imao samo jednu klupu uz stanicu. Postavili smo ih gerilski jer nismo uspjeli dobiti dozvolu od grada, a samo postavljanje ponovno je bilo stvaranje situacije – situacije u kojoj smo klupe postavili zajedno s ljudima koje smo zatekli na stanici, stvaranje događaja pri kojemu oni sami postavljaju ono što im nedostaje. Nakon naše akcije, i paralelno s njom, inicijativa 1postozagrad nastavila je slati dopise o nedostatku adekvatne urbane opreme kao minimalnoj intervenciji za prvi korak uređenja okretišta. Nakon pola godine postavljene su prave klupe, a naše klupe nisu uklonjene. To je prva potvrda o “uspješnoj izvedbi”. Zanimljivo je kako su prije nekoliko mjeseci postavljali novu ogradu i našu klupu su radnici postavili na novu ogradu.
Zicni se! je dobar primjer interakcije između ova dva polja, intervencije koja ulazi u polje umjetničkog rada i koristi njegove resurse i znanje, i inicijative urbanog aktivizma. Dokaz je da kolektivnim radom i suradnjom različitih polja možemo nešto napraviti, u ovom slučaju u okviru uređenja stanice, daleko od nekog dobrog infrastrukturnog rješenja. Ali, i to je dobra početna točka.
Korak za Koteks je rad produciran unutar projekta Motel Trogir sa specifičnom metodologijom. Nije aktivistički rad, ali je isto je tako dio šire priče. Projekt Motel Trogir usmjeren je na afirmaciju i kritičku reevaluaciju modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća, i uz umjetničku produkciju koja određenim temama daje vidljivost na nekim poljima, drugi smjer je fokusiran na baštinski aktivizam i rad na terenu. Na primjer, zahtjev da se kompleks Gripe-Koteks zaštiti i proizvodnji sadržaja o kompleksu.
*Katerina Duda: Zicni se, 2015. / foto: Katarina Zlatec
► Obzirom da se baviš i medijem performansa, ne mogu te ne pitati – kako se pripremaš za isti? Postoji li već nekakva strategija, metoda, uzus, uvjet istog? Što odlučuje u izboru performansa, ako nisam previše općenit?
Katerina Duda: Akcije koje radim, bilo u javnom prostoru ili za video, ponekad sadrže performativne elemente, međutim bilo bi preuzetno reći da se bavim medijem performansa, niti ih tako doživljavam. Nemam iskustvo izvedbe pred publikom, osim ako to nisu slučajno zatečeni prolaznici u gradu. Male performativne akcije koje sam izvodila jesu neka vrsta izlaganja, ali obično se temelje na nekoj radnji – ispisivanje vunom riječi “slobodno” na klupi što sam radila 2012. godine na Cvjetnom trgu, ili mjerenje površine ulica koje jesu ili nisu okupirane stolovima kafića iz 2015. U tom slučaju, trajanje akcije usko je povezano s radnjom koju obavljam tako da izmiče nekim elementima poput tajminga i improvizacije na kojima mislim da se temelji strategija kolega koje vladaju performansom.
*Katerina Duda: Slobodno (performans), 2012. / foto: Dražen Žerjav
► Fotografija i snimanje su od svih mogućih medija u kojima operiraš – “najisplativiji”, pa možda ovo pitanje je pitanje prekarijata koji naša generacija intenzivno živi, od kojeg boluje, od kojeg ćemo izgleda i crknuti? Pristojno bi te bilo pitati: kako živi mlada umjetnica?
Katerina Duda: Ne mogu živjeti samo od umjetničkog rada, ne znam je li to moguće kod starijih kolega. Djelomično potaknuta ukradenim Dnevnikom migrene, početkom ove godine napravila sam računicu sveukupnih prihoda u protekloj godini. Ispada da četvrtinu sveukupnih prihoda čine autorski umjetnički rad i rad u nekom obliku umjetničke edukacije, radionice i sl. Dakle, bez nekih rezidencija s pristojnim uvjetima koje omogućuju i neke sitne uštede (da se kasnije možeš baviti svojim radom), nije se moguće baviti se umjetnošću potpuno profesionalno. Problematično je što je sustav rezidencija jedini koji ti omogućava posvećeni i profesionalan rad. Osim što je to život koji te tjera na neprestanu migraciju i život u mjehuriću van stvarnosti, riječ je o nejednakoj poziciji moći. Mislim da je česta situacija da se zbog nekog osjećaja zahvalnosti prema financijerima nađemo u poziciji da prihvaćamo nenormalne uvjete rada i hiperprodukciju. Oko rezidencija se stvara isti diskurs kao i oko freelance rada: zagovaranje načina života bez da se sagledaju sve posljedice i nesigurnosti.
Svi koji radimo kao prekarni radnici u polju kulture prije ili kasnije suočimo se s istim pitanjem – hoćemo li raditi paralelno na nekoliko kolosijeka, uglavnom potplaćeno i prepustiti se logici projektnog financiranja ili naći stalni posao u nekom drugom polju, koje po mogućnosti kreativno ne iscrpljuje pa se ovim tipom rada baviti u okviru slobodnog vremena. Ne znam postoji li konačan odgovor na to pitanje ili zavisi od trenutnog zasićenja, ali činjenica jest da je bez određenih privilegija vrlo teško normalno živjeti u prvoj situaciji. Pod privilegijama, zapravo mislim na osnovno pravo poput prava na stanovanje. U trenutnoj životnoj konstelaciji ne trebam brinuti o stambenom pitanju i plaćanju stanarine na kraju mjeseca pa si mogu dopustiti malo više komocije oko vlastitog rada.
*Katerina Duda: Zagreb – turisti, trgovine, terase, trgovi (šetnja u sklopu rada), Urbanfestival, BLOK, 2015. / foto: Damir Žižić
► Ne voliš da se tvoje radove olako tretira kao “društveno angažirane”. Ta deviza je em precijenjena, em nerijetko isprazna….
Katerina Duda: Radim radove koji polaze od određenih društvenih tema i problema, ali to ih ne čini odmah i društveno angažiranima. Klišej bi bio reći da ne želim pribjeći kategorizaciji, ali mislim da društveno angažirani rad ne čini samo njegov sadržaj, nego čitav niz elemenata, manje ili više vidljivih – od procesa, preko realizacije i izvedbe, naknadnog izlaganja, do odnošenja prema suradnicima, ideje o autorstvu itd. Čini mi se da je društveni angažman nešto što se najčešće naknadno upisuje u radove, a da na prvu nije čitljiv i bez da se sagleda čitav proces proizvodnje i postprodukcije tog rada.
Najbanalnije, pitanje je možemo li radove koji su izloženi na THT izložbi promatrati kao društveno angažirane? Ili ako su dio kolekcije neke banke? Ako su dio nekog sustava nagrađivanja? Ako proizlaze iz projektne logike? Mislim da je to vrlo slojevito i sklisko područje podložno različitim interpretacijama i zavisno od konteksta.
► Gdje su ti sada interesi? Čime se baviš?
Katerina Duda: Što se tiče umjetničkog rada, radim na još dva veća umjetnička projekta. Jedan je u suradnji s Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, na temu grada i turizma, buke i tišine, predsezone i postsezone, a drugi je proizašao iz prošlogodišnjeg boravka u Otvorenom studiju u GMK u Zagrebu. Radi se o suradnji GMK i Restarta (projekta Restartovog laboratorija) pa se bavimo zgradom INA-e u Šubićevoj gdje je galerija smještena u formi dokumentarnog filma, ali i šire. Što se pak tiče svakodnevnog preživljavanja, zajedno sa šest kolega osnovali smo Slobodnu domenu, zadrugu za otvoreni kod i dizajn. Pomaci se događaju pomalo, zadrugu vidimo kao priliku da promijenimo vlastite uvjete rada i samoorganizacijom damo doprinos u borbi za ekonomsku demokraciju.
*Katerina Duda: Hvala, a sad više ništa (rad u procesu), “Bez naziva” Pustijerna, Dubrovnik, 2017.
Više o radovima Katerine Duda potražite na katerinaduda.net
Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Katerini Duda na ustupljenim fotografijama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
