Svježina pristupa nužna je za relevantnost

Nastavljamo s nizom intervjua IGEPA ♥ VIZKULTURA s odabranim protagonistima/cama domaće dizajnerske i ilustratorske scene koje realiziramo u suradnji s našim partnerima i prijateljima iz tvrtke Igepa. Kroz ovaj format vam predstavljamo sugovornike i sugovornice izabrane s opsežnog popisa brojnih talentiranih imena domaće produkcije, s ciljem da pričamo o dizajnu i različitim aktualnim temama direktno vezanim za njihove opuse, aktualne ili recentne projekte, karakteristike, izazove te kontekst struke. U šestom u nizu intervju predstavljamo vam splitski studio Kazinoti & Komenda, a ostale intervjue iz serije potražite na linku.

Kazinoti&Komenda su splitski dizajneri Karlo Kazinoti i Mišo Komenda. Njihov studio odnosno autorski dvojac trenutno je pojačan mlađim snagama, a to su dizajneri Bruno Dubravec i Frane Balta koji ih, kako će nam Karlo i Mišo ispričati, autorski i energetski pomlađuju. Spremnost na svježinu, zaigranost i duhovitost u radu, značajke su koje karakteriziraju njihov dizajnerski opus, čemu zasigurno doprinosi spomenuti pomladak, ali prije svega taj stalno prisutan duh Mediterana i samo Splitu simptomatične energije. Kazinoti&Komenda naš su prvi odmak od neizbježnog Zagreba u ovoj seriji intervjua IGEPA ♥ VIZKULTURA pa ću brzopleto, ali vjerojatno točno detektirati, kako porcija more/sunce uz neizbrisivo splitsko stanje uma mora da generira dosta drugačiji pristup stvaranju, nerijetko pun humora, optimizma, autorske opuštenosti, ironije i vedrine čime njihovi radovi kontinuirano odišu. Ne zaboravimo glazbu, kao paralelan život i karijeru ovih dvoje dizajnera i glazbenika, konstantnu u njihovim profesionalnim životima, ali i na splitskoj glazbenoj sceni. U protekloj dekadi stvaranja svojim su se radom nametnuli u apsolutne headlinere splitske dizajnerske scene podižući ljestvicu na maksimalnu visinu. Balansirajući između gradskih klijenata, legendarnih splitskih manifestacija, perpetuiranog dizajna za glazbu pa vizualnih identiteta i signalistike daleko izvan splitskog i dalmatinskog konteksta, jednako uspješno stvarajući u svim tim nišama. Mudraci će reći da Kazinoti&Komenda upravo spretno i fantastično spajanju nasljeđa vlastitih edukacijskih pozadina, Karlo kao student zagrebačkog Studija dizajna, a Mišo splitskog UMAS-a. Ono što je važno, siguran sam da imaju veliki utjecaj na splitsku scenu, pomičući nivoe prepoznatljivosti i autentičnosti dizajna, osobito kroz vidljivost njihovog rada i izložbe, natječaje te prijave za relevantne nagrade i medijatizaciju dizajna. Dobar pokazatelj toga bila je i uspješna izložba „Dizajn za oko i uho“ u produkciji HDD-a, koja je nakon zagrebačke premijere ispunila prostorije splitskog Doma mladih brojnim Kazinoti&Komenda plakatima, zorno prikazujući opseg i kvalitetu njihovog rada lokalnoj publici.  

U njihovom malom studiju izvan obruča užeg centra grada kojeg, pričaju nam, Splićani sve više zaobilaze kako stanovanjem, tako i odabirom radnih prostora, razonode i svakodnevice, razgovarali smo o recentnim projektima, dizajnu za glazbu, signalizacijama, turistifikaciji, mladosti i niz ostalih aktualnih tema. Potom smo se prošetali par minuta od ureda i bez ikakvog location-scoutinga odabrali neke sjajne lokacije pop-up modernizma i splitskih momenata, kao idealne pozadine za portretni foto-session uz, naravno, baš puno smijanja.   

► Od Leut Magnetika do ROLO-a, glazba je sastavni dio vaših života. Koliko utječe na dizajnerski proces i promišljanje, inspiracijski, sadržajno, umjetnički….? Koliko vam je važno, blisko ili možda zahtjevno raditi za klijente iz svijeta glazbe, druge glazbene izvođače i muzičke projekte, imajući (kao glazbenici) na umu zahtjevnost vizualne interpretacije neke glazbene tematike i identiteta? 

Karlo: Glazba općenito, pa tako i ona koju sami stvaramo, definitivno utječe na naš dizajnerski proces, zapravo sva umjetnost i razna životna iskustva su od velike pomoći u trenucima rada i promišljanja. Svirajući jam sessione na probama i na koncertima, shvatiš kako je to super vježba kroz koju razvijaš maštu i improvizaciju pa ti kasnije nije toliko strano kad se moraš snalaziti u raznim dizajnerskim izazovima. Dugo već surađujemo s raznim glazbenicima i uvijek nam je želja da strast, koju oni imaju prema svojoj glazbi, što uspješnije transformiramo u odgovarajući vizualni jezik. Nekad je potrebno puno uvjeravanja kako bismo se pomakli od klišea, pogotovo na samom početku kad smo radili vizuale za koncerte klasične glazbe (Mag festival), ali su jako brzo shvatili koliko ih zabavlja doza začudnosti i duhovitosti u vizualima.

Mišo: Kod nas u uredu uvijek svira nešto iz zvučnika. Kraj stola je uvijek i gitara, a nekad donesemo i druge instrumente po kojima lupetamo u pauzama od rada. Dosta se isprepliću te naše dvije realnosti. Ponekad shvatimo da nam nešto, što trenutno slušamo, stilski definira i vizuale na kojima radimo. Dosta je zanimljiv stilski raspon koji ti različiti glazbeni žanrovi mogu dati. Meni se čini da nam je rad u glazbi i za glazbenike najprirodniji. Često i pričamo o tome kako je strukturiranje i aranžiranje glazbe jako slično radu na nekom dizajnu.

► Osim u glazbenoj niši kao dizajneri ste se profilirali i često ste angažirani u sferi signalistike odnosno vizualnih identiteta različitih institucija implementiranih kroz njihove prostore u vidu piktograma, znakova, signalizacije… Koliko vam je ovo područje izazovan poligon za kreativnost, a koliko je ograničavajuće s obzirom na to da, pretpostavljam, mora biti vođeno funkcijom, razumljivošću i servisiranjem ogromnog broja najrazličitijih korisnika koji se sigurno itekako razlikuju dobno, jezično, po vizualnoj pismenosti i svakako drugačije? 

Karlo: Svako područje u dizajnu ima više-manje neku vrstu zahtjeva ili tehničkih ograničenja koje je potrebno uzeti u obzir kako bi projekt mogao zaživjeti, ali uglavnom su svi dizajneri naviknuti fino žonglirati između kreativnosti i raznih ograničenja. Dizajniranje signalizacije samo je još jedan tip dizajnerskog zadatka koji ima nešto više parametara, ali mene takvi izazovi često dodatno potaknu – nastojanje da nekoj tako utilitarnoj stvari dodamo djelić kreativnosti.  

Mišo: Utilitarnost signalizacijskog sustava može biti kreativno ograničavajuća. Stvar je u tome da je taj moment izgradnje sustava na nekoj bazi, koju si unaprijed postavio, jako zabavan i ispunjavajuć. Lijep je osjećaj kada uspiješ riješiti neki problem i projekt dovesti do kraja. Postoji cijeli niz predradnji koje treba izvršiti do realizacije. Mene recimo jako veseli proces biranja materijala i tehnološke dosjetke koje oplemenjuju samu signalistiku. Često nas kontekst prostora, u kojem radimo, dovede do zanimljivih rješenja i do nekih novih materijala i formi koje nismo u ranijem radu koristili.

► U spomenutim ste angažmanima signalistike i vizualnih identiteta radili i za splitske gradske projekte: Hrvatski dom i Staru gradsku vijećnicu. Ako povlačimo paralele između nekih privatnih, komercijalnih, ali i nezavisnih projekata za koje često radite, kakvo je iskustvo rada za gradske ustanove? Zanima me to ponajviše po pitanju razumijevanja važnosti suvremenog dizajna kao identitetskog i profesionalnog aspekta komunikacije koji je, primjerice,  apsolutno ignoriran od strane Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu koje ima zabrinjavajuće nekvalitetan, rekao bih gotovo amaterski dizajn, osobito imajući na umu važnost institucije s jedne strane i broj kvalitetnih mladih ljudi koji završavaju dizajn na UMAS-u s druge. 

Karlo: Pa kako s kojom ustanovom; s nekima imamo zbilja dobra iskustva gdje ustanova kao naručitelj zbilja shvaća ulogu dizajna i onda zajedničkim naporima dolazimo do rješenja pa takav rad nije nimalo drugačiji od nekih privatnih, komercijalnih projekata. Ali imali smo i situacija u kojima je sve bilo krivo postavljeno od samog starta i gdje se u procesu rada osjećaš više kao neprijatelj projekta jer tvoje dizajnerske ambicije izlaze iz okvira dotadašnje prakse. A situacija s vizualima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u najmanju je ruku skandalozna, s obzirom na to da se radi o ustanovi koja „pojede” skoro čitav proračun za kulturu Grada Splita.

Mišo: Postoji određena tromost u gradskim strukturama koja zna biti jako naporna za naš radni proces. To je nešto što meni osobno najviše smeta. Ali zadnje vrijeme se osjeti da gradske ustanove počinju ozbiljnije razmišljati o svojoj vizualnoj pojavnosti. Vrijeme društvenih mreža i konstantne potrebe da su stvari transparentne i javne sa sobom nosi i potrebu da su te stvari vizualno posložene. To je za naš posao jako dobro. Što se splitskog HNK tiče, mislim da je ovo, što se s vizualima zadnje vrijeme događa, šaka u nos cijeloj vrhunskoj vizualnoj prošlosti ove ustanove. Ovim se narušava jedna dosta dobra tradicija kazališnih vizuala. To bi hitno trebalo mijenjati. Treba spomenuti da u Splitu postoje i neki svijetli primjeri. Nedavno otvorena gradska institucija „Hrvatski dom Split” primjer je kako stvari ipak mogu biti zdrave i dobro funkcionirati.

► Lokacijske odrednice klijenata i projekata za koje radite sežu od Vukovara, preko Šibenika, neizbježnog Splita pa sve do Visa i Komiže. Karakterno i strukovno vas, rekao bih, određuje doza dalmatinskog šarma, opuštenosti i duhovitosti, sigurno vidljivih u vašim radovima. Mislite li da vas scena i(li) klijenti doživljavaju kao splitske ili dalmatinske dizajnere, je li to tako i imate li s tim problema?  

Karlo: Iskreno, ne znam kako nas točno scena doživljava. Studirao sam u Zagrebu i tamo napravio svoje prve dizajnerske korake i mislim da sam dosta tog purgerskog štiha ponio sa sobom kad sam se vratio u Split. Nemam nikakvih problema ako nas smatraju splitskim ili dalmatinskim dizajnerima, dapače, drago mi je ako smo svojim radom decentralizirali shvaćanje dizajna u Hrvatskoj. 

Mišo: Pa sigurno da nas doživljavaju kao ono što zapravo jesmo. 🙂 Mislim da svakoga na neki način oblikuje mjesto boravka. Geografski smo kodirani. Ja to ne vidim kao problem, zapravo mislim da je to prednost jer smo zbog toga možda drukčiji od drugih. Jedino me brinu i ponekad zasmetaju predrasude o Dalmatincima kao lijenim kavopijama koje provode život na kavama na rivi. Ljudi se znaju začuditi koliko Karlo i ja poštujemo zadane rokove.  

Kazinoti & Komenda – HUM 587 Gin (foto: Bruno Dubravec)

► Iskreno, obožavam vaše plakate za FMFS i znam da imaju ogromnu bazu fanova, iz godine u godinu, kod svakog novog izdanja festivala. 🙂 Kako danas gledate na tu dugogodišnju suradnju, što vam je najvrjednije iskustvo iz tog kontinuiranog angažmana? Koliko je izazovno svake godine stvarati neku novu temu i priču na takvoj već dobro utabanoj stazi definirane atmosfere festivala i vaše vizualne estetike? 

Karlo: To je jedan lijepi kontinuitet koji je započeo natječajem za vizualni identitet koji sam osvojio davne 2008. godine, a onda je kroz naredne godine suradnja prerasla u prijateljstvo. Zahvaljujući ekipi FMFS-a, koja je od starta imala puno povjerenje u mene, moj dizajnerski rad postao je puno vidljiviji u Splitu, a kasnije i šire. Mediteran je jedan veliki bazen suludih priča ilitiga baza koje se mogu pretvoriti u vizual. Kao šta sam na početku rekao, razna životna iskustva utječu na dizajnerski proces pa je ovo baš dobar primjer gdje mi je dovoljno prisjetiti se neke duhovite životne situacije za početak kreiranja novog plakata. 

Kazinoti & Komenda – Festival Mediteranskog filma 2021. i 2022. – plakati i video najave

► Koliko vam je kao dizajnerima i umjetnicima Split još uvijek inspirativan? Mijenja li se vaš stav i emocija prema gradu i energiji grada kroz godine, s obzirom na njegove neupitne promjene, kako prostorne i turistifikacijske, tako i identitetske, sadržajne, ljudske…? 

Mišo: Ja uvijek kažem kako je Split kao osoba koja ima bipolarni poremećaj. Zbog te svoje dijagnoze ima plus i minus faze. Split volim i mrzim najviše na svijetu. Naravno da su promjene zbog turistifikacije snažne. Centar grada, koji sam nekad poznavao kao svoje mjesto za izlaske i nukleus kulturnog i zabavnog života, postao je hotelsko naselje. Sve to izaziva vrtlog emocija, ali još uvijek se u pozadini svega toga osjeća Split i „splitstvo”. Postoji određena energija u ovom gradu koja je neponovljiva i koja se ne može tek tako ugasiti. Mislim da je ona još ovdje i da je opstala upravo zbog tih promjena i slojeva koji su nastajali kroz povijest. Još uvijek je inspirativan jer se mijenja, dinamika je snažna i očita. 

► 2017. godine dobili ste natječaj za Vukovarski toranj, a danas se tu radi o završenom projektu. Kakva su iskustva iz tog projekta u koji ste ušli ab ovo i jedan je od hvalevrijednih primjera sveobuhvatnog sagledavanja komunikacije, od samog početka kroz raspisani natječaj do potpune realizacije danas otvorene lokacije? 

Mišo: Iskustvo rada na vizualnom identitetu i kasnije signalistici Vukovarskog vodotornja bilo je dosta zahtjevno, ne samo zbog količine posla nego i zbog osjetljivosti teme. Domovinski rat je nešto što izaziva snažne emocije i poseban vid odgovornosti. Puno je ljudi radilo na tome i izazovno je bilo pomiriti sve želje i zahtjeve, a da ideja ostane neokrznuta. Bilo je divno surađivati s Vanjom Ilić na ovom projektu. Njen dizajn postava nešto je što smo ispratili od ideje do realizacije i počašćeni smo što smo mogli biti dio njenog tima. Mislim da je napravila odličan posao i puno smo iskustveno dobili od nje te joj ovim putem zahvaljujem na tome.

Karlo: Od samog predstavljanja vizualnog identiteta za javnost, na kojem su prisustvovale razne televizijske i novinarske ekipe, znali smo da se radi o projektu od velike nacionalne važnosti. Prvi put smo se tada susreli sa situacijom u kojoj naš dizajn postaje tema o kojoj puno ljudi diskutira i gdje na svojoj koži shvatiš koliku snagu zapravo može imati jedan znak odnosno vizualni identitet. Drago nam je bilo što smo se sa svojim dizajnom uspjeli uklopiti u ovaj veliki arhitektonski projekt na čelu s arhitektom Goranom Rakom (Radionica Arhitekture).

Kazinoti & Komenda – Vodotoranj vukovar, signalizacija i vizualni identitet (foto: Luce Storić)

► Nedavno ste mentorirali radionicu sa studentima/icama sa zagrebačkog Studija dizajna na Mljetu, u organizaciji DA festivala i dizajnera Nikole Radeljkovića. O kakvoj je radionici riječ, kojim ste se temama bavili, kakav je bio proces, a kakvo iskustvo rada s mladim ljudima? 

Mišo: Nekad u svibnju Nikola je nazvao Karla i pitao ga bismo li mentorirali radionicu na Mljetu. Naravno da smo pristali. Tema radionice bila je brendiranje autohtonih otočnih proizvoda. Otok Mljet ima dvije autohtone sorte vina: „mrkuša” i „kuljenača”. Inicijalna ideja bila je da se bavimo samo vinima, ali u procesu smo shvatili da mali otočni proizvođači nude puno više. Smislili smo krovni brend koji obuhvaća svu malu mljetsku proizvodnju. Naših 7 studenata je u dosta kratkom roku osmislilo 4 prijedloga vizualnog identiteta brenda i naming. Radionica je trajala 8 dana. Prva 3 dana smo istraživali otok i posjećivali ljude koji nude svoje proizvode, degustirali smo vina, likere, ulja i džemove (Nikola je to stručno nazvao „uzorkovanje”). Nikola Radeljković pokazao se kao vrstan poznavatelj otoka i njegovih ljudi i običaja, on već nekoliko dekada ljeta provodi na Mljetu i ima gomilu veza i kontakata, a na otoku je ostvario i nekoliko super radionica i arhitektonskih ostvarenja prethodnih godina. Posebno moram zahvaliti Ivanu Sršenu, direktoru Javne ustanove „Nacionalni park Mljet” koji nas je predivno ugostio i za nas imao maksimalno strpljenja u samom vrhuncu turističke sezone. Rad je bio intenzivan, a imali smo vremena i za druženje. Kako smo svi bili u zajedničkom smještaju, par kilometara od naselja, jako smo se povezali kao tim. Moram nabrojati i predivne studente koji su sudjelovali u radionici: Ana Nikšić, Luce Storić, Ian Farkaš, Tena Pezdevšek, Mia Ribić, Slavko Petek i Kristina Majer.

Karlo: Mislim da je Mišo sve rekao, ja još jedino mogu nadodati da se nadamo da je ovo samo početak jedne dobre suradnje između svih sudionika ove radionice.

► Rekli ste mi već da vas suradnja s mladima pomlađuje i da vam se dinamika rada i svježina pristupa mijenja kroz kolaboraciju s mlađim kolegama Franom Baltom i Brunom Dubravcem koji su zaposleni kod vas u studiju. Zanima me kako gledate na taj kontekst međusobne recipročnosti gdje oni uče i stječu iskustvo od vas, ali na neki način i vi učite od njih, osobito po pitanju nekih novih softvera, novih načina komunikacije, novih trendova…? 

Mišo: Svježina u pristupu nužna je da bi čovjek ostao relevantan u ovom poslu. Nije to isključivo vezano samo za dob kolega s kojima surađujemo. Svaka suradnja s novim ljudima donese novi par očiju i nove ideje. Ono što mlađi kolege donose su neki novi trendovi, a kao što svi znamo, dizajn je ipak trendovsko zanimanje. Bruno i Frane su u radu na softveru jako brzi i znaju puno trikova koje mi ne znamo. Osjetljiviji su na promjene od nas. Obojica su uz to jako dobri dizajneri i fotografi. Nedavno su nas osvijestili o postojanju AI programa koji na temelju tekstualnog inputa mogu generirati sliku. Tehnologija je zastrašujuće precizna i zanimljiva, radi se o programima DALL-E i Midjourney. Mislimo da su ovi softveri revolucionarni za neke buduće prakse.

Karlo: Kao šta se priča da članovi The Rolling Stonesa redovito mijenjaju svoju krv i da je to glavni razlog njihova dugog postojanja, isto tako mislim da suradnja s našim mladim kolegama utječe na nas te se nadam da ćemo biti aktivni dizajnerski studio za 40-50 godina. Osim trendova, koje Mišo spominje, još mi je zanimljivija neopterećenost i drugačiji pogled na svijet koji mlađe kolege donose u svom radu.

Ta vrsta simbioze je najnormalnija praksa svugdje, a što sam stariji, sve više shvaćam da životno iskustvo nije zanemariv faktor pri dizajniranju, to je kao neka patina koja dolazi s vremenom.

► Spomenuli ste da svoje publikacije i tiskane projekte najčešće radite u Zagrebu, što je sigurno zahtjevniji proces nego da sve možete napraviti u Splitu. Koliko vam je važan taj „finalni“ segment kontrole izgleda i produkcije radova koji imaju papirnati kontekst: knjiga, kataloga, publikacija i sličnih tiskanih/printanih radova? Koliko vam je bitan „dijalog“ s papirom kao sastavnim djelom dizajnerske priče? 

Mišo: Nažalost je tako, zagrebačke tiskare budu brže i jeftinije. To je vjerojatno tako jer je tamo konkurencija jača i potrebno je nametnuti se na tržištu. Bitno nam je da tiskovine dobijemo u ruke i prekontroliramo. Tiskari su uvijek spremni poslati nam uzorak iz Zagreba prije finalne produkcije. Papir je nešto što u ovom tipu proizvoda stvarno čini razliku. Nekad smo sami sebi smiješni kad pipkamo i njuškamo papire. 

Karlo: Odabir papira ili nekog drugog materijala za tisak jednako je važan segment u procesu, zapravo je to dio dizajniranja jer ponekad baš on nosi cijelu priču, bilo da se radi o nekom umjetničkom ili o luksuznom grafičkom proizvodu. Često budžet zna biti svojevrsno ograničenje koje ne dozvoljava neku posebnu tehniku tiska ili vrstu papira pa je onda naš zadatak uskladiti želje i mogućnosti da se to što manje osjeti kod finalnog proizvoda.

► Bliži nam se Izložba hrvatskog dizajna 21/22 za koju ste prijavili niz radova. Otkad ste profesionalno aktivni, uvijek sudjelujete na HDD-ovim izložbama, a na posljednjem izdanju izložbe ti si, Karlo, bio član žirija. Zanima me kako gledate na izložbu iz dvije perspektive: kao izlagači koji ju prate, sudjeluju, podržavaju i, pretpostavljam, doživljavaju kao najvažniji segment evaluacije domaćeg dizajna; te iz ove druge perspektive – da još uvijek postoji veliki broj aktivnih dizajnera/ica, posebice iz Splita, koji stvaraju, ali ne prijavljuju svoje radove na ovu izložbu? Smatrate li da ignoriranje sudjelovanja od jednog djela struke utječe na njen kredibilitet ili je taj izostanak jednog dijela produkcije zanemariv? 

Karlo: Bila mi je velika čast i zadovoljstvo sudjelovati na prošloj izložbi (19/20) kao član žirija. To je jedno novo iskustvo koje je razbilo neke moje mitove i teorije zavjera koje stvoriš kad ti radovi ne prođu selekciju. Stvarno je interesantno vidjeti tu silnu produkciju i shvatiš da posao žirija nije nimalo lagan. Nažalost, izložba, koju sam žirirao, bila je u doba korone, zbog čega je u cijelosti postojala samo kao online izložba, a samo nagrađeni radovi su prezentirani u fizičkom obliku, što je velika šteta jer ekran ne može prenijeti sve njihove kvalitete. Mislim da je važno sudjelovati na takvoj izložbi, to je ipak najveća izložba hrvatskog dizajna koju imamo u državi. Izostanak bilo kojeg kvalitetnog rada sigurno je gubitak za samu izložbu, ali tu su i fizička ograničenja koliko je radova moguće izložiti. Zadatak HDD-a je da izložbu iz godine u godinu diže na što viši nivo koji će privući najveći broj dizajnera, a i publike.

Mišo: Izložba hrvatskog dizajna ima jedan kontinuitet i svojevrstan je zapis kurirane povijesti dizajna u nastanku. Svi mi želimo da iza nas ostane neki fizički trag da smo nešto radili i da smo nekad postojali, zato je, prema mom mišljenju, bitno prijavljivati radove. Neaktivnost kolega dizajnera iz Splita posljedica je nepovezanosti ovih „udaljenih” dijelova Hrvatske s centrom. Splitski dizajneri ne razmišljaju o izlaganju jer su nepovezani s HDD-om i jer to smatraju „zagrebačkom” izložbom. Mislim da bi se tu trebali izgraditi neki mostovi i učvrstiti neke veze jer je šteta za hrvatski dizajn da dio Hrvatske ne postoji. 

Kazinoti & Komenda – 6. MAG / foto: Zoran Baković

► Kad već spominjemo splitsku scenu, pred kraj intervjua nam bacite preporuke za neka splitska i lokalna imena na koja moramo obratiti pažnju, bilo iz područja dizajna i vizualnih komunikacija ili nekih drugih kategorija vizualne kulture. Što vi još pratite, volite, hvalite? 

Mišo: Dizajnerska scena u Splitu sve je jača i ima kolega koji odlično rade. To su, recimo, dizajneri: Nikola Križanac, Mate Žaja, Ivan Milas, Saša Pocrnić, Nikša Vukša, Ana Bodrožić, Iris Klarić, Lana Vitas Gruić. Goran Radošević izvrstan je ilustrator, a Božo Balov momak koji jako dobro radi 3D animacije, ima vrlo specifičan stil i mislim da je na svjetskoj razini.

Karlo: Rafaelu Dražić vaši čitatelji već dobro poznaju, a spomenuo bih još dizajnere Tinu Božan, Matiju Sandrića, Nina Bodača (tipograf), Borisa Pehara te Olega Šurana (iako će on za sebe reći da je pulska scena).

Kazinoti & Komenda – Valentino Bošković “Velika Praska”

► I za kraj ajmo biti malo apokaliptični. Spominjali smo AI softvere i aplikacije koje pomalo mijenjaju sliku suvremenog dizajna. Kako na to gledate? Strahujete li da će u potpunosti zamijeniti dizajnere/ice ili vidite načine kako iskoristiti njihove potencijale, zadržavajući autorstvo, osebujnost i identitet? 

Mišo: Ne vjerujem da će nas softver zamijeniti, vjerojatno će nas unaprijediti. Spomenuti alati ipak nisu još došli do razine da mogu nadomjestiti ljudsku intervenciju. Bit ćemo brži i lakše ćemo postaviti neke stvari. Procesi bi mogli biti lakši i brži jer AI nam pruža mogućnost poboljšanja intuitivnosti softvera u kojima radimo.

Karlo: Radujem se novim alatima.

Zahvaljujemo Kazinoti&Komenda na ustupljenim vizualnim i fotografskim materijalima iz svoje arhive. 

Razgovarao: Ivan Dorotić / Portreti sugovornika: Maja Bosnić / Vizualni identitet: Tessa Bachrach Krištofić

Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom Igepa

Intervjue s ostalim autoricama i autorima u ovoj seriji potražite na linku