Nadolazeći festival Ekstravagantna tijela jedan je od tri trijenalna festivala koji se izmjenjuju već više od deset godina u organizaciji Kontejnera, biroa suvremene umjetničke prakse, koji je koncentriran na eksperimentalni i istraživački oblik kustoskog rada s ciljem prikazivanja suvremene novomedijske i interdisciplinarne umjetničke produkcije. Njihov pristup izlaganju umjetnosti iskače na suvremenoj hrvatskoj sceni, primarno zbog ustaljenih muzejskih načina prezentacije djela koja posjetitelja udaljavaju od izloženog, stvarajući auru nečeg nedodirljivog i uzvišenog u djelima koja nisu konceptualno osmišljena kao artefakti te vrste. Kontejner svojim kustoskim konceptom promatrača pretvara u aktivnog sudionika u prostoru približavajući ljudima suvremenu umjetnost i razmičući veo nerazumijevanja koji je inače prisutan u takvim susretima.
Prošlogodišnji Device_Art održan u Klovićevim dvorima privukao je tisuće posjetitelja, unatoč ili možda upravo zbog nedostatka sličnih praksi na sceni. Kontejner od samog početka pokušava hrvatskoj javnosti približiti umjetničke prakse koje nismo naviknuti doživljavati na ovim prostorima što pokreće diskusiju, negodovanje, oduševljenje ili, u mom slučaju, otkriće da je moguće biti vrlo kreativan kao kustos unatoč propisanim normama.
U očekivanju ovogodišnjeg festivala, koji se otvara danas i traje do 25. studenog u prostoru Pogona Jedinstvo u Zagrebu s istovremenim događanjima u Beogradu i Skoplju, uputila sam nekoliko pitanja kustosicama Olgi Majcen-Linn i Eni Hodžić iz udruge Kontejner.
*Olga Majcen-Linn i Ena Hodžić / foto: Maja Bosnić
► Kako je prvotno došlo do suradnje koja uspješno traje već petnaestak godina? Zašto se Kontejner naziva „biro» i po čemu je 26. Salon mladih u Zagrebu 2001. godine bio prekretnica za kulturnu scenu, a time i za Kontejner?
Olga Majcen-Linn: Kontejner je osnovan nakon 26. salona mladih i osnivači su ujedno bili i članovi organizacijskog odbora tog salona. 26. salon mladih je i iz današnje perspektive najveći projekt na kojem smo ikad radili i u tom smislu je bio zaista transformativan. Uključivao je suradnju sa zanimljivim kustoskim osobnostima kao što su Slaven Tolj, Jurij Krpan, Michal Kolaček i Vuk Ćosić. Postav je bio u kontejnerima koji su bili vidno oštećeni u ratu, a koje nam je hrvatska vojska sponzorski prevela i smjestila na lokaciju u 10 000 metara kvadratnih paviljona Zagrebačkog velesajma. Salon se dodirivao mnogih lokalnih vrućih tema, poput izmještanja kulture iz centra grada, na primjer tema Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu, zagrebačkog urbanističkog bijega od Save, ili razvitka nezavisne scene. U našem mikro-gradu na mjesec dana, na drugoj obali Save, po prvi put su se okupili predstavnici nezavisne scene poput mame, Močvare, Attacka… Imali smo skate-park, igralište za hakl, mali trg za koncerte i slične elemente urbanog života. Po prvi puta u Hrvatskoj su prikazane mnoge internacionalne inicijative taktičkih medija od 101.org, RTMarka, Institute of Applied Autonomy, BOLTa…
Nakon tog adrenalinskog projekta nije nam preostalo ništa drugo nego se organizirati u udrugu i nastaviti s radom. Ime smo izabrali radi postava salona, i radi značenja na engleskom jeziku, kao spremnika značenja, sadržaja, a s obzirom da kontejner asocira na veliki prekomorski transport ili pak spremnik smeća, dodali smo i deskriptivno objašnjenje biro suvremene umjetničke prakse, pri čemu riječ biro ima jaku asocijaciju na rad, organiziranost i produktivnost koja nam se svidjela.
► U kojem smislu se Kontejner bavi eksperimentalnom kustoskom praksom i u kakvom je to odnosu s ostatkom kulturne scene? Postoje li udruge ili institucije koje podržavaju tu vrstu prakse ili se njome također bave?
Olga Majcen-Linn: Kontejner je svoje kustoske projekte utemeljio na dvije osnovne tematske okosnice. Jedna je umjetnost na raskrižju sa znanošću i tehnologijama, a druga umjetnost koja koristi tijelo kao polazišnu točku. Tehnologije i znanost se razvijaju izuzetno brzo i umjetnost koja koristi nova dostignuća u tim područjima je često sama po sebi eksperimentalna. Smatramo da je istraživanje novih medija, novih sredstava za rad, izuzetno važno za umjetnost i da, kao što se razvijala tehnologija boja od slikarstva u špiljama do danas, tako se razvijaju i novi oblici izražavanja i samim time nove prakse u umjetnosti. Naša je pozicija da novi mediji i novi načini umjetničkih izražavanja najbolje interpretiraju našu sadašnjost i potencijalnu budućnost, a uz nove aspekte vizualnosti izuzetno su nam bitna etička pitanja koja umjetnost otvara.
Što se tiče tijela, ono je mjesto u koje su upisani svi tabui, i svaki umjetnik koji se bavi tijelom kreće se na polju rizika izazivanja raznih ljudskih osjećaja i u tom smislu eksperimentiraju u spektru društvenosti.
Eksperimentalna kustoska praksa se bavi novim ili rizičnim područjima i time na neki način subverzivno djeluje. U Hrvatskoj naši projekti izazivaju veliku znatiželju kod publike i podršku kulturnih institucija i organizacija nezavisne scene koje smo i sami dio. Globalno gledano postoje mnoge institucije i organizacije koje se na sličan način bave umjetnošću.
*Ekipa iz Kontejnera i njihovi suradnici na postavljanju izožbe “Ekstravagantna tijela” u Pogonu Jedinstvo / foto: Maja Bosnić
► Kontejner nadilazi samo predstavljanje radova i prelazi u sferu istraživanja i daljnje interpretacije izloženog. Biste li se složili s tom tvrdnjom i zašto?
Ena Hodžić: Budući da se definiramo kao kustoski kolektiv, istraživanje i interpretacija su jedan od najvažnijih aspekata našeg djelovanja. Taj istraživački dio rada najviše pokušavamo komunicirati putem naših publikacija koje često uključuju teorijske zbornike tekstova, kao i raznih diskurzivnih programa kao što su predavanja i simpoziji. Ali također smatramo da je svako predstavljanje nekog umjetničkog rada uvijek neka vrsta interpretacije – jer se rad i umjetnik stavljaju u određeni kontekst, povezuju s drugima unutar neke teme ili prostornog okvira, komuniciraju točno određenoj publici. Sve to značajno utječe na percepciju značenja i sadržaja nekog umjetničkog rada. Mi u tom smislu doista volimo puno eksperimentirati i igrati se s uvriježenim i očekivanim načinima prezentacije i interpretacije radova, to je nešto što naš rad karakterizira od samog početka 2000-ih godina. Volimo uvijek biti oni koji će napraviti neki iskorak prema novim publikama i dozvoliti maksimalnu širinu interpretacije, ali i razumijevanje onoga što stoji iza umjetničkog procesa kojeg predstavljamo. U tom smislu naš rad je također istraživački, i zapravo puno širi od polja tradicionalne povijesti umjetnosti i suvremene kulture.
► Od 2011. godine traje suradnja s Galerijom Močvara posvećena umjetnosti zvuka. Na koji način se ta suradnja manifestira i što je cilj?
Ena Hodžić: Suradnja se zapravo odvija s Udruženjem za razvoj kulture URK koji vode zagrebački klub Močvara te su prije puno godina pokrenuli projekt Galerija Močvara posvećen suvremenoj umjetnosti. URK-ovci su nas pozvali 2011. da sudjelujemo u projektu kao partneri – u biti kustosi i su-organizatori – na što smo mi rado pristali. Odmah na početku bilo je nekako jasno i logično da ćemo projekt fokusirati i preusmjeriti na umjetnost zvuka, odnosno zvuk kao medij i sredstvo umjetničkog izražavanja. To nam je bio prioritet jer smo htjeli taj izložbeni program jasnije i jače nadovezati na glavni glazbeni program Kluba Močvara koji daje identitet tom mjestu i zbog kojeg je klub na kraju krajeva i najpopularniji. Kroz taj aspekt zvuka htjeli smo privući klupsku publiku, naročito onu koja ne prati suvremenu umjetničku scenu, i na taj način pokazati da suvremena umjetnost danas nije (nužno) hermetična, i da može biti vrlo uzbudljiva i intrigantna. Jako nas veseli što je publika to i prepoznala. Također smo u sklopu Galerije Močvara 2012. godine pokrenuli produkcijsku platformu Sound Art Inkubator kroz koju radimo s mladim i neafirmiranim umjetnicima i studentima domaćih likovnih i umjetničkih akademija. Kroz taj dio Galerije pokušavamo dati potporu realizaciji umjetničkih radova domaćih autora, a nove produkcije i ko-produkcije predstavljamo svake godine na grupnoj izložbi. Do sada smo kroz tu platformu radili s više od 40 umjetnika, i drago nam je primijetiti da među generacijama koje dolaze raste interes za nove tehnologije, eksperiment i istraživanje zvuka.
*Device_art 5.015, rad Robertine Šebjanič / rad Erin Gee i Matthewa Keyesa / foto: Miran Kramar
► Postoji li interes među hrvatskim umjetnicima (posebice mladima) za znanost i mogućnosti korištenja znanosti u stvaranju umjetnosti? Ako ne, imate li neke predodžbe o tome zašto je to tako?
Olga Majcen-Linn: Mi smo vrlo specijalistički ustrojeno društvo (sada čitamo o finskom sustavu obrazovanja koji ukida predmetnu nastavu u školama, dok kod nas postoji samo borba predmetnih nastavnika za većim brojem sati unutar satnice.) Mislim da je umjetnicima koji su izašli iz našeg obrazovnog sustava jako teško razmišljati o interdisciplinarnom pristupu ili o korištenju znanja iz drugih struka, ili o suradnji sa stručnjacima i samo oni najkreativniji su u stanju konceptualizirati radove koji malo izlaze iz tradicionalnog poimanja umjetnosti. Svi trebamo raditi još jako dugo i puno na tome da se to promijeni. Drugi bitan čimbenik je činjenica da živimo u post-tranzicijskom društvu i da je mnoštvo resursa, tehnologija i materijala manje dostupno i teže im se naći slučajno izložen u odnosu na neke druge dijelove svijeta. No to će se vjerojatno s vremenom promijeniti.
► Karakteristika Kontejnera je organizacija tri trijenalna festivala – Device_Art, Touch Me i Ekstravagantna tijela. Zašto baš rotacija ta tri festivala?
Olga Majcen-Linn: Razlog za to je činjenica da nas zanimaju različite teme i vrste umjetnosti koje nismo mogli obuhvatiti jednom temom i jednim tipom događaja, tako da smo svoje djelovanje strukturirali kroz tri trijenalne manifestacije. Na hrvatske umjetnike usmjeren Device_art zamišljen je komparativno (hrvatska i neka druga scena), a polazi od premise o pomalo romantičnoj ideji umjetnika/izumitelja koji promišlja društvo u kojem živi. Radi se o istraživačkom projektu, koji je prvotno htio istražiti ima li u Hrvatskoj umjetnika koji kreativno promišljaju tehnologiju, a izrastao je u ozbiljnu manifestaciju koja je svjetski predstavljena i koja ima svoju internacionalnu inačicu zajedno sa japanskim i kalifornijskim partnerima.
Touch Me je međunarodni festival koji prezentira suvremenu umjetničku produkciju na sjecištu znanosti i tehnologije i, primjerice, prvi je predstavio bio-umjetnost u Hrvatskoj. Iduće godine planiramo suradnju s Monicom Bellom, kustosicom koja vodi Arts@Cern i koja je osmislila program usko vezan s eksperimentima i pitanjima kojima se bavi fizika čestica.
Ekstravagantna tijela su tematski festival koji se bavi problemom pritiska norme i normativa na pojedince i u tom smislu ga zanima sve što je različito u odnosu na normu, i što se društveno doživljava kao abnormalno, bolesno, traumatično, strano, stigmatizirano.
*Touch Me Festival 2014: Vrijeme je!; Davor Sanvincenti: Solfeggio for color harmonies / Evelina Domnitch, Dmitry Gelfand: Memory vapor / foto: Miran Kramar
► Je li Kontejnerov interes za tijela u umjetnosti oduvijek bio povezan s tjelesnim traumama i tabuom tijela? Kako je to prikazano u projektima kao što su Bolnica i festivalu Ekstravagantna tijela?
Olga Majcen-Linn: Tijela koja svi imamo osnova su identifikacije s drugim. U njih se upisuju svi tabui, ona su ta koja izražavaju identitete. Tijela koja umjetnici predstavljaju mogu biti transseksualna, homoseksualna, kiber-tijela, bio-tehnološka tijela, bolesna tijela, tijela s posebnim potrebama. Predstavljanje takvih identiteta doprinosi razaranju ideje normativa. Polarizacija normalno/nenormalno je biološko-anatomski strukturirana i polazi od normalizacije tijela kakvom se bavi Michel Foucault. Tijela se podvrgavaju nadzoru i normalizaciji putem znanosti, medicine, institucija poput zatvora, bolnica, što rezultira samo-nadzorom koji osigurava normalnost. Proizvodnja normalnih tijela podliježe na taj način stalnoj reinterpretaciji.
► Nadolazeći festival Ekstravagantna tijela tematizira zločin „kao najvažniju od svih pukotina društvene represije“; što možemo očekivati ove godine, u usporedbi s prijašnjim festivalima?
Olga Majcen-Linn: Ove godine surađujemo s organizacijom Kiosk iz Beograda i Kontrapunkt iz Skoplja i po prvi smo puta osmislili program regionalno. Točnije u različitim se gradovima odvijaju različite vrste programa – u Zagrebu se odvija izložba u Pogonu Jedinstvo, u beogradskom Domu omladine odvit će se performativni program, a u Skoplju konferencija koja će uspostaviti teorijski kontekst našoj temi. Program je na taj način postao gotov nesaglediv, baš kao što i temu kriminala karakterizira nesagledivost. Program je međunarodni i u njegovom formiranju blisko smo surađivali s Lois Keidan iz partnerske organizacije Live Art Development Agency iz Londona, te s kineskim kustosom Colinom Chinneryjem. U programu ima mnogo radova koji na razne načine izazivaju dosadašnje poimanje granice protuzakonitog i zakonitog, dozvoljenog i nedozvoljenog. U usporedbi s prethodim izdanjima Ekstravagantna tijela: Zločin i kazna premjestili smo djelomično fokus s tjelesnih i psiholoških inskripcija drugosti prema širem poimanju društveno propisane moralnosti, odnosno odnosa prihvatljivih i neprihvatljivih životnih stilova.
► Postoje li poteškoće s obzirom na ovogodišnji manjak financija i promjenu prostora izlaganja? S druge strane, ima li prostor Pogona prednosti pred Klovićevim dvorima, u kojima je prošlo izdanje festivala održano? Koji su nedostaci?
Ena Hodžić: Poteškoće oko financija uvijek postoje – ali ih za sada uvijek i nekim čudom uspješno (iako ne i lako) prebrodimo. No ova godina je bila posebno teška zbog čitave situacije s promjenom vlasti i promjenom društvenog raspoloženja. Ta situacija promjene vlasti nije samo direktno dovela do smanjivanja određenih sredstava već odobrenih za 2016. godinu, što je značajno utjecalo na naš rad i na civilno društvo u cjelini, nego i do negativne percepcije udruga i organizacija civilnog društva u javnom diskursu, kao i fundamentalnog nerazumijevanja njihove društvene uloge, dobrobiti koje donose ekonomiji države, utjecaja kojeg imaju na zajednicu. Jasno je da je taj dio promjene javnog mijenja puno opasniji i dramatičniji od samog rezanja sredstava kojima se udruge financiraju, i u tom je smislu 2016. godina bila poprilično traumatična. Nesigurnost i nestabilni uvjeti nažalost su u kontekstu u kojem radimo prije pravilo nego iznimka, i na to smo navikli, iako pokušavamo održati kontinuitet tamo gdje smatramo da je on bitan.
Promjena prostora održavanja festivala nakon tri uspješne godine suradnje s Klovićevim dvorima također je jedan od pokazatelja tih faktora nestabilnosti koji su stalno prisutni. Klovićevi dvori za nas su bili izazov kroz kojeg smo pokazali da znamo dobro funkcionirati u institucionalnom okruženju, da možemo uspješno organizirati događanja s više tisuća posjetitelja, da znamo komunicirati s različitim tipovima publika, i još puno pozitivnih stvari. S druge strane, u Pogonu radimo od samog početka i taj je prostor već nekako prirodan dio našeg habitusa; u tom smislu Pogon za nas znači slobodu (kustosku, dizajnersku, operativnu i logističku) koju vjerojatno nigdje drugdje ne možemo dobiti – i koja nam je, priznajemo, malo i nedostajala. S novim programima i novim mladim ljudima aktivnim oko tog prostora, Pogon konstantno raste u vidljivosti i značenju, i drago nam je što smo s ovim festivalom ponovo dio tog bitnog procesa.
► Koji projekti slijede nakon Ekstravagantnih tijela? Koji su u tijeku?
Ena Hodžić: Nedavno smo otvorili natječaj za nagradu Accelerate Hrvatska koja u biti predstavlja istraživačku rezidenciju u CERN-u za jednog hrvatskog umjetnika. Natječaj još traje, i nakon što završi kao predstavnici partnerske organizacije sudjelovat ćemo u odabiru dobitnika te prestižne nagrade. Istovremeno smo vrlo aktivni u mreži Future DiverCities – europskom projektu koji je podržan kroz program Kreativna Europa, a bavi se umjetnosti i tehnologijom u urbanim zajednicama.
Nakon Ekstravagantnih tijela, ove zime započinjemo s jednim posve novi projektom koji se bavi edukacijom djece i mladih: taj projekt je usmjeren na DIY tehnologiju u kreativnom kontekstu i cilj mu je na zabavan način i kroz praktične radionice na teme poput 3D printanja i strujnih krugova postići kod djece povezivanje znanja iz različitih područja – fizike, kemije, likovnog, glazbenog, tehničkog. U projekt ćemo uključiti i domaće umjetnike različitog profila kako bi djeca iz prve ruke saznala ne samo kako umjetnici koriste tehnologiju u svojim radovima, nego i što uopće danas znači biti umjetnik – i koliko je zapravo to daleko od tradicionalne percepcije umjetnika u našem društvu.
Galerija Močvara je za ovu godinu gotova s programom, i nova događanja planiramo za proljeće 2017. Početkom godine objaviti ćemo nove natječaje za umjetničke produkcije, a imamo u planu i gostovanje u Londonu s projektom Ekstravagantna tijela. Festival koji nam dolazi sljedeće godine održava se na jesen 2017. – radi se o Touch Me festivalu koji povezuje umjetnost i znanost, ovaj put kroz temu tamne materije i nevidljivih pojava u svemiru koje nam služe kao metafora svega onoga što stoji s druge strane granica ljudske percepcije. Ko-kustosica tog projekta je Monica Bello, direktorica programa Arts@CERN i naša dugogodišnja suradnica. U sklopu festivala održat ćemo i prvi Future DiverCities lab program razmjene umjetnika, a nadamo se da ćemo tijekom godine uspjeti ostvariti produkciju rada umjetnika koji će 2017. boraviti na istraživačkoj rezidenciji u CERN-u.
*Ena Hodžić i Olga Majcen-Linn
Razgovarala: Klara Petrović
Fotografije: Maja Bosnić portreti i Miran Kramar (fotografije Kontejnerovih festivala)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
