Lala Raščić (Sarajevo, 1977.) istaknuta je bosanskohercegovačko-hrvatska interdisciplinarna i multimedijalna umjetnica koja živi i stvara između Sarajeva i Zagreba. U svome slojevitom umjetničkom izričaju spaja performans, konceptualnost, instalacije, audio i video komponente, crtanje, slikanje i narativne prakse. Njezin opus prožimaju interdisciplinarne teme poput feminizma, mitologije, folklora, usmene povijesti te demistifikacije i reinterpretacije kulturnih mitova i tradicije. Dekonstrukcijom patrijarhalnih struktura i narativa, Raščić afirmira potisnute ženske subjektivitete, otvarajući prostor za kritičko promišljanje marginalizirane ženske pozicije društveno razapete između tradicije i suvremenosti, povijesti i aktualnog trenutka.
Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pohađala je prestižni rezidencijalni program Rijksakademie van Beeldende Kunsten u Amsterdamu, a tijekom dva i pol desetljeća uspješne domaće i inozemne karijere profilirala se kao jedna od najzanimljivijih umjetnica regije. Suosnivačica je i koordinatorica rezidencijalnog programa Nona Residency koji je, u suradnji s feminističkom organizacijom Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, osmislila i pokrenula u vlastitom domu u Sarajevu, nastavljajući obiteljsku praksu gostoprimstva i širom otvorenih vrata za umjetnike, goste i slučajne namjernike. Odrasla u kući sagrađenoj 1904. godine, nakon razdoblja izbivanja, Lala se u rodni grad počela vraćati 2007., nakon što joj je godinu ranije dodijeljena nagrada Zvono u okviru Young Visual Artist Awards za Bosnu i Hercegovinu. Prepoznala je potencijal tada trošne obiteljske kuće i s vremenom u njoj napravila vlastiti atelje, koji je upravo ove godine ušao u novu, veliku fazu umjetničkog razvoja.
U intervjuu razgovaramo o planovima i vizijama za uređenje ateljea, o nekim od njezinih radova i tema koje obrađuje te o slojevitim umjetničkim i društveno-kulturnim procesima. Jedan od povoda za naš razgovor bila je i izložba Frau Ritter 2.0 održana ove godine u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo, kojom je umjetnica predstavila svoj najosobniji rad dosad. Inačica je to izložbe ranije održane u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, u paviljonu poznatom pod nazivom zmijarnik, koji za Lalu predstavlja jedinstven izvor inspiracije, baš poput njezina sarajevskog doma u kojem pronalazi mir, utočište i nadahnuće. Njezin je identitet neraskidivo povezan s tim mjestom i zbog toga što je dobila ime prema lalama, koje su u vrtu ispred kuće, baš u vrijeme njezina rođenja potkraj ožujka, bile u punom cvatu.
► Svoj osobni i profesionalni život balansiraš primarno između Sarajeva i Zagreba. Kako se to odrazilo na tvoje stvaralaštvo kroz godine, ali i vlastiti identitet? Tko je Lala?
Lala Raščić: Odmalena sam naviknuta na česte selidbe, sezonske migracije i život u različitim gradovima i sredinama. Najdramatičnija selidba uslijedila je ubrzo nakon što se moja obitelj vratila iz SAD-a u Sarajevo. U Zagreb sam stigla kao izbjeglica 1992. i u Zagrebu sam stasala, školovala se i započela karijeru. Zagreb smatram svojom bazom, dok osjećam da su mi korijeni u Sarajevu, iako nije oduvijek bilo tako. Nakon nekoliko posjeta Sarajevu, netom poslije Daytonskog sporazuma, shvatila sam da sam najmanje živjela u svom rodnom gradu. Nisam poznavala ni ljude ni priče grada. Vođena znatiželjom, odlučila sam se na postupni povratak u Sarajevo. I dan-danas imam osjećaj da još uvijek otkrivam i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, mada sam prihvatila narativ ove zemlje kao svoj narativ i činjenicu da sam sudbinski vezna za ovaj grad. Sarajevo doživljavam kao autentičnu sredinu koja je rezultat kompleksnog prepleta povijesnih, kulturnih, društvenih i političkih prilika prema kojima gradim svoju umjetničku poziciju.
Moje postupno upoznavanje s gradom bilo je motivirano i olakotnom okolnošću da sam se nakon rata imala gdje vratiti, i to u obiteljsku kuću u centru grada, u kojoj sam provela dio djetinjstva, koja je u našem posjedu već četiri generacije. Kuća je stara, bila je zapuštena i bilo je potrebno riješiti imovinsko-pravne odnose, a kako nitko od obitelji nije imao ni koncentracije ni volje sistemski se baviti time, ja sam na sebe preuzela zadatak njene postupne restauracije i vraćanja u život. U stanu na katu organizirala sam sebi atelje. Taj atelje koji je, nota bene, donedavno bio bez električnih instalacija i funkcionalnih prozora, u tom mi je periodu, oko 2007. godine, predstavljao luksuz nepristupačan bilo gdje drugdje.
U kući su do rata stanovali moji Nono i Nona, moja majka je u njoj odrasla. Kuća i njezin vrt bitno su utjecali na moj identitet, kao moja prva adresa. Priča glasi da su, kad su me iz rodilišta doveli kući, u vrtu kao nikad dotad procvjetali tulipani, lale, cvijeće po kojem sam dobila ime.
Po preuzimanju skrbi nad kućom moja je želja bila da u nju vratim sav stari namještaj naguran u podrume i šupe, da joj vratim izgled i veseli domaćinski duh kojeg se sjećam iz djetinjstva: Nona je bila izvrsna kuharica, prijatelja nikad nije izostajalo na ručkovima, a vrata su uvijek bila otvorena za susjede i kontinuirani niz sustanara – od ratne siročadi, dadilja, do daljnjih rođaka koji su iz kuće završavali školovanje ili jednostavno trebali krov nad glavom. U procesu rehabilitacije tih sjećanja i njegovanju kuće, uspostavljanja ateljea i kultivacije velikog vrta koji je tijekom ratnih godina bio tragično zapušten, shvatila sam da sam potpuno zaljubljena u kuću, ako je nešto tako uopće moguće.
Moje investicije rezultirale su životnim i radnim prostorom u koji se povlačim kad produciram nove radove. Vjerujem da su materijalni uvjeti rada uvelike utjecali na moju umjetničku praksu, što se može prepoznati na mom opusu preko otklona od digitalnog, manjem fokusu na video i performans, početku rada s objektima i učenju novih tehnika. Kvadraturu svog ateljea smatram resursom koji mi je omogućio smjelije mišljenje, tehničku razigranost i povratak crtežu.
► U suradnji sa sarajevskim Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA pokrenula si međunarodni rezidencijalni program Nona Residency, koji za tebe ima i vrlo osoban pečat. Koja ideja stoji iza toga i na što je sve te na koga program usmjeren?
Lala Raščić: Ideja za Nona Residency proizašla je iz mog američkog iskustva, u periodu dok sam često boravila u New Orleansu i bila članica kolektiva okupljenog oko Good Children Gallery od 2009. do 2019. New Orleans mi je otkrio značaj samoodrživosti, samoupravljanja i anarhizma u umjetnosti, kako se stvara grassroots scena. Istovremeno me fascinirao pomalo zao američki filantropski model financiranja kulture.
Kopkalo me i činilo mi se suludim da atelje u Sarajevu zjapi prazan dok sam ja u New Orleansu. Gostujuća izložba Good Children Gallery u San Antoniju bila je taj transformativni događaj nakon kojeg sam svoj dom i atelje odlučila ustupati drugima. Na poziv organizacije San Antonio Contemporary Art Month, kolega Brian Guidry i ja doputovali smo u San Antonio da postavimo izložbu i tih nekoliko dana bili smo smješteni u kući prerano preminulog prijatelja lokalne umjetničke scene. Kažu da su njegovi after-opening partiji bili legendarni, a zahvalnost scene očitavala se u nevjerojatnoj kolekciji darovanih umjetničkih djela. Uzvraćenu ljubav validirao je oporučno ostavivši sav svoj, po američkim standardima, skromni imetak (kućicu na dobroj lokaciji, pokućstvo i kolekciju umjetnosti) Contemporary Art Month organizaciji, koja je nastavila tradiciju otvorenih vrata koristeći njegovu kuću za opušteni rezidencijalni program i smještaj povremenih gostiju. Odlučili su, valjda iz poštovanja, sve ostaviti isto, i kuća je bila puna osobnih artefakata – kao da je on upravo izašao po šibice. Za razliku od anonimnih hotelskih soba i sterilnih rezidencijalnih prostora kojih sam se nagledala, u tom potpuno osobnom prostoru sam se osjećala dobrodošlo, odnosno kao da se netko trudi da mi bude ugodno.
Vođena vizijom oživljavanja domaćinske atmosfere kuće mog djetinjstva, logičan korak bio je da ponudim svoj osobni prostor kulturno-umjetničkoj sceni Sarajeva, kronično i akutno izgladnjele od manjka podrške. Kao članica udruge CRVENA, 2017. pokrenula sam Nona Residency, rezidencijalni program za nerad i ladanje po uzoru na San Antonio. Rezidencija je i živući memorijal mojoj Noni, Nevenki Matković, koja je bila utjelovljenje duha solidarnosti naše nježnije, minule epohe. Rezidencija je namijenjena poglavito ženama i ostvaruje se isključivo po pozivu ili preporuci. Rezon iza takve odluke je uspostavljanje trajnih prijateljstava i dubljih osobnih i međuorganizacijskih odnosa. Otkad rezidencija traje, ugostile smo niz istaknutih aktera regionalne i međunarodne kulturne scene među koje se broji Vlasta Delimar, Selma Selman, Boris Buden i Hito Steyrl, spisateljica Lana Bastašić kompletirala je zbirku kratkih priča Mliječni zubi tijekom rezidencije, a preko razmjene uspostavljene s Atelijerima Žitnjak Nona je ugostila Bojana Krištofića, Maju Marković i Katu Mijatović. Ova razmjena otvorila nam je priliku da mladi BiH umjetnici putuju u Zagreb pa su kod domaćina na Žitnjaku već bili Kasja Jerlagić, Milena Ivić i Benjamin Čengić. Zadovoljstvo mi je vlastitu privilegiju podijeliti s drugima i biti neksus između Zagreba i Sarajeva.
► U tvom umjetničkom opusu zamjetno je da voliš eksperimentirati s raznovrsnim tehnikama i medijima. Svakom radu pristupaš iznimno posvećeno, uz detaljnu pripremu i istraživanje tema koje odabireš umjetnički interpretirati. S obzirom na to, što te pokreće u stvaralaštvu? Pronalaziš li inspiraciju katkad na neočekivanim mjestima?
Lala Raščić: Pristalica sam poimanja umjetničko-radne etike Williama Morrisa kada kaže da je umjetnost izraz čovjekove radosti u radu. Kako u svojim video-performansima često utjelovljujem razne likove, tako i učenje i izvođenje raznovrsnih umjetničkih i medijskih tehnika doživljavam kao svojevrstan performativni čin. Kroz svoju praksu pokušavam umjetničku tehniku konceptualno uvezati sa sadržajem. Inzistiram na tome da što više produkcije izvodim sama, iako se zbog složenosti recentnih projekata oslanjam i na ekspertizu stručnih suradnika, koji donose dodatne vrijednosti i oplemenjuju moju viziju. Nisam pristalica anonimnog outsourcinga izvedbe umjetničkih radova, korištenja raznih servisa za fabrikaciju, gdje djelo nastaje u duhu reprodukcija kapitalističke hijerarhije. Njegujem višegodišnje suradnje osnovane na razmjeni ideja i znanja, a u kreativne suradnje ne ulazim bez jasne vizije, očekujući da mi netko drugi smisli rad.
Nedavno sam shvatila da postajem potpuno opsjednuta procesom izvedbe, tako da već mogu govoriti o praksi koja se oslanja na formalno istraživanje, iako je takav pristup inherentan umjetničkim praksama koje su fokusirane na medij a ne, kao u mom slučaju, na narativ. Postala sam i pomalo ovisna o ushitu otkrivanja i učenja kojem pristupam iz osjećaja odgovornosti prema tematici i tehnici kojom se u tom trenu bavim.
Možda je izvana teško prepoznati logiku ili slijed po kojem razvijam projekte, no upravo kroz “performans“ produkcije dolazim do zaključaka koje propagiraju i koje propagiram u nove projekte. Neke ideje razvijam na duge staze, bez konkretnog plana produkcije ili prilike za izlaganje, dopuštam da projekti budi odgođeni dekadama, dok druge izvodim uz osjećaj urgencije.
► Otkrila si nam da je u tijeku jedan novi, veliki, gotovo životni projekt – uređuješ sarajevski atelje i pritom njegove zidove planiraš oslikati freskama. Navela si da taj projekt želiš posvetiti praktičnom i teorijskom promišljanju uvjetima reprezentacije u suvremenoj vizualnoj kulturi i njezinu oblikovanju našeg poimanja prirode. Kako je došlo do ove jedinstvene zamisli da vlastoručno oslikaš atelje tehnikom buon fresco?
Lala Raščić: Radi se o projektu radnog naziva Arheobotanika & Apokalipsa. Taj projekt je jasan primjer transfera informacija iz jednog rada u drugi. Tijekom priprema za izložbu u Röda Sten u Göteborgu, bila sam pozvana da reagiram na priliku da moja izložbe bude scenografija za produkciju Monteverdijeve opere Krunidba Poppaee u izvedbi ansambla Göteborg Baroque.
Da bih se pripremila za taj izazov, ušla sam u istraživanje povijesne ličnosti Sabine Poppaee. Za Poppaeu se ispostavilo da je bila vlasnica luksuzne vile nadomak Pompeja, na čijem je primjeru arheobotaničarka Wilhemina Jashemski uspostavila utjecajnu hipotezu o odnosu kultiviranog vrta i njegove reprezentacije u pod-žanru rimskog zidnog slikarstva, vrtnih slika. Norman Bryson piše upravo o Jashemskinom radu na Vili Poppaei u svom tekstu o simulaciji i kreiranju prostora iluzije, a njeni zaključci otvaraju akutnu temu odnosa čovjeka i prirode.
Ovaj projekt direktno se nadovezuje na moj rad Evil Earth iz 2015., u kojem sam se bavila poimanjem i reprezentacijama prirode u uvjetima suvremene vizualne kulture i mogućnostima zaslonskih tehnologija. Daljnje istraživanje ili, moglo bi se reći, meditaciju u pokretu na tu temu, nadam se ostvariti u procesu oslikavanja ateljea iluzionističkim prikazima svog vrta. Za sad je Arheobotanika & Apokalipsa zamršeno klupko složenih koncepata i korespondencija koje uključuju svojstva buon fresco tehnike. Kod ove tehnike, koja podrazumijeva slikanje na mokru žbuku, slika kalcificira i postaje dio zida. Po meni, monumentalnost i postojanost freske stoji suprotno okružju suvremene vizualne kulture, što otvara pitanje koju ulogu potrošne slike i reprezentacije igraju u percepciji prirode koju je čovječanstvo dovelo do ruba ekološkog kolapsa.
► Kakav tijek procesa očekuješ, hoće li to biti višegodišnji pothvat?
Lala Raščić: Arheobotanika & Apokalipsa je konceptualizirana kao kontinuirani, višegodišnji proces. U fazi sam razvijanja repertoara motiva kojim ću oslikati zidove, a paralelno se upoznajem s buon fresco tehnikom koja počinje gašenjem vapna. Cijelo sam ljeto provela pripremajući zidove ateljea za vapnenu žbuku. Učim se i rukovanju zidarskom mistrijom i gladilicom i radu s raznim građevinskim tehnikama i materijalima koje su sastavni dio buon fresco slikarstva za koje se može reći i da je samo završna, dekorativna faza mokrih radova na baušteli.
► Jedan od povoda za ovaj razgovor bila je izložba Frau Ritter 2.0 koju si proljetos održala u zagrebačkom Pogonu. Riječ je o konceptualnoj narativnoj instalaciji koja je i svojevrsni audiovizualni esej, a istražuje stvarni lik i djelo botaničarke Hilde Ritter, ali kroz vrlo kompleksan, višeslojan pristup u čijoj je srži propitivanje arhetipskog semantičkog tandema žena-zmija. Što te potaknulo na osmišljavanje rada? Doima se kao da si se otisnula na svojevrsnu odiseju kroz povijest tog simbola, njegovih nebrojenih prikaza i narativa, pripovijedajući u prvom licu i nastojeći dekonstruirati taj značenjski tandem, iz kojeg uvijek neminovno proizlazi pitanje pozicije drugosti i diskursa moći.
Lala Raščić: Dok sam dogovarala samostalnu izložbi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu saznala sam da omanju salu za privremene izložbe u paviljonu prirodoslovne zbirke nazivaju zmijarnik. U jednom neobaveznom telefonskom razgovoru s majkom spomenula sam joj kako bi bilo prikladno izložiti moj GORGO u zmijarniku, što je kod nje pokrenulo lavinu sjećanja na prijateljice moje prababe Paole, Hildu Rittter i Ružicu, koje su zajedno radile pri Biološkom institutu koji je u to doba bio dio Zemaljskog muzeja. Kako je tvrdila, one su dolazile Paoli na kavu pune priča o hvatanju zmija po Igmanu i Treskavici. U netom završenom projektu GORGO bavila sam se mitskim likom Meduze, još uvijek su mi bila svježa saznanja o simbolu i predodžbama zmije, pogotovo kombinaciji žena-zmija i njenim raznim antičkim inkarnacijama, pa sam Hildu Ritter i Ružicu instantno vizualizirala kao Zmijske božice sa Knososa. Tada sam u naletu nadahnuća napravila skicu za projekt koji tek ima da postane Frau Ritter i za koji sam mislila da neću naći vremena.
Realizaciju Frau Ritter potakao je poziv kustosa i Margarethe Makovec i Antona Lederera na učešće na izložbi koji su pripremali za Zemaljski muzej. Izložba Ex Situ okupljala je razne umjetničke pozicije oko teme ugroženosti bio-diverziteta i koegzistenciji vrsta i njezinim kulturološkim simptomima, a otvarala se konkurentno s novim muzejskim postavom herpetološke kolekcije. Pretpostavljam da su od mene očekivali neki gotov rad, pa je stoga njihov poziv došao poprilično kasno, mjesec i pol prije otvorenja. Nemam običaj da ulazim u brzinske produkcije i pogotovo nikad ne reagiram na zadanu temu, no kad sam saznala da imaju namjeru da moj rad izlože upravo u zmijarniku, a u skiciranju ideje za Frau Ritter fokus sam već bila prebacila s mitologije na prirodoslovlje, nisam smjela propustiti priliku za produkciju novog rada. Kontekst je bio savršen. Od onog dana kad sam čula za zmijarnik, počela sam prepoznavati asocijacije kojima sam preko Hilde Ritter svoju matrilinearnu povijest premrežila pričama o zmijama, zmijarniku, kompozitnim mitskim bićima, bajkama i znanstvenim otkrićima. Lik i djelo botaničarke Hilde Ritter iskoristila sam kao narativno sredstvo kojim sam pristupila temi nepravde kod degradacije kako žene tako i zmije i njezinih simbola.
Format rada na razmeđu audiovizualnog eseja i predavanja bio je uvjetovan brzinom izvedbe projekta. Tekst koji izgovaram zapravo je kompilacija bilješki koje sam skupila tijekom vrtoglavog jednomjesečnog istraživanja i samo vješto povezala. Da sam imala više vremena možda bi rad bio čišći, ne toliko enciklopedičan, i možda se ne bi oslanjao na eklektičnu kolekciju atraktivnih crno-bijelih vizuala za maskiranje narativnih rukavaca i nelogičnosti, za koje mislim da su prisutni, ali koji ovom radu daju svježinu i otvaraju prostor za humor.
Kulturološki konstrukt semantičkog tandema žena-zmija je osnova koju sam u Frau Ritter razložila kao školski uvod u teoriju čudovišta ukazivanjem kako stoljeća tvrdoglave vilifikacije smještaju ženu u poziciju drugosti. U oslobađanju tog povijesnog narativa i uz pozamašnu dozu onoga što bih najbolje mogla nazvati “umjetnička sloboda“ pokušala sam zaključak projekta prezentirati kao odu ženskoj seksualnosti.
► Osim što je tehnički bilo vrlo zahtjevno postaviti instalaciju, izložbu u Pogonu dorađivala si in situ pa je završno bila nešto drukčija u odnosu na prvi put kad si je predstavila u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Je li bilo nekih razlika u doživljaju cjelokupnog rada, bilo kritike i publike, bilo tvog osobnog, u ta dva okruženja? Što je zahtijevala tehnička izvedba?
Lala Raščić: Frau Ritter je podjednako pozitivno dočekana i u Sarajevu i Zagrebu, pogotovo među demografskom skupinom mladih žena, a bilo mi je iznimno važno što sam osim dobrih reakcija struke i prijatelja u Zagrebu dobila pohvale i validaciju od kolega umjetnika i umjetnica čije mišljenje i rad cijenim. Uvijek imam najveću tremu kod predstavljanja svog rada pred zagrebačkom publikom, možda zato što tu scenu najbolje poznajem i smatram poprilično (pozitivno) intelektualno rigoroznom.
U Sarajevu sam znala da mi se ukazala jedinstvena prilika i savršen kontekst za Frau Ritter pa sam u rekordnom roku uspjela obaviti istraživanje i generirati sadržaji za instalaciju s oko 400 dija-slajdova i u trajanju više od 40 minuta. Bila sam opsjednuta sadržajem. Radeći na instalaciji za Zagreb bila sam jednako opsjednuta, ali ovaj put kvalitetom izvedbe.
Konkretan povod zagrebačke izložbe i verzije rada bila je osjetljivost foto materijala na toplinu i svjetlost projektora kod kontinuiranog jednomjesečnog izlaganja. Nakon Ex Situ, instalaciju je bilo nužno restaurirati, a kako je postalo jasno da se materijal troši kroz izlaganje, morala sam imati i duplu, zamjensku ediciju rada, za eventualno ponovno prikazivanje. Pregledavanjem dokumentacije, radi identifikacije tehničkih grešaka, shvatila sam da bi se rad mogao i sadržajno dotjerati i da se iz teksta mogu izbaciti site-specific reference koje su imale smisla samo u Sarajevu. Intervencija u tekst je pak zahtijevala da se naracija nanovo snimi, pa usput zašto ne ponovo snimiti i otpjevane dijelove, što je onda utjecalo na trajanje rada, što je pak za sobom povuklo problem sinkronizacije slike i zvuka. Shvatila sam da ću morati ponoviti sav rad na instalaciji koju je svejedno moguće finalizirati tek pri punoj tehničkoj realizaciji, jer se kvaliteta i upotrebljivost fotografskog materijala može realno ocijeniti tek kad se ostvare idealni uvjeti projekcija i kad se svih pet projektora upali. Vizuali koji prate audio naraciju u instalaciji se slažu kao kolažirane fotografske kompozicije, a rad in situ je nužan jer je kompozicijske cjeline potrebno prilagoditi dispoziciji projektora u prostoru, tek nakon čega slijedi montaža, odnosno određivanje ritma i redoslijeda izmjene slajdova, sinkrono sa zvučnom podlogom. Učinilo mi se nemogućim upustiti se u taj ogroman posao bez neke vrste institucionalne podrške, a besmisleno bez planiranja neke vrste javne prezentacije. Instalaciju sam predložila HDLU-u i preko zalaganja Martine Miholić došla sam do izlaganja u Pogonu. Sarajevska verzija instalacije poslužila mi je samo kao skica za zagrebačku, unaprijeđenu inačicu, opravdano nazvanu Frau Ritter 2.0.
Za tehničku realizaciju Frau Ritter mogu zahvaliti Ivanu Slipčeviću koji je autor hardversko-softverske konfiguracije sinkroniziranih dijaprojektora korištenih u instalaciji. Slipčević je također bio taj koji je obavio gigantski posao razvijanja dijafilmova za sarajevsku instalaciju i koji me obučio fotokemijskim procesima tako da sam mogla samostalno raditi. U Zagrebu sam uz pomoć Luane Lojić eksponirala, razvila i opremila 40 rola filma u labosu udruge Klubvizija, koji su mi bili ustupili radni prostor.
Iako tako djeluje, Frau Ritter i nije toliko tehnički složena, za razliku od mojih recentnih projekata. Realizacija projekta bila je izazovna jednostavno zbog količine materijala koji je bilo potrebno generirati i obraditi. Kako sam po prvi put sama radila s fotokemijskim procesima, nisam mogla ocijeniti koliko vremena projekt zahtjeva. U Pogonu mi se prvi put nakon faksa dogodilo da rad nije bio gotov na vrijeme za otvaranje. Publika je morala čekati pola sata ispred prostora dok sam programirala zadnje izmjene slajdova. Kako nisam bila potpuno zadovoljna rezultatom, iskoristila sam mogućnost boravka u Pogonu iza radnog vremena, pa sam tijekom trajanja izložbe po noći dorađivala kompozicije, rezove i pretapanja projekcija. Čak sam se vratila u foto laboratorij i producirala dodatne vizuale. Finalna Frau Ritter 2.0 bila je gotova tek zadnjeg dana izložbe kad sam uz snimanje dokumentacije organizirala i spontani finissage.
► Zanimljivo je da, unatoč vrlo opipljivom narativnom i vizualnom prikazu, Frau Ritter u suštini izmiče i tebi kao umjetničkom medijatoru i nama kao gledateljima i slušateljima. Istodobno je prisutna i odsutna, poznajemo je i ne poznajemo, jer sjećanje osobe koja ju je poznavala nepouzdano je pa ono na svojevrstan način ustupa prostor lažnom sjećanju, gotovo fikciji istkanoj iz daleke uspomene na pomalo mističnu figuru botaničarke. U kakvoj su, za tebe, sprezi sjećanje, vrijeme i fikcija?
Lala Raščić: Spominješ lažna sjećanja. Freud u lažnim sjećanjima nalazi puknuća i mjesta analize. Slažem se s njim – po meni je sjećanje kreativan i individualan proces, izložen izrazito korumpirajućem utjecaju podsvijesti u kojoj se lome tko zna kakve traume, iščašenja i pretenzije.
Osobe i događaji koji opstaju u sjećanju neminovno doživljavaju nadogradnju atributa i hiperbolizaciju. Ekonomija našeg mozga tako funkcionira – štedi na detaljima pa u sjećanju opstaju samo obrisi i grube crte karaktera ili narativa, a kad je potrebno pristupiti određenoj memoriji lako je upisati nove vrijednosti koje su ponekad prenesene iz džumbusa življenog iskustva, a ponekad potpuno fiktivne. Valjda je zato lako o mrtvima govoriti samo najbolje. Čini mi se da sjećanja, slično kao nekad mitove, smatramo neupitnim istinama koje su se odigrale u nekom prošlom vremenu i koje nas usmjeravaju i određuju.
Kako nam Hilda Ritter izmiče u narativu, isto tako izmiče i u materijalnim dokazima. Osim nekoliko objavljenih članaka u glasniku muzeja, i pored internetskih podataka da je sahranjena u Austriji uz pretpostavku da negdje postoji njen nadgrobni spomenik, od Hilde, osobe, sumnjam da je danas bilo što ostalo. Nitko u muzeju nije znao tko je ona, čak ni one osobe koje danas zauzimaju njenu poziciju s dva radna vijeka razdaljine. Treba se zamisliti nad tim da je potpuno normalno da osoba, stručnjakinja, bitan član znanstvene zajednice koja je čak i doprinijela svom polju, i ostavila traga u objavljenim znanstvenim radovima, iščezne iz sjećanja. Tko od nas zna bilo što o ljudima koji su bili naši preci dalje od tri generacije? Nameće mi se pomalo sjetna misao: ako pretpostavimo da se u čistkama osobnih predmeta njena imovina likvidirala ustupajući mjesto novima, a starih fotografija s njenim likom više nema. Možda je prilika da je moja majka prepozna na fotografiji bila zadnji put da će itko ikad pomisliti na lice Frau Ritter.
Sjetu na stranu, ona je nama danas kao i mnogi obični ljudi koji su kročili ovom zemljom, zapravo, potpuno beznačajna kao osoba, čak i kao znanstvenica – ali, kao lažno sjećanje moje majke, lik Hilde Ritter postane bitan. Samo kao krnje sjećanje podložno fikcionalizaciji i asimilaciji s drugim, ona stječe potencijal da djeluje u sadašnjosti. U mojoj predodžbi izjednačena sa Zmijskom božicom sa Knososa, ona je iz svoje anonimne prošlosti odjednom postala pokretačica jednog narativa i monumentalizirana kroz jedno umjetničko djelo.
*Počimalja / foto: Ajla Salkić
► Uz mitologiju i brojne druge, još jedna velika tema koja se provlači tvojim opusom upravo je folklor, što je izraženo i recentnim radom Počimalja u kojem si istražila balkansku folklornu žensku praksu tzv. tepsijanja, a pripremaš i monografiju tog projekta. Koliko ti je važan aspekt folklora u radovima i što je sve podrazumijevalo ovo konkretno istraživanje? Radom oblikuješ prostor emancipacije i pružaš glas ženama koje su praksu razvile jer im je u vrijeme Osmanskog carstva bilo zabranjeno pjevanje i muziciranje, čime se ponovno suprotstavljaš patrijarhalnim okovima koji su u folkloru sveprisutni, a često nedovoljno kritički obrađeni, osobito u etnološkoj i sličnoj literaturi.
Lala Raščić: Ne bih rekla da je ženama bilo zabranjeno muziciranje i pjevanje u Osmanskom carstvu. Osmanlije nisu bili kao današnji Talibani, prije se radi o dopuštenim i normiranim društvenim ulogama žene i njenog izuzimanja iz učešća u javnom životu, što vrijedi za Osmanlije, ali i za ostala patrijarhalna društva, kako gradska tako i ruralna. Mislim da bi preciznije bilo reći da se nije smatralo prikladno da žene, pogotovo udane, izvode muziku javno, dok je muziciranje i pjevanje unutar doma bilo prihvatljivo.
Kod folklorne muzičke prakse tepsijanja, koji se uspostavio kao ženska muzička praksa, upravo je taj slučaj da žene, muzicirajući u sferi doma, posežu za kućanskim predmetima pretvarajući ih u improvizirane instrumente. Radi povijesno lošijeg materijalnog položaja, pogotovo u ruralnim sredinama, žene su imale ograničen pristup skupim tradicijskim instrumentima kao što su gusle ili šargije, što je ograničavalo njihovu mogućnost da se izvješte u sviranju. Tepsija spada u kategoriju idiofonih narodnih instrumenata, koji su uz svakodnevne predmete kao što su fildžani, drvene kašike i zvona mogli poslužiti kao pratnja ženskoj pjesmi pri radu i odmoru. Ana Dević je jako precizno identificirala da tepsijanje interpretiram kao proto-feminističku gestu, gdje se snaga ženske kreativnosti ogleda u zaigranom karakteru ove prakse. Usprkos represivnoj svakodnevici, žene instinktivno iznalaze hipnotičku vještinu vrtnje tepsije i otkrivaju složene zvučne efekte pri projekciji glasa u metalni pladanj u vertikalnoj vrtnji.
Materijalna i nematerijalna folklorna baština u mojim radovima nalazi upliv na mjestu gdje je obrađujem kao kontra-kulturni odgovor dominantnoj, visokoj, globaliziranoj, europocentričnoj i medijski saturiranoj kulturi. U tenziji između narodnog i “naprednog“ s jedne strane vidim budućnost otpora, a s druge alat koji nam omogućava prepoznavanje nulte točke individualnog i kolektivnog samoodređenja i identiteta.
Proces rada na projektu Počimalja podrazumijevao je usvajanje vještine tepsijanja i blisku suradnju s kazivačicom i tepsijašicom Azrom Pondro, razgovore s nizom osoba iz polja folkloristike, etnomuzikologije, antropologije i akustike, kao i iščitavanje stručne literature. Posebno bitna bila mi je akustička studija Austrijanaca Franza Födrmayera i Wolfganga Dietricha iz 1977., u kojoj su mapirali kompozitne akustične efekte kod tepsijanja i koju sam pretvorila u prostornu instalaciju. Instalaciju čine automatski pokrenuti metalni diskovi i multi-kanalna zvučna kompozicija koja simulira pjevanje u tepsiju. Instalacija, uz dodatne kinetičke i reflektivne objekte, slike, grafike i video, čini projekt Počimalja koji će biti kompletiran monografskom publikacijom. U monografiji će biti objavljeni prvi prijevodi Födrmayerovih i Dietrichovih tekstova o tepsijanju na naš jezik, centralni tekst Ive Nenić, kustoski tekst Ane Dević te jako precizan tekst Uroša Čvore o obrnutom inženjeringu tradicije u projektu, kao i akustička analiza tepsijanja Miodraga Gladovića gdje donosimo nove zaključke za koje vjerujem da će biti korisni široj akademskoj zajednici.
► U Galeriji Nova 2022. održala si izložbu Smijeh meduze kojom si spojila dva rada, GORGO i Počimalju – s jedne strane antički mit o Gorgoni, a s druge praksu tepsijanja. Kako si povezala te dvije teme koje ukrštavaš u središnjem motivu Meduze, čiju figuru ujedno reinterpretiraš i vraćaš joj izgubljeni dignitet?
Lala Raščić: Spona GORGO i Počimalje je materijal bakar. Bakar je materijal od kojeg je izrađen Meduzin oklop u GORGO, od bakra se prave tepsije. Utemeljen u mitu o Meduzi i uzimajući u obzir da je mit otvorena forma podložna intervenciji, projekt GORGO počiva na premisli da je dekapitirana Meduza ponovno spojena s tijelom. Inspirirana ulomkom iz Ilijade gdje Homer kroz ekfrazu opisuje Hefestovo kovanje Ahilejeva štita, što čitam kao formulaični motiv opremanja heroja za boj, ja svoju Meduzu obnovljenog tjelesnog integriteta opremam bakrenim oklopom. Oklop nastaje u bliskoj suradnji s kazandžijkom Nerminom Bebom Alić, jednom od rijetkih ženskih nositeljica ovog inače patrilinearno prenošenog zanata. Tijekom fabrikacije oklopa često sam boravila u Nermininoj radioni na Baščaršiji gdje sam se, okružena tradicionalnim posuđem, među ostalim i bakrenim tepsijama i tavlama, počela prisjećati tepsijanja s kojim sam se bila susrela tijekom istraživanja regionalne usmene epike za projekt Prokleta brana iz 2010.
Potaknuta potrebom nove produkcije za samostalnu izložbu 2021., učinilo mi se interesantno slijediti materijalnost bakra i formu kružnice iz GORGO prema tepsijanju, što je rezultiralo prvo radom Poppaea’s Pans, a onda i opširnijim istraživanjem koje je artikulirao projekt Počimalja. Ova dva projekta su višestruko premrežena, u što ne bih sad ulazila, no ono što sam detektirala da se bitno desilo u procesu rada na Počimalji, odnosno izložbi Smijeh Meduze, bilo je oslobađanje potrebe da rad saturiram slojevima obrazloženja i značenja. Dopustila sam sebi da me vode estetika, forma i materijal, što mi je pomoglo da se osjetim bliže ritualnim i magijskim korijenima tepsijanja.
► U istoimenom eseju, Hélène Cixous zagovara nužnost ženskog suprotstavljanja mizoginoj tradiciji, a kao alate za izgradnju vlastitog narativa i identiteta predlaže žensko tijelo i pismo. Kako ti prilaziš pitanju ženskog pisma u umjetničkom stvaralaštvu?
Lala Raščić: Svaki ženski glas u umjetnosti je bitan zato što se, kao ženski, emancipira i pozicionira u istom polju a krećući sa, povijesno gledano, lošije materijalne i statusne startne pozicije naspram muških kolega. Istovremeno, ne smatram da je neko djelo umjetničko vrednije samo zato što je ženskog autorstva. Dok tvrdim da je dobra umjetnost uvijek dobra umjetnost, smatram da ne možemo potpuno razumjeti suvremeno umjetničko djelo izvan njegova intersekcionalnog konteksta gdje se medij, povod nastanka djela, uvjeti produkcije te identitet autorice izuzima iz interpretacije djela. Koliko razumijem Hélène Cixous – a njen pojam ženskog pisma shvaćam kao žensku kreativnost generalno – ona poziva na prekid reprodukcije apriorno negativnih stavova prema femininom. Ona poziva žene da se kritički postave prema uvriježenim kulturološkim obrascima koji uče o ženskoj drugosti, poziva žene da se svojim stvaralaštvom direktno obrate represivnom aparatu obitelji, države i religije te da (konačno) počnu afirmativno i solidarno zauzimati prostor za svoj spol. Uzima interpretaciju i reprezentaciju mita o Meduzi kao primjer, navodeći lijenu, naslijeđenu predodžbu o Meduzinoj ružnoći, kad zapravo, na drugi pogled, njezino iskešeno zubalo je osmijeh, a njezin je krik smijeh.
Žensko pitanje prema njoj neodvojivo je od pojma tjelesnog, ističući žensko tijelo kao polje borbe koje se historijski eksploatira, komodificira i omalovažava. Primjer na što Cixous ukazuje nalazim tijekom istraživanja za Frau Ritter. Bila sam iznenađena negativnim statistikama o manjku istraživanja o ženskom zdravlju izvan njene reproduktivne funkcije. Tome svjedoči i činjenica da je čovječji klitoris anatomski detaljno opisan tek 2005. godine. Znači, tek se prije dvadeset godina znanstvena zajednica odlučila pozabaviti mogućnošću ženinog spolnog užitka. Možda sam zato i feministkinja, upravo zbog toga što razumijem da dominantni društveni pojmovnik ne uključuje mene (pa tako ni 50 posto svjetske populacije), da ga boli uvo za moje subjektivno i življeno, i to me ljuti.
U svom radu ne progovaram iz pozicije gnjeva, ali progovaram iz pozicije kritike i urgencije. I dok smatram to što Hélène Cixous zagovara iznimno važnim, ne smatram da žensku kreativnost treba ograničavati samo na bavljenje ženskim pitanjem i interpretirati prema ženskom pitanju. Žensko pismo je i senzibilitet obrazovan kontekstom i življenim iskustvom koje, ako smo iskrene, mora biti u temelju naše pozicije.
► Za kraj, vjerujem da si već puna planova, ideja, želja i vizija za daljnje umjetničke projekte. Imaš li nešto za izdvojiti čemu se posebno veseliš?
Lala Raščić: Osim toga što me idućih godina čeka ozbiljan rad na projektu Arheobotanika & Apokalipsa, ono što bih istaknula jeste mala ali bitna samostalna izložba koju pripremam na poziv Dr. Hans Wuttke fondacije. Fondacija se bavi ostavštinom velike hrvatske umjetnice Jagode Buić, a izložba je planirana da se otvori za vrijeme venecijanskog bijenala suvremene umjetnosti u svibnju 2026. Za izložbu pripremam novu produkciju koja će uključivati objekte i slike na staklu koje će biti u dijalogu s izložbom skulptura Jagode Buić u vrtu kuće. Ovom duplom samostalnom izložbom fondacija obilježava inauguraciju svog djelovanja i početak ispunjavanja mandata i ciljeva koje su im u amanet ostavili Jagoda i Hans.
Razgovarala: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Zahvaljujemo Lali Raščić na ustupljenim vizualnim materijalima.
