O recentnim nagradama Hrvatskog dizajnerskog društva koje je primila, suradnji s njujorškom MoMA-om, bestselleru „Thanks for the view Mr Mies“ i drugim temama vezanim za njezin rad, razgovarali smo s višestruko nagrađivanom i međunarodno priznatom dizajnericom Lanom Cavar.
U suradnji s Danielle Aubert i Nataschom Chandani realizirala je projekte za Muzej suvremene umjetnosti u Detroitu MOCAD (retrospektiva dizajnerice Rei Kawakubo), berlinsko kazalište Hebbel am Ufer te newyoršku MoMA-u. Nekoliko godina radila je kao art direktorica u najboljim newyorškim brending agencijama poput Mother, Wolff Olins i AR Media. Danas djeluje samostalno te u suradnji s kolaborativnom platformom CLANADA.ORG. S Danielle Aubert i Nataschom Chandani za Metrolis Books iz NYC objavila je, sada već znamenitu knjigu “Thanks for the View, Mr Mies” (2012.) koja je bila na listama best-selling naslova za područje arhitekture i dizajna, a Američko udruženje grafičkih dizajnera, AIGA, uvrstilo ju je na listu najboljih knjiga na engleskom jeziku 2013. godine. S njima je također uključena u suradničku platformu CLANADA.org. Spomenuta knjiga je proizvod višegodišnjeg istraživanja naselja Lafayette Park u Detroitu, podignutog šezdesetih godina kao plod arhitektonske i urbanističke suradnje Mies van der Rohea, Ludwiga Hilbersheimera i Alfreda Caldwella.
*Lana Cavar (foto: Maja Bosnić)
Njezino profesionalno djelovanje u Zagrebu u najvećoj je mjeri obilježila suradnja sa arhitektima 3LHD i dizajnericom Narcisom Vukojević, te Hrvatskim narodnim kazalištem i Maistrom. Cavar je suosnivačica nekadašnjeg studija Cavarpayer, izuzetno važnog studija na domaćoj dizajnerskoj sceni kraja devedesetih i dvijetisućitih, prepoznatog prije svega po radovima na području kulture. Od 2004. godine, kada odlazi na postdiplomski MFA studij na prestižnom sveučilištu Yale, njezin je rad obilježen brojnim suradnjama na internacionalnoj razini, kao i snažnijim usmjeravanjem prema eksperimentalnoj dizajnerskoj praksi. Dobitnica je cijelog niza domaćih i inozemnih nagrada, između ostalih dva puta je nagrađena ICO-D nagradom na Izložbi hrvatskog dizajna, dobitnica je AIGA 2008 Best in Show za opremu izložbe ReFusing Fashion, više puta je dobitnica priznanja AIGA 50 Books/50 Covers, a (zajedno sa Cavarpayer) nominirana je za Tokyo Type Directors Club Grad Prix 2000. godine. S Narcisom Vukojević koautorica je istraživačkog projekta Iskopavanja / Sudi knjigu po koricama i Znakovi proizvodnje, proizvodnja znakova (2011./ 2013.). Dizajnirala je i moje dvije knjige, ne smijem se ne pohvaliti. A sad, uživajte u razgovoru.
► Vaša knjiga “Thanks for the View, Mr Mies” postala je svojevrstan bestseller…
Lana Cavar: Doduše nismo baš na polici s Harryem Potterom… ali da, u kategoriji publikacija iz umjetnosti i arhitekture ta se knjiga dugo zadržala među best-selling naslovima. Isprva smo krenule od ideje da ćemo raditi format zinea, nismo očekivale da ćemo projektu na koncu dati takve dimenzije. No, obzirom da Mies van der Rohe ima veliku publiku, shvatile smo da je bolje taj projekt ukoričiti i naći odgovarajućeg izdavača, kako bi dotakli masu koju ta tema zanima. Uspjehu (treće izdanje) je sigurno doprinijela laka čitljivost.
*“Thanks for the View, Mr Mies” 2012. (Danielle Aubert, Natascha Chandani i Lana Cavar)
► Na neki način je možemo odrediti i kao antropološku knjigu?
Lana Cavar: Da, knjiga se doista našla na listi udžbenika urbane antropologije. Redovito se pojavljuje u kontekstu arhitekture, npr. spominju ju u literaturi Keneth Frempton i Eduardo Souto De Moura. Mi smo ju pak zamislile kao knjigu o dizajnu, jer se primarno bavi komunikacijom između čovjeka i objekta, koja zapravo čini dizajn. Moment interakcije se obično zanemaruje kod publiciranja arhitekture ili dizajna, akcent je uglavnom na samoj formi. Po tome je naša knjiga drugačija, a taj otklon otvorio ju je prema širem čitateljstvu, a ne samo struci. Dizajner je postao urednik pa je knjiga, između redova, auto-refleksivna spram same dizajnerske struke. Bez godina iskustva u praksi dizajna, u tome vjerojatno ne bismo uspjele.
► Sličnu stvar trenutno radite u Sarajevu?
Lana Cavar: S projektom Placement zainteresirane smo pronaći «mjesta» koja su uvjetovana svojim dizajnom, ona koja su upravo zbog svog dizajna generirala neku specifičnu priču. Nakon Amerike, željele smo raditi u ovom dijelu svijeta, no bilo nam je bitno da je tema zanimljiva internacionalnoj publici. Učinilo nam se da je turizam nešto po čemu se ovi krajevi prepoznaju pa smo počele istraživati hotele i odlučile se za Holiday Inn u Sarajevu. Nakon šest tjedana istraživanja ustanovile smo da je u tom Hotelu početak raznih Sarajevskih „početaka“.
► Kada je hotel izgrađen? On je bio izvjesna “tvrđava”? Tamo je i zadnji rat počeo..
Lana Cavar: Građen za Olimpijadu 1984., bio je to prvi hotel sa američkom franšizom u istočnom bloku. Tih je godina bio prestižna točka grada. Početkom rata tamo je Karadžićev stožer, od kuda on i njegovi, nakon prvih pucnjava, bježe na Pale. Tada dolaze strani novinari, a Hotel tijekom višegodišnje opsade postaje njihov stožer i jedino sigurno mjesto u gradu, gdje ima tople vode, hrane, struje… Ironično, tlocrt «tvrđave» u ovom trenutku dobiva i svoju bukvalnu funkciju – značenje. Hotel postaje simbolom grada – strane vijesti iz Sarajeva počinju najčešće njegovom snimkom. Nakon rata, postaje žrtvom katastrofalnih privatizacija, stečajnih postupaka, radnika koji mjesecima nisu dobili plaće… Na mnogo načina u ovoj se zgradi reflektirala tragična sudbina balkanskih zemalja. Ovaj je projekt utoliko riskantniji jer nam leđa ne čuva ime poput Mies van der Rohea. Ovaj puta odabrale smo arhitekturu koja nije internacionalno prepoznata, još uvijek. Bez obzira na lokalno cijenjeno ime Ivana Štrausa, koji je arhitekt hotela, oko baštinske vrijednosti ove zgrade struka je podijeljena i očigledno postoje kontroverze. Nerijetko su nam prilazili arhitekti s pitanjem zašto se bavimo tom post-modernom, “ružnom” zgradom… Dakle u ovom projektu, za razliku od Miesa koji je opće mjesto u arhitekturi, na nama je i “teret” interpretacije formalnih obilježja arhitekture hotela. Moramo ga obraniti, objasniti zašto je poseban. Fotografi Domagoj Blažević, Armin Smailović i SofijaSilvija snimili su sjajne foto-reportaže o hotelu. Sati audio materijala su tu. Sada se treba početi probijati kroz sve to…. Za prvu knjigu nam je trebalo četiri godine. Izgleda da će i za ovu.
*Lana Cavar (foto: Maja Bosnić)
► Smatraš li da se kritičko dizajnersko djelovanje može i mora dogoditi bez narudžbe naručitelja?
Lana Cavar: Iako se kritičko djelovanje uglavnom “vodi” kao karakteristika samoiniciranih praksi, ne mora to nužno biti samo tako. Prije svega, to je djelovanje po vlastitoj savjesti. U svakom procesu dizajner mora naći i neku osobnu intrigu, neku temu kojom će se baviti, bez obzira na to koji sadržaj oblikuje. U tom smislu, i tu ima prostora za kritičko mišljenje pa čak i za angažirani odnos prema zadatku. Upravo takav pristup projektu može dati autentičnu svježinu i, da upotrijebim otrcanu frazu, “avangardnost”. Kritičko mišljenje zapravo predstavlja dijalog s vremenom. Bez njega, na neki način, nema suvremenog odgovora na zadatak i dizajn se svodi na već viđenu vizualnu floskulu. Iskreno vjerujem da svaki dobar dizajn u sebi sadrži kritičko mišljenje.
► O dizajnu vjerojatno nisi na taj način razmišljala nakon zagrebačke škole dizajna? Je li te studij na Yaleu u tom smislu oblikovao? Obrazovanje u najširem i najužem smislu je preduvjet kritičkog mišljenja, instinkti tu i nisu od pomoći.
Lana Cavar: Izloženost je jednako obrazovanje. A obrazovanje, slažem se, igra važnu ulogu kod kritičkog, ili uopće bilo kojeg promišljanja. Ima nešto i u zrelosti. Logično je dakle da kritičko mišljenje rjeđe nalazimo kod dizajnera u dvadesetima. Nas vizualne umjetnike po defaultu fascinira estetika i ljepota. Ta sklonost ljepoti je nagonska i treba ju naučiti razumijevati. Pa onda i kontrolirati. Putem stječeš obrazovanje, i polako počinješ shvaćati zašto stvari izgledaju kako izgledaju. I je li neki “izgled” naprosto glup ili nije. Danas mi je važno biti točna, pronaći pravi izgled za pravu stvar. Ne razumijem što točno znači da je nešto lijepo ili ne. Kada su stvari točne onda mogu biti i lijepe. I lijepo i ružno mogu biti jednako dobri ili kičasti, ako se nađu na krivom mjestu. Možda je ovo što sam rekla pretjerano racionalno… Možda bi se trebalo voditi za nagonima? Ne znam.
► Postoji li u Hrvatskoj niša za kritički dizajn? Što je to zapravo?
Lana Cavar: Kritički dizajn kao kategorija se etablirao kroz poslijednih deset – petnaest godina. Recimo da se dizajneri moje generacije ozbiljnije susreću s tom vrstom dizajnerskog djelovanja s pojavom časopisa “Dot dot dot” u Nizozemskoj. Struka grafičkog dizajna započela je dvijetisućitih genezu kakvu su likovne umjetnosti prolazile početkom 19. stoljeća – otklon od prosvjetiteljske, estetske ili strogo funkcionalne uloge u društvu, prema autorefleksivnom, kritičkom trenutku kakav je potreban u vremenu razvijenog konzumerizma. Ima smisla zapitati se danas trebaju li nam doista stotine novih fontova? Treba li nam neki novi trend svakog proljeća? Treba li to što radimo neprestano biti zavodljivo, zabavno, uvijek novo? Boris Ljubičić jednom je odlično rekao da se svakoga dana rodi barem jedan novi font. Ali, za razliku od ljudi, oni ne umiru, ostaju tu, gomilaju se. U svemu tome Hrvatska je čudno mjesto, jer smo preko noći ušli u bolesti razvijenog zapada, a po mnogo čemu još nismo završili sa prosvjetiteljstvom. Uloga koja je pripala našim dizajnerima, bilo da se radi o mojoj generaciji ili ovima koji danas stasaju, je nepromijenjena. A to je pomoći industriji da se razvije, sudjelovati u prvobitnoj akumulaciji kapitala, izgraditi zemlju, bla, bla bla… Raduje me vidjeti Numen i Grupu kako dizajniraju “prve hrvatske stolice” (konačno!) no u ovom trenutku i stoljeću, puno me više intrigira kritički pristup kakav spram dizajnerskih stolaca ima dizajner Martino Gamper. No da bi struka mogla kritički djelovati, tržište treba biti uređeno, standard struke uspostavljen, zanat savladan…
*Lana Cavar (foto: Maja Bosnić)
► Pričajmo onda o uvjetima proizvodnje dizajna. Kod vas, prvih, nazvat ću vas – akademskih dizajnerskih prvaka u Hrvatskoj, bili su povoljniji. Zar ne? Da li je tada jednostavno bilo više novaca u ovoj našoj čaršiji…?
Lana Cavar: Te devedesete, kada sam počela raditi, bile su divlji zapad. No naziralo se svijetlo na kraju tunela, i svi smo se trudili napraviti nešto super. Za mlade dizajnere to je bila sjajna situacija. Stvari su izgledale grozno i vapile su za dizajnom. Bilo je puno posla. Tržište je bilo potpuno neuređeno pa je u tom kaosu bilo za sve mjesta. Imala sam 23 godine i još sam studirala kada sam počela raditi za Kraš, Kazališta ZKM i Gavellu, a dizajnirala sam i identitet za Centar Kaptol, prvi shopping centar u Hrvatskoj. Danas sa 20 godina profesionalnog iskustva ne bi mi bilo lako dobiti sastanak u tvrtkama tog tipa. Naša je prilika bila uvjetovana specifičnim povijesnim trenutkom i upravo zahvaljujući tome razvila se dinamična dizajnerska scena s masom tada novih imena poput Brukete i Žinića, Ivane Vučić i Orsata Frankovića, Numena, Rute, Cuculića, Izvorke Serdarević… Sada je upravo suprotno. I sigurna sam da nije lako biti mladi dizajner danas.
► Nakon tog razdoblja si otišla na Yale, pa u New York, za koju mnogi kažu da je meka dizajna, a i formirao te na mnogo načina…
New York je meka svega komercijalnog. I to je to. I za “off-off-off” projekte u NYC je potreban mecena. Mislim da je to jedan od razloga zašto je tamo dizajnerska scena, uz iznimku nekoliko kolega, uglavnom vrlo dosadna. Nisam sigurna da bih NYC nazvala mekom bilo čega kreativnog. Naprosto je preskup da bi si ljudi dozvolili rizike. U New York se ide zaraditi ili trošiti novce, a ne kreativno stvarati. Najzanimljivija stvar na dizajnerskoj sceni New Yorka zadnjih godina bila je eksperimentalna platforma Dexster Sinister i njihov just-in-time workshop and occasional bookstore, kojega su od 2006. do 2010. na Lower East Side-u vodili dizajneri Stuart Bailey i David Reinfurt. Stuart, inače jedan od urednika i pokretača časopisa Dot Dot Dot, preselio se u New York, a s njim i uredništvo časopisa. Oko njega i tog podruma na LES-u okupljala se progresivna struja New Yorka. I mi i New York imali smo sreću da nam se to dogodilo. Škola koju sam završila na čudan način participira na dizajnerskoj sceni NY-a. Svake godine s nje izlaze izuzetno obrazovani, talentirani i vješti dizajneri koji, ipak, u tom gradu vrlo rijetko uspijevaju održati vlastite dizajnerske prakse i poetike. U New Yorku ćete sresti veliki broj interesantnih, talentiranih ljudi koji rade nevjerojatno dosadne i nekreativne poslove u tzv. kreativnoj industriji. Sudbine tih ljudi su me plašile i to je bio osnovni razlog zašto sam odlučila da svoju karijeru ne želim nastavljati ondje.
*Lana Cavar – serija plakata za HNK u Zagrebu, sezona 2014./15.
► Pređimo na sadašnjost i lokalni kontekst. Dvije godine tvog rada u HNK Zagreb meni je, a i mnogima iz moje generacije, potpuno promijenilo doživljaj te kuće. Što si htjela napraviti s tom komunikacijom, a što je napravljeno?
Lana Cavar: Hvala puno! Doista, mnogo mi to znači, jer je točno to i bio cilj. Da citiram Marka Goluba, koji je te napore vješto sažeo u jednom svom tekstu o izložbi na kojoj je taj rad nagrađen: “dizajn je instituciju praktički uzeo za ruku i uveo ju u 21. stoljeće”. Smatrala sam da je potrebno izgraditi klasičan, ali istovremeno suvremen vizualni jezik koji će ovo kazalište približiti suvremenoj publici. Uključiti u sve to kazališnim statutom zaštićene anđele u logotipu, bio je dodatni izazov. Kroz minula desetljeća HNK-ovi plakati su komunicirali predstave uglavnom kroz djela domaćih likovnih umjetnika. Zadržala sam tu koncepciju no prostor plakata namijenila sam suvremenim hrvatskim fotografima. Fotografski izričaji su se mijenjali sukladno poetikama predstava, a tipografski tretman informacija dodatno naglašava klasičan ili suvremeniji karakter djela. Tako nekako je to bilo zamišljeno u startu, i tako nekako smo to kroz dvije sezone i provodili. Željela sam da HNK Zagreb, osim što komunicira o svojim predstavama, postane i hub oko kojega se okuplja najbolje od hrvatske fotografije, mjesto koje je generator kreativnosti, institucija koja naprosto vodi računa i o vizualnoj umjetnosti. Vjerujem da je to dužnost svih javnih ustanova. Da nas obrazuju, da razvijaju scenu i prepoznaju što je na njoj dobro. HNK Zagreb je tek u nekoj mjeri bio spreman za taj korak.
► I onda si nagrađena jednom od najvažnijih dizajnerskih nagrada kod nas – Ico-D Excellence Award na Izložbi hrvatskog dizajna 1516!
Lana Cavar: Nagrada je došla kao iznenađenje. Istu tu nagradu dobila sam s Irom Payer i Narcisom Vukojević prije nekih 15 godina za dizajn časopisa Frakcija, koji je bio radikalan. Znala sam da je posao za HNK dobro obavljen, no bilo je tu i kompromisa. Utrošeno je dosta sati rada kako oni na koncu ne bili vidljivi. Skidam kapu mojim suradnicima, izvanrednim mladim dizajnerima Lani Grahek i Luki Predragoviću, bez kojih taj uspjeh ne bi bio moguć.
*Mi smo kraljevi, a ne ljudi (Autorski concept Matije Ferlina), dizajn: Lana Cavar, fotografija: Petra Mrša / Josip Kosor: Žena, dizajn: Lana Cavar, foto-kolaž: Lana Cavar, fotografija žene: Mare Milin / Frank Wedekind: Lulu, dizajn Lana Cavar, fotografija: Susana Holtgrave / Naručitelj HNK u Zagrebu, sezona 2014./15.
► Kakvo je iskustvo za tebe bio rad za kazalište i zašto ove sezone više ne radiš za HNK?
Lana Cavar: Bila sam sretna kada sam prije dvije godine dobila ovu priliku, jer sam za kazalište intimno vezana pa mi se time realizirala cjeloživotna želja. Odrasla sam u studijima Trešnje i ZeKaeM-a, no već tada me više od izvedbe zanimalo dizajnirati za predstavu. Moj prvi profesionalni posao bio je upravo kazališni plakat. Hoću reći da sam o kazalištu i njegovoj komunikaciji razmišljala puno duže no što je trajala suradnja sa HNK Zagreb. Uvjerena sam da suvremena kazališna komunikacija treba sama po sebi biti doživljaj, a ne reprodukcija ili dokumentacija nekog kazališnog događaja. Jednako tako, kazališni plakati ne bi trebali biti banalan prodajni alat, koji podilazi nečijem ukusu ili očekivanju – jer kazalište je oduvijek imalo važnu ulogu u razvoju sredine u kojoj djeluje. A ta uloga ne počinje gledanjem predstave. Ona počinje na ulici, plakatom. Samo tako me zanimalo nastaviti suradnju. No letvicu sam možda digla (pre)visoko, pa to na žalost nije bilo moguće.
*Arthur Schnitzler: Daleka zemlja, dizajn: Lana Cavar, fotografija: Bruna Kazinoti / Modrobradi (Autorski koncept Staše Zurovca), dizajn: Lana Cavar, fotografija: Decker+Kutić / Naručitelj HNK u Zagrebu, sezona 2014./15.
► ‘Ajmo se na kratko prisjetiti i priče s Iskopavanjima, o kojima smo na Vizkulturi već pisali?
Lana Cavar: To je skupa priča. Ja bih jako voljela da do sada objavljeno napravimo kao knjigu…
► Kako je izgledao proces rehabilitacije? Kojom ste se metodologijom služile? Kako ste ju uspostavljale?
Lana Cavar: To nam je bio kamen spoticanja. To do koje mjere mi kao društvo ne vodimo računa o stvarima koje smo stvorili, je pravi šok. S knjigama je bilo lakše, jer se knjiga po prirodi stvari čuva. Bilo je to iskustvo napornog probijanja kroz građu. Često nam kažu da nam fale stvari. Mi bismo voljeli kada bi to naše istraživanje poslužilo za nadogradnju koju bi, u tom slučaju, trebala preuzeti neka institucija. Sa Znakovima je bilo jako teško jer se to kao efemerna stvar ne čuva. Nemoguće je ući u trag autora.To je Sizifov posao. U tom istraživanju, zanimljivo je zamijetiti da su većina dizajnera bili autodiktati sa zavidnom razinom pismenosti. Level ambicije iz sedamdesetih je nešto što se danas ne vidi. Razina kvalitete izdavaštva je visoka. Puno umjetnika nije se niti pisalo kao dizajneri. A bili su famozni. Od Martinisa, Bućana, Iveković pa nadalje. Te knjige su bile specifične, postojao je autorski trenutak. Kod Vanište npr. i Sanje Iveković, koja je gradila jak koncept svojih knjiga. Nije to bilo kao kod Arsovskog ili Pavlovića, ali je uvijek neka notica vezala taj dizajn i djelo koje su dizajnirali.
Lana Cavar i Narcisa Vukojević – Iskopavanja II; “Znakovi proizvodnje – proizvodnja znakova”
► Drugu nagradu na ovogodišnjoj Izložbi hrvatskog dizajna 1516, si dobila za vizualni identitet Hotel Adriatic? Dug proces i zanimljivi suradnici, reci nam nešto više o samom projektu…?
Lana Cavar: Zvijezde su se posložile i dogodio se projekt s gotovo idealnim uvjetima! Mali boutique hotel opremljen impresivnom kolekcijom suvremene umjetnosti, naručitelj (Maistra) koji ima potpuno povjerenje u svoje suradnike, budžet koji omogućava visoku razinu izvedbe i suradnici na istoj “valnoj dužini” : arhitektura 3LHD, kustosica Vanja Žanko, fotograf Domagoj Blažević, oprema interijera Franić+Šekoranja, dizajn tekstila I-GLE… (Cijeli projekt ste na Vizkulturi već predstavili). Na ovom projektu radila sam zajedno s dizajnerima Marinom Krstačić-Furićem i Anom Tomić. Ja sam vodila računa o tome da to što radimo zadovolji kategoriju otmjenosti kakva je potrebna hotelu najviše kategorije, a moji mlađi kolege, inače dizajneri Muzeja suvremene umjetnosti u Rijeci, projektu su udahnuli opuštenost i svježinu. Njihovo značajno iskustvo u dizajnu za likovnu umjetnost nam je pomoglo da hotel identitetski smjestimo bliže kategoriji umjetnosti. Adriatic je hotel ispunjen umjetnošću, gdje se pretapaju ambijenti luksuznog gradskog doma, hotela i galerijskog prostora. Vizualni identitet inspiriran je upravo tim eklektičnim karakterom. Stilski, hotel je brendiran i dizajniran kao mali boutique hotel te je bitno drugačiji od hotela kakvog obično očekujete od velikih hotelskih grupacija pa smo ga i dizajnom od toga željeli odvojiti. U tom duhu, dizajnirali smo više od stotinu različitih aplikacija. Oblikovane materijale gradili smo kroz više slojeva. Minimalnim izražajnim sredstvima (crna i plava na bijelom papiru, termotisak…) obraćamo se gostima u prostoru samog Hotela, a detaljima umjetničkih djela iz hotelske kolekcije koristimo se u vanjskoj komunikaciji. Logo je relativno apstraktan, mišljen kao forma koju pamtite “gledanjem” više no čitanjem. Cilj nam je bio stvoriti svojevrsni suvremeni “grb” kroz nemirnu tipografsku teksturu unutar čvrstog geometrijskog oblika koja na neki način sugerira tlocrtnu teksturu stare gradske jezgre Rovinja.
Vizualni identitet Hotela Adriatic, Rovinj / Dizajneri vizualnog identiteta: Lana Cavar, Marino Krstačić Furić, Ana Tomić / foto: Doris Fatur
► Što je bio najveći izazov u ovom projektu?
Lana Cavar: Najveći je izazov bio održati koncentraciju kroz cijeli proces, koji je trajao gotovo godinu dana, a uključivao je cijelo more tiskanih i promotivnih aplikacija. Svaka od njih dizajnirana je s pažnjom. Jednako je tako bilo i s produkcijom. Izvedba je morala biti besprijekorna, a to je iziskivalo dosta našeg vremena i nakon što je dizajn bio gotov. Na primjer, mjesecima smo tražili štipaljke za račune, vrhunsku kožu za korice jelovnika, proizvođača finih kuverti… Svaki od proizvoda, a bilo ih je gotovo stotinu, vodili smo i kroz proizvodnju. Bili smo sretni kada su nam se I-GLE priključile u smišljanju platnenog accessoara za opremu kupaonice pa je npr. uobičajena plastična vreća za prljavo rublje postala multifunkcionalna platnena torba koji gosti hotela, ukoliko žele, mogu koristiti kao torbu za plažu. Osmislili smo i suvenire, koji su sličnog tipa kao oni koje možete nabaviti u muzejskim shopovima: bilježnice, razglednice i bookmarksi sa detaljima iz umjetničke kolekcije hotela. Na koncu smo za hotel osmislili, uredili i dizajnirali monografiju INSIDE. Cilj te publikacije bio je stvoriti knjigu o hotelu koja govori o umjetnosti. Željeli smo govoriti o hotelijerstvu između redova, prikazati ležerne i intimne situacije kakve obično izostaju na namještenim hotelskim fotografijama. U knjizi se miješaju dokumentarni foto-esej fotografa Domagoja Blaževića, koji je bilježio zakulisnu hotelsku svakodnevicu naspram indeksa svih umjetničkih djela koja se nalaze u hotelu.
Vizualni identitet Hotela Adriatic, Rovinj / Dizajneri vizualnog identiteta: Lana Cavar, Marino Krstačić Furić, Ana Tomić / foto: Doris Fatur
► I jedna tema za kraj; Njujorška MoMA je sljedeća destinacija za koju radiš. Reci nam, molim te, o čemu je riječ?
Lana Cavar: Zajedno s Danielle Aubert i Natashom Chandani radim na konceptu i dizajnu publikacije za prvu MoMA-inu izložbu o modi: ITEMS – Is Fashion Modern? Kustosica Paola Antoneli javila nam se jer joj se dopala naša knjiga Thanks for the View, Mr. Mies, koja tematizira arhitekturu, ali ju pokazuje kroz život ljudi u njoj. Na sličan način ova izložba tretira modu, fokusira se na njezinu ulogu i prisustvo u društvu više negoli na sam odjevni predmet pa nas je Paula pozvala da predložimo koncept publikacije koja bi pratila tu izložbu. Izložba se treba otvoriti krajem 2017. Počele smo raditi ljetos, prve prezentacije su prošle jako dobro, a uskoro ćemo se detaljnije početi baviti dizajnom. Ako sve bude kako sad planiramo, mogla bi to biti jako dobra knjiga!
*Dizajn knjige SINU BEZ SINOVA = SNU BEZ SNOVA Srđana Sandića
Razgovarao: Srđan Sandić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Portreti: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
