Kiparstvo kao proces

Za razgovor s kiparom Lorenom Živkovićem Kuljišem nije potreban povod, no on se sasvim slučajno nametnuo. Na svečanosti u Gliptoteci HAZU u Zagrebu Velika nagrada nedavno održanog 14. izdanja Trijenala hrvatskog kiparstva pripala je upravo njemu za rad Flešbekarij. Nagrađeni rad dobio je naziv spajanjem pojmova flešbek i bestijarij, a radi se o zbirci osobnih i kolektivnih predodžbi kroz 20 fotografija i scena modeliranih u glini koje predstavljaju slike i tekstove iz različitih medija koje su se pohranile u autorovoj memoriji. To je ujedno bila i početna točka razgovora koja odražava Kuljiševe autorske odlike: multimedijalnost i eksperimentiranje s materijalima; u ovom slučaju u polju korištenja gline, upotrebe referenci, promišljanja o položaju, povezanosti i mjestu umjetnosti u osobnom i kolektivnom smislu. Njegov rad jasno otkriva njegov pogled na svijet: otvoren, jednostavan, kritičan i prirodno zainteresiran za fenomene koji ga okružuju. Kroz radove, koji su nerijetko uronjeni u ironiju i humor, autor ostvaruje dijalog prvo sa samim sobom, a onda i s gledateljem, testirajući ga i provocirajući u njemu reakciju ne samo prema djelu, već i prema umjetnosti, te utjecajima koji su i njega formirali. Jednostavnim metodama uspijeva u najtežem; natjerati na promišljanje.  

Loren Živković Kuljiš diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997., a od 2007. godine radi na Kiparskom odjelu Umjetničke akademije u Splitu. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te je autor spomenika Tonču Petrasu Maroviću na splitskom Sustipanu. Intervju je bio povod da se osvrnemo na nagrađeni rad, autorovo promišljanje o umjetnosti, te lokalnoj sceni na kojoj djeluje dvojako: kao umjetnik, ali i profesor. Poseban smo naglasak stavili na skulpture u javnom prostoru, te općenito problem javne plastike.  

 

 

► Jedan od povoda za ovaj intervju je velika nagrada na 14. Trijenalu hrvatskog kiparstva koju ste dobili ove godine za rad Flešbekarij. Prije svega, čestitamo na tom uspjehu. Koliko vam znači nagrada u profesionalnom smislu i smatrate li da je kiparstvo dovoljno cijenjeno na kulturno-umjetničkoj razini Hrvatske?

Loren Živković Kuljiš: Zahvaljujem na čestitci i pozivu na razgovor. A koliko mi znači nagrada? Rad se razvija i izvodi u samoći, barem u početku, kroz unutarnji dijalog sa samim sobom, a onda postupno i s onima od kojih je dobro napraviti sugovornike u glavi. Važno je sebi postavljati odgovarajuća pitanja, ozbiljno osmisliti i izvesti rad u odnosu na njegov medijski jezik, a potom ga pustiti u svijet. Njegova daljnja egzistencija može se razvijati na puno planova. Naravno da mi puno znači što je na tom putu dobio ovako vrijedno priznanje struke. Tim više jer je to rad koji postavlja meni važna pitanja o suštini kiparstva. Nagrada je jedan od mogućih dijaloga koji ta pitanja otvaraju.

Što se tiče vrednovanja kiparstva u kulturno-umjetničkoj stvarnosti Hrvatske, njegov položaj u društvu i pripadajućoj mu kulturi dijelom možemo povezati sa svim granama umjetnosti, a dijelom s javnom skulpturom kao kiparskom izrazu koji zalazi u sferu svakodnevice. O prvom brinu institucije, organiziraju se izložbe, ukazuje se na esencijalnu važnost umjetnosti kao nečeg što je, prema riječima Josipa Vanište, u osnovi “beskorisno”, a zapravo esencijalno. Dakako, nije cjelokupno aktualno kiparstvo jednake kvalitete, pa je nužno kontinuirano razmišljati o stručnim kriterijima kojima bi ga mogli procjenjivati. Položaj javne skulpture ovisi o tim istim kriterijima, ali podijeljenima sa širom zajednicom. Osjetiti umjetnost nije nešto što se podrazumijeva samo po sebi. U tom smislu je veoma bitno raditi na promociji manifestacija poput Trijenala hrvatskog kiparstva, kako bi se istinsko kiparstvo približilo javnosti i kako bi se samim time unaprijedilo razumijevanje i vrednovanje kiparskog djela.

 

► Profesor ste na UMAS-u, umjetnički i predavački djelujete u Splitu. Koliko vam je poticajna ova sredina kao umjetniku, a koliko kao predavaču i na koji način? Kako procjenjujete povezanost lokalne umjetničke scene, te njene potencijale?

Loren Živković Kuljiš: Za bilo kakav odgovor na pitanje o poticajnosti sredine, o kojoj god da se radilo, potrebno je uzeti u obzir ono što se naziva “širom slikom”. Ona uključuje geopolitički prostor, uže socijalno i profesionalno okruženje u kojemu se može autorski djelovati. Često se udaljenost od centara ili trendova (koji sami po sebi nisu ništa loše) mogu pretvoriti u prednosti. Postoji puno primjera za to. Neslužbena umjetnost u SSSR-u, Gorgona u Hrvatskoj, pa i u Splitu na primjer; Ivan Martinac ili Gorki Žuvela. Tu se ne radi o izdvojenosti od svijeta, nekakvom mitu o umjetniku pustinjaku i tome slično. Radi se o pojedincima ili grupama koji su njegovali i ustrajno razvijali izrazito živu znatiželju prema fenomenima svijeta oko sebe, ne ograničavajući se samo na interese u sferama u kojima su i sami djelovali. Isto vrijedi i za kontakte koje su uspostavljali. Umjetnička praksa se može ostvarivati jedino u odnosu na kontekst, a za odgovarajući kontakt s okruženjem potrebno je stalno razvijati nove načine i pronalaziti mjeru. Tome je moguće dodati i činjenicu premreženosti svijeta informacijama. Prije relativno kratkog vremena širi uvid u materijale tekućih i prošlih događaja bilo je puno teže dobiti i to u neusporedivo ograničenijem obliku. To su stvari o kojima potičem raspravu sa studentima. Važno je osvijestiti vlastiti položaj i mogućnost djelovanja u njemu i iz njega. Drugim riječima, jedino se kroz maksimalnu otvorenost ostvaruje mogućnost rasta i razvoja. To naravno uključuje i fizičko izmještanje, putovanja.

Lokalna scena je pravi pokazatelj da je moguć razvoj i to u najboljem smislu riječi. Stvari koje se događaju, projekti koji su ostvareni posljednjih nekoliko godina u Splitu pokazuju da se ono što nazivamo umjetničkom scenom itekako razvija, kvalitativno i kvantitativno. A to je u relativno nedavnoj prošlosti zvučalo kao najoptimističniji san. 

Izložbe koje rade Galerija umjetnina, Galerija Kula, HULU Split sa svojim programima, Mavena, Galerija MKC, Galerija Kvart, Culture Hub Croatia, izložbe studenata UMAS-a i sve što se događa na likovnoj sceni Splita pokazuje da postoji kvalitetna jezgra koja generira isto tako sjajne projekte i komunicira s drugim centrima u Hrvatskoj i inozemstvu. Naravno, ta jezgra se sastoji od pojedinaca, njihovih kriterija i napora i nadam se da će društvo kroz svoje institucije sve više prepoznavati i vrednovati ono što je do sada napravljeno i zbog čega možemo vjerovati da će se kvalitetna izložbena djelatnost nastaviti razvijati i dalje. Ono što kronično nedostaje je izlagački prostor u gradu za puni potencijal aktivnosti HULU-a.

 

► Što uviđate kod studenata, novih generacija umjetnika koji dolaze i u kojoj mjeri se razlikuju od vaše generacije ili generacija prije?

Loren Živković Kuljiš: Vjerujem u konstantu postojanja onih koji misle svojom glavom i kojima ulaganje u samozavaravanje nije opcija. Uživam kad to prepoznam u mladim ljudima. To je dovoljno za vjeru u budućnost.

 

► Analizirajući vaše radove, pogotovo Flešbekarij, vidljivo je kako je glina materijal kojem ste izrazito skloni. To mi djeluje vrlo zanimljivo zbog percepcije gline kao privremenog materijala, onog koji se najčešće koristi u ranim fazama izrade djela, a opet, elementaran je za svakog kipara. Možete li pojasniti korištenje tog materijala, ali i općenito se osvrnuti kojim materijalima stremite i kako ih odabirete?

Loren Živković Kuljiš: Točno, postoji smjer mog interesa koji je čvrsto vezan uz glinu. Postoje i drugi, jednako važni, kao na primjer; ispitivanje mogućnosti crteža ili kolaža. Definirati umjetničke prakse prema medijima ili tehnikama je upitan posao. Puno važnijim smatram promišljanje mogućnosti koje mediji pružaju u specifičnosti vlastitog jezika ili formalnih mogućnosti. Pitanja forme nisu formalizam, nego mogućnost eksperimenta. 

Imate pravo, glina je privremeni materijal. Tijekom studija, kroz svakodnevno modeliranje, počeo sam osvješćivati činjenicu da se privremeni karakter gline uzima kao datost, da je ona naprosto namijenjena transformaciji u drugi materijal. Banalan zaključak, ali fasciniralo me što se to jednostavno uzima kao takvo. Tada sam razmišljao, ako druge tehnike mogu ostati manje-više iste kao kamen ili drvo, ulje ili akvarel, bilo bi sjajno kad bi tako bilo i s glinom. Međutim, u slučaju gline ta budućnost ne postoji, iako je moć njenog izgleda, pojavnosti ili likovnog jezika, kako god hoćemo, golema. U isto vrijeme, tijekom studija, većina radova koje sam mogao vidjeti bilo je putem fotografskih reprodukcija. Kada bi se tako na Akademiji razgovaralo o nekom radu, posebno o skulpturama, osvijestio sam da ipak razgovaramo o fotografiji, da sve informacije o toj konkretnoj skulpturi na temelju kojih razgovaramo o njoj dobivamo putem fotografije. I za mene najvažnije – da je kroz jezik fotografije u nekoj mjeri transformiran jezik skulpture.

Sam rad Flešbekarij formirao se u odnosu na specifične situacije koje aktiviraju sadržaje koje sam tijekom vremena usvojio. Sustavi vrijednosti različitog karaktera koji se preklapaju u takvim situacijama, često i ciklički, izazivaju sjećanje na neki citat, vizualnu ili vizualiziranu sliku. Nazivam ih i portalima koji se mogu otvoriti potaknuti estetskim, etičkim, socijalnim ili bilo kojim drugim poticajima, kao i njihovom mješavinom. Ti zapamćeni ili pohranjeni sadržaji mogu dolaziti iz različitih izvora književnosti, glazbe, izjava umjetnika ili naziva radova, kao i grafita nepoznatih autora. Kao dijelovi rada imaju jednaku vrijednost. Uz to, fascinira me prepoznavanje sadržaja koji su već prepoznati od drugih ljudi. Ako je pretjerano govoriti o tezi o stalnom vraćanju istog, onda je ipak moguće uzeti u obzir spletove okolnosti koji imaju puno međusobnih sličnosti, varijacija čija je bit nepromijenjena bez obzira na svaki put nove okolnosti. Pojedine scene modeliram u glini, a u jednom dijelu kadra modeliram i plohu namijenjenu upisivanju teksta i imena autora, ako mi je poznato. Potom cijelu scenu fotografiram. Ne znam koje sam utjecaje prihvatio i zapamtio, koliko ih ima, ni kada će se i u kojim okolnostima aktivirati. Zbog toga je element vremena i okolnosti važan u radu. Razni sadržaji koje sam do sada usvojio, po svemu sudeći, nastavit će se aktivirati i u budućnosti. Riječ je o kontinuiranom procesu čije su mi granice nepoznate, nešto poput the work in progress through the work with regress.

 

► Pričajući o Flešbekariju, nameće se pitanje utjecaja koji su vas formirali kao umjetnika, a koji su dolazili iz književnih, glazbenih i filozofskih smjerova. U vašim su radovima također česte reference na druge kipare. S kojih se izvora napajate, koji su vam uzori, što vas nadahnjuje? U tom smislu, na koji je način pojedini rad odraz autorove autentičnosti?

Loren Živković Kuljiš: Zaista mi je teško govoriti o utjecajima koji su me formirali. Sigurno ću nešto ili nekoga zaboraviti, a osim toga, nastojim da proces formiranja ostane otvoren. Pripadam generaciji kojoj je strip u djetinjstvu bio dio svakodnevice. Jedna od prvih stvari koje su me potresle bila je spoznaja o razlici između stripova i stripova. U standardiziranoj produkciji, koju sam s užitkom pratio i konzumirao, neki su bili posebni. Sjajne stvari, nisam tada mogao objasniti što je to što čini razliku, ali me dojmio njen intenzitet. Osim istog medija i tehnike, sve je bilo radikalno drugačije, uspostavljalo neka druga pravila i to ne zbog njih samih, nego zbog širenja prostora djelovanja, a onda i promišljanja medija. I danas tu razliku nastojim uočiti u svakom obliku kreativnog izražavanja. Zbog toga nastojim ostati budan i pratiti sve što mogu. Želim da mi što manje takvih dragocjenosti promakne. U kojoj god formi bile.

 

 

► Možete li nam približiti svoj proces rada, tim više što u svojim radovima često propitujete umjetnikovu poziciju? Povremeno istupate iz medija kiparstva, koristite se crtežima, fotografijom, videima. Skloni ste u kreaciji skliznuti u ironijsko, dodati dašak humora, apsurda. Što vam je izvor inspiracije i točka s koje krećete te kako izgleda proces do finalizacije rada? Kada znate da je neko djelo završeno?

Loren Živković Kuljiš: Ne znam kada je neko djelo završeno. Završenost se može shvatiti na mnogo razina, a najbližom definicijom mi se čini zaustavljanje u točki iz koje se može nazrijeti prostor u kojem eksperiment gubi smisao. Nam June Paik je rekao da se mi bavimo eksperimentom, a jedna od njegovih osobina je da može i ne uspjeti. Uspjelost rada i njegov završetak nisu istoznačnice. Na primjer, u ciklusu crteža Model, model… može se govoriti o pitanju završetka. Ciklus se sastoji od osamnaest crteža kugle, idealnog tijela, koja razvija misli o oblicima unutar stripovskih oblačića. Oblici o kojima kugla “razmišlja” su kugla, stožac i valjak, na koje se prema uvjerenju Paula Cezannea može svesti priroda. Rad je uobličen u cjelinu iscrpljivanjem kombinatorike odnosa u koje je te oblike (kuglu, stožac i valjak) moguće postaviti, pa ih zato ima osamnaest. Bez obzira na to što na jednoj razini uobličuje rad u cjelinu, takva kombinatorika nema ulogu završetka, nego elementa rada koji uspostavlja odnos s drugim elementima, sudjeluje u razmjeni njihovih moći. U rad bi se trebalo moći ući sa svih strana, pa tako ideja završetka postaje deplasirana. Jedan od mojih prvih radova nosi naziv Komadić protoka. Možda se radilo o nesvjesnom samoodređivanju.

Hvala na primjedbi o humoru i ironiji koju zamjećujete, drago mi je da se mogu iščitati. Takve stvari ponekad naslutim tijekom promišljanja ili izvedbe rada, ali mislim da je s njima potrebno biti jako oprezan. Pretjerano nastojanje na jednom aspektu rada može ga odvesti u krivom smjeru.

 

► Razmišljate li o gledatelju pri izradi rada i na koji način vizualizirate komunikaciju između rada i gledatelja?

Loren Živković Kuljiš: Autor je tijekom promišljanja i realizacije rada ujedno i gledatelj. Često se sjetim Montaigneove rečenice kako su jedine oči kojih se boji njegove vlastite oči.

 

► Autor ste spomenika Tonču Petrasu Maroviću u Splitu, tako da imate iskustvo postavljanja radova u javnom prostoru. Na tom tragu, kako procjenjujete važnost i prisutnost kiparskih djela u javnom prostoru grada Splita, ima li ih dovoljno i koje bi promjene na tom planu trebalo donijeti? 

Loren Živković Kuljiš: Sam spomenik Tonču Petrasovu Maroviću mi je jako važan rad. Prije svega spomenik autoru, i to kakvom! Sjajnom pjesniku za kojega mi se, od kada sam ga prvi put čitao, činilo da na vrlo poseban način oblikuje svoju misao i tim je oblikovanjem čuva, bivajući istovremeno u središtu i na krajnjem mogućem rubu njenih granica. A posljedica toga nije nikakvo sebično zatvaranje nego upravo otvaranje prema svima koji mu žele pristupiti. Ovome u prilog idu “nova čitanja” Marovića koja mi je pružio Tomislav Brlek, čiji rad jako cijenim, kroz knjigu Marovićeve poezije pod naslovom Strah od slova, koju je priredio 2014. godine. 

Sastavna dimenzija spomenika je prostor u kojemu se nalazi. Ovdje je riječ o lokaciji s tragičnom prošlošću – sustipanskom groblju uništenom 1950-ih – koja je ostala zabilježena u Marovićevoj poeziji. Razmišljajući o tome kakav bi to spomenik mogao biti nisam želio oblikovati upute za tumačenje Marovićevih pjesama o Sustipanu. Takav pristup izgledao mi je kao oblik posredovanja kakav i u opće smatram neprikladnim, a posebno za spomenik autoru koji se savršeno izrazio u svom mediju. Tako su mi njegovi univerzalni stihovi: “Sjaš, svijetiš, svemiriš me,” bili okosnica razmišljanja o Maroviću kao autoru, potom o početnom odnosu prema uvjetima propisanim natječajem, i naposljetku o likovnom jeziku spomenika.

Što se tiče javne plastike u Splitu, pa i u Hrvatskoj, mogu to reći ovako. Kada razmišljam o spomeničkoj plastici, prvo čega se sjetim su riječi Edgara Degasa koji je govorio da je velika odgovornost odliti nešto u bronci. Nije želio da se njegove balerine, a to su vrhunske skulpture, odliju u bronci. To je divno promišljanje o mogućoj trajnosti rada. Ne mislim pritom na trajnost samog materijala, nego na trajnu prisutnost rada u materijalnim i nematerijalnim prostorima koje dijelimo kao zajednica. Dakle, javna plastika je dio prostora zajednice i kao jaka referentna točka ima nesagledive posljedice na njenu budućnost. Najžalosnije je kad test vremena ukazuje na dimenzije amaterizma. U natječajima za javnu skulpturu bi se uz primarni glas relevantne struke trebalo uvažiti i mišljenje arhitekata, urbanista, sociologa. Još jedna važna stvar, pri raspisivanju natječaja treba se razmišljati o vremenu. Kiparstvo je dugotrajan proces i jako je važno konzultirati se sa strukom o vremenu potrebnom za razradu ideje i njenu realizaciju. 

 

► Smatrate li da je važno da suvremena umjetnost općenito izađe iz galerija na ulicu, u javni prostor i tako uspostavi komunikaciju sa stanovnicima? Kakav je stav Splita prema spomeničkoj baštini, pogotovo u kontekstu turistifikacije i negativnih primjera kojima svjedočimo svake ljetne sezone?

Loren Živković Kuljiš: Praksa izlaska umjetnosti na ulice nije nešto što bi moralo presudno utjecati na njenu komunikaciju s postojećom ili potencijalnom publikom, niti imati presudnu ulogu za njen položaj u zajednici. Takva praksa dobrodošla je kao i svaka druga, te kao i svaka druga može biti vitalna, dakle eksperiment u najboljem smislu riječi. Sam čin izlaska na ulice nije nužno nikakvo jamstvo za uobličavanje suvislog medijskog iskaza, nazovimo to tako. Osim toga izlazak umjetnosti na ulice postoji već dugo, nije potrebno nabrajati primjere, a one kvalitetne svi znamo. 

Komunikacija sa zajednicom može se poticati na više načina, na primjer informiranjem građana o stvarima koje se događaju u njihovom neposrednom susjedstvu, kao što su izložbene aktivnosti u Splitu koje sam spominjao u jednom od prethodnih pitanja.

Što se tiče odnosa prema spomeničkoj baštini, turistifikaciji i svim negativnim stvarima, scenama lišenim osnovne pristojnosti kojima svjedočimo tijekom ljetnih mjeseci, nije teško složiti se u negativnom mišljenju. Ali to je samo opis situacije. Mislim da je nužno osvijestiti da je Split grad s nataloženim slojevima povijesti, od antike do danas, i da ga se u prvom redu kao takvog treba prezentirati. Potpuno je pogrešno da se turizam izjednačava s nepoštivanjem mjesta na koje se dolazi. Andy Warhol je rekao kako ljudi često govore da se stvari s vremenom mijenjaju, a ustvari ih trebamo promijeniti sami. Nadam se da ćemo uskoro osjetiti pomake u tom smislu. Putovanja kao komunikacija među ljudima i kulturama jesu smisao turizma kakvog želim Splitu. Sumnjam da se velik broj ovogodišnjih ljetnih posjetitelja Splitu zaustavio ispred Sfinge na Peristilu, ili osjetio magiju Vestibula noću.

 

► Po zvanju ste kipar koji povremeno zalazi u multimedijalne vode, ispitujete forme i materijale, osobno i kolektivno sjećanje, promišljate ulogu umjetnika, ne ograničavate se u izričaju. Kako gledate na vaš autorski razvoj iz ove perspektive od početka do sada, koliko se promijenio vaš pogled na umjetnost i njenu ulogu u društvu? 

Loren Živković Kuljiš: Moj se pogled na umjetnost stalno razvija, ali suštinski se ne mijenja. Umjetnost, kao ni bilo koja druga ljudska djelatnost, nema moć sama promijeniti društvo u kojem živimo niti je njena uloga da stremi tome. Umjetnost govori vlastitim jezikom koji ne ograničava autora na samo jedan medij, i jedino kroz njega uistinu sudjeluje u sveukupnim promjenama. Drugim riječima, vrijednost umjetnosti je autentična; to nije ni društveni, politički, ideološki, niti angažman bilo koje druge vrste, iako im može biti itekako snažan doprinos.

 

► Koji su vam planovi u budućnosti i radite li na nekom novom radu?

Loren Živković Kuljiš: Radim, naravno. Pada mi na pamet rad koji sam izveo 2004. godine na radionici Sub-Art u Ražnju kod Šibenika, koju vodi sjajni umjetnik Ivo Deković. Ime rada je Produbljivanje dna, i pogodno je za završetak. Čini mi se da tamo ima smisla ići.

 

 

 

 

Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

 

 

Zahvaljujemo Lorenu Živkoviću Kuljišu na ustupljenim vizualnim materijalima.

 

 

 

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija