Posljednje sjećanje na Lovru Ivančića koje mi se urezalo u pamćenje jedna je zima, kada smo imali otprilike deset do dvanaest godina, a prijateljica i ja smo mu zvonile na portofon da izađe van na igranje, dok se u njegovoj pozadini čula verzija hita Vesne Pisarović Da znaš. Taj smo se dan nas troje cerekajući strašno zabavljali, naslonjeni na zid ciglene zgrade u našem parku, hvatajući otvorenim ustima kapi koje su padale s ledenih siga krova. Skoro dvadeset godina kasnije ja sjedim na predstavi Safe Chemistry umjetničke organizacije 21:21 Petre Hrašćanec i Ksenije Zec i otvorenih usta oduševljeno promatram kapi koje, s otapajućih bijelih stupova od tekstila, padaju na pod zagrebačkog Pogona, i slatko se mučim pokušavajući prokljuviti kako su to Lovro Ivančić i Igor Ruf uspjeli postići. Lovro je u međuvremenu diplomirao oblikovanje tekstila i odjeće na Prirodoslovno-tehnološkom fakultetu u Ljubljani, sudjelovao na razmjeni na Design Academy Eindhoven u Nizozemskoj, izlagao na brojnim festivalima i salonima uključujući poznatu Svetlobnu gverilu u Ljubljani, slavni Bien Textile Biennale u Kranju, Festival IZIS, pa i naš Salon mladih 2024. godine (Pao sat u bunar), a našao se i u ulogama asistenta brojnih stilistica i kostimografkinja poput Barbare Podlogar, Ane Nikačević i Doris Fatur te scenografa Stefana Katunara, radeći tako u Slovenskom nacionalnom kazalištu, Hrvatskom narodnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih i na brojnim drugim mjestima i projektima u regiji i inozemstvu. Osim umjetničkim radom, radio je i komercijalnije poslove kao član kreativnog tima Art Hotela Tartini u Piranu te kao stručni suradnik za dizajn u tvrtki Bonar d.o.o., kao i na televizijskim projektima poput slovenske inačice Plesa sa zvijezdama i Supertalenta na kojemu trenutno radi kao stilist. Tom izrazito dugačkom i raznovrsnom životopisu nedavno je dodao i ulogu kustosa velike izložbe poznate slovenske umjetnice Ete Sadar Breznik u sklopu Biena Kranj, a uskoro će istu ulogu ponoviti na mnogo većoj razini kao kustos glavne izložbe Biena 2025. Povodom njegove sve veće prisutnosti kako na hrvatskoj, tako i na slovenskoj sceni, te impresivno razvijenom i promišljenom spajanju naizgled kontradiktornih medija tekstila i suvremene tehnologije, uz izrazito jasan i pročišćen vizualni jezik, porazgovarali smo s Lovrom o njegovom umjetničkom radu i razmišljanju, kako bi ga hrvatska kulturna i šira scena bolje upoznala.
► Diplomirao si na Katedri za oblikovanje tekstila i odjeće Prirodoslovno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani – možeš li mi malo ispričati što te odvelo na studij u Ljubljanu? Je li to bio planirani put ili spontana odluka?
Lovro Ivančić: Moda mi je bila neka nit vodilja, a onda sam kroz vrijeme shvatio da može biti jako površna. Odnosno, površna nije najbolja riječ jer se radi o puno kompleksnijoj stvari od radimo lijepu odjeću i izražavamo se, ali u njoj ima jako puno lažnog marketinga, prazne priče, užasno puno izrabljivanja ljudi, ružnih odnosa… Najprije smo prijateljica i ja otišli na prijemni na Royal Academy of Fine Arts Fashion Department u Antwerpen, ali nismo upali. Sada mi je jasno da oni žele ljude koji su u toj fazi već jako svjesni, izgrađeni i sigurni u sebe. Otišao sam i na prijemni na Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, na koji također nisam upao, pa sam upisao povijest umjetnosti i portugalski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, što mi se čini jako zanimljivo, ali tad sam bio premlad i premalo fokusiran za taj studij. S vremenom sam odustao, a iduće godine ponovno pokušao na prijemnom u Antwerpenu i opet pao. Tako da je Ljubljana ispala alternativa; mogao sam se još uvijek prijaviti i bila je dovoljno povoljna opcija, dovoljno daleko od doma, ali još uvijek dovoljno blizu. Samo sam morao progutati taj jedan egoistični dio sebe, prihvatiti činjenicu da nisam uspio upasti na tu fancy školu i prihvatiti alternativnu, B opciju. Tko zna što bi bilo kad bi bilo, no sad razumijem da mi je ovo školovanje najviše koristilo. Jer, koliko god studij bio dizajnerski usmjeren, imali smo jako puno tehničkih predmeta kroz školovanje, na kojima danas temeljim većinu svoje prakse. Svi moji radovi izlaze iz nekog eksperimenta ili materijalnosti, više nego iz estetike, barem u inicijalnoj ideji, tako da sad vidim smisao u tome.
► Jednu si godinu proveo na razmjeni na Akademiji za dizajn u Eindhovenu – kako bi usporedio studij u Sloveniji i Nizozemskoj?
Lovro Ivančić: Mislim da je slovenski obrazovni sistem nešto napredniji od hrvatskog, u smislu da su u Sloveniji odbacili neke suvišne i izrazito specifične stvari koje nisu toliko povezane sa samim dizajnom. U Hrvatskoj i dalje postoje kompleksni tehnološki predmeti koji će u vrlo malo slučajeva biti korisni, osim ako se baviš proizvodnjom. No, tek kad sam došao u Nizozemsku, shvatio sam koliko i dalje zaostajemo, koliko se razlikujemo u mentalitetu, ali i razinu njihove privilegiranosti koja je najviše vezana uz osjećaj sigurnosti, financijske stabilnosti i možda nekog generalnog osjećaja važnosti. Nešto što mi kao narod nikad zapravo nismo imali kroz povijest jer smo uvijek bili oni drugi. Kod njih je to pak potpuno drugačije; oni su sebi uzeli što god su mogli i trebali, što je u povijesnom kontekstu i u puno aspekata strašno problematično, ali s druge strane im je dalo slobodu vrlo jasno izražavati svoje svjetonazore, osjećaje, razmišljanja… Tako je i ta škola funkcionirala. Jako je bilo važno da stvarno autentično i argumentirano govoriš ono što misliš. Kod nas postoje regule kojih se moraš držati, stavke koje moraš ispuniti. Postoji samo jedan točan odgovor na neko pitanje, čak i u kontekstu dizajna i likovnog izražavanja, dok je u Nizozemskoj tvoj argumentirani stav prihvaćen kao tvoja istina. Na putu od točke A do točke B najvažnije je bilo koliki je tvoj napredak, što si naučio i zaključio. Mislim da je u tome najveća razlika između našeg i njihovog edukacijskog sistema – ta sloboda vlastitog izričaja, tvoj osobni potpis koji si ne samo mogao, nego morao dodati da bi uopće prošao godinu.
► U kratkoj biografiji uz opis rada Drugačije sutra koji je nastao u sklopu projekta KONTEJNER 3.0 Realities in Transition XR Camp– Prošireni svjetovi u produkciji Kontejnera, spominje se tvoj zaokret od oblikovanja konačnih produkata prema “zapisivanju apstraktnih ideja, istraživanju i eksperimentima”, do kojeg dolazi tijekom tvog boravka u Eindhovenu. Što je bio uzrok ili izvor tom zaokretu?
Lovro Ivančić: To je najviše povezano s većom vjerom u sebe. U Eindhovenu, ako bi uopće ulazili i propitivali naša promišljanja, prilazili bi s jedne promatračke, a ne isključivo kritičke pozicije, i to vrlo mekano. Ostavljali bi i dalje mogućnost za otvorenu interpretaciju i osobni način razvijanja vlastite prakse. Jednom kad stekneš to samopouzdanje, kad se izbrišu hijerarhijske pozicije prema kojima je njihovo mišljenje važnije od tvog i uvidiš da te krajnje ozbiljno shvaćaju, procesi postanu puno produktivniji, slobodnije se izražavaš, što pak rezultira kvalitetnijim “proizvodima”. Nakon takvog iskustva rada i povratka u Ljubljanu, počeo sam propitivati zanima li mene uopće proizvodnja konačnih produkata za krajnje korisnike. Koliko god bio koristan, marketing mene nimalo ne zanima, ne dovoljno da bih se svakodnevno time bavio. Shvatio sam da je sam proces to što je meni zanimljivije – eksperiment, promišljanje, istraživanje, a konačno sam imao samopouzdanje to i reći. Jednom kad to osvijestiš, više se ne moraš ljudima opravdavati i dodatno to dokazivati. U Eindhovenu se apstraktna misao smatra validnim načinom izražavanja; to što ne postoji konkretan proizvod s konkretnom primjenom koji je iz nje proizašao, ne znači da sama ideja nema težinu i vrijednost. Kod nas se to možda počinje lagano stvarati implementacijom elementa suvremene umjetnosti. Barem smo mi studenti u Sloveniji uspjeli svojim angažmanom utjecat na neke promjene u kurikulumu kojima je veću važnost dobio proces u tekstilnoj umjetnosti, tako da je konceptualni način razmišljanja dobio svoje zasluženo mjesto.
► Što te uopće privuklo k tekstilu kao mediju, odnosno umjetničkom pristupu i tretiranju tog medija, umjesto njegovog korištenja kao materijala za modni dizajn?
Lovro Ivančić: Usmjeravanje na proces mi je otvorilo lepezu mogućnosti, a u Eindhovenu sam vidio da postoji mnoštvo različitih pristupa. To je nešto na čemu ovdje moramo raditi, približiti studentima koje sve opcije postoje. Zato smatram da tako specifično i usko usmjeravanje rano na studiju nije dobro, pogotovo s obzirom da u današnjem svijetu nema dovoljno mjesta za sve te ljude. Moda kojom sam se ja htio baviti izrazito je visoka moda koja zahtijeva užasno puno truda i vremena, pa čak i neplaćenog rada. Kada se to još poveže s konzumerizmom i kapitalizmom, načinom funkcioniranja i izvorima financiranja tih brendova, shvatiš da je ona zapravo fasada, imidž, marketinška taktika. Osim toga, jedan je od najvećih zagađivača okoliša i jedan od najlažnijih produkata koji se prodaje kroz objektifikaciju tijela i nerealne ideale. Puno je stvari modna industrija u svijetu uništila, uključujući što ljudi misle da trebaju i žele te način na koji sebe vide. To je razbilo moju neku naivnu, romantičnu sliku toga što moda jest i može biti te sam shvatio da me više zanima sam tekstil kao objekt, a ne kao materijal za objekt tijela. Tekstil u kontekstu visoke mode još i ima važnost, no pristup njoj ima samo jako uzak krug izrazito privilegiranih ljudi, a još manje ljudi ima mogućnost s tim tekstilom raditi. Činio mi se bliži dizajn interijera, no i ondje je proizvod bio svrha i smisao, a ja nikad nisam imao neke konačne ideje objekata. Postojala bi ta misao u smislu mogućnosti, ali uvijek bih se zaustavio u nekoj predfazi, na apstraktnoj misli i njenoj vizualizaciji koja nikad nije bila konkretan proizvod, nego je ostala ideja ili mogućnost, neki alat, uz uvijek prisutnu tendenciju k multifunkcionalnosti i multidimenzionalnosti. Shvatio sam da se najduže zadržim na eksperimentiranju i procesima izrade i da možda nema potrebe da nešto izradim do kraja. Tu nastupa to samopouzdanje da kažeš: Gotovo, moj dio procesa je završen. Ja mogu taj dio znanja, taj eksperiment, eventualno kurirati u nekom obliku, zapakirati u neke kategorije s nekim apstrahiranim načinima primjene ili mogu dati nekome drugome da od toga napravi konkretan i funkcionalni proizvod. Tu se otvorila umjetnost, proces koji dopušta nezavršavanje, koji daje slobodu, dopušta nepostojanje točno određene namjene, osim možda neke misaone ili buduće. Jako mi je dugo trebalo da prihvatim da mi praksa ne mora imati konkretnu definiciju. Može se možda kategorizirati kao neki spekulativni dizajn u kojem promišljam buduće primjene i materijale, ali ne dajem konačne odgovore, nego otvaram pitanja i prostor za promišljanje mogućnosti, za komunikaciju i interpretaciju u kojemu drugi ljudi mogu izraziti što trebaju ili ne trebaju, što im se sviđa ili ne.
► U svojim radovima, točnije instalacijama, najčešće ili gotovo uvijek spajaš suvremenu tehnologiju s tekstilom koji se generalno i dalje najčešće tretira na neki obrtnički način, čak i u suvremenoj umjetnosti. Možeš li mi više ispričati o tom pristupu?
Lovro Ivančić: Da, iako je tekstil sve popularniji u suvremenoj umjetnosti, i dalje se u većini slučajeva percipira kao obrtnička tehnika korištena u suvremenom konceptu, a rijetko sam po sebi dobije umjetnički značaj. Osobno jako volim kontraste, spajati stvari koje naizgled nemaju nikakvu korelaciju. To vrijedi i za kontekst unutar samog tekstila kad kombiniram njegove kontrastne fizikalne vrijednosti, a potom i za širi kontekst instalacije. Iako tekstil ima bezbroj primjena, mislim da ljudi generalno nisu svjesni u kolikoj je mjeri on zaista prisutan oko nas, jer je toliko srastao s našim iskustvom življenja da nismo ni svjesni kako bi to bilo da ga nema. Toliko je raznovrstan, prilagodljiv i fleksibilan, ima brojne funkcije i izglede, a danas poznajemo toliko različitih vrsta proizvodnje, obrade, dorade i recikliranja, svega osim krajnjeg zbrinjavanja, da ga sigurno još jako jako dugo vremena nećemo izbaciti iz upotrebe. Moja je želja istražiti neke potpuno nove načine njegove upotrebe u kontekstu nekog imaginarnog budućeg interijera u kojemu će dobiti neki novi značaj, a tehnologija mi je nužna upravo za prikaz te prilagodljivosti i multifunkcionalnosti, i u kontekstu funkcije i vizualnog identiteta. Ja bih najradije da je to neka nanotehnologija koju elektro impulsima induciram da radi što god ja želim, ali ne studiram na MIT-u (smijeh). Tako da sam unutar onoga što postoji i što mi je na raspolaganju izabrao tekstil kao organsku i amorfnu stvar koja je topla, mekana i poznata. Njega onda spajam s hladnom robotizacijom koja je neizbježan dio naše budućnosti, a koja će biti sve suptilnija i skrivenija, u jedan jasan i razumljiv vizualni jezik. U tom mi aspektu fali određenog znanja zbog čega se nastojim povezati s ljudima koji imaju znanstvenu pozadinu kako bih mogao realizirati to što zamislim. Možda je smiješna referenca, no u filmu Lucy Scarlett Johansson se zbog slučajne konzumacije jedne droge mijenja u crnu tvar i na kraju nestane u prostorno-vremenskom kontinuumu, a iza sebe ostavi jedan USB ključ koji ljudi mogu koristiti. To je premisa koju ja želim prenijeti, ne samo u vizualno-estetskom dijelu, nego kroz ideju stvaranja alata koji netko može koristiti na različite načine. Na taj način proces završava netko drugi, a možda se nikad i ne završi, može se dalje razvijati i graditi unedogled. Poput koncepta aditivne proizvodnje (additive manufacturing), odnosno 3D printanja koje se primjenjuje u biomedicini za npr. proizvodnju biomaterijala. Pitanje je kako se približiti tom biološkom procesu u ovom mediju kojim se ja izražavam, koji je ograničen za razliku od biološkog materijala, ali se isto na druge načine konstantno nadograđuje i mijenja, bilo kemijskim procesima, raspadanjem, recikliranjem, pa tako i u konceptualnom kontekstu u smislu nezavršavanja procesa.
► Nastavno na temu tehnologije, možeš li mi objasniti tehnologiju i tehniku iza scenografije za predstavu Safe Chemistry umjetničke organizacije 21:21 (Petra Hrašćanec i Ksenija Zec), koju si radio s Igorom Rufom, a u kojoj ste u realnom vremenu koristili i neke kemijske procese?
Lovro Ivančić: Za izradu scenografije koristili smo polivinil alkohol (PVA), biorazgradiv sintetski polimer koji se, između ostalog, koristi za vezenje motiva na tkanine u svrhu njihovog učvršćivanja, budući da se često radi o pletivima i delikatnijim materijalima koji su elastični i razvlače se. Mi smo ga iskoristili za izradu visećih, valjkastih stupova s provedenim sustavima za navodnjavanje, a kroz čije dizne u jednom trenutku predstave puštamo vodu koja postupno natapa i razgrađuje materijal. Tehnički je to vrlo jednostavno, a jako efektno. I samo je eksperimentiranje bilo jako zabavno; svašta smo mi tu šprickali, kapljali, farbali, pa određivali oblik i dimenzije, kako će to izgledati pod svjetlom, itd. PVA se koristi u kazalištu i umjetničkim radovima, nije to ništa novo, no možda nikad nije bio ovako izoliran i naglašen zbog čega je u opisu naglašeno da je predstava ujedno i instalacija; jednako kao što je to bila scenografija za Petru, tako je ona bila tijelo ili scenografija za našu instalaciju. Mislim da je jako važno naglasiti i da su Petra i Ksenija uspjele, uz pomoć svoje intuicije i dosadašnjih iskustava, okupiti uspješan trio – mene koji sam radio kostimografiju, a s Igorom scenografiju, te Andriju Santra koji je radio svjetlo. Izrazito je rijetko da ljudi u toj mjeri mogu jedan drugome dopustiti vlastiti izričaj i estetiku bez međusobnog negativnog utjecaja i da se zaista demokratično mogu donositi odluke za dobrobit projekta. Suočili smo se i s brojnim problemima, ali upravo u takvim situacijama koje zahtijevaju kreativna rješenja mogu nastati čarolije koji nisi mogao ni zamisliti, jer postoji prostor za eksperimentiranje. Mi smo zaista imali privilegiju u tome da su nam Petra i Ksenija dale otvorene ruke, što je za ovakve apstraktnije i konceptualne procese zaista jako važno. Najprije je svatko radio zasebno, izrazivši tako sebe do krajnjih granica, nakon čega smo zajedno to “čistili” kroz izrazito staloženu i argumentiranu komunikaciju, bez ikakvih prevladavanja ega. Meni je to bio proces iz snova, bili smo kao djeca koja se intuitivno igraju.
► Budući da se o tvom, već spomenutom radu Drugačije sutra, nastalom u produkciji Kontejnera i izlaganom na glavnoj izložbi posljednjeg Salona mladih pod nazivom Pao sat u bunar, već pisalo u medijima, zamolila bih te da opišeš svoje dvije ranije instalacije – interaktivnu svjetlosnu instalaciju Notranja zunanjost (Unutrašnja vanjština) i svjetlosnu instalaciju Paralelni svetovi: območje 18.31 (Paralelni svjetovi: područje 18.31), izvedene za festival Svetlobna gverila (Svjetlosna gerila) 2020. i 2024. godine.
Lovro Ivančić: Prvi rad Notranja zunanjost zapravo je svojevrsna preteča Drugačijeg sutra, koje je pak naprednija verzija u obliku niše, odnosno polukružnog okvira. Važno je naglasiti da sam u realizaciji Notranje zunanjosti imao veliku podršku i pomoć strojara Petera Zobeca i programera Bratislava Paniča, odličnih entuzijasta bez kojih ne bih mogao ići u takvom suludom umjetničkom smjeru. Instalacija se sastojala od pjene nalijepljene na elastičnu likru razapetu na metalnom okviru, iza koje je bila mehanička ruka s narančastom lampom koja se kretala po x, y i z osi od kojih su x i y bili postavljeni kao pravokutni okvir u jednoj ravnini. Način komunikacije između čovjeka i instalacije bila je ruka; senzor je čitao položaj ruke promatrača u prostoru i na temelju visine, brzine gibanja i sl. odlučivao koga će pratiti, a programiran je tako da u jednom trenutku može komunicirati samo s jednim posjetiteljem. Mehanička je ruka htjela biti što bliže čovjeku; što se više približavala, to je više potiskivala tekstil i rastvarala njegove “pore“ ili “kanjone“ te je više svjetla prodiralo i stvaralo efekt probijanja lave kroz “pukotine“ zemlje. Tijekom istraživanja tražio sam uzorak koji se može izrezati samo linijom bez viška prostora jer sam materijal rezao laserom te sam htio dobiti uzorke koji se mogu rastvoriti i biti samostalni, ali da vizualno nisu geometrijski prepravilni. Tako sam saznao za Voronoi uzorak, nazvan po G. F. Voronoyju, a radi se o najlogičnijem načinu dijeljenja površine i volumena koji postoji i koji se može pronaći svugdje u prirodi. Ideja je bila prenijeti organičnost i prirodnost u prostor koji je bezličan i hladan. Još je taj intenzivni popratni zvuk mehaničke ruke doprinio cjelokupnom efektu tektonskog pomicanja i rastvaranja zemlje. Nije to bila posebno promišljena igrica, no bila je vrlo zanimljiva i zabavna jer je u ljudima potakla jednu naivnu dječju energiju, proizvela je vrlo zaigranu atmosferu. Tek sam nakon interakcije ljudi s njom shvatio njenu svrhu i koliki potencijal ima. Potencijal da to stvarno postane neki objekt u interijeru jer ljudi imaju želju za igrom i stvaranjem, čak i u odrasloj dobi, iako je bilo i onih kojima je ideja posjedovanja takvog objekta u svom domu bila zastrašujuća. To i jest glavno pitanje – je li to nešto što je nama zanimljivo, nešto što trebamo, bilo u smislu tekstila, tehnologije, interijera ili umjetnosti generalno. Sljedeći bi korak bio postići da instalacija prati čovjeka po prostoru bez direktne interakcije, odnosno bez odluke promatrača, čime se propituje potencijalno stvaranje druge inteligencije ili entiteta u prostoru.
Druga instalacija Paralelni svetovi: območje 18.31 proizašla je iz fascinacije jednim uzorkom kojeg sam vidio na podu u Ateni tijekom jedne večeri. Radilo se zapravo o uličnoj rasvjeti s više izvora svjetlosti, tj. oko 12 led žaruljica u pravilnom rasteru koje su izrazito jako osvjetljavale lišće stabla koje se ljuljalo te stvaralo uzorak sjene umnožene 12 puta, kao nekakva pikselizirana slika. Htio sam ponoviti taj kontrast organskog i matematičkog, spoj organskog gibanja i oblika lišća s brojem 12 kao matricom u nekom galerijskom prostoru, za što sam dobio priliku u sklopu Svetlobne gverile u Galeriji Vžigalica. U instalaciji nisam htio koristiti doslovno granje, ali da bi imao lisnate oblike i dobio moment gibanja, izradio sam velike samostojeće paprati od elastičnih poliesterskih palica koje se inače koriste za npr. antene i konstrukcije šatora, a njihovim osvjetljavanjem se na zidu projicirao taj uzorak. To je moja fiksacija – suprotstaviti hladnu matematičnost i umrtvljenost prostora, zbog čega sam koristio plavo svjetlo, sa živošću i trunkom nade koju sam unio alienskim oblikom narančaste boje sakrivenim u paprati. To je već drugačiji rad od ovih prijašnjih. I dalje postoji element interakcije u smislu hodanja posjetitelja između dijelova instalacije i gibanja paprati pod njihovim dodirom, ali ima nešto drugačiju vrijednost koja je više na osjetilnoj i doživljajnoj, atmosferskoj razini, nego što se bazira na razumijevanju ili nekoj funkciji, čak ni potencijalu funkcije. Htio sam stvoriti igru dimenzija, igru mikro i makro svjetova kroz kretanje malih ljudi između golemih paprati i postavljanjem jajeta za koje se ne može odrediti je li iz našeg svijeta ili nije. Stvaranjem svijeta koji nam je poznat, ali nije naš vlastiti.
► Već godinama sudjeluješ u BIEN TEXTILE BIENNALU te si tijekom ove godine sudjelovao na umjetničkoj rezidenciji projekta Layerjeve kuće (pod vodstvom Zavoda Carnica) i hortikulturnog društva koji radi na oživljavanju Botaničkog vrta u Kranju uz Prešernov Gaj, a koji se odvija u okviru rezidencijalne akcije Culture Moves Europe. O kakvom je projektu riječ i kako si uz svoje kolege umjetnike intervenirao u vrtu?
Lovro Ivančić: Zavod Carnica pozvao je umjetnice Giuliu Berru (IT), Elizabeth Karinu Balado (UK/NL), Dominiku Gacku (PL), Juliu Piekarsku (PL) i mene na sudjelovanje u rezidenciji te smo zajedno odlučili da tema bude revitalizacija botaničkog vrta kojeg održava volontersko hortikulturno društvo. No, članovi su sad već u poodmaklim godinama zbog čega nemaju iste mogućnosti i kapacitete biti aktivni kao nekad. Postojeća infrastruktura vrta, dijelom sagrađena tijekom ’80-ih godina prošlog stoljeća, počela se urušavati, a za sanaciju su potrebni novci, inicijativa i ponajviše ljudi. Većina naših intervencija u vrtu izrađena je od pronađenih stvari iz prirode, Layerjeve hiše, svega. Trudili smo se što više koristiti lokalne i pronađene materijale, tako da tu ima jako puno drva, prirodnih pigmenata, pčelinjeg voska i sl., a naglasak je bio i na samom promišljanju, stvaralačkom procesu, zapisivanju i skiciranju. Osim toga, cilj je bio i da se tamo okupljamo i provodimo vrijeme, da dolaze ljudi u posjet, tako da smo održavali otvorene dane, razgovore, čitanja poezije i slične evente s ciljem ponovnog uključivanja botaničkog vrta u svakodnevni život lokalne zajednice, što se na kraju i pokrenulo.
► Osim rezidencije, ove si godine u sklopu bijenala bio i kustos izložbe Ujeti vihar poznate slovenske umjetnice Ete Sadar Breznik. Kakvo je to iskustvo bilo i možeš li nam malo opisati njenu lebdeću tekstilnu instalaciju?
Lovro Ivančić: To je bilo moje prvo kustosko iskustvo. Sa Zalom Orel, umjetničkom direktoricom i osnivačicom bijenala, surađivao sam tijekom proteklih godina kada sam izlagao na bijenalu, pa me pitala jesam li zainteresiran za ovakav projekt, što je na kraju opet ispala neka suludo magična suradnja. Eta je pred umirovljenjem svoje umjetničke karijere, zbog čega nam se činilo savršeno da joj se organizira velika retrospektivna izložba, a pogotovo da je napravimo baš u okviru bijenala i u sklopu Europske prijestolnice kulture Nova Gorica 2025. Za izlaganje smo izabrali rotundu Slovenskog nacionalnog kazališta Nova Gorica (Slovensko narodno gledališče / SNG Nova Gorica), golemi prostor bez ikakvih uvjeta za postavljanje radova, čiji se zidovi ne smiju bušiti niti se u njih smije išta zabijati. Eta je u početku možda bila malo rezervirana, jer je navikla cijeli život raditi sama, a sad je došla u poziciju da netko drugi uzima cijeli njen opus radova i postavlja ih u potpuno svoju, novu viziju. U tome mi je puno pomogla Urška Sadar, arhitektica i dizajnerica te producentica bijenala. Bez njene izrade rendera prostora i cijelog pretplaniranja, ja ne bih znao kako to realizirati. Koncept postava proizašao je iz upoznavanja same Ete i njenih inspiracija u radu. Kada je prvi put izvadila svoje radove, ja sam pao na dupe. To je toliko prekrasno, komplicirano, toliko puno boje i saturirano. Vidljivo je da je za njihovu izradu potrebno užasno puno vremena i iskustva, kao i matematičkog promišljanja, a ona je izrazito temeljita i precizna, svaki rad je “u nit“ završen, iako su nastajali vrlo intuitivno. Ono što je u nekom trenutku osjećala, to je nacrtala i zatim istkala, a jednako je intuitivno birala i boje. Iako sam se borio sa svojom konstantnom analitičkom potrebom da radove nekako ukalupim, smatrao sam da bi naš pristup trebao proizaći iz njenog umjetničkog pristupa. Njeni radovi su struje i energije, ona ih je tako doživljavala cijeli život, zbog čega je na kraju nastao postav u obliku vrtloga, poput oluje koja se nakupila u tom prostoru, a iz čega je proizašlo i ime izložbe: Ujeti vihar, odnosno Uhvaćeni vihor.
► Iduće si godine kustos glavne izložbe BIENA, čija je tema zrak, te jedan od članova žirija natječaja za radove. Ispričaj nam za kraj što možemo očekivati od izložbe, odnosno cijelog programa i čemu se posebno veseliš?
Lovro Ivančić: Dio programa bijenala već se odvio i trenutno se odvija; za diskurzivni program zadužena je Klara Debeljak, a trenutne radionice s djecom održava Jakup Ferri koji se uglavnom bavi patchworkom, a radovi nastali na radionicama bit će također izloženi. Ja sam zadužen za kuriranje cijelog bijenala, glavne izložbe, što je ogromna odgovornost i s jedne strane osjećam veliki strah (smijeh), ali istodobno se jako veselim. Ove je godine bijenale povezan i financiran od strane projekta Europske prijestolnice kulture Nova Gorica 2025., tako da se program značajno proširio i održavat će se, osim u Kranju, i u Novoj Gorici, Jesenicama, Škofjoj Loki te Idriji. Sve o bijenalu i njegovim pojedinim programima možete detaljno saznati na web stranici i mrežama bijenala. Cijeli proces priprema je u tijeku, pa ne bih još detaljnije, osim da je tema glavne izložbe zrak te da je javni natječaj otvoren do 1. ožujka 2025. godine! Nadam da će se prijaviti što više umjetnika iz Hrvatske i da će nas posjetit što više ljudi!
Razgovarala: Tina Petković
Zahvaljujemo Lovri Ivančiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
