Lovro Škiljić grafički je dizajner i ilustrator iz Zagreba. Posljednjih petnaest godina pod svojim imenom ili umjetničkim pseudonimom BIBLICAL VIOLENCE aktivno sudjeluje u izgradnji lokalne nezavisne i DIY scene, dizajnom postera i plakata, vizualnih identiteta glazbenih bendova i ostalih oblika nezavisnog izdavaštva. Osim ilustracijom, Lovro se bavi i grafičkim dizajnom u filmskoj industriji. U dosadašnjoj umjetničkoj karijeri izlagao je radove na nekolicini samostalnih izložbi, sudjelovao u grupnim izložbama, primjerice TKO RADI SCENU? u organizaciji HDD-a te na festivalu 36 Mountains u Zagrebu, surađivao je s nizom projekata i brendova, a njegov se autorski plakat nalazi i u Vizkulturinoj kolekciji Plakatiranje.
Lovro u svojim ilustracijama izgrađuje svijet oblikovan utjecajem hrvatskog naivca Krste Hegedušića koji na tragu Goyinog socijalnog slikarstva i vlastite političke opredijeljenosti prikazuje seljačke motive i društvene datosti općine Hlebine. Svijet Lovre Škiljića, kao suvremenog naivca, sačinjen je od urbanog polusvijeta na konstantnoj ivici destrukcije i rekonstrukcije, ideala i distopije. Vulgarnost njegova izraza refleksija je supkulturnog buntovništva i ponekad jeka stvarnih tegoba i društvenih razilaženja utopljenih u subverzivan i senzibilan umjetnički idolum. Iskrivljene proporcije i deformirane figure, kao pobuna protiv idela ljepote kao harmonije, proporcije i simetrije, osnove su punk estetike Biblical Violence ilustracija. U predgovoru Lovrine izložbe 15 godina ničega nedavno održane u Galeriji Siva, koji potpisuje Goran Pećanac stoji – „Svaka ilustracija, od kojih će većina biti izložena u originalnom mediju, više je nalik nekakvom incidentu; postoji određeni Touretteov kvalitet u procesu (čini se!)“. Štoviše, nasilje, destruktivnost i nestabilan temperament tamnih gradskih kantuna vječne su inspiracije umjetnicima, od Michelangela Merisia da Caravaggia, Henria de Toulouse-Lautreca, Vincenta van Gogha i Asgera Jorna, do Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Charlesa Bukowskog itd.
Više o Lovrinoj karijeri, motivacijama i inspiraciji pročitajte u nastavku.
► Već 15ak godina izrađuješ ilustracije za koncerte, omote za glazbene albume i slične vizuale za nezavisnu glazbenu scenu. Kako je došlo do suradnje s ekipom iz AKC Attack i što te privuklo nezavisnoj kulturnoj sceni?
Lovro Škiljić: Sve se nekako pokrenulo te 2009. godine preko glazbene emisije Zvuk Sobice na Radio Studentu u čijoj sam realizaciji sudjelovao. Mislim da sam preko nezavisne glazbe uvijek imao žalju i potrebu nekako pridonjeti cijelom tom DIY mikrokozmosu lokalne zajednice scene, a najlakši način je bio preko vizualne umjetnosti, s obzirom da sam kroz život stekao neke minimalne kvalifikacije za istu. Kako su nam u to vrijeme bendovi često dolazili u emisiju svirati uživo, tog 15. travnja smo prije koncerta u Spunku na radiju ugostili bendove Tyvek (USA) i Cheveu (FR). Pojavila se potreba za vizualom za oba događaja pa sam ja svojom ograničenom vještinom uskočio. Kroz sljedeću godinu u Spunku se nanizalo dosta koncerata tada aktualnih garažnih punk bendova (većinu je organizirao Ante Senjanović) za koje sam radio plakate pa se na široj sceni pročulo o mojoj „umjetnosti“. Prvi plakat za tadašnji Attack! sam radio za koncert grupa LETS GROW/JAIBO!/GIVE THEM ROPE/SENTENCE. Ako se dobro sjećam, koncert je bio povodom LETS GROW/JAIBO! turneje i promocije split ploče koja je ujedno bila i prvo izdanje tada pokrenutog DOOMTOWN RECORDS. Taj koncert je zapravo bio neki pokretač suradnje s Mišom i Karlom (DOOMTOWN) koji su na svom label-u aktivno krenuli izdavati bendove iz regije i organizirati koncerte. Mislim da mi je to najdraži i najplodniji period u tzv. karijeri i većinu svojeg uspjeha dugujem upravo njima. Kroz sve to došle su i suradnje s Močvarom, KSET-om i drugim raznim klubovima i bendovima. U zadnje vrijeme najviše surađujem s ekipom iz Tricycle Traume u izradi vizuala za njihove evente Mračnog Cirkusa i predstave koje izvode u Pogonu Jedinstvo.
► Koliko važnom smatraš neovisnost u umjetničkom radu, a koliko otegotnom?
Lovro Škiljić: Iznimno važnom. Velika većina mog umjetničkog djelovanja ostvarila se kroz nezavisnu kulturu (DIY koncerti, nezavisno izdavaštvo, rad za nezavisna društva) i sloboda koju imam u svojem radu je nešto što sigurno ne bih imao u nekom komercijalnom okruženju. Imam sreću da sam za sve što sam radio imao potpuno povjerenje osoba koje su nešto od mene naručivale što vjerujem da nije slučaj kod većine drugih umjetnika. Mogući problem bi mogao biti u tome što je samom tom slobodom cijeli moj opus zapravo na neki način svojom estetikom neprivlačan i neprihvatljiv široj mainstream publici i u samom startu mi zatvara vrata određenim poslovnim prilikama. Na svu sreću, nikada nisam ovisio o svojem umjetničkom radu za nezavisnu kulturu nego se njime bavim isključivo iz zadovoljstva što pridonosim stvaranju i održavanju scene.
► U svojoj posljednjoj samostalnoj izložbi u Galeriji Siva, od stotina ilustracija izrađenih u posljednjih 15 godina, odabrao si nekolicinu probranih i izložio ih pod paradoksalnim naslovom „15 godina ničega“. Koji je bio povod za organizaciju izložbe i koje je značenje takvog nihilističkog naslova?
Lovro Škiljić: Kao i većina stvari vezanih uz moju „umjetničku“ karijeru do izložbe je došlo skroz spontano. Za razliku od prijašnjih par izložbi na kojoj su bili izloženi finalizirani plakati na ovoj su bili izloženi samo originalni crteži koji su se očuvali. Par tjedana prije same izložbe naišao sam kod mame na nekolicinu originala za koje nisam ni znao da još uvijek postoje te sam ih objavljivao na socijalnim mrežama u slučaju da ih netko možda želi imati. Poklopilo se da je baš ove godine petnaesta godišnjica otkako je sve krenulo a ubrzo mi se Karlo (DOOMTOWN) javio s idejom da bi možda mogli skupiti sve te radove, organizirati izložbu, spojiti s nekim eventima u Attacku i dobro se zabaviti prisjećajući se koncerata kroz godine. Tako je i bilo! Naslov izložbe ima par značenja, ali se najviše odnosi na neku internu šalu mojih konstantnih nedolazaka na većinu koncerata za koje sam radio plakate.
► Uživaš li u otvorenjima svojih izložbi, javnom izlaganju svojih radova i pratećim druženjima ili osjećaš svojevrstan pritisak i stres tijekom cijelog procesa organizacije izložbe i otvorenja?
Lovro Škiljić: Ne smatram se dijelom umjetničke scene i nemam potrebu redovno izlagati svoje radove. Mislim da je optimalno ovako svakih 5-6 godina organizirati nešto kao presjek dosadašnjeg djelovanja. S druge strane, apsolutno uživam u otvaranjima. Lijepo je na jednom mjestu vidjeti sve ljude koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju scene kako se druže i zabavljaju oko neke zajedničke povijesti.
► Punk pokret nerijetko je nihilističke prirode i pratećih destruktivnih vizija budućnosti koje iz toga proizlaze, no punk je zapravo kontrakulturni fenomen mnogo kompleksniji od toga te je između ostalog i jedan od pionira DIY. etike. Takva punkerska podjela rada otézala se ka vječnosti na načelima samoodrživosti. Je li punk još uvijek živ? Kakva je današnja domaća punk scena?
Lovro Škiljić: Zbilja nisam autoritet za govoriti o punku, ali naravno da je živ. Ono što znam iz svojeg iskustva je da i dalje postoji veliki dio ljudi kojima je stalo do svih načela koje si spomenuo i da rade na boljitku svoje lokalne zajednice kroz razne udruge i događanja. Što se tiče glazbene punk scene, koja mi je ipak malo bliža i poznatija, situacija je iz perspektive količine izdanja i novih bendova koji se svake godine pojave odlična. Smatram da su DOOMTOWN RECORDS Zagreb i regiju digli na zavidnu razinu svjetske punk scene. Najveći problem je što su u svim bendovima, koliko god su dobri, uglavnom isti ljudi. Jako malo novih, mlađih ljudi osniva bendove i dolaze na koncerte unatoč odličnim akcijama klubova (ATTACK!, MOČVARA, KLAONICA) gdje je mlađima od 18 nerijetko osiguran besplatan upad na koncerte.
► Crtaš punk, vodio si popularan blog Teenage Lobotomy i uređivao radijske emisije Zvuk sobice i UŠESLUH na Radio Studentu posvećene nezavisnoj punk i metal glazbi. Izgrađuješ svoj poseban svijet u kojem si potpuno uronjen i koji je u redovitoj interakciji sa zajedničkim ili Pop svijetom – bilo da se radi o (anti)oglašavačkom plakatu za glazbeni koncert ili suradnji s Vizkulturom i s Fashion.hr i Beck’s pivom. Kako balansiraš između ta dva svijeta i u kakvom odnosu ste ti, tvoje ilustracije i punk rock?
Lovro Škiljić: Tog izgrađenog svijeta sigurno ne bi bilo bez interakcije s „pop“ svijetom. Najveći utjecaj na moj rad je svakako pop kultura – televizija, film, glazba, video igre. Odrastao sam gledajući sve moguće i nemoguće horor i sci-fi filmove gdje su nerijetko prikazivane distopijske urbane sredine koje su čest motiv mojih radova. Estetski se to sve jako poklapa i s glazbom i bendovima za koje sam te iste plakate radio i mislim da je nemoguće odvojiti mene i moj rad od tog nekog stereotipnog prikaza „punk rock-a“ (zakovice, kožne jakne, irokeze, lanci…).
► Svi likovi u tvojim ilustracijama dijele jedan zajednički svijet koji je prepoznatljiv po prostornim motivima urbanih kontrapunkta skitnica, boema, hedonista i devijanata. Taj svijet simbioza je slika iz urbanog polusvijeta, mašte i destrukcije. Postoji li možda ideja ili plan narativnog oživljavanja toga svijeta u obliku serije ilustracija, stripa, animiranog filma ili sl.?
Lovro Škiljić: Volim misliti da su svi moji radovi dio nekog zajedničkog, zaokruženog svijeta. Kad god radim na nečem novom gledam kako to uklopiti u prijašnje radove i nastaviti narativ koji bi se mogao razviti u nešto više. Možda nije svima najjasnije, ali meni ima smisla. Strip ili animirani film su sigurno najlogičniji izbor i velika želja no teško je kroz surovost svakodnevnog života, stres posla i opću depresiju naći motivaciju da se nešto tako realizira! Jednog dana!
► Osnovna referenca tvoga svijeta knjiga je ilustracija Krste Hegedušića „Podravski motivi“. Knjiga je od iznimne važnosti za razvoj nacionalnog likovnog izraza te Krležinim predgovorom u knjizi započinje tzv. sukob na književnoj ljevici oko pitanja socijalnih motiva u slikarstvu i oko mišljenja da umjetničko djelo (ne) mora biti odraz društvenih datosti. Smatraš li da umjetnost mora biti društveno odgovorna i socijalno angažirana i što te privuklo hrvatskoj naivi?
Lovro Škiljić: Za nekoga tko se bavi vizualnom umjetnošću sram me priznati da rijetko razmišljam o političnosti i socijalnoj angažiranosti iste. Nisam siguran da baš sva umjetnost mora biti društveno odgovorna i jedino na što se mogu referirati je moj rad, koji je tematski rijetko socijalno angažiran, no samom asocijacijom s bendovima i udrugama za koje je rađen poprima političku i društveno odgovornu notu. S naivom nemam baš preveliku povezanost i mislim da je moja fascinacija potpuno slučajna i isključiva za tu knjigu. Sve je počelo stvarno davno dok sam bio klinac jer je ujak imao primjerak koji je završio kod bake te na kraju i u mojim rukama. Sjećam se kako sam uzbuđeno listao stranice i upijao sve likove i izraze njihovih lica. Tek nedavno sam nabavio svoj primjerak i shvatio koliko snažan utjecaj su te ilustracije ostavile na moj rad.
► Zadnjih par godina radiš u filmskoj industriji. Možeš li opisati kako je do toga došlo i što točno radiš?
Lovro Škiljić: Od 2017. radim na filmu kao grafički dizajner u scenografiji. Mislim da nisam mogao ući u bolji posao jer radim nešto što iskreno volim (film) i radim nešto što mi je relativno poznato i nisam potpuno beskoristan (grafički dizajn). Iako se uvelike razlikuje od mojeg umjetničkog stvaralaštva i imam puno manje slobode pri realizaciji, načelna ideja stvaranja svijetova je ista. Možda ne crtam pijane i polugole pankere koji povraćaju po ulici, ali osmišljavanje lažnih brandova, dizajniranje „graphic design is my passion“ reklama i izrada rekvizita poput lažnih osobnih kartica i putovnica ispunjavaju me skoro jednakim zadovoljstvom.
► Kakav je odnos na freelance tržištu danas i kako promičeš svoju vidljivost na platformama za slobodne djelatnike?
Lovro Škiljić: Pa iskreno, ne sudjelujem u freelance tržištu na neki tradicionalan način. U filmu se nažalost teško probija i sve uglavnom ide na preporuku i direktno javljanje scenografima, art direktorima i produkcijama. Dobar portfolio i iskustvo su uvijek poželjni. Što se tiče umjetničkog rada isključivo se koristim socijalnim mrežama kao nekim načinom predstavljanja svojeg rada no i to radim ofrlje i bez prevelikog entuzijazma.
► Gdje izrađuješ reprodukcije i kako se mogu kupiti tvoje ilustracije?
Lovro Škiljić: Direktno od mene. Nisam previše aktivan što se tiče prodaje i reprodukcije svojih radova, ovisi o financijskoj situaciji. Na jednoj od mreža sam objavio dropbox folder sa većinom plakata u punoj rezoluciji ako si netko želi sam nešto printati u koliko god primjeraka želi. Ako se dogodi da sam nešto iz određenih razloga printao u većim formatima nerijetko to podjelim zainteresiranima ili se mijenjam s ostalim umjetnicima za njihove radove.
► Tvoj atelje ujedno ti je i radni ured i tvoj životni prostor dnevnog boravka. Kako si razgraničio prostor za atelje od ureda i od dnevne sobe? Smatraš li da bi bio produktivniji u jasno definiranom ateljeu ili se osjećaš ugodnije i više inspiriran raditi u svom životnom prostoru?
Lovro Škiljić: S obzirom da mi umjetnički rad nije glavna djelatnost od koje živim, nemam potrebu za ateljeom. Također, ono što radim zbilja ne zahtjeva previše prostora za stvaranje pa mi je radni stol sasvim dovoljan za sve. Ako bi kojim slučajem nekad odlučio potpuno se posvetiti umjetnosti morao bih dobro razmisliti o prednostima i manama. Nekako mislim da ne bih mogao funkcionirati u zasebnom prostoru jer mi većina inspiracije dolazi baš iz tog svakodnevog života i rutine. Volim se maknuti od radnog prostora, leći na kauč, gledati televiziju, slušati ploče, bilo što.
razgovarao: Zvonimir Duka (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
zahvaljujemo Lovri Škiljiću na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njegovih radova
fotografije portreta i ateljea: Maja Bosnić (Bosnić+Dorotić)
urednik projekta: Ivan Dorotić
više o radovima Lovre Škiljića potražite na lovroskiljic.carbonmade.com i instagram.com/lolklos
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
