Lucija Bužančić jedno je od najzanimljivih imena mlađe generacije domaće animatorske scene. Njezini autorski filmovi sakupili su niz nagrada i priznanja, kako na domaćim, tako i na relevantnim inozemnim filmskim festivalima. Nakon završenog studija Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Lucija upisuje Odsjeku za animirani film zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala 2017.
Ono što posebno intrigira i fascinira u njenom opusu jest raznorodnost i slojevitost likovnosti osebujnog joj animatorskog izričaja. Teme koje je motiviraju na stvaranje u mediju animacije također su heterogene; ima tu rodnog joj Splita, cirkusa, taštine, edukacije, video spotova, a čak i gentrifikacije. Osim dojmljivog broja i raznolikosti Lucijinih animiranih filmova, siguran sam da će vas impresionirati i njezin ilustratorski stil i radovi. Redovno ih objavljuje na svom Instagram profilu, samo ih povremeno izlažući na izložbama. Zašto je jedan od njenih ciklusa posvećen Žuži Jelinek, kako je u jednom radu oživjela slovo te koja je veza između ljudi i golubova, uz niz uobičajenih tema vezanih za recentne projekte, festivale, scenu animiranog filma i ilustratorsku inspiraciju, saznajte u razgovoru u nastavku.
► Tvoj najnoviji animirani film „Zasićenje“, prikazan na ovogodišnjem Animafestu, dobio je niz nagrada; Nagradu za najbolju animaciju na Short to the Point Festivalu, posebna priznanja na Tabor Film Festivalu, Short Film Factory Festivalu, Better World Festivalu te i nagradu publike na FlipBook Film Festivalu. Film govori o gentrifikaciji i turistifikaciji centra Splita, aktualnoj temi za koju držim da je itekako značajna, a nedovoljno goruća u medijima. Za početak našim čitateljima koji nisu gledali film malo pojasni kontekst i radnju filma te opiši kako si se odlučila baviti ovom temom?
Lucija Bužančić: “Zasićenje” je kratki animirani film koji je svoj naslov dobio kad je već bio skoro završen. Prvotno se projekt zvao “Iz Geta” i stvarno sam ga dugo htjela napraviti. Toliko dugo da je četiri puta promijenio vizual i jako puno vrlo važnih režijskih elemenata. Ono što je ostalo od početka do kraja, je moja velika želja da napravim film o nostalgiji koju osjećam prema vremenu koje vezujem uz svoje djetinjstvo u gradu, koji se tada tek počeo otvarati turizmu. Get je među stanovnicima Splita naziv davno dodijeljen staroj gradskoj jezgri, koja je s pojavom turizma doživjela drastičnu preobrazbu. Ljudi su tamo nekoć imali vrlo skromne životne uvjete, kuće su bile u vrlo lošem stanju, bilo je kriminala, a djeca su odrastala na ulici. Sudbine Getana bile su razne, nekad i vrlo teške. Mnogo je tu priča koje možda i ne bih znala dovoljno dobro prikazati, i zato je moja odluka na kraju bila u fokus staviti gentrifikaciju, odnosno prikazati moment u kojem turizam mijenja život u gradu.
Radnja u ovom filmu bila mi je manje važna od osjećaja nostalgije i apsurda, zato je film mješavina prošlosti i sadašnjosti praćen glasom turističkog vodiča. Važan i sastavni dio filma je pjesma “Palme” splitskog benda Studio Frendo. Ona savršeno nosi atmosferu koja je za ovaj film bila ključna.
► Interesantan mi je svojevrsni aktivizam u neobičnoj formi animiranog filma te tako autentične animacije? Koliko ti je važno da tvoji autorski filmovi imaju angažirani pristup, društveno relevantan kontekst i temu? Što s u teme koje te najviše intrigiraju da se odlučiš uhvatiti ih se do te mjere da razviješ film? Koliko je trajeo proces rada na filmu?
Lucija Bužančić: Ovaj film nije imao intenciju da bude aktivistički. On čak ne daje ni šansu likovima da nešto promjene. Svi su vrlo pasivni i ne nazire se rješenje. Likovi su promatrači kao što je i publika promatrač. Gentrifikacija je zanimljiv fenomen i možda bi bilo zabavno da sam se s njom išla obračunavati, ali u trenu kad smo krenuli raditi film to mi nije padalo na pamet. Što se tiče konteksta, mislim da imam premalo autorskih filmova do sada da bih mogla tvrditi da mi je primarno važan društveno angažirani pristup. Bojim se da sam do njih došla puno jednostavnije. Obično imam neku ideju za koju mislim da je užasno pametna, meni jako važna i da nikada nisam vidjela takav film. I onda obično ne ispadne baš tako genijalno kao što sam mislila, ali živim s tim.
Što se tiče izrade filma, radili smo ga dvije godine u Zagreb filmu. Na filmu su sa mnom animirali moji talentirani kolege Marko Belić i Katarina Jukić. Čak mislim da smo s animiranjem i pretjerali, da smo ga baš jako zasitili, što to je išlo uz temu i naslov. Sam proces mi je bio vrlo drag. Film je zasićen, kako animacijom i tako zvukom. Zvuk je izvrsno napravio Ivor Plužarić. Nije to bio jednostavan posao.
► Odličan mi je tvoj novi projekt – animirani uradak koji si radila kao videospot za pjesmu „Yoyo“ za grupu ROLO. Na projektu si potpisana kao redateljica i animatorica, zapravo je čitav spot tvoje autorsko djelo? Kako je došlo do ovog angažmana i koliko slobode je bilo u samom procesu po pitanju teme, motiva, likova, animacije…? Je li se radilo o kreativnoj suradnji s ekipom iz benda, da si od njih dobila neke smjernice i inpute, ili su ti prepustili potpunu slobodu stvaranja?
Lucija Bužančić: Animirani spot za pjesmu “Yoyo” za grupu ROLO sam radila sama, i na toj sam im slobodi vrlo zahvalna. Nisu uvjetovali apsolutno ništa, čak ni da spot završim u nekom određenom vremenu. To je vjerojatno iskustvo koje se dogodi jednom u životu. Ili nikada. Pjesma “Yoyo” funkcionira kao niz glazbenih ponavljajućih sekvenci tzv. loopova, a animacija je nastoji pratiti na isti način. To je bila intencija spota, a priča u pozadini je tu da doda još jednu dimenziju. Članove grupe ROLO poznajem pa je tako došlo do suradnje, no surađivali smo i profesionalno. Gitarist i vokalist, Mišo Komenda, je dizajnirao zvuk i glazbu za moj animirani film “Iris”, a zajedno sa cirkuskom umjetnicom Dorom Komendom radili smo i na cirkuskoj predstavi “Linija”.
► Možeš li napraviti neku komparaciju između rada na kratkom animiranom filmu i ovakvom video uratku kao što je spot za ROLO. Što bi bile neke osnovne razlike u pristupu i procesu?
Lucija Bužančić: Razlika između rada na animiranom spotu i animiranom filmu u slučaju “Zasićenja” i “Yoya” bila je na razne načine velika. Tehnički su oba 2D animirani filmovi, ali je obujam rada na “Zasićenju” bio mnogostruko veći. “Yoyo” je napravljen u vrlo kratkom vremenu i zapravo je dosjetka. Čovjek hrani golubove, i sam se hrani golubovima. U tom svijetu jedni su ovisni o drugima, a golubovi su i doslovno ovisnici…
Najbolje je što bi taj spot mogao funkcionirati i da uopće nema priču i da samo slijedi ritam. Dok je kod “Zasićenja” podloga svemu bila moja sentimentalna veza sa Splitom koju je tek trebalo stilizirati i obraditi tako da bude prilagođena formatu, zatim odraditi posao animacije i na kraju dizajnirati zvuk.
► Tvoj animirani film „Iris“ ima potpuno drugačiji vizualni kontekst i animatorski karakter od „Zasićenja“ i „Yo-Yo-a“. Radi se o vrlo specifičnom crtačkom pristupu. Što bi istaknula kao najveću posebnost ovog filma te što su bili najzanimljiviji komentari i feedback od struke koje si dobila za film?
Lucija Bužančić: “Iris” je kratki animirani film o djevojci koja umišlja da je dio filma. Inspiriran je mitološkom pričom o Narcisu, pojavom prve slike i društvenim mrežama koje nam omogućavaju da sami o sebi neprestano pričamo i glumimo. Vizual je kombinacija linije i mrlja boja koje kapaju i šire se na papiru. Iako nije tako bilo zamišljeno na početku, glas u filmu je moj glas. Lik djevojke Iris blago je karikiran ali ne previše jer da nam ona priča o sebi ne bi to dozvolila, prikazala bi se u najboljem svijetlu, naravno. Nije moja intencija bila da opisujem sebe, ali to je najčešće utisak koji dobijem od ljudi koji su je pogledali. Ljudi Iris vide kao moj autoportret i to je sasvim u redu. Navikla sam se i s vremenom mi je postalo drago.
Kad sam krenula raditi “Zasićenje” moja želja je bila napraviti nešto skroz novo i drastično drugačije od “Iris”. Treba proći još neko vrijeme da sa sigurnošću mogu procijeniti jeli mi to uspjelo.
Što se tiče animiranog spota “Yoyo” njega bih mogla možda usporediti sa kratkim animiranim filmom koji sam radila za TedEd “The tale of the boy who tricked the Devil”. Primarna je kod ovih kratkih filmova bila brzina i efikasnost izrade pa mi se čini da su se stil animacije i vizual prilagodili tome.
► Film „Proces“ bavi se izuzetno zanimljivom temom; procesu animacije kako se podučava na Akademiji, u formi lika koji se jednog jutra probudi kao slovo u tekstu. Reci mi nešto više o ovom filmu, kako je nastala ideja za njega i što ti on predstavlja u retrospektivnom kontekstu studiranja animacije?
Lucija Bužančić: U trenutku kad sam počela raditi „Proces“ upravo sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na odsjeku Povijest umjetnosti. Ono što me brinulo je bilo što ću raditi u životu i kako ću tu diplomu upotrijebiti. Tekst iz diplomskog iskoristila sam kao pozadinu u filmu. Jednog dana jedno slovo se probudilo iz teksta. To je slučajno bilo slovo O, jer mu oblik omogućava divnu okruglu glavu. Taj je lik zatim prošao kroz razne transformacije kao što prolazi i ideja u procesu stvaranja filma. Sada gledajući taj film razmišljam što sam sve mogla bolje samo to još nisam znala.
► Festivali su neizbježan dio života jednog animiranog filma i često gotovo jedini poligon kroz koji publika može pogledati tvoj rad. Koliko su ti oni važni, kako gledaš na ta iskustva?
Lucija Bužančić: Festivali su vrlo važni za život filma. Oko dvije godine film kruži po festivalima. Nakon toga najčešće bude dostupan publici preko nekih streaming platformi. Bez obzira na angažman oko prijave obično je teško predvidjeti kakav će neki film imati uspjeh. Kontekst vremena u kojem se nalazimo definitivno utječe na način na koji ga gledamo iako je ideja za svaki pojedini film nastala godinama prije. Kad film jednom prođe na značajne i velike festivale, često se njegov uspjeh zakotrlja i sve više festivala ga želi uvrstiti u svoj program. Jako mi je važno da film što više ljudi vidi. Važni su mi domaći festivali baš kao i strani.
► Kako gledaš na poziciju animiranog filma u domaćem širem medijskom kontekstu, recepciji kod publike? Jesu li festivali jedini trenutak u kojem se potencijalna publika susreće s vašim produktima i razmišljaš li o tome da, iz tog razloga, ova niša tvog stvaranja ostaje nedostupna i nevidljiva nekom određenom krugu publike?
Lucija Bužančić: Mislim da postoje ljudi koji misle da ne vole animirani film zato što jednostavno ne znaju koliko to može biti širok pojam i što sve propuštaju. Umjetnički animirani film kod nas ima svoju publiku koja ga prati i posjećuje festivale. On varira po temi, ideji, formatu i tehnici. Može biti inovativan, zabavan, a nekad meditativan ili strašno emocionalno težak.
Na tim festivalima autori animiranih filmova čine sastavni dio publike, i priznajem, neizbježan je dojam da često filmove radimo sami za sebe, da bi ih ocijenili naši kolege i da je krug recepcije i izrade filma hermetično zatvoren. Ipak, nadam se da će odgovarajući animirani film pronaći put do onoga kome je važno da ga vidi. Govorim to jer stvarno mislim da ja danas ne bih bila ista osoba da neke filmove nikada nisam vidjela.
► Tvoje polje djelovanja, osim animacije, su i izvrsni ilustratorski radovi. Radiš li uopće distinkciju između ova dva polja djelovanja ili ti se kao autorici samo mijenja tehnika i način pristupa formi i gotovom materijali i radu, a autorski se radi o sličnom procesu? Osim autorskog rada u sferi ilustracije, stvaraš i za naručene projekte, klijente koji te angažiraju? Uspijevaš li uvijek zadržati svoj autorski jezik i ostati unutar granica svojih umjetničkih vrijednosti i autorskog izričaja?
Lucija Bužančić: Ilustracija je srodna animiranom filmu, ali ima svoja pravila. Mislim da su ideje koje se provlače kroz ta dva medija iste samo ih je potrebno prilagoditi zadanom okviru. Ono što je privlačno kod ilustracije je momentalnost, odnosno trenutak koji priča priču sveden na jednu sliku. Moj pristup ilustraciji varira. Ponekad mi je ilustracija način da brzo zabilježim ideju koji bih htjela kasnije animirati, a ponekad je savršeno završena i nikada ne treba biti pokrenuta. Što se tiče angažmana za naručene projekte, do njih ponekad dolazim preko preporuke, a ponekad mi se sami ljudi javljaju zato što su jednom vidjeli nešto što sam negdje radila, što bi moglo odgovarati onome što bi oni htjeli. Uvijek je važno naći neki kompromis i pomiriti svačije želje i ambicije, što nije jednostavno. Svi iza sebe imamo barem jedan projekt koji je napravljen nasilno i najradije bismo zaboravili tu traumu.
► Tvoj ilustratorski stil također je izuzetno raznolik, uspješno funkcionira u brojnim tehnikama, barem sudeći po svemu što mogu vidjeti kroz Instagram i mreže. Je li tvoj autorski ilustratorski opus okrenut u smjeru umjetničkih projekata i izložbi? Koliko si tu daješ prostora za stvaranje?
Lucija Bužančić: Instagram sada koristim kao neku svoju osobnu galeriju ideja, skica, crteža i animacija. Trebalo mi je dugo da prigrlim taj oblik komunikacije preko društvenih mreža, ali moram priznati da mi se čak svidjelo. Jako je jednostavno objasniti kako radiš i što netko od tebe može očekivati.
Izložbi sam do sada imala par. Neke su bile dio većeg projekta, a neke samostalne. Grafike za izložbu “Hlad” u Jelsi izrađene su ovo ljeto u sklopu projekta “Razglednice” koji organizira Kustoski kolektiv LAB852. U Zagrebu sam ovu jesen, kao dio programa Art bubble platforme, u sklopu Art Zagreba sa kustosicom Jelenom Mićić izlagala seriju koju zovem “Plave faze”. Izložba je kolekcija jednostavnih plavih ilustracija i animacija koje prate stare modne savjete Žuži Jelinek, koji su 1961. godine objavljeni u njenoj knjizi „Tajna dobro odjevene žene“.
Te ilustracije sam prvi put izložila 2020. godine u Botaničaru i to jebila moja prva samostalna izložba. Bilo su to uzbudljiva vremena. Nakon otvorenja uslijedio je lock down i potres. Bez obzira na to imala sam neki pozitivni feedback pa sam nastavila raditi “Plave faze”.
► Što su projekti na kojima trenutno radiš, koji bi mogli uskoro ugledati svjetlo pozornice festivalskih izvedbi, izložbi i javnih predstavljanja?
Lucija Bužančić: Upravo sam na rezidenciji u Leuvenu u Belgiji gdje sa svojom prijateljicom, cirkuskom umjetnicom i arhitekticom Dorom Komendom, radim na cirkuskoj predstavi u nastajanju. Naša suradnja svodi se na istraživanje i kombiniranje cirkusa i 2D animacije.
Nekoliko godina razvijale smo projekt koji zovemo “Linija” koji uključuje interakciju između akrobata na užetu i animiranih crno bijelih segmenata. U posljednje vrijeme eksperimentiramo s akrobatskim pokretom na tlu i simultanim digitalnim tragom olovke u Photoshopu. Predstavu u ovom obliku zovemo “Outline”. Ne mogu pretpostaviti kada će taj projekt biti završen. Vjerojatno nikad. Vjerojatno ćemo ga transformirati i mijenjati i prelijevati iz medija u medij. Nadam da ćemo ga u jednom trenu pretvoriti i u film.
Intervju je nastao u sklopu Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo
Zahvaljujemo Luciji na ustupljenim vizualnim materijalima. Lucijine radove pratite na Instagramu @bucija te Vimeu
Razgovarao: Ivan Dorotić / sve tekstove autora za Vizkulturu potražite na linku
