Rad animatorice i ilustratorice Lucije Mrzljak zapazili smo na Vizkulturi davnih dana, zato mi je posebno drago da smo konačno dobili priliku napraviti intervju s ovom talentiranom autoricom. Lucija Mrzljak je već niz godina bazirana u Tallinnu u Estoniji, gdje je ostala živjeti i stvarati nakon studija animacije. Sustavno i agilno djeluje u niši autorskog animiranog filma, ali i osebujne ilustracije. Njezin autorski opus jednako uspješno i aktivno funkcionira kroz oba polja djelovanja, vješto balansirajući između statičnih vizuala i slika u pokretu. Svoj profesionalni angažman i iskustva Lucija upotpunjuje radeći kao profesorica na odsjeku za animirani film na Akademiji Likovnih Umjetnosti.
Premda je tema, o kojim se s Lucijom lako možete raspričati, nebrojeno puno; od hvaljenih, vizualno specifičnih i nagrađivanih animiranih filmova, predivnih i autentičnih ilustratorskih angažmana, bogatog edukacijskog iskustva koje nadilazi uobičajeno do predivne predanosti ručnog ilustriranja olovkom na papiru, direktan povod za ovaj intervju ipak je njezin najnoviji animirani uradak naslovljen „Eeva“.
Riječ je o produktu autorske suradnje s Mortenom Tšinakovim, kao treći film koji Lucija i Morten redateljski zajednički potpisuju. Ova animirana priča nastala u hrvatsko-estonskoj koprodukciji svjetsku je premijeru imala upravo u estonskoj prijestolnici, na festivalu kratkometražnog filma PÖFF Shorts. Film je realizairan u koprodukciji nezavisnog domaćeg studija za animaciju Adriatic Animations i estonskog Eesti Joonisfilm – najstarijeg tamošnjeg studiju za animirani film, kultne institucije u kojoj su radili velikani estonske animacije Priit Parn, Kaspar Jancis, Ülo Pikkov.
O filmu koji priča o najtužnijem danu u Eevinu životu koja iznenada postaje udovica, ali i o filmskom jeziku, kreativnim suradnjama, animaciji kao samotnjačkoj profesiji, kritici društvenih problema kroz crtež i niz ostalih tema, pročitajte u razgovoru u nastavku.
► Povod ovom razgovoru je nedavna svjetska premijera tvog animiranog filma Eeva na PÖFF Shorts u Tallinu, koji si radila u suradnju s Mortenom Tšinakovim. Što su prve impresije nakon prve premijere te kakvi su daljnji planovi s filmom te hoće li ga uskoro moći vidjeti hrvatska publika?
Lucija Mrzljak: Bila nam je velika čast predstaviti film na prestižnom festivalu u Tallinnu, u gradu gdje se odvijala večina produkcije filma i gdje su nas mogli doći podržati prijatelji. Naravno, uvijek je veliko uzbuđenje napokon vidjeti film na velikom ekranu. Reakcije publike bile su zaista pozitivne.
Distribuciju i svjetsku prodaju filma preuzela je distribucijska kuća iz Francuske, Miyu Distribution. Oni šalju film u svijet i vidjet ćemo, nadam se da će film odputovati na razne strane svijeta.
► Sadržajno riječ o jako zanimljivoj temi „udovice koja je prožeta krivnjom i prolazi kroz iracionalne emotivne faze“ – kao svojevrsna kritika mačizma i društvenih normi prema ženama. Kako je nastala ideja za film i što vas je potaknulo na bavljenje ovom temom?
Lucija Mrzljak: Ovo je najozbiljniji i najzahtjevniji film na kojem sam radila do sada! Tematika filma je pomalo teška, ali s dobrom dozom humora. To je prije svega priča o gubitku voljene osobe, o fazama tugovanja, ali i priča koja se bavi kompleksnošću ljudskih odnosa i misterijima ljudske psihe.
U filmu izbliza pratimo jedan dan u Evinom životu, zapravo pratimo njen subjektivni pogled na svijet i čak zavirujemo njene snove koji otkrivaju neke uznemirujuće tajne. Ipak, to je film koji je otvoren za interpretaciju i ne daje odgovore već otvara pitanja.
► Nastanak filma trajao je tri godine. Koliko je to za vas uobičajena duljina rada na animiranom filmu, a koliko je proces produljila pandemija?
Lucija Mrzljak: Da, od pisanja prve verzije scenarija sve do konačne realizacije prošle su tri godine. Možda bismo ga uspjeli realizirati u kraćem roku, ali pandemija je definitivno produžila i otežala proces. Film traje 15 minuta, dosta je tehnički zahtjevan i stilski kompleksan, dizajn likova i scena je pun detalja.
Prvo smo radili na scenariju, zatim tražili financije za projekt, sklapali suradnju između dvaju studija (Eesti Joonisfilm u Tallinnu i Adriatic Animation u Zagrebu), zatim smo formirali mali tim animatora koji su radili na nekoliko lokacija, većinom smo komunicirali online, slali smo si materijale i scene preko interneta.
Zapravo, mislim da nam je ta produkcija za vrijeme pandemije bila neka vrsta spasa, jer smo u vrijeme neizvjesnosti i najtmurnijeg lockdowna imali projekt koji nam je svakodnevno davao smisao i nove izazove. U finalnoj fazi kad je lockdown popustio, dizajn zvuka smo radili u Zagrebu.
► Ovo je već treći animirani film koji redateljski potpisuješ s Mortenom Tšinakovim. O kakvom se obliku suradnje radi, koliko je za animirani film specifično ovo područje zajedničkog rada i animacije?
Lucija Mrzljak: Morten i ja smo se upoznali na odsjeku za animaciju na Estonskoj akademiji likovnih umjetnosti i ubrzo shvatili da imamo neki zajednički jezik, sviđa nam se estonski smisao za humor i surealizam.
Nakon diplome smo zajedno režirali svoj prvi profesionalni film „Demonstration of Brilliance in Four Acts“ gdje smo prvi put sklopili koprodukciju između dva studija Eesti Joonisfilm i Adriatic Animation. Taj film nam je bio prvi veliki i ozbiljni projekt na kojem smo stvarno puno toga naučili. Osvojo je Grand Prix na festivalu Etiuda&Anima u Krakowu, te nagradu za najbolji hrvatski film na Animafestu Zagreb.
Nakon toga smo režirali “The Stork” koji je, pored mnogih priznanja, osvojio i nagradu publike na zagrebačkom Animafestu te je izabran kao najbolji animirani film na EFTA (Nacionalna Estonska Filmska i Televizijska Nagrada). I eto, 2022. nastao je film Eeva.
► Što su neke osnovne karakteristike vaše zajedničke suradnje, kako ona u redateljskom odnosno animatorskom kontekstu funkcionira te kakve vrijednosti vama kao autorima i konačnom rezultatu filma donosi?
Lucija Mrzljak: Studirali smo na istom odsjeku, pa mislim da bez obzira što dolazimo iz dva različita kraja Europe, imamo neki zajednički filmski jezik. Još od prve suradnje razvili smo neku zajedničku kreativno-radnu dinamiku. Morten bi napisao prvu verziju scenarija i nakon toga bismo na svakom aspektu filma radili zajedno. Priča bi se kroz produkciju mijenjala i dobivala nova rješenja, detaljno bismo planirali svaki detalj scena, dizajn likova, orkestraciju pokreta, ritam, montažu itd… Film bi gradili kao neki mozaik ili kolaž koji tek kroz vrijeme dobila svoju konačnu formu. Također, pored vizualne strane, nam je jako važna glazba i dizajn zvuka u filmu. U ranoj fazi razvoja animatika razmišljamo kakav zvuk prati vizuale. Morten potpisuje glazbu u posljednja dva filma i u nekim dijelovima ga ja pratim s violinom i glasom.
► Možeš li napraviti neku autorsku komparaciju rada na posljednja tri filma; novom „Eeva“ te filmovima „Roda“ i „Demonstracija briljantnosti u četiri čina“? Kako iz današnje pozicije gledaš na njihove sličnosti i(li) razlike, u procesualnom kontekstu, ali i finalnom vizualnom segmentu?
Lucija Mrzljak: Svaki film je novo putovanje, jedno neponovljivo iskustvo koje te u procesu promijeni i puno toga nauči. Mislim da s vremenom odrastaš kao redatelj i dobivaš više hrabrosti baviti se ozbiljnijim i izazovnijim temama. Čini mi se da je Eeva definitivno zreliji film koji se za razliku od prošla dva bavi ženskim emocijama i zadire u unutarnji svijet likova.
Što se dizajna tiče, u prošla dva filma smo izabrali stilski jednostavnija rješenja, likovi su bili više simplificirani, dok se Eeva vizualno i stilski znatno razlikuje od prošlih.
U zadnjem filmu ja potpisujem dizajn likova, pozadina i scena, i to je zapravo stil koji koristim u ilustracijama knjiga. To znači puno detalja, igra svjetlosti i sjene. To također znači da nas je čekalo puno više posla, jer je s time film bio tehnički daleko kompleksniji. Ali na kraju krajeva – vrijedio je sav uloženi trud jer smo zadovoljni kako film izgleda.
► Mnogo si surađivala i s raznim festivalima animiranog filma; za Piccolo festival animacije radila si trailer, ilustrirala si/dizajnirala plakate za Animist Tallinn internacionalni festival animacije, imala si izložbu i radila torbe i vizuale za Contryside Animafest na Cipru. Kako je došlo do ovih suradnji i što su ti najvrijednija iskustva iz njih?
Lucija Mrzljak: Još od studentskih filmova sam počela putovati po festivalima animiranog filma i ugodno se iznenadila koliko je to zanimljiv svijet, pun inspirativnih ljudi. Nekoliko sam puta imala priliku biti u žiriju i onda bi me tom prilikom organizatori pozvali da dizajniram postere i vizuale za festival, ili da održim neki masterclass ili radionicu. Animacija je većinom samotnjačka profesija i to je najveća nagrada kad možeš putovati s filmom, vidjeti neke nove horizonte, upoznavati druge umjetnike i doživjeti interakciju s publikom.
► Nakon studija na Akademiji u Zagrebu svoju si animatorsku edukaciju nastavila u Krakowu, Pragu te konačno u Tallinnu, gdje si magistrirala u klasi Priita i Olge Pärn. Što bi istaknula kao značajne razlike ovih obrazovnih ustanova koje si imala prilike direktno iskusiti, na što gledaš kao najveće prednosti i svakih od gradova odnosno fakulteta?
Lucija Mrzljak: Kroz studij me općenito zanimala estetika i kompleksna povijest istočne Europe, tako da sam boraveći u tim gradovima mogla izbliza proučavati umjetnost i kulturu, te na tom putu razvijati neki osobni rukopis i način izražavanja. U Zagrebu sam naučila važnost eksperimentiranja u filmu, posebno su me se dojmila predavanja pokojnog Ivana Ladislava Galete. U Pragu i Krakowu sam se fokusirala na grafičke tehnike, ilustraciju, proučavanje književnosti i filma. Akademija u Tallinnu me najviše iznenadila svojim profesionalnim fokusom na animirani film. Bila je zaista velika privilegija učiti od Priita i Olge Pärn i biti okružena mnogim autorima koji žive i rade u tom gradu. Tamo sam naučila važnost predane koncentracije i radne discipline, i na mene je definitivno utjecao estonski uvrnuti smisao za humor.
► Nakon magisterija u Tallinnu ostaješ tamo živjeti. Koliko dugo si već tamo, kako do sada gledaš na to iskustvo i koliko je za tvoj profesionalni razvoj i djelovanje u sferi animiranog filma značajan ostanak u Estoniji?
Lucija Mrzljak: U Tallinn sam došla 2013. godine s malim koferom misleći da ću u dvije godine završiti magisterij i vratiti se nakon toga kući. Međutim, otkrila sam predivnu zemlju u kojoj sam imala priliku razvijati se, raditi na brojnim projektima… i tako sam neplanirano ostala. Mislim da je za umjetnike putovanje i život u novim krajevima općenito pozitivna stvar, ta dislokacija uvijek nosi određenu dozu rizika, ali svakako i otvara nova predivna iskustva. Jako sam sretna da sada radim kao profesorica na odsjeku za animirani film na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Tallinnu gdje sam i sama studirala. To iskustvo me neopisivo veseli, ispunja i inspirira jer imam priliku raditi sa studentima iz cijelog svijeta.
► Možeš li napraviti komparaciju djelovanja na polju animiranog filma u Estoniji i u Hrvatskoj – koje su primarne razlike struke i scene?
Lucija Mrzljak: Zapravo nema nekih velikih razlika, rekla bih da autori imaju slične prilike i mogućnosti što se tiče mogućnosti rada na filmu i financiranja projekata. Jedino bih rekla da u Estoniji postoji jači community osjećaj, autori i umjetnici se češće druže i surađuju. I mislim da zahvaljujući tome što su mnogi fakulteti u Estoniji na engleskom jeziku, u Tallinnu živi puno umjetnika iz cijelog svijeta, tako da vlada neka vrlo kreativna i šarena atmosfera.
► Kako je došlo do suradnje s Glennom Hansardom za njegov glazbeni video? Je li tvoj uradak reakcija na samu pjesmu ili smjernice koje si možda dobila od njega/produkcijskog tima? Ispričaj nam malo više o tom angažmanu?
Lucija Mrzljak: Glena sam upoznala 2015. godine u Tallinnu poslije koncerta i nakon nekoliko tjedana mi se javio s prijedlogom za suradnju. Poslao mi je radnu verziju pjesme i ispričao kako je tu pjesmu napisao kad je upoznao Leonarda Cohena. Zapravo nisam dobila nikakve upute od Glenna, imala sam potpunu slobodu u vizualnoj interpretaciji pjesme i taj mi se proces jako svidio, bio je pun otkrića jer sam radila bez scenarija i bez storyboarda, jednostavno sam slagala vizuale po osjećaju.
► Simpatično mi je bilo pročitati članak gdje opisuju kako, osim animiranog filma, radiš ilustracije za dječje knjige, ali i karikature za političke magazine. Divan kontrapunkt i suprotnost 😀 Na knjige ćemo se vratiti u sljedećem pitanju, zanimaju me ove karikature – je li to još uvijek aktualno i ako da, u kojem kontekstu?
Lucija Mrzljak: Da, u svom radu nekako uvijek balansiram između ilustracije i animacije, između statičnih vizuala i slika u pokretu. Ono što mi je zanimljivo kod ilustracije je izazov kako sažeti kompleksne i višeslojne ideje u samo jednu sliku. Prije desetak godina sam prvi put počela objavljivati crteže ili takozvane karikature u političkim časopisima kao Newsweek i Le Monde Diplomatique i taj medij mi se svidio jer na neki način sam se osjećala kao aktivist, moji crteži bi tada pratili neke važne i aktualne teme, kao kritika raznoraznih problema u društvu.
U popularnoj kulturi naziv karikatura se sveo na komične portrete, a zapravo taj pojam se kroz povijest odnosio na crteže koji su se pojavljivali u novinama i na javnim plakatima kao posebno dovitljive grafičke šale koje su, koristeći humor, kritizirale društvene probleme.
► Osim u sferi animiranog filma izuzetno puno radiš i kao ilustratorica. Nedavno si radila ilustracije za knjigu Olje Savičević Ivančević „Moj prijatelj Mačkodlak“ koja je dobila nagradu Grigor Vitez, a uskoro će biti predstavljena na sajmovima (dječjih) knjiga u Frankfurtu i Bologni? Kako je došlo do suradnje s Oljom i kakvo je to bilo iskustvo? Radila si još niz slikovnica. Koliko ti je ova niša stvaralaštva značajna, intrigantna, zanimljiva…?
Lucija Mrzljak: Da, oduvijek me zanimala ilustracija koja je usko povezana s književnošću. Prvih par knjiga sam ilustrirala u Estoniji, u suradnji s estonskim piscima. Knjiga “Palavikulilled” je nagrađena kao najljepša ilustrirana knjiga za djecu u Estoniji 2020. godine, a nedavno je izdana je u Hrvatskoj pod naslovom “Cvjetovi groznice” (izdavač Mala Zvona).
Sviđa mi se ta mogućnost da ponekad mogu iskoračiti iz svijeta animiranog filma u svijet ilustracije, to je stvarno jedna magična niša stvaralaštva. Sjećam se da sam kao dijete obožavala ilustrirane knjige. Osjećala sam da su te slike imale veliki utjecaj na formiranje moje osobnosti, bile su prozori u druge svjetove, širile su moj granice mog unutarnjeg svijeta i razvijale maštu. U tom smislu, ilustracija nije samo lijepa slika u knjizi, ona ima veliku odgovornost kao nosioc priče i može utjecati na čitatelje na kognitivnoj i emocionalnoj razini.
Zanima me taj moment u kojem vizualni svijet funkcionira zajedno s tekstom i stvara neki treći međusvijet koji je moguć samo u njihovom međuodnosu. Kao dijete voljela sam ilustrirane knjige koje su uz tekst imale šarene ilustracije pune detalja i danas kad sama radim ilustracije, nastojim stvarati kompleksne i sanjive crteže u kojima se čitatelj može zadubiti i otkrivati neka nova značenja. I u tom procesu svjesno zaobilazim kompjuterske ekrane, sve knjige radim ručno, crtam na najtradicionalniji način – olovkom na papiru. Taj proces je vrlo intuitivan i taktilan, pokušavam uhvatiti atmosferu koja je negdje između stvarnosti i fantazije. Nastojim stvarati slike koje nisu pretjerano definirane, već otvorene za vlastitu interpretaciju gledatelja.
Olju Savičević sam upoznala sasvim slučajno na festivalu svjetske književnosti u Zagrebu gdje je pala ideja da bismo mogle napraviti knjigu zajedno. Tako se iz naše suradnje rodilo jedno lijepo prijateljstvo i prilika da ilustriram svoju prvu knjigu u Hrvatskoj. Knjiga je nastajala za vrijeme pandemije, komunicirale smo na daljinu, ali imale smo priliku zajedno predstaviti knjigu na festivalu dječje književnosti Monte Librić u Puli, gdje je Olja čitala priču, a ja sam ju pratila svirajući na harmonici. Bilo je to predivno iskustvo, djeca su odlično reagirala na knjigu. Veselim se također da će Mačkodlak uskoro dobiti svoje estonsko izdanje.
Na neki način svaki novi projekt postaje moja nova opsesija. Živim u okruženju te priče i često izgubim pojam o vremenu dok crtam i bez problema probdim cijelu noć da završim posao. Za mene je cijeli taj proces meditativan i smirujući. Kad je knjiga gotova, to je kao čudo. Osjećam da nisam ista osoba koja sam bila prije nego što sam počela. Zato svaki projekt gledam kao neku vrstu putovanja koje me obogatilo iznutra.
► Za kraj nam reci kako gledaš na razliku između stvaranja u kontekstu animiranog filma i ilustriranja knjiga? Interesantna mi je ta dualnost pristupa; pokretnosti i dinamike animiranog filma i statičnosti i permanentnosti ilustracije.
Lucija Mrzljak: Pa da, animirani film i ilustracija knjiga su dva sasvim različita svijeta s ponekim dodirnom točkama. U jednom i drugom funkcija likovnosti kao i svake druge umjetničke forme jest stvaranje nekog novog jedinstvenog iskustva. Volim te njihove sličnosti i razlike, sviđaju mi se oba pristupa. Film ima svoje vremensko trajanje i autor ima veliku slobodu koristiti pokret, zvuk, ritam, montažu… sve su to vrlo dinamični elementi i njihova orkestracija je uvijek veliki izazov. Animacija također iziskuje strašno puno strpljena i minuciozne preciznosti, tehničkog znanja i općenito snage volje zbog sporosti procesa. Ali zato nakon svog truda najveća je nagrada vidjeti crtež koji je oživio na ekranu. Film je na kraju krajeva kolektivno iskustvo dok je listanje knjige neka vrsta intimnijeg iskustva. Ilustracija u knjigama, naravno, uvijek počinje s tekstom. Svaka ilustracija mora biti promišljena kako bi odgovarala priči, a pritom stvarala konceptualnu i uravnoteženu cjelinu čitave knjige kao objekta koji će netko držati u rukama i listati svojim tempom.
Intervju je nastao u sklopu Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo
Zahvaljujemo Luciji na ustupljenim vizualnim materijalima. Lucijin rad možete pratiti na Instagramu @lucibara i njezinom Vimeo kanalu
Razgovarao: Ivan Dorotić / sve tekstove autora za Vizkulturu potražite na linku
