Ta garaža na Borčecu iznad Zagreba trenutno je jedno dosta zaposleno mjesto. Prva je prostorija puna maketa, scenskih rekvizita i slika na pleksiglasu koje je radio Stipan Tadić, a druga je ured s dva računala, s dosta filmskih plakata po zidovima te kaučem za kreativni spavanac. Tu rade Luka Hrgović i Dino Julius. Jedan je redatelj, drugi je producent i direktor fotografije, a obojica su vrhunski fanboys znanstvene fantastike i celuloida iz osamdesetih.
*Dino Julius i Luka Hrgović / foto: privatni album/PRESS materijal
Prije skoro četiri godine krenuli su u autorsku kratkometražnu posvetu SF filmovima, onima kako su se radili prije CGI poplave – putem maketa, pleksi slika i projekcija, koje čine scenu svijeta neke blijede budućnosti. Njihov film Slice of Life je priča o čovjeku koji se nađe u problemu i kako to obično bude, uzrok je on sam.
S druge strane, taj isti film je i hommage jednoj estetici i jednom filmu koje prije trideset i pet godina nije dobro prošao pred publikom, ali je zato postalo kult.
Sve što su za film napravili, između vlastitih dnevnih poslova, sami su financirali, do Kickstarter kampanje u kolovozu i rujnu kada su tražili 25 tisuća zelenih dolara da završe film. Sakupili su 81 tisuću, što znači da će Slice of Life produkcijski biti bolji nego što su se nadali. Znači i da se upornost ponekad doista i isplati! Slice of Life ima jak vizualni Blader Runner potpis, zato i otvaramo s tvrdim shop talkom:
► Kakav vam je Blade Runner 2049?
Dino Julius: Nema te predivne teksture koju ima stari film, sve je bijelo jer je Denis Villeneuve Kanađanin, ali zapravo izgleda kao James Bond film. Zbog rasvjete.
*Set filma “Slice of Life”
► A James Bond rasvjeta jest..?
Dino Julius: Objasniti ću ti, nije bed (smijeh): to je čisto atmosferska stvar. Ovaj Blade Runner izgleda kao post-apokaliptični film, a ne kao SF. Kao prvo, noć mu je malo zastupljena u odnosu na prvi film. Ima više sivila, i kad pogledaš Skyfall, to jest kraj u onoj kući i kad pogledaš prvu scenu u novom filmu, svjetlo je flah, dosta difuzno i nije kontrastno… Nema kontralihta (protusvjetla), ono iza svjetlo kada ti se glava zasjaji. Gledali smo kako se je novi film snimao, i Villeneuve je imao neki ogromni rig sa sto reflektora koji bacaju rasvjetu jednoliko, dok je Ridley prije stavio svjetlo iza, ocrtao glumca, naprijed je mrak plus štralovi (svjetlosni snopovi) rokaju svuda kroz maglu pa dobiješ volumen svjetla. Originalni Blade Runner koristi hard light i svjetlo se direktno puca na subjekt, a u ovom filmu Roger Deakins, jedan od najpoznatijih direktora fotografije u povijesti, koristi raznorazne metode difuze.
Luka Hrgović: A Deakins je radio na Blade Runneru 2049 i …. na Skyfall.
Dino Julius: Originalni Blade Runner je bliži klasičnom SF-u, gdje je sve tamno, dok je novi jako čist, klinički čist, jer Villeneuve njeguje takav vizual. Dok je stari film bio pun tekstura i setovi su bili bogati i prljavi, novi je film čist i sterilan.
Luka Hrgović: Pogledaj Deckardovu sobu iz prvog dijela, sva je zakrčena, dok Officer K u novom filmu živi u toj nekoj sobici koja je jako čista. Što je oke, ali nije lijepo za gledati. Mislim, budimo realni (smijeh). Respektiram ja činjenicu da su željeli napraviti novu stvar, ali što ljudi zapravo vole kod prvog filma? Vole taj svijet!
Dino Julius: A znaš koji je film vizualno najsličniji Blade Runneru? Seven! Zapravo Blade Runner u realnom svijetu, ali po teksturama, po principu rasvjete i po atmosferi… To su dva filma koji dijele vrlo sličnu DNA, makar su smješteni u različitim vremenima. Novi SF je sterilan, a novi Ghost in the Shell je vrlo sličan Blade Runneru 2049… pogledaj holograme i kako su u oba filma gradovi prezentirani. Jasno mi je da je danas teško biti s originalnom misli, ali mi ti reci od koga je bolje kopirati: od Ghost in the Shell koji je izašao prije par mjeseci ili od filma koji je kultni i koji je star preko trideset godina?
*Set filma “Slice of Life”
► Što je sve iz Blade Runner univerzuma ubačeno u Slice of Life?
Luka Hrgović: Samo je feeling isti. Ništa nije uzeto iz prvog filma, ne daj Bože da smo kopirali kadar.
Dino Julius: Mi zapravo kopiramo Blade Runner u istoj mjeri kao što bilo tko drugi kopira bilo koji drugi SF u smislu inspiracije.
*Set filma “Slice of Life”
► Ne bojite se Copyright infringementa?
Dino Julius: Ne, nigdje se ne ime ne spominje doslovno, nismo ništa koristili iz originalnog filma. Koristimo blaster kao rekvizit što je najbliže, ali blaster se već godinama proizvodi i prodaje u nekim sivim kanalima na internetu i već je dio pop-kulture. I nemamo Deckardov blaster, srebrni, već imamo crni blaster kojeg koristi policija.
Luka Hrgović: Taj je blaster sveti gral filmskih rekvizita, vjerojatno je u top pet najpopularnijih. U drugoj sobi imam sanjke iz Građanina Kanea, a traženi su i Dnevnik Indiane Jonesa iz trećeg filma (Indiana Jones i Posljednji križarski pohod) pa svjetlosna sablja iz Star Wars i novčanik kojeg ima Samuel L. Jackson u Pulp Fictionu.
Dino Julius: Nazad na copyright. Pitali su nas ljudi šta će biti kad Ridley vidi Slice of Life? Ništa, ići ćemo u ćuzu (smijeh). Ali, prije par dana nam se javio čovjek (koji je radio na Man in the High Castle, seriji koju pak producira Ridley Scott) preko Facebooka i kaže da je Ridley vidio trailer i da mu se sviđa. Dakle, Ridley Scott approves!
*Set filma “Slice of Life”
► Kada je plan da film bude gotov?
Dino i Luka: Voljeli bi da bude završen u prvom mjesecu, da možemo po izlaziti festivalima, a premijera nešto kasnije.
► Razvalili ste Kickstarter kampanju za film. Koliko su dugo trajale pripreme?
Luka Hrgović: Bio je logistički problem da kampanju uopće uspijemo pokrenuti, jer mi iz Hrvatske to ne možemo napraviti, tako da je cijeli proces trajao jedno godinu dana. Stavili smo 25 tisuća za goal. Onda smo razmišljali; što ako ništa ne bude od toga? Što ako se osramotimo? Što ako zapne na dvadeset? Hoćemo li ostatak dodati sami ili što? Sve moraš imati spremno…
Dino Julius: Bili smo na nekom “Kick” festivalu u Belgiji i ekipa je mislila da nas je hrpa na kampanji, a kad ono samo nas dvojica, tri mjeseca zatvoreni u sobi da pripremimo tu kampanju.
*Set filma “Slice of Life”
► Kako se u takvoj kampanji određuju troškovi i perkovi (nagrade/pokloni za backere) poput majica, DVD box-setova i vinila u paketima za kampanju?
Luka Hrgović: Trebaš sve istražiti… Tipa, tko radi vinile? Aha, firma u Češkoj… pošalješ im upit i onda ti oni pošalju da za 200 komada cijena je ta i ta. I to ponoviš za DVD, za knjigu i onda imaš troškove. Onda odeš na poštu da vidiš kolika je poštarina za određenu kilažu do Amerike…
Dino Julius: Jako skupo je sve to, i definitivno nismo štedili na perkovima, nego smo se dogovorili da u startu pola para ode na to, neka ljudi dobiju kvalitetne stvari, da majica bude dobra, a ne da se ispere odmah, da dobiju dobar DVD box set, da tu ima stvarno dobrog materijala, da je vinil, da je kul… Jer želimo da merch bude sideshow od filma. I kada mi naručimo merch od nekog filma onda se jadno osjećaš kad roba bude loša. Nabavili smo motion controller koji se okreće po sve četiri osi da možemo dobivati kul kadrove i da scene budu bolje. Ostatak novca od kampanje će nam vjerojatno pokriti možda još koju aplikaciju na festivale i to je to.
Luka Hrgović: Glazbu koja će biti na vinilu radi Tim Žibrat, ali poslušaj soundtrack za Thief Michaela Manna iz 1981. godine gdje su Tangerine Dream radili glazbu. To je bliže našem filmu nego jedan Vangelis kojeg svi zapravo očekuju. Odnosno, očekuju da će glazba u Slice of Life biti na tom tragu.
*Set filma “Slice of Life”
► Što je s vašim drugim projektom, Passengerom?
Dino Julius: Oh, pa ti si prvi koji pita za njega (smijeh). Sljedeći projekt nam je nešto daleko ozbiljnije, planiramo ići na feature film i to sad razvijamo, a Passenger ćemo završiti poslije Slice of Life. To je isto kratki filmić i neće biti toliko spektakularan jer, očito, u Slice of Life smo utrošili brdo vremena, ali ono… pojaviti će se i imati će vestern soundtrack. To je zapravo triler zapakiran u vestern. Evo, samo ćemo to reći (smijeh). Poanta ti je eksperimentirati s formom; gledaš triler, a imaš feel kao da je vestern i neki dijalog koji je Coen-Tarantino.
Luka Hrgović: U Slice of Life ima isto puno vesterna.
Dino Julius: Slice je SF vestern kao pogledaš, puno close-upova i sve se svodi na dva centralna lika tako da je Slice u tom nekom režijskom dijelu isto vestern.
Luka Hrgović: Špageti!
► Znači, šapageti-SF?
Luka i Dino: Da, može (smijeh).
Dino Julius: Većina tih visokih koncepata na filmu ne uspijeva. Ajde strip ili knjiga, koji su pogodniji za takve stvari, jer imaš više vremena i prostora za razraditi koncept i imam dojam da se pravi redatelji, pravi umjetnici okreću manjim temama koje puno bolje istraže i obrade. Pogledaj Arrival – tema je vrlo prizemna u odnosu na cjelokupnu temu dolaska vanzemaljaca na Zemlju. Tako i mi, u narativnom stilu, više naginjemo manjim temama. U Slice of Life priča je onako mala, gdje imaš centralnog lika, nekog dilera, kome se u životu odjednom stvori ogromna količina pritiska jer ga ucjenjuju i ima određeno vrijeme da vrati tu lovu koju je dužan. Znači, nismo se išli baviti replikantima i što je to biti čovjek i svašta… Pogotovo jer je kratki film kao forma dosta čista i otvarati tako veliku temu bilo bi neozbiljno.
*Set filma “Slice of Life”
► Koja je alternativa svemu tome?
Dino Julius: Evo, Moon – odličan film snimljen za siću koji je koristio makete, pa Memento koji je star film, ali dobar i dokaz da se prije više radilo na tom nivou. Scope je sada puno veći i to troši puno para poput Warner Bros filmova o super junacima koji imaju hrpu likova, a ti kao gledatelj imaš problem s intimnosti. Ti se ne stigneš adekvatno baviti sa svim likovima, a dobro bi bilo da uzmeš junaka i obradiš ga. Zatim, uzmeš antagonista i obradiš ga da bi gledatelj shvatio film. A kad imaš pet pozitivaca i tri negativca, dođe do nekog zasićenja i nije ti interesantno gledati.
Jebate, Dunkirk je art film, a ne ratni spektakl tipa Spašavanje vojnika Ryana. Ti kod Nolana vidiš samo perspektivu glavnih likova i ništa drugo. A potroši sto milijuna dolara. I uvijek mu se vrati. Treba bit bold, da! Zato je, recimo, hrvatski film loš (smijeh). Kao prvo, uopće ne riskira, a drugo – baš ga briga kako će ispasti jer ne mora nikome vratiti novac. Uopće nema pritiska, a vjerujem da dobre umjetnosti nema bez pritiska. Ako ništa drugo, da umjetnik sam bude sebi najgori kritičar i baci taj pressure na sebe.
Razgovarao: Antonio Hadrović / sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Dini Juliusu i Luki Hrgoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
