Luka Mahmuljin Udovičić predstavnik je novije generacije umjetnika, rođen u Hrvatskoj. Godine 2023. završio je studij dizajna na Akademiji dizajna u Eindhovenu. Trenutno živi i izlaže između Berlina i Zagreba. Prošle godine, u sklopu 60. Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti (link), domaćoj je publici predstavio svoj rad SVE PAMTIM I NIŠTA NE ZABORAVLJAM (TRIPTIH JEDNE MLADOSTI I POLUOČAJNI POKUŠAJI PROTUGUBLJENJA RAZUMA), koji ujedno vrlo dobro odražava njegovu umjetničku poetiku. Njegov rad uvijek teži eksperimentu i propitivanju tema poput identiteta, intimnosti, boli i ranjivosti, ali obuhvaća i šire motive, poput cikličnosti života i destrukcije. On ne daje primat niti jednom mediju, nego pristupa svojim radovima transmedijalno, spajajući tekst, video, performans, zvuk i multimedijske instalacije u jedinstvena umjetnička rješenja. Njegov rad uvijek se nalazi na sjecištu osobnog, društvenog i autofikcionalnog. Uz to, njegova umjetnost je neapologetično queer, a političnost queer identiteta često je utkana u sam rad, čak i kad je prisutna samo kroz njegovu osobnu prisutnost kao queer osobe. Budući da je Luka tek nekoliko dana bio u Zagrebu prije nego što je ponovno poslovno otputovao u Berlin, sjeli smo u KIC kako bismo razgovarali o njegovim najnovijim projektima i dotaknuli se dosadašnjeg stvaralaštva. Kao queer osobi, meni je bilo posebno dragocjeno sjesti s nekim tko uistinu živi svoju umjetnost i ne izbjegava političnost u svom radu. Taj razgovor podsjetio me zašto mi je važno pisati o queer umjetnicima i temama te koliko razmjena s istomišljenicima može potvrditi da se bavimo nečim što stvarno može napraviti pozitivan iskorak u svijetu.
► U 2022. godini u svojoj umjetničkoj praksi započinješ spajati performans, tekst, pronađene objekte i osobni arhiv u transmedijalne cjeline koje i dalje kontinuirano razvijaš u svojim radovima. Zbog čega ti je važno koristiti više medija u oblikovanju umjetničkih radova te kako ta medijska mješavina utječe na način na koji se narativ čita i doživljava kroz različite formate i kontekste tvoje izvedbe?
Luka Mahmuljin Udovičić: Višemedijski je pristup tu da mi zakomplicira život, ali da me i nastavi iznenađivati. Često sanjarim o tome kako bi bilo lijepo da imam jednu stvar, jednu moju formu, kojoj se, samo njoj, stopostotno posvećujem. No, uvijek postoji neka veća slika ili ideja koja se ne može ograničiti, niti staviti u nekakvu kutiju. Na kraju je dana sve mješavina medija: ideja je jedan medij, misli su drugi medij, tekst je treći medij, print tog teksta je četvrti medij, performans je peti medij, video tog performansa je šesti medij i tako dalje. Kad sam shvatio da nema smisla ograničavati se i da svaka misao i svaki projekt zaslužuju cijeli svoj svijet, preostalo mi je samo pokušati im to i omogućiti, na koji god način mogu. Ništa nije jednostavno, a bome niti linearno, pa nemam izbora nego uporno tražiti vlastitu iskrenost i pomicati granice, bilo interne ili eksterne.
► Prilikom istraživanja tvog opusa primijetio sam kod dva performansa – TRANSFORMATION 01: ATONEMENT ili TRANSFORMATION 02: JUSTIFICATION – da ti je, uz sam čin izvedbe, važan i proces pripreme koji se odvija pred očima publike. Zbog čega ti je bitno da taj pripremni čin postane sastavni dio performansa i kako vidiš da taj pripremni dio onda komunicira s publikom?
Luka Mahmuljin Udovičić: Oba rada, odnosno performansa, predstavljaju različite oblike rekonstrukcije u kojima personaliziram pronađene predmete sentimentalne vrijednosti, transformirajući ih i obnavljajući njihovu funkciju. Objekti se koriste kako bih transformirao sebe, a sebe koristim kako bih transformirao objekte. Oboje se izlaže publici, koja potom preobražava cjelokupni kontekst rada u kojem su ranjivost i transparentnost majka svega. Proces preobrazbe ovdje je važniji od same preobrazbe, pri čemu dolazi do razmjene energije između publike, performera, objekata i samog narativa. Kroz taj proces, sjećanja i iskustva ne samo da se ponovno prisvajaju, nego se i iznova ispisuju. Bol se pritom reciklira i nadograđuje.
► Na studiju si s kolegicom i umjetnicom Dārtom Maijom Zēģele formirao kolektiv TAOK. Tijekom tri godine razvijali ste multimedijalne, izvedbene projekte kojima ste dokumentirali i umjetnički oblikovali vaša odvojena i zajednička emotivna i fizička iskustva. Zbog čega vam je taj aspekt zajedničkog rada – dijeljenje ranjivosti i svoje intime – bio važan, te kako je takav oblik suradnje kasnije utjecao i na način na koji pristupaš vlastitom identitetu i umjetničkom djelovanju?
Luka Mahmuljin Udovičić: Maija i ja započeli smo suradnju tijekom studija, kada smo primijetili da dijelimo sličan način rada i tematske interese. Stvaranje arhiva, uz naglasak na povezanosti, vrlo je brzo postalo prirodan pokretač našeg zajedničkog djelovanja. TAOK je utemeljen na povezanosti, dualnosti, trojnosti i prisutnosti. Kolektiv je nastao iz nužde i potrebe, s ciljem uspostavljanja sinkroniziranog radnog procesa u kojem prostor između nas djeluje kao utočište. Projekt je obilježen akcijama koje se manifestiraju kroz interdisciplinarne intervencije. S godinama se naša iskustva i istraživanja stapaju i šire; dijeljenje pritom pruža osjećaj sigurnosti te naglašava kontinuirano preoblikovanje i izgradnju novih perspektiva. Metoda arhiviranja i bilježenja svakodnevnih, ali i internih doživljaja, s naglaskom na takozvani experience-based research, odnosno istraživanje temeljeno na iskustvu, predstavlja srž svega što radim. Palim se na cikličnost i fluidnost.
► Kako ste pristupali kolaboraciji unutar kolektiva osobito u kontekstu dijeljenja autorstva i vašeg emotivnog i misaonog unutarnjeg svijeta, te na koji je način takav proces oblikovao dinamiku moći, povjerenja i međusobne odgovornosti u vašem radu?
Luka Mahmuljin Udovičić: Tijekom aktivnog djelovanja kolektiva dio smo vremena živjeli zajedno, dijeleći kuću kao cimeri, dok smo ostatak vremena djelovali iz dva različita grada – Amsterdama i Berlina. Tok rada i proces prirodno su se razvijali iz dubokog prijateljstva, suživota i ljubavi koju imamo jedno prema drugome. Jednakost je pritom bila ključna vrijednost. Distanca je naglasila važnost međuprostora, a naša kretanja između gradova reflektirala su disanje projekta, dijeljenje iskustava i oblikovanje radova. Jedan od rezultata takve suradnje je rad Power of Love, kojim smo obilježili tri godine zajedničkog djelovanja, obilježenog fizičkim naporom, ali ponajprije povjerenjem i oslanjanjem jedno na drugo. Jedna od temeljnih vrijednosti TAOK-a je čvrsto uvjerenje da je ljubav najvrjedniji izvor obnovljive energije.
► S umjetnicom Klarom Branting Paulsell radio si na projektu PING PONG IS GREAT, kolaborativnom performansu koji ste izveli 2022. godine u sklopu umjetničkog festivala ORTSTERMIN u Berlinu. Performans se temeljio na zajedničkom čitanju teksta nastalog kolažiranjem vaših individualnih tekstova na kojima ste prethodno radili odvojeno. Kako ste došli do takve metodologije suradnje te kako je izgledao proces pisanja vlastitog teksta u odnosu na rad na novom, zajedničkom tekstu koji proizlazi iz vaših zasebnih autorskih pozicija?
Luka Mahmuljin Udovičić: Klara i ja oboje koristimo pisanje kao glavni alat izražavanja. Dijelimo slične pristupe, ne samo u pisanju, nego i u razumijevanju svijeta oko nas. Vrlo smo brzo shvatili da se dobro razumijemo. Naša takozvana PING PONG metodologija razvila se slučajno. Oboje smo radili na vlastitim tekstovima koje smo redovito slali jedno drugome te smo jedne večeri primijetili da tematike naših tekstova, koliko god različito bile izvedene, sadrže puno paralela. Odlučili smo nasumično odabrati okvirnu temu i ispreplesti retke iz dvaju individualnih tekstova u jedan posve novi. Proces je izgledao otprilike ovako: rečenica iz Lukinog teksta, zatim rečenica iz Klarinog teksta, pa ponovno Lukina rečenica, zatim Klarina i tako dalje. Voilà, tako je nastao novi tekst. Ispreplitanjem pojedinačnih perspektiva pokazujemo da nijedna ne ostaje nepromijenjena te razvijamo drukčiju metodu međusobne komunikacije. Time otvaramo prostor različitim interaktivnim interpretacijama, ne samo konačnog rada, nego i samog procesa i metodologije. Taj nam je proces ful zabavan!
► U svojem se umjetničkom radu često referiraš na vlastito pisanje i zabilješke koje gotovo dnevnički zapisuješ. Kako taj proces pisanja funkcionira unutar tvojeg umjetničkog rada i na koji se način osobni zapisi transformiraju u umjetnički materijal?
Luka Mahmuljin Udovičić: Vjerujem da su arhiviranje i romantiziranje svakodnevice važniji nego što se na prvi pogled čini, ne samo za individualno, već i za kolektivno praćenje vremena, vrijednosti i iskustava. Ako prestanem pisati, gotov sam, finito. Pisanjem i stvaranjem procesuiram sve što mi se događa. Ono mi pomaže mapirati kaos unutarnjih i vanjskih procesa, misli i emocija koje mi je inače teško razumjeti u samom trenutku. Pomaže mi protumačiti svakakve moje tajne, prepoznati vlastite strahove i suočiti se s njima. Na umjetnost gledam kao na život – jedno nije dio drugoga, već ih doživljavam kao istu stvar. Osobni zapisi pritom ne prolaze dodatnu transformaciju kako bi postali umjetnički materijal; umjetnička realizacija događa se već samim činom zapisivanja. Sve ideje i radovi na svoj način proizlaze iz pisanja i kontinuirane samorefleksije, koliko god bile bolne, lagane ili teške. Sve je to dio mog unutarnjeg svijeta koji potom pretačem natrag, izvan sebe. Primjer toga moj je blog i web-stranica everybodylovesluka, koju vodim već nekoliko godina i na kojoj objavljujem mjesečne zapise. Blog funkcionira kao osobni arhiv i praćenje vlastitog kretanja kroz svijet, ali i kao svojevrsni tajni dnevnik koji je istodobno dostupan svima. Scary! No ako nema rizika, nema ni zabave – a ako nema zabave, u čemu je onda poanta?
► Performans dugog trajanja SYN-PROPANETHIAL S-OXIDE & THE BALKAN PARADOX izveo si 2022. godine u sklopu umjetničkog događaja QUEER MELTDOWN PART ONE: VOYEURISM koji si, zajedno s Alizée Livranovitch Gavory, kustoski osmislio i organizirao. Tijekom sat i pol dugog performansa neprekidno režeš lukove koji se nalaze na stolu, a pritom niti jednom ne zaplačeš. Kako ti interpretiraš simboliku tog čina u kontekstu očekivanja emocionalne reakcije te na koji se način tvoj rad odnosi prema idejama muškosti i kulturnih obrazaca često emocionalnog (ne)izražavanja muškaraca?
Luka Mahmuljin Udovičić: Nekako sam se ulovio u ulozi zrcala arhetipu balkanskog muškarca. Syn-propanetial-S-oksid kemijski je spoj koji nastaje rezanjem luka; iritira oči i izaziva suze. Balkanski paradoks: muškarac u haljini koji reže luk kako bi plakao u javnosti. Luka reže luk! Ne može originalnije od toga. Balkanski maskulinitet oblikovan je kroz beskrajno teške socioekonomske okolnosti, predratne i poratne godine borbe. Muškarac mora biti ratnik, autonoman, kompetitivan i snažan. Nogomet mu je dopušten kao jedini ispušni ventil. Plakati smije jedino kada tim za koji navija pobijedi utakmicu. Ako tim izgubi, onda mora vandalizirati sve oko sebe. Mora imati ženu i obitelj te mora znati piti. Logično, i, na sreću, nalazim se izvan tog okvira, ali i dalje sam snažno pod njegovim utjecajem. Uvijek ću učiti kako prestati potiskivati samoga sebe. Projekt je nastao vrlo jednostavno: teško mi je zaplakati, osobito pred drugima. Zato sam odlučio emocionalnu bol potaknuti fizičkom reakcijom, zaplakati pred publikom i suočiti se s vlastitom kočnicom.
► Je li te vlastita reakcija iznenadila i kako je taj manjak emocionalne reakcije utjecao na tebe u trajanju performansa i nakon završetka performansa?
Luka Mahmuljin Udovičić: Moja želja za performansom bila je iskrena: želio sam razbiti tu „kletvu“ – nemogućnost da pred drugima zaplačem. Rezao sam luk sat i pol i nisam zaplakao. Eto ga na, pomislio sam. Nakon pola sata shvatio sam da očito ni neću zaplakati pa sam ostatak vremena proveo potpuno ometen mišlju da je performans propao jer ne plačem. Sav sam luk, doduše, narezao do kraja. Publika nije mogla vjerovati da nisam zaplakao. Mnogi su mislili da je to zapravo i bila poanta, da „pravi balkanski muškarac“ ne zaplače ni na rezanje luka. Dok se jedan performans odvijao pred publikom, drugi se odvijao u meni – kao vježba preoblikovanja vlastitih očekivanja i prepuštanja trenutku. Eto paradoksa. Sljedeći sam dan dobio temperaturu.
► STOP STARING AND HUG ME PLEASE! I AM CRAVING A CAPPUCCINO / Designing The Super-Faggot!!!!!!!! a.k.a. OPEN CALL FOR THE MASS DESTRUCTION OF CISHETEROPATRIARCHY naziv je tvog diplomskog rada koji si realizirao u sklopu Akademije dizajna u Eindhovenu 2023. godine. U sklopu tog rada osmišljavaš superheroja, takozvanog Super-Faggota, koji djeluje kao središnja figura oko koje se vrti radnja tvog umjetničkog koncepta. Zbog čega si se odlučio za to da u ovom radu želiš koristiti personu i na koji se način ta persona naslanja na tebe, a kako odvaja od tebe kao umjetnika?
Luka Mahmuljin Udovičić: Ideja projekta temelji se na mom iskustvu, ali persona je osmišljena kao zaseban entitet. Živi vlastiti život, a ja sam tu da joj pomognem u realizaciji; ona nužno nije alter ego. Projekt je proizašao iz nečega neodgodivog i hitnog: iz prepoznatog osobnog straha i inherentno političkog postojanja u javnom prostoru kao queer osobe. Takozvani Super-Faggot, odnosno Super-Peder, persona je osmišljena za izravan sukob s anksioznošću i paranojom s kojima se queer osobe suočavaju u heteronormativnim prostorima. Super-Peder reflektira nelagodu, nesigurnosti i strahove promatrača, ukorijenjene u mizoginiji. Ima kostim i „oružje“ prilagođeno borbi i obrani, a to oružje seže od keramičkih noktiju do noževa na štiklama. Kad obučem kostim i oživim ga kroz performans, postajem Super-Peder. Opet postajem zrcalo.
► Taj si rad prvi puta izveo u šoping centru Heuvel u Eindhovenu. Budući da je riječ o performativnom radu koji tematizira ranjivost bivanja queer osobom te razračunavanje s dihotomijom femininog i maskulinog, koliko je ta lokacija, kao izrazito javni, komercijalni i normativni prostor, utjecala na sam performans i tvoje iskustvo izlaganja svog tijela i queer identiteta pogledu drugih?
Luka Mahmuljin Udovičić: Budući da korijen projekta leži u osobnom iskustvu neugodnih i opasnih situacija u javnim prostorima u kojima se neprekidno nalazim, rad se morao prezentirati upravo u takvom tipu prostora. Često radim performans jer je to zadnja stvar koju želim učiniti. Mislim da je suočavanje s neugodom i boli zdravo. Komfort zone su precijenjene pa zato i radim ovaj intervju! Anksiozan sam i biti pred publikom mi je izrazito neugodno. Radim to da bih se suočio s vlastitim strahom i time pokazao iskrenu ranjivost i ljudskost publici. No, upravo taj trenutak povezivanja s publikom mi daje energiju i regenerira ne. Neke stvari se nekako, naprosto, same od sebe poslažu.
► Na prošlogodišnjem Zagrebačkom salonu, u organizaciji kustoskog kolektiva KUĆĆA i Hrvatskog društva likovnih umjetnika, predstavio si rad SVE PAMTIM I NIŠTA NE ZABORAVLJAM (TRIPTIH JEDNE MLADOSTI I POLUOČAJNI POKUŠAJI PROTUGUBLJENJA RAZUMA). Riječ je o trokanalnoj multimedijskoj instalaciji u kojoj se kroz tri video rada baviš pitanjem opstanka emocija i sjećanja unatoč stalnim mijenama vremena i prostora. Svaki je video sniman na drugoj lokaciji – u Berlinu, Zagrebu i Zatonu. Kako bi opisao svoj odnos prema prostoru i vlastitom tijelu u tim različitim kontekstima te na koji se način ti prostori reflektiraju u izvedbenim i emocionalnim stanjima koja prikazuješ?
Luka Mahmuljin Udovičić: Projekt osvjetljava fluidnost i kompleksnost doživljavanja prostora i vremena te kako subjektivnost utječe na objektivne promjene u prostoru i obrnuto. Kroz tri teksta i tri videa pokazujem svoj odnos prema raznim stanjima identiteta i mjestima koji su trenutačno i povijesno značajni za moj život. Osoban odnos prema prostoru se uvijek mijenja, ali njegova srž ostaje ista. Dezorijentirajuće je živjeti u ovom hiper-brzom, kvazi-digitalnom i kamikaznom svijetu te prolaziti kroz ne samo unutarnje, već i stalne vanjske promjene koje proizlaze iz okoline, društva, kulture i vlastitog identiteta. Sve je jedna velika igra zeznutog tetrisa, sve se stalno mijenja, a svi pokušavamo držati korak s nečim ili nekim. Korak lijevo, dva koraka desno pa deset koraka naprijed, šezdeset koraka natrag i tako u krug – pa si ti misli. Dijelove sebe ostavljam svugdje. Drugačije se ponašam, odijevam i pričam u drugačijim mjestima i okolinama. Ista je osnova, ali se neki dijelovi mijenjaju. Nitko nije uvijek isti: podražaji, sjećanja, razine poznanstva i veza direktno i indirektno utječu na samo iskustvo i ponašanje pojedinca. Ovim projektom tu kompleksnost povezanosti i razapetosti između vise lokacija kojima pripadam pokušavam nekako kontekstualizirati sebi, a time i ostalima.
► U radu I REMEMBER EVERYTHING AND FORGET NOTHING (A TRIPTYCH OF A YOUTH AND SEMI-DESPERATE ATTEMPTS OF ANTI-LOSING REASON) posebnu ulogu imaju i tvoji modni odabiri koji se mijenjaju ovisno o lokaciji, kontekstu i emocionalnom stanju koje performativno izlažeš. Kako promišljaš ulogu mode ne samo u tom radu, nego i u svom širem umjetničkom djelovanju?
Luka Mahmuljin Udovičić: Moda je život i stil je svetinja. Ljubav prema modi bila je jedna od prvih pojava u mom životu i bit će i zadnja. Hvala bogovima na odjeći i hvala Talijanima na kvaliteti. Uloga mode u svemu što radim potpuno je integrirana i prirodno povezana sa svakom idejom, mišlju i osjećajem. Moji osobni modni odabiri reflektiraju stanje i narativ koji želim komunicirati u određenom trenutku. Ništa nikad nije slučajno.
► Koji te planovi čekaju u budućnosti i imaš li još koje projekte koje ćeš uskoro realizirati?
Luka Mahmuljin Udovičić: Uvijek radim na milijun stvari; u glavi mi je prava tvornica ideja, pa se nešto stalno kuha i pojavljuje. Trenutačno, s bliskim prijateljima Markom i Paulom, kreativcima i vlasnicima berlinskog vintage dućana Slina, radim na dizajnu i zajedničkom projektu koji izlazi na proljeće. Paralelno razvijam nove tekstove i ideje za rad PING PONG s Klarom Branting Paulsell te se sve više okrećem i produkciji glazbe audio radova. Nastavljam pisati, nastavljam ići po kafanama. Nastavljam se smijati i nasmijavati. Nastavljam tračati političare s bakom. Nastavljam ići naprijed, sa strane i unatrag, nastavljam se nadati, nastavljam sanjati.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Luki Mahmuljinu Udovičiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
Njegov rad pratite na www.instagram.com/luka.is.forever i everybodylovesluka.com.
