Na nedavno održanom Zagreb Film Festivalu u programu Kockice – natjecateljskoj reviji kratkometražnog filma koja naglasak stavlja na nove autore/ice koji još nisu snimili dugometražni, Zlatna kolica za najbolji uradak kratkog metra dobio je „Nije zima za komarce“ kojeg redateljski potpisuju Josip Lukić i Klara Šovagović. Nagrada na ZFF-u dolazi nakon ljetnog uspjeha njihovog filma na Sarajevo Film Festivalu, gdje je ovaj autorski dvojac nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji studentski film.
Kockice su uobičajeno mjesto gdje zagrebačka filmska publika ima priliku pogledati kratke filmske radove domaćih autora/ica prije nego se otisnu u svijet dugometražnog filma i smatra se jednom od najznačajnijih platformi za promociju mladih filmskih talenata u Hrvatskoj. Tako je bilo i s Jurajem Lerotićem, koji je na Kockicama slavio 2010. sa svojim filmom „Onda vidim Tanju“, da bi dvanaest godina kasnije, na izgleda nezaustavljivom putu nizanja nagrada za izvrsno „Sigurno mjesto“, na domaćem terenu ZFF-a za film osvojio posebno priznanje žirija.
Autorima filma „Nije zima za komarce“ ovo je prva redateljska suradnja. Josip Lukić (1984.) apsolvent je diplomskog studija režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, koju upisuje nakon završenog Ekonomskog fakulteta. U formi kratkog filma ostvario je zavidan niz redateljskih ostvarenja, gdje u pravilu također potpisuje i scenarij za film, a nerijetko i glavnu ulogu. Njegovi filmovi “Minjonja, njanjoja”, “Južno voće”, “Devet mjeseci”, “Bijeli Božić”, “Doplovit će Rex” i “Majči” nagrađivani su na Doclisboi, Dokufestu, Beldocsu, Makedoxu, ZFF-u i Danima hrvatskog filma. Klari Šovagović (1993.) je film „Nije zima za komarce“ redateljski debi. Nakon diplome francuskog jezika i književnosti te kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Klara upisuje filmsku montažu na ADU.
Njihov „Nije zima za komarce“ priziva neke nedavne pandemijske dane kad su boravci, sobe, kuhinje i hodnici postali naša rutina i stalna zamjena za eksterijere i staro normalno, a prostorna hermetičnost scenografija je i osnovni ritam za radnju koja, gotovo dokumentaristički, portretira nimalo posebne svakodnevice (nimalo) posebnih likova. Pobjedu na ZFF-ovim Kockicama „Nije zima za komarce“ osvojio je zbog odabira prave distance pri razgovoru o samoći i očajničkim pokušajima povezivanja, preneseno kroz iskrene izvedbe i autentične dijaloge, kako je istaknuo žiri.
O samom filmu, kontekstu njegova nastanka kroz prvu redateljsku suradnju, poziciji kratkog filma u domaćem diskursu, nagradama i njihovom utjecaju, planovima, edukacijskom backgroundu te niz ostalih filmskih i srodnih tema s Josipom Lukićem i Klarom Šovagović razgovaram u intervjuu u nastavku.
► Kako ste se odlučili na redateljsku kolaboraciju na ovom filmu i kako danas, s odmakom, gledate na film i njegovu recepciju, nakon što je očito jako dobro primljen od strane struke sudeći po nagradama na ZFF-u i Sarajevu?
Klara Šovagović: Josipu sam se odlučila javiti za montažu njegovog diplomskog filma, nakon što sam pogledala njegovih „Devet mjeseci“. Tu sam se kompletno identificirala s čemerom glavnog lika i pomislila da bi mogli dobro surađivati. Onda je glavni glumac dan prije snimanja dobio Covid pa je Josip odlučio uletiti, rekao mi je rekao da zaboravim na kontinuitet koji sam na snimanju trebala pratiti, odbacili smo postojeći scenarij i prilagodili smo se situaciji. I eto ti 9 mjeseci nakon – projekcija na ZFF-u koja je za mene bila jedno transcendentalno iskustvo, krcata dvorana ljudi se unisono smijala, nisam mogla doći sebi. Sjećam se da smo umirali od smijeha dok smo montirali film, ali smo mislili da je to više neki naš interni humor pa nas je začudilo da ga je publika tako dobro primila. Ispalo je da je ovo film i za širu masu, unatoč njegovom eksperimentalnom štihu.
► Što smatrate najvećom vrijednošću koju je ovakav zajednički oblik suradnje donio vašem filmu?
Josip Lukić: U samom kreativno-emotivnom metežu u kojem sam bio za vrijeme snimanja, svaki put kad bi ujutro ugledao Klaru znao bi da ćemo završiti film, jer ona ima ogromnu energiju i determinaciju kad krene snimanje, a to mi je nekako najvažnije. Pogotovo kad glumiš i režiraš bez scenarija, lako se čovjek može raspasti. Nadam se da će se Klara nastaviti baviti režijom jer ima urođeni talent za to.
► Autentični i uvjerljivi dijalozi sigurno su segment koji najviše nosi vaš film. Zanima me koliko su bili uvjetovani scenarijem, a koliko su nastali u prostorima improvizacije? Što vam je bio najvažniji segment u radu s glumcima da dobijete rezultat koji djeluje tako iskren, gotovo dokumentaristički ?
Josip Lukić: Lažna improvizacija mi je osobno zajebanija za režiranje, nego kad imaš gotov scenarij. Primjerice u ‘’Južnom voću’’ mi je u film ušlo skoro sve točno po scenariju. U „Komarcima“ smo isprobavali za vrijeme seta. Bitno je odmah prepoznati koje točno teme izgledaju prirodno i zanimljivo na kameri, i onda oko njih isplesti dijalog. Glumca Paška Vukasovića sam tri dana vraćao na set da nam prođe scena. Obično, kad načelno isprobavamo, strukturiram razgovor oko 5-6 najdojmljivijih ‘’hashtagova’’, da ih tako nazovem. Pašku sam rekao „ajmo slalom između Domovinski rat – Tinder – lovačka dozvola – otvorena veza – Karlova cura – proslava Paškovog rođendana – Paškova vikendica u Kaštelima” itd… I onda smo oko toga kružili. S njim to mogu jer, iako je ‘’profi’’ glumac, može se ponašati i kao naturščik te zna improvizirati u trenutku. Yuliya Molina mi je bila zanimljiva jer je živjela u raznim državama i prošla svašta. To sam već na kavi prije filma skužio, da bih je tu mogao naći kao lika u filmu, jako je prirodna. Scena s Miom Petričević nastala je po originalnom scenariju i samo smo je malo produžili i nadodali neke stvari. Scenu sa Sunčicom Anom Veldić smo Klara i ja smislili tijekom snimanja. To mi je jedna od najdražih scena koje sam ikad snimio. Onda je i tu položaj kamere, treba naći kadar koji je vizualno dobar, a da nije prestiliziran i da pulsira na toj tankoj granici doku-fikcije. Na to smo snimatelj Tin Ostrošić, Klara i ja potrošili dosta vremena.
Klara Šovagović: Lukić ima vrstu (glumačke) inteligencije koja je u stanju izvući iz ljudi ono što ni oni sami nisu znali da imaju u sebi, i privatno i na snimanju. U filmu zapravo svaka scena počinje kad je razgovor trebao završiti, pa onda svjedočiš tom iskasapljenom razgovoru i pitaš se šta li je pobogu dovelo do ovoga, šta se ovim likovima dogodilo, gdje je zapelo. Posebno je bilo to snimanje… Nekad kao da nismo ni osjetili da se kamera upalila, jer je cijela konstelacija seta bila kao neki film od 144 sati. Mislim da smo to maksimalno iskoristili i da se u finalu vidi koliko smo toga posudili iz situacije koja nas je zatekla na snimanju. Imali smo neka tri, četiri pravca u kojem je film mogao ići, a finalni šnit je zapravo trećina sveukupnog materijala. Nakon što smo definirali u kojem ćemo smjeru ići, montaža nije bila mukotrpna, za razliku od snimanja, jer kadar-sekvenca traži jednu vrstu savršenstva bez mane na setu, a od ekipe filma se zahtijeva posebna vrsta koncentracije. Kadar traje koliko i scena pa nema muljanja, spašavanja i krpanja rupa rezovima u montaži, manjak je kontrole i manipulacije nad materijalom, ali je naposljetku manje laganja i ono što gledamo je istinitije.
► Josipe, za sve filmove koje si režirao si i radio scenarij. Postoji li za tebe uopće opcija drugačijeg; da režiraš neki scenaristički materijal koji nije tvoj? Te nastavno na ovo pitanje, koliko ti je važan segment vlastitog igranja likova za svoj film, što je u tvom slučaju također svojevrsno pravilo?
Josip Lukić: U većini slučaja, kad se bavim nekim stanjima kao u ovom filmu, a ne toliko pričama ‘’uvod – zaplet – kraj’’, mi je lakše da sam glumim. Ovdje se glavni glumac razbolio noć prije snimanja pa smo smislili neki drugi film, na intuiciju i osjećaj. A radnju možda najbolje opisuje stih velikog Robbia Williamsa koji kaže „I don’t wanna die, But I aint’ keen on living either.“ Sve može postati film i filmično, samo treba djelovati u trenutku. Većina filmova mi je autobiografska ili po životnim pričama jako bliskih ljudi, a veliki gušt mi je i pisati, tako da se ne vidim kako režiram po tuđem. Ali nikad ne reci nikad. Ne doživljavam se kao redatelj, film mi je medij kroz koji mogu najlakše izbacivati ‘’nešto’’ iz svog unutarnjeg svijeta. Iako mi je zapravo najveća želja napisati dobrih sto-sto pedeset stranica auto-fikcije, napisati dobru knjigu je po meni najveći umjetnički pothvat, zato ih je tako malo dobrih.
► S obzirom na to da je film nastao u sklopu ADU-a, zanima me jesu li su postojala ograničenja koji ste se morali držati, tipa snimanje isključivo i samo u interijerima, minimalni troškovi produkcije i slično…? Što su bili neke početno definirane smjernice koje bi gledatelj možda trebao znati?
Josip Lukić: Kako je to bio moj završni film na MA igrane režije htio sam se oprostiti od ADU s jednim filmom o muško-ženskim odnosima, ali na neki moj način. Prvi scenarij je bio o dva mlada para iz različitih društvenih klasa koji se međusobno druže. Zbog budžeta sam odlučio ipak utrpati sve u jedan stan, a i dosta mi je bilo eksterijera, jer sam zadnja četiri filma snimao po gradskim ulicama i šumama. Onda smo na kraju snimili drugi film, iako je ostalo nekih motiva i replika iz originalnog scenarija.
Klara Šovagović: Komarac je Josipov diplomski film za koji smo imali 30-ak tisuća kuna, što je otprilike desetina uobičajenog budžeta za kratki film. Gledatelj bi trebao znati da nitko od ekipe nije dobio honorar, da je najam kamere jako skup i da je ručak na studentskom setu uvijek poluhladan!
► Kako gledate na poziciju kratkog filma u mainstreamu, izvan krugova filmskih festivala i publike uskog kruga filmske produkcije? Ima li (šira) domaća publika dovoljno prilike pogledati produkciju domaćeg kratkog filma i koliko je uopće, iz vašeg iskustva, mnogobrojna i raznolika publika do koje ovakvi uradci na koncu i dođu?
Josip Lukić: Stanje je sigurno bolje danas nego u 90-ima gdje su redatelji mogli prikazati filmove samo na Danima hrvatskog filma i Puli. Festivalska scena buja u Hrvatskoj. Teško mi je pričati o tom svemu jer ne mogu film kategorizirati po duljini nego samo po dojmu i kvaliteti. Rani Zafranović s kratkim filmovima mi je recimo triput bolji nego u bilo kojem svom dugom metru, šta da vam kažem osim „Poslijepodne puška“. Kvalitetna djela uvijek negdje isplivaju, makar godinama poslije, netko će ih iskopati i prepoznati. Danas se dosta tog objavi na netu preko nekih platformi, a svi ozbiljniji festivali vrte kratke filmove i online za vrijeme trajanja, tako da gledaju razni ljudi vjerojatno. U kojem broju, ne znam, ali se gleda.
► Može li, po vašem mišljenju, šira dostupnost upravo forme kratkog kvalitetnog i autorskog filma doprinijeti sustavnijem i intenzivnijem sistemu odgoja publike i recepcije domaćeg filma? Iako se u hrvatskim kinima trenutno nalazi zbilja neobično velika brojka domaćih filmova u distribuciji, više kao eksces godine nego pravilo rasta, uvijek se povlači pitanje gledanosti istog. Čini mi se da bi publici upravo trebalo omogućiti uvid u nišu produkcije kratkog filma kao referencu za širenje pozitivnog stava spram domaćem filmu, umjesto banalnih, brzopletih i često nekvalitetnih serija i sapunica s TV-a, koje šira javnost sigurno češće povezuje s domaćom (filmskom) produkcijom?
Josip Lukić: Croatian.film je odličan projekt ekipe Zagreb film festivala, ljudi to gledaju. Na HRT-u su počeli s emisijama Rani radovi i Kratko o kratkom gdje prikazuju kratke i studentske filmove. Na Festivalu mediteranskog filma u Splitu puštaju kratke filmove prije glavne projekcije pa ti film vidi gotovo 1000 ljudi, a Kockice na ZFF-u se uvijek poprate, i medijski i gledateljski. Lijepo je kad netko slučajno zaluta u kratki svijet hrvatskog filma pa se oduševi ili ga motivira da se i sam bavi filmom. Teško da će to ikad postati mainstream mjesto, iako nekoliko naših kratkih filmova zasluženo ima neki bolji status kod šire ‘’ekipe’’, u rangu s kvalitetnim dugometražnim filmovima. Kad me šef restorana ‘’Kvatrić’’ oduševljeno pozdravio jer me gledao u nekom kratkom filmu na HRT 3 shvatio sam moć televizije! 🙂
Klara Šovagović: Uzimajući u obzir današnju instant kulturu, gdje se gledaju sve kraće forme, paradoksalno je da dugi film prednjači kratkome. Mislim da je jedan od razloga i kultura gledanja kratkih filmova, oni se uglavnom prikazuju na festivalima u blokovima po nekoliko njih, kao da nijedan kratki film ne može biti samostalno djelo. I onda, ako ti se neki i svidi, pogledaš drugi nakon njega i već zaboraviš na prethodni. Razumijem da se odlazak u kino da pogledaš samo jedan kratki ne isplati, ni vremenski ni financijski, ali mislim da i iz tog razloga kratki film sustavno prolazi ispod radara, nema svojih “5 minuta”, uvijek je kao neki dio cjeline. Naravno, treba pozdraviti odlične inicijative poput Croatian filma i slično, ali opet, one nisu predviđene za gledanje kratkih filmova u kinu, koji je njihov prirodni habitat. Kratki film je mama dugog filma, ali njegovo trajanje je valjda neko urođeno prokletstvo i nemam rješenje za taj problem.
► Koliko vam znače nagrade koje ste dobili na ZFF-u i u Sarajevu, što one u praktičnom smislu predstavljaju u razvoju karijere, daljnjim projektima i angažmanima, većim prilikama kod financijera, budžetiranja, produciranja i slično?
Klara Šovagović: Obično kad kažem da se bavim filmom, nefilmaši me čudno gledaju jer je hrvatski film neka vrsta tabu teme, ne gleda ga se niti se o njemu priča. Ovdje film vrijedi onoliko koliko gledatelja ima ili koliko je nagrada dobio, što je u redu, jer valjda neki objektivni parametri moraju postojati. Zato nagrade puno znače, filmadžije su usko vezane uz svoju okolinu i podneblje, ovise o njima, moraju se stalno dokazivati i od toga ne treba bježati. Sada se osobno osjećam kao manji klaun i uvjerila sam se da se ipak bavim nečim konkretnim, roditelji su ponosni, a susjeda više ne misli da kradem bogu dane! Dobiješ samopouzdanje za dalje, jako je teško baviti se filmom bez neke elementarne vjere u sebe, ali treba biti oprezan jer lakše se obraniti od kritika nego od komplimenata! Mislim da je na nagrade najzdravije gledati kao da se nekolicini ljudi iz žirija film svidio i ne fantazirati oko toga previše. Ovo mi je neki prvi uspjeh i realno nemam pojma šta radim, nisam još meštar od zanata i puno stvari radim intuitivno. Koliko god mi to nekad bilo zastrašujuće, pokušavam se postaviti u situaciju iz budućnosti kada će mi takav način rada faliti. O daljnjem razvoju karijere i financijerima trenutno ne razmišljam jer još uvijek studiram.
Josip Lukić: Znače u smislu da se trud isplatio i neke autorske prepoznatljivosti u regionu. Svi smo tu povezani i družimo se po festivalima, a nije loše i kad kreneš u koprodukciju dugometražnog filma, većina susjednih fondova funkcionira kao HAVC, s tim međusobnim suradnjama. Za neke veća budžetiranja, kad kreneš radit debitantski dugi metar, trebalo bi prije kratkim filmom upasti na neka od Sveta tri kralja od festivala (Cannes, Berlin, Venecija), ali ni to nije jamstvo. Treba se poklopiti da se nekom Antoine-Georgesu iz Francuske ili Hansu iz Kopenhagena svidi tvoj film na nekom jačem festivalu gdje se našao kao gledatelj, pa da je još vlasnik uspješne producentske kuće, ali prvo i da prođeš na natječaju s dugim metrom…
► Pretpostavljam da ste pogledali barem dio ako ne čitavu produkciju ovogodišnjih Kockica? Što bi bio vaš osoban stav o viđenom, ako govorimo o generacijama i autorima/icama koji danas rade kratkiše, a već sutra, kao mnogobrojni kolege redatelji/ice, će sutra režirati i stvarati dugometražne filmove. Ima li dovoljno progresivnosti, autentičnosti, autorskog potpisa, suvremenosti?
Klara Šovagović: Ovogodišnje Kockice prošle su u obiteljskoj atmosferi, većina autora su bili kolege i prijatelji s akademije. To je simpatično i možda je ove godine to bila slučajnost, ali postavlja se pitanje produkcije kratkog filma generalno. Čini mi se da je kratki film opet samo odskočna daska kojom se pretežito bave studenti koji se na njemu praksaju, a postavlja se i pitanje vidljivosti neprofesionalnih filmova (koji nisu budžetirani od strane HAVC-a). Iz tog razloga mislim da je nezahvalno govoriti o nekakvoj generaciji autora jer nemamo uvid u čitavu produkciju. Ove godine smo na ZFF-u imali prilike pogledati četiri dugometražna debitantska hrvatska filma, što je povijesni trenutak i generalno mislim da stvari idu na bolje, ali s druge strane, zanimljiva je ta politika Kockica i ZFF-a gdje jednom kada debitiraš s dugometražnim filmom nemaš mogućnost više prikazati svoj kratkiš. Autore se na neki način odgaja da napuštaju kratki film i mislim da to dovoljno govori o njegovom tretmanu i vidljivosti u Hrvatskoj.
Josip Lukić: Pratim godinama s guštom Kockice, Dane hrvatskog filma, Reviju HFS-a itd. i veselim se tim filmovima isto kao i svakom kvalitetnom europskom, korejskom ili američkom filmu. Vidio sam strast i ambiciju kod kolega, produkcijska razina studentskih filmova se podigla na višu razinu. Rino Barbir pokazuje da je ozbiljan autor i da vlada zanatom, a svidjeli su mi se i neki vrckavi momenti i entuzijazam stvaranja filma kod kolegica s ADU Ane Šiškov i Martine Marasović. Mislim da svi skupa možemo i još bolje.
► Iako je vaša međusobna razlika u godinama gotovo čitava dekada, današnje generacijske podjele stavit će vas u istu skupinu milenijalaca Zanima me da li u ovakvoj kreativnoj kolaboraciji taj procjep u godinama uopće stvara neku razliku, s obzirom na vjerojatno različiti kontekst odrastanja, iskustava, ranije edukacije i slično…?
Klara Šovagović: Više od pola režiranja je umijeće režisera da prepozna što, koliko i kada tko može dati, od casta pa do ekipe filma, i tu se onda otvara jedan mali procjep na snimanju gdje možeš pustiti stvari van svoje kontrole. Mislim da je to najveća stvar koju sam od Lukića naučila, njegovo razumijevanje ljudi oko sebe i povjerenje koje nam onda svima daje. Iako ima puno više iskustva od mene, imali smo ravnopravan odnos jer na snimanju nema razlika u godinama, iskustvo je poželjno, ali nije presudno. Mislim da smo oboje zadržali nešto djetinje u sebi pa je i to doprinijelo boljem razumijevanju. Veći je problem razlika između ZG i ST mentaliteta, ali pola familije mi je iz Splita tako da smo i te kulturološke barijere uspješno premostili.
► Oboje ste na ADU odnosno filmsku edukaciju došli nakon obrazovanja na fakultetima izvan filmske niše, u nešto zrelijim godinama. To naravno nije iznimka i mnogo vaših kolega/ica funkcionira ovako. Što vam se čini koliko je taj odmak, drugačiji kontekst edukacije te svojevrsno „odrastanje“ prije upisa na Akademiju važan za vaš osobni rast, razvoj i autorski identitet. Možete li uopće zamisliti obrnutu situaciju, da ste u ove niše stigli odmah nakon srednjoškolskog obrazovanja?
► Josip Lukić: Do svoje 29 godine nisam nikad ni pomislio kako ću se baviti filmom. Dobro je što proživiš neke stvari, izbjegneš tu neku fazu pretencioznog klinca koji će kopirat Lyncha, Čehova ili Almodovara, svatko to mora proći. Moja pretencioznost se u tim godinama manifestirala podsmijehom svima koji su se nešto trudili bit umjetnički cool ili stvoriti nešto.
► Klara Šovagović: Mislim da se tu više radi o nekom odrastanju, sazrijevanju, bilo kakav odmak je dobrodošao, put oko svijeta ili fakultet za mene dođe na isto. Da sam upisala akademiju nakon srednje škole, vjerojatno bi se teže nosila s kritikama jer kad si malo stariji, očvrsneš, lakše se nosiš sa neuspjesima, ali s druge strane izgubiš dio neke senzibilnosti i naivnosti koji u filmu dobro dođe. Na filozofskom sam samo išla po birtijama i gledala filmove, tako da je akademija je bila izbor koji se sam od sebe nametnuo. Nisam imala neki veliki plan, obrazovati se pa se onda baviti filmom, samo nisam znala što bih sa sobom. Ta me izgubljenost i dan danas u tragovima prati, ali sam odlučila iz nje crpiti inspiraciju.
► Josipe, iza tebe je već niz kratkih filmova, nagrađivanih i prikazivanih na brojnim festivalima. Sljedeća stepenica je – dugometražni film? Postoje li već neke smjernice u tom kontekstu, scenarij, plan..?
Josip Lukić: U lipnju sam prošao na natječaju za proizvodnju na HAVC-u za debitantski film. Producentica Tena Gojić sad aplicira na razne koprodukcije. Film prati majku koja ima sve snažnije manično-depresivne napadaje i sina koji pokušava izbjeći njenu hospitalizaciju na splitskoj psihijatriji. Naslanja se na moje filmove ‘’Majči’’, ‘’Južno voće’’ i ‘’Devet mjeseci’’, a spoj je nekih događanja i dojmova iz ljeta 2008. i 2018. Poseban mi je izazov režirati taj film, jer treba glumački uhvatiti taj rollercoaster bipolarnih emocija i stalnih promjena stanja likova, a glavni motiv filma je ta ljubav između roditelja i djeteta. Najveća inspiracija dok sam pisao i dok razmišljam o filmu su, osim života, ‘’Smrt gospodina Lazarescua’’, ‘’Mommy’’, ‘’A Nos Amours’’ i ‘’Žena pod utjecajem’’. Sve te filmove treba gledati bar jednom godišnje.
► Klara, je li ovo bio samo početak tvog redateljskog angažmana? Postoji li ideja o samostalnom redateljskom angažmanu ili možda ideja nastavka ovakve kolaboracije?
Klara Šovagović: Iako je montaža moja prirodna pozicija, jer je puno manje komuniciranja i više mira i tišine, s ovim filmom sam probila hrpu svojih strahova pa sam trenutno u fazi gdje su me počele interesirati sve faze i funkcije u produkciji filma, one iza i ispred kamere. Svjesna sam da takvim vrludanjem riskiraš da u svemu ostaneš diletant, ali ako će biti prilika, neću se odupirati svojoj znatiželji. Trenutno o tome ne razmišljam previše, i na kraju krajeva sumnjam da će mi montaža dosaditi. Za režiju je potrebno puno više samopouzdanja, tu nema pokušaj – pogreška principa, nema igranja jer radiš s ljudima, a ne s materijalom i jako je umarajuće. Ali ako počnem dobivati migrene od buljenja u monitor i ako mi okoštaju zglobovi, onda ću razmišljati malo intenzivnije o prekvalifikaciji. U svakom slučaju, voljela bih pratiti Josipa na svakom njegovom snimanju, makar nosila kave na setu.
Intervju je nastao u sklopu Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo
Zahvaljujemo Josipu i Klaru na ustupljenim vizualnim materijalima.
Razgovarao: Ivan Dorotić / sve tekstove autora za Vizkulturu potražite na linku
