Maja Marković poznata je zagrebačkoj umjetničkoj sceni kao finalistica Nagrade Radoslav Putar za mlade umjetnike, ali i kao umjetnica koja svoje interese temelji na arhitektonskom, povijesnom ili teorijskom poimanju prostora. Maja je magistrirala slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umetnosti u Zagrebu, a do sada je realizirala mnogobrojne izložbe u zemlji i inozemstvu. Tijekom ove godine njen novi rad ćemo moći vidjeti u prostorima kuće Vjenceslava Richtera na Vrhovcu, koji će biti prikazan u sklopu projekta Sint-Art u organizaciji MSU Zagreb i kustosice i voditeljice zbirke Richter, Vesne Meštrić.
U razgovoru smo se osvrnuli na rezidencije koje je prošla, a potom i na projekte koje provodi u suradnji s galerijom Krinzinger u Beču, kao i na brend Maja i Kruh koji paradoksalno ocrtava vezu između umjetničkog rada i egzistencije.
*Maja Marković / foto: Marko Ercegović
► U galeriji Krinzinger u Beču na grupnoj izložbi si se, pored dvoje domaćih umjetnika, Jelene Bando i Davora Sanvincentija, predstavila prostornom instalacijom Bilješke o nesigurnostima. Možeš li nam reći nešto više o radu?
Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima su nastajale tijekom dvomjesečnog boravka na rezidenciji Galerije Krinzinger. Rezultat su mojih “hidrometeoroloških” interesa. Ova tema prati me i fascinira još iz djetinjstva, kada je moj otac kratko radio u Hrvatskom hidrometeorološkom zavodu. Praćenje vremenske prognoze, sinoptičkih karata, pogotovo onih dijagnostičkih, manje prognostičkih… “Čitanje” promjena vremena postaje dio moje dnevne rutine. Nestalnost i promjenjivost, a ujedno i vrlo konkretna, stalna prisutnost koju fizički osjećamo, dualitet je koji me zanima. Crteži na papiru, risani linijom, bojom, postupnim zapunjavanjem, rezultat su praćenja procesa osobne emotivne atmosfere. Spori u svom nastanku, konstantno promjenjivi, nadograđujući, poput bilježenja kompleksnih procesa osobne atmosferologije. Vrijeme, sa svim svojim promjenama i procesima, sažima se i udomljuje na površini papira, u granicama formata. Na taj način nestalni dinamički procesi naoko prelaze u stanje mirovanja i postaju gradivni elementi novog, ovaj puta fizičkog prostora.
Slikovni prikazi potencijalnih transformacija arhitektonski artikuliraju prostor. Tu je prisutno i ono što nedostaje, što nije zabilježeno… Ono nejasno, pukotine, praznine. U suodnosu komprimiranog, gustog crteža i praznog, ponekad imam dojam da se prostor zaglavio, skočio ili se sudario… Ovakvim oblikovanjem istovremeno je prisutna i prošlost i budućnost. Osobna ali i posjetiteljeva koji u njemu boravi i njime se kreće. Crteži kao da opisuju proživljeno, prošlo, meteorološku arheologiju osjećaja, ruševine su to osobnog vremena. Budući da je svaki sažeo određenu “sinoptičku situaciju” oni su i spekulativne budućnosti materijalizirane u svom plodnom stanju, punom potencijala, u formi u kojoj ih jedino nalazim korisnima. Ovim prostornim asamblažem želja mi je bila uobličiti likovne elemente u sklop koji sadrži puno više od materijalnih obilježja skulpture/crteža/mape/knjige. Izgraditi prostor kretanja u apstraktnom okolišu uređenom skupinom uvjeta koji nastaje tek u međusobnoj interakciji tradicionalnih medija i interakciji s posjetiteljem. Prostor je to obilježen nestabilnim transformacijama, izgrađen na nestabilnim temeljima, zahtjeva intuitivan angažman, doživljajem, koji ne omeđuje niti ne zatvara, niti prošlost, niti budućnost, već otvara i nudi nepostojeće ili “prozirne” pretpostavke.
*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima
*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima / foto: Jasha Greenberg
*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima / foto: Maja Marković
► U kojoj mjeri su za tebe kao umjetnicu važni rezidencijalni boravci i što oni omogućavaju, a gdje vidiš nedostatke ovih programa? Spomenimo da si do sada bila aktivna na umjetničkim rezidencijama poput Kubertona, Akademie Schloss Solitude (2014), Kultur Bunker (2013) i BMUKK/Kulturkontakt AiR (2011).
Maja Marković: Vjerujem da se umjetnik razvija kroz svoj rad, stalnim ulaganjem u svoje znanje, koristeći sve raspoložive resurse. Rezidencijalni programi omogućuju vrijeme i prostor za promišljanje, refleksiju, i nastanak rada. Takvi programi i koncepcije razlikuju se po duljini trajanja, financijskim mogućnostima organizacije i broju primljenih umjetnika. Posebnu kvalitetu pojedinih programa vidim u njihovom potencijalu da budu prostor povezivanja i razmjene znanja i spoznaja umjetnika iz različitih disciplina. Kroz interakcije na programima sve se češće otvara prostor za zajedničke suradnje, ne samo u terminu zajedničkog boravka na rezidenciji nego i kasnije. Tako se dogodila i suradnja s američkim umjetnikom Danom Boehlom koji je na poziv organizacije Pogon iz Zagreba koja surađuje s Akademie Schloss Solitude, boravio na rezidenciji u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Dan Boehl, pjesnik iz Texasa inače piše poeziju i taj medij proširuje van dimenzija teksta na papiru. Tu su nam se ideje ispreplele i on me zamolio da snimim animaciju od papira s ručno otisnutim tekstom njegove poezije koja se u ritmu kadrova izmjenjuje, svojevrsnu vizualizaciju prostora strofe, dok Dan izgovara tekst u offu.
Nažalost, takve interakcije teško je držati živima bez značajnije potpore i suradnje s galerijskim prostorima, općenito institucijama koje bi takav rad “na daljinu” mogle i bile voljne podržati. Ima još puno prostora za razvoj upravo takvih, suradnički orijentiranim, programa. U njima vidim najveći potencijal i perspektivu. Svijest o važnosti takvih razmjena raste, a to će nadam se kreirati i ponudu.
*Maja Marković: Nothing Happens / kadrovi iz animacije
► Kustosica Branka Benčić u tekstu o instalaciji Prekapanje temelja navodi da stvaraš “prostor kao nestabilno mesto, nedefiniranih granica”. Kako se geneza poimanja prostora, njegovih koncepcija i teorijskih predložaka može pratiti kroz tvoj umjetnički opus?
Maja Marković: U prostornim instalacijama koje imaju slična vizualna obilježja i koje se na neki način nastavljaju jedna na drugu; Oslanjanje, Stav u izgradnji, Četvrti Zid… Riječ je o svojevrsnim crtežima u prostoru ili trodimenzionalnim strukturama. Izgradnjom takvih geometrijskih konstrukcija, najčešće od tankih drvenih letvica, crteža i gvaševa na papiru, objekata od papira (ponekad nastavljeni crtežom na zidu ili podu), poziva se posjetitelja na odmjeravanje instalacije vlastitim koracima i zauzimanje stava u trenutačnim prostornim zadatostima. Čvrsto konstruirana ali ipak otvorena u prostoru, transparentna i medijski nedefinirana instalacija naglašava fizičke orijentacije prostora, njegov oblik i položaj, a odnos između prostornog i objektnog se ne usredotočuje na hvatanje izgleda krajolika, nego na izgradnju crteža/oprostorenja koje u sebi imaju neodređeno vrijeme pri čemu se susret između drvene konstrukcije i apstraktnih crteža čita kao impuls za razvoj atmosfere i osjećaja. Postoji slutnja o prvobitnom stanju u mom radnom procesu. Osnovnom stavu tijela, primarnom kretanju, a instalacije na neki način postaju psihološki produžeci tijela. Sažimlju i ono destruktivno ali i grade moguće promjene kroz crteže i konstrukcije kao čin ubrzanja, dinamiku promjena, poput kakvog napredovanja u prostoru.
Radovi oblikuju mjesto koje nikad ne miruje, a naglasak je na stvaranju prostora u kojem neplanirani i privremeni odnosi elemenata daju dojam nečeg prekinutog, nedovršenog, privremenog. To su rekonstrukcije prostora od dijelova koji su dostupni. Sastavljajući te dijelove prostora iznova u nešto poput arheološkog nalazišta sugerirana je prostorna konstelaciju koja potiče osjećaj privremenosti i moguće transgresije iz jednog stanja u sljedeće, pojačava se osjećaj opozitnih stanja, postojećeg i nepostojećeg, stvorenog i slučajnog. Stabilnost tog arhitektonskog konstrukta ruinirana je tako neizvjesnošću svakog pojedinačnog doprinosa, fizičkog pokreta unutar zadatog prostornog okvira ili pak učitavanjem osobnog u prostorni uzorak. To stanje nezgrapno nazivam predarhitekturalnim stanjem, a usmjerena sam prema osnovnoj gradivnoj jedinici (crtež, linija – iz koje nastaje novi problem s nepoznatim rješenjem). Promatram na koji način je omeđen i određen prostor, prostor u općem smislu i onaj namijenjen posjetiteljima (“stanarima”, “prolaznicima”, protagonistima) i zamišljam kako on utječe na razvoj njihovih stavova i stanja.
*Maja Marković: Prekapanje temelja
► Jedan od značajnih izložbenih i kulturnih prostora u Zagrebu, Francuski paviljon, bio je u fokusu rada čije je predstavljanje organiziranog u sklopu međunarodnog projekta Coupé International’s VOL.THREE. U čemu se ogledao tvoj pristup ovoj povijesnoj zgradi?
Maja Marković: Pripremajući rad za izložbu Francuskom paviljonu u sklopu projekta Coupé International iz Beča, zajedno s umjetnicom Evom Engelbert pristupile smo zajedničkim promišljanjem o Francuskom paviljonu kao mjestu prezentacije. Suradnja na projektu Coupe International dogodila se na poziv Michaela Strassera, umjetnika iz Beča, i Vanje Žanko, kustosice i menadžerice u kulturi iz organizacije Nomad. Kroz dva mjeseca istraživale smo povijest Francuskog paviljona, zagrebačkog arhitektonskog dragulja, kako bi razvile nova djela unutar ovog specifičnog konteksta, te ih izložile unutar istog prostora. Bile smo svjesne da je ovaj prostor, već sam po sebi, izložak. I s formalne strane, njegovu upečatljivu vanjsku formu, kao i praznu unutrašnjost prostora, bilo je nemoguće i nepotrebno pokušati nadglasati. Projekt je pred nas postavio velik izazov, zahvaljujući činjenici da smo svoje site-specific radove morale uklopiti u tri različite lokacije: Francuski paviljon u Zagrebu, galeriju KLUCKYLAND u Beču koji je povezan, a zatim i u Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku.
Idejno polazište za realizaciju rada temeljila sam na komercijalnim praksama izlaganja i predstavljanja proizvoda tipičnim za brojne sajamske izložbe održane u sklopu Zagrebačkog velesajma. Pri takvim manifestacijama izvanredna arhitektura pojedinog paviljona postaje samo opna, a sve se odvija u mikro izložbenim odjeljcima gdje paravani, potporne strukture i paneli imaju važnu ulogu oblikovanja i razjedinjenja prostora. Instalacija postavljena unutar Francuskog paviljona tako preuzima neke prepoznatljive forme i obrise paviljona sa Zagrebačkog velesajma karakteristične za paviljone koje su projektirali arhitekti Miroslav Begović, Marijan Haberle, Božidar Rašica, Ivan Vitić, a koji su također većinom zapušteni i pretvoreni u skladišta… Ti privremeni, krhki materijali od kojih je konstrukcija sastavljena, kontrapunkt su čeličnoj opni Francuskog paviljona. Riječ je o tri drvene geometrijske strukture, a svaka od njih nosi uzorke različitih gramatura papira. Na pojedinim policama konstrukcije položeni su ready made uzorci papira, dok su na središnjoj konstrukciji listovi papira ovješeni i pušteni da prirodno reagiraju na “klimatske uvjete” Francuskog paviljona. Kao ready made ili “dizajniran”, papir je isključivo izloženi objekt, a ne podloga crtežu. Iz naziva rada Uzorak prostora da se naslutiti da te prostorne instalacije, baš kao i ready made uzorci papira, iako su ga poput lakmus papira upili, izmjerili i sondirali, izvan konteksta postaju beznačajni objekti. Drvene konstrukcije djeluju nestabilno, under construction, kao da istovremeno imaju potencijal postati legitimizirana paviljonska izložbena scenografija, ili odbačeni materijal u nekom zapuštenom paviljonu pretvorenom u skladište.
*Coupé International – Vol. THREE / foto: Michael Strasser
► Kao finalistica Nagrade Radoslav Putar za 2007. godinu, predstavila si se tada aktualnim radom Karte pronađenog i nepronađenog u čijem se fokusu nalaze karte grada, tlocrti. Karte i planovi grada postaju personalizirani, donekle osobni?
Maja Marković: Moja sklonost arhitektonskim formama manifestirala se ponajprije na skicama urbanističko arhitektonskih vizura, na razini naznaka ili “slutnji” koje su imale scenografsku ulogu postavljanja atmosfere. To je još uvijek moja intencija bez obzira da li u svojim radovima koristim tlocrtnu, kartografsku projekciju (kao što je slučaj u spomenutom radu koji je svojevrsni supstrat ranijeg rada Veliki plan), perspektive iz pješačke vizure, ili kad u novije vrijeme projektiram u stvarnom prostoru puštajući gledatelja “unutra”. Mada bi se za prve moglo reći da su to depersonalizirani, objektivni prikazi, rezultati urbanizma, povijesti, razvoja grada, “pogled odozgo”, za druge da su “subjektivni” s obzirom na odredivo očište, a za treće da je to prostor “sam po sebi”, prepušten posjetitelju, šetalačka zona. Intencija je još uvijek ista. U mnogim svojim radovima grafički istražujem strukture, kombiniram ih i pojedine dijelove koloristički naglašavam kako bi promatrača navela na usmjeravanje pogleda, zauzimanje stajališta, preuzimanja odgovornosti za perspektivu, orijentaciju u i odnos naspram projektiranoj atmosferi. Atmosfera “pod krinkom” prostora.
U crtežima iz serije Događaj arhitekturu pretvaram u razvučene “panele” ispod čije površine se ne mora nužno osjetiti projektirani prostor ili mjesto mogućeg sadržaja. Okolni prostor naznačen je slojevitim nanošenjem olovke u boji stvarajući magličastu koprenu u kojoj “borave” izolirani dezorijentirani likovi – ljudi, životinje, te ponekad udaljena priroda. Iz prijašnje pozicije, kad sam prostore sagledavala iz visine stvarajući grafički dominantne kartografske prizore – pri čemu su ta mjesta ostala naizgled lišena povijesnih i društvenih slojeva koji su ih formirali – vratila sam se iskustvu gledanja uobičajenog za promatrača, prolaznika. U promjeni pogleda prepoznajem svoja razmišljanja o intenzitetu ritma prostora, kretanja, odnosa punog i praznog, stvarnog i interpretiranog (stvorenog). Metodu svojeg rada stalno nadograđujem. Nakon horizontalnog (geografskog) prikaza unosim elemente povijesnog ne inzistirajući na sintezi, zauzimam aktivniju, osobniju i time izloženiju poziciju. Instalacije također zahtijevaju od gledatelja zauzimanje pozicije, pozivaju na traganje za točkom nedogleda u kojoj se skupljaju sva iskustva gledanja i u kojoj se nastoji obuhvatiti cjelina i u kojoj se ona smješta u neki siguran kontekst. Te prostorne instalacije imaju slična obilježja: riječ je o svojevrsnim crtežima u prostoru ili trodimenzionalnim strukturama.
*Maja Marković: Karte pronađenog i nepronađenog / foto: Marko Ercegović
► U emisiji Slika od zvuka svoje ideje poimanja prostora si oblikovala u nekom drugom mediju kao što je zvuk. Hoće li ovo iskustvo rada sa zvukom uticati na nove radove?
Maja Marković: Zvukovi kojima komponiram audio rad pod nazivom Koridor za radijsku emisiju Slika od zvuka urednice Eveline Turković nastali su u suradnji s izvrsnim ton majstorom Mirom Pijacom. Zvučni elementi snimljeni su u mom stanu. Apstraktni, minimalni, kao crte u prostoru, čvrste i odrešite. “Rasklimavanje” izgrađene zvučne kulise naglašeno je: zvukovi razbijenog stakla, lupanja, drobljenja, zujanja cijevi… Zvukovi su montirani tako da konstruiraju prostor hodnika/koridora/tunela. Prolazak kroz taj tridesetominutni koridor, jednako apstraktan koliko i bojan naznakama osobnih traumatičnih događaja izmještenim u riječi iz knjige Marguerite Duras Čovjek koji sjedi u hodniku, pomalo je nelagodna šetnja s različitim etapama intenziviranog rušenja. Ishod situacije je neizvjestan, od koraka do koraka. Reakcija je to na konkretan dojam izmicanja tla pod nogama nasuprot prirodne težnje ka sigurnosti i stabilnosti. Prostor je ovdje opet tema, ali i sredstvo. Refleks tog općeg stanja podjednako je uokviren vlastitim okolnostima neodređenog i neizvjesnog kao i njegovog nepredvidivog prijelaznog perioda i vremenskog trajanja.
*Maja Marković: Corridor / foto: Maja Marković
Pored spomenutog, koautorica sam audio-vizualnog rada pod nazivom Napuštanje koji je nastao na festivalu suvremene umjetnosti Vizura Aperta 2017. na Pelješcu u suradnji s umjetnicom i pijanisticom Mirnom Jelavić. Rad je izveden u kući koja je smještena na križanju magistrale i glavne ulice uz Janjinu, a pripada Mirninoj baki. Mirnina kompozicija spoj je konkretnih zvukova snimljenih na Zlarinu – uz Zlarin se veže vrlo osobna bakina priča koja je bila i povod ovog projekta – i Mirnina klavirska izvedba. Za mještane neočekivano, budući da je kuća godinama pusta, iz kuće se čuje kompozicija dok ja zvučni aspekt rada prenosim u vizualnu partituru izvedenu kao crtež/kolaž koju smještam izvana, u oglasnu vitrinu prisutnu na samoj kući.
► Uloga kustosa u produkciji ili razradi umjetničkog rada, te intenzivni razvoj koncepta u suradnji s umjetnicima danas nije rijetka pojava, naprotiv. Kakvo je tvoje iskustvo u tom pogledu?
Maja Marković: Uloga kustosa je upravo kao što si rekla, katalizatorska. U dijalogu koncept brže stasa, a s organizacijske strane brže se realizira. Često radim sa specifičnim lokacijama i prostorima, imam interes za postavljanje izložbi izvan klasičnog white cube izložbenog prostora što je onda interesantan izazov i kustosici/kustosu i umjetniku/umjetnici. Bilo mi je potpuno novo iskustvo radeći na izložbi u Francuskom paviljonu s kustosima Vanjom Žanko i Michaelom Strasserom gdje je primijenjen upravo takav pristup. Spajanje dvaju umjetnika iz različitih mjesta i potpuno novonastala situacija da samo u prilici zajedno pristupiti rješenju za izložbu od samog začetka ideje. Voljela bih da takvih suradnji ima više jer otvaraju šire polje diskursa o vlastitoj praksi i praksi onih koji kolaboriraju s mojim radom bilo da se radi o kustosima, umjetnicima ili kustosima umjetnicima.
*Maja Marković / foto: Marko Ercegović
► Poznata si zbog pravljenja divnog i kvalitetnog kruha ispred koga stoji brend Maja i Kruh. Da li umjetnik danas mora doslovno raditi kruh da bi pre/živio? I kako gledaš na prekarni rad koji postaje svakodnevica, kao i na tzv. «rad iz ljubavi» kako se često poima umjetničko zanimanje?
Maja Marković: Inicijalni poticaj za rad na ideji Maja i Kruh bio je isprovociran zabrinutošću spram uvjeta očuvanja osnovne egzistencije, postojanja. Unazad nekoliko godina, učim o procesu pravljenja kruha, eksperimentiram u tom “mediju”, što ponovo odražava vlastitu težnju za rješenjem ili bar spoznajom o mogućnosti zaštićenog mjesta ili preciznijim pozicioniranjem sebe u nejasnim, neopipljivima i apstraktnim okolnostima egzistencije. To mi, kao samostalnoj umjetnici, nije strano, a ideja o pravljenju kruha učinila mi se kao mogućnost da brže komuniciram sa širom zajednicom, direktno, bez zapreka i nejasnoća. U oblikovnom smislu fascinira me činjenica da kruh napravite od samo četiri sastojka (brašno, sol, voda, kvasac), i da opet postoje beskrajne kombinacije okusa i tekstura. Na okus kruha utječe puno čimbenika jer svaki detalj može biti ključan za konačni rezultat. U procesu rada na kruhu vi ste samo medij koji preuzima obveze hranjenja kvasca i miješanja tijesta, a ostalo je prepušteno uvjetima u kojima pripremate svoj kvas i kruh (temperaturi, vlazi, brašnu pa čak i trenutnom raspoloženju). Osobnu ideju o kruhu, njegovoj suštini i bogatstvu značenja razvijam i “mijesim” posljednje tri godine i ona je već sastavna s mojim cjelovitim umjetničkim djelovanjem. Na kraju pravljenje kruha rezultira unikatnim jestivim objektom, pakiranim u ručno oslikan i potpisan papir s imenom onoga komu kruh stiže. Ovakav “kruh-aktivizam” kao i suradnja s OPG udruženjima od kojih kupujem sirovine za pripremu kruha daje mi osjećaj produktivnosti i zajedništva. Kao da obnavljanjem tih veza, kroz pravljenje kruha, osvajam cjelinu, dobivam potpunu sliku. Nisam izučeni pekar ali mi proučavanje povijesti pekarskog zanata, cehova i tehnologija otvara šire shvaćanje tog obrta i oplemenjuje moj rad i odnos s kruhom. Ima nešto u tome toliko bazično a opet otvara neslućene slojeve: historijske, socijalne, političke, psihološke… I onda opet, na kraju dana, ostaje: kruh.
*Maja i Kruh / foto: Marko Ercegović
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku.
Zahvaljujemo Maji Marković na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
