Ti si grafički dizajner, živiš na Balkanu. Preživljavaš u agenciji za oglašavanje, imaš ok plaću, radiš za drugoga. Kreativni si direktor, preživljavaš u agenciji za oglašavanje, imaš dobru plaću, radiš za drugoga. Imaš svoj studio ili si samostalni freelancer, sam biraš projekte, ali one autorske financiraš iz vlastitog budžeta. Radiš za kulturu, duša ti je na mjestu, ali stanarinu ne plaćaš baš uvijek na vrijeme. Radiš kao edukator…
Ovako bi zvučala rješenja profila kada bi u nekom popularnom magazinu osvanula neka od onih površnih kviz-pitanja kojima bi se profilirali dizajneri iz regije. Stvarnost naravno leži negdje između, u bezbrojnim nijansama i varijantama.
A kakvo bi moglo biti iskustvo grafičkog dizajnera porijeklom iz Srbije koji iza sebe ima iskustvo rada u agenciji za oglašavanje, brojne izložbe, publikacije i nagrade, bavi se fotografijom, ilustracijom i edukacijom, a danas radi kao freelancer u sferi nezavisne kulture?
Pitali smo Maneta Radmanovića, grafičkog dizajnera iz Beograda.
*Mane Radmanović (fotografija: Mirjana Vrbaski)
► Tvoji prijelomi publikacija važe kao primjer dobrog i suvremenog dizajna (i više puta su nagrađivani na Grifonu – bijenalnoj smotri srpske grafičke scene). Pored prepoznatljivosti osobnog jezika, često se navodi da inzistiraš i na eksperimentalnom pristupu grafičkom dizajnu. Šta za tebe predstavlja to eksperimentalno?
Mane Radmanović: Očigledno je jako malo potrebno da bi nešto bilo “eksperimentalno”. Bar se meni tako čini. I dalje za sebe mislim da moram dosta toga naučiti (u vezi dizajna) i nekako mi je prirodan tijek stvari da bih kroz “eksperiment” mogao naučiti najviše. Dogodi se greška, ne budem u pravu i to je OK – lekcija je.
Eksperimentalno ne mora pod svaku cijenu biti i moderno. Često i ne treba biti. Eksperimentiralo se u svim epohama. Vjerujem da eksperimentalno treba biti blago pomaknuto, neuobičajeno, izdvojeno, autentično i bliže produktu, tj. sadržaju produkta. Bilo da je to drugačije savijanje papira ili upotreba nekonvencionalnog materijala. Nekad se dogodi i eksperimentalan pristup poslu pa “rješavam kreativne probleme” jako rano ujutro. Mozak drugačije funkcionira kad je odmoran, kad nema vijesti ni telefona, mailova i ljudi i kad mu je prvi zadatak u danu biti kreativan.
*“Među nama – Neispričane priče gej i lezbejskih života”, knjiga / Nova iskra/Hartefakt fond, Beograd
► Kakav je tvoj odnos s digitalnim izdavaštvom i uopće novim uređajima, jezicima i praksama (od e-izdavaštva i aplikacija preko parametarske tipografije do glitch-arta i sl.)?
Mane Radmanović: Podržavam nove tehnologije i sve ono što one nude. One su svakako dio današnjice i u odnosu na to kako se razvijaju, tako i nude nove pravce/stilove kreiranja. Mislim da treba biti pažljiv s tim jer se lako potone u “more njihovih mogućnosti”. Tu se onda izgubi osobni pečat i stvari počnu ličiti na bilo što moderno na tumblru.
Što se tiče izdavaštva, moram priznati da sam ja malo staromodan tip. Volim promatrati otisnutu stvar kao objekt, volim listati magazin/knjigu/publikaciju, osjetiti papir pod prstima, zagledati tisak i povez, da taj objekt ima svoje mjesto na polici – više nego u folderu ili u bookmarksima, ali je vrlo jasno da je digitalno izdavaštvo jeftinije, brže, donekle kreativnije i tehnološki potpunije… S druge strane baš zbog toga “što je sve lakše”, a vezano za najbitnije stvari – sadržaj i funkciju, čini se banalnije i površnije (od samih aplikacija do tekstova na internet portalima).
*“Velika iluzija – Tito i 24 miliona metara filmske trake” / Vizualni identitet i postav izložbe
► Iza sebe imaš iskustvo rada u dizajnerskom studiju. Danas, međutim, uglavnom radiš za tzv. nezavisnu kulturu, kao freelancer. Osim što si “sam svoj gazda”, što to zapravo podrazumijeva?
Mane Radmanović: Radio sam samo u jednoj firmi (agenciji za oglašavanje) i imao sam tu sreću da je ekipa, s kojom sam radio, bila sačinjena od divnih ljudi, tako da mi je uvijek bila važnija sredina u kojoj radim od klijenta za kojeg radim. U momentu kad sam osjetio potrebu nešto mijenjati, a to nije bilo moguće u sredini u kojoj sam bio, krenuo sam u freelancing, u jedan, tada, eksperiment za mene.
Freelancing podrazumijeva prije svega jedan veliki rizik i 24/7 volju da se radi, da se multitaska, da se zna i ono što te nikada ne bi interesiralo u životu (knjigovodstvo iako imam knjigovođu), da se baviš porezima, doprinosima, općinama i poreznim službama i službenicima i da na kraju opstaneš sa svim tim obavezama. No, s vremenom sve to postane dio (radne) navike.
Ono što je najbitnije jest da sam uspio iskristalizirati što točno želim raditi i samim tim se iskristalizirala i klijentela s kojom radim.
*“Everything but the kitchen sink”, katalog izložbe / Dom omladine, Beograd
► Primjetan je tvoj angažman na projektima koji u fokusu imaju različite oblike društvenog aktivizma i zalaganja za određene društvene vrijednosti i ideje, poput projekta “Iz dobrih razloga”, izložbe Queer salona, publikacije “Među nama: Neispričane priče gej i lezbijskih života”, vizualne podrške inicijativi Ne da(vi)mo Beograd i sl. Kako klasificiraš ovaj svoj angažman – kao slučajnu posljedicu rada za NGO kulturni sektor, svojom građanskom dužnosti ili nešto treće? Treba li nam još takvih dizajnera?
Mane Radmanović: Treba nam više takvih projekata, ne dizajnera! ☺ Sve ovo nabrojano u pitanju bih na neki način klasificirao. Neke stvari se rade za planirani honorar, neke se rade iz domene “ja kao vizualni umjetnik”, a neke su podrška.
Mislim da je nemoguće zaobići vrijeme u kojem se živi i sve ono što to vrijeme nosi. Živimo tu gdje živimo i ne znam bi li bilo drugačije u Oslu ili Kopenhagenu, ali ovdje gdje jesam, mislim da je bitno baviti se onim što se događa oko tebe. Profesionalni angažman je najmanje kako se može doprinijeti, a da ste grafički dizajner jer pored toga sam i građanin ovog grada i sudionik u životu grada u kojem živim.
Vjerujem da je moguće ignorirati situacije i to je OK. Stvar je izbora. Moj izbor je da želim da mijenjati stvari i da želim sudjelovati u toj promjeni jer se cijelo ovo područje, regija, mora mijenjati. A kad su promjene u pitanju, skloni smo prokrastinaciji i zato vjerujem da je dobro uhvatiti val onih koji više ne žele prokrastinirati, koji ne žive samo danas za danas i koji govore ono što definitvno zapravo svi vidimo, a šutimo o tome.
*Objekti / 42x30cm, laserski rezani papir
► Koliko je u domaćem i regionalnom društvu uopće moguće voditi ove i slične rasprave (društveno angažiranog dizajna i osjećaja odgovornosti)? Što znači biti dizajner u Beogradu?
Mane Radmanović: Nemoguće mi je na ovakvo pitanje odgovoriti samo iz pozicije dizajnera, prije svega sam građanin i češće je moje građansko pravo ugroženo od profesionalnog, tj. dizajnerskog.
Moguće je voditi takve rasprave, ali ne znam jesu li rasprave rješenje ili uopće dobar način da se nešto po tom pitanju (u)radi. Definitivno postoje ista mišljenja, slične ideologije, kompatibilne energije kada se misli na to – društveno angažirano u regiji.
Mislim da je najbitnija svijest o tome. Vjerujem da je svi imamo i to može biti početak za te rasprave, naravno pod uvjetom da se želimo baviti time. Ali ljudi su uglavnom umorni od toga. Zato često negativan stav prema tome bude najlakša opcija, jer se tu svi slažemo “da je život težak, a u regiji najteži”.
Mislim da dizajn u funkciji tog društveno-angažiranog treba biti vizualna nadogradnja i raditi ono što u biti i treba raditi: prenijeti jasnu poruku i vizualno educirati.
A jako je široko pitanje što znači biti dizajner u Beogradu. Morao bih uzvratiti s par pitanja kako bih mogao dati precizniji odgovor. Trenutno imam u glavi dijagram mogućih odgovora na ovo pitanje. ☺
*“Studio Pure presents 5”, knjiga / Studio Pure/Mane Radmanović, Beograd
► Je li posao samo posao – za koga nikada ne bi radio? (Zbog kojeg vizualnog identiteta bi dao svoj vlastiti – u smislu moralnih odluka današnjih dizajnera – npr. beogradske agencije New Moment koja je zaslužna za identitet kontroverznog projekta Beograd na vodi i sl.?)
Mane Radmanović: Posao jest samo posao dokle god postaviš tako stvari. Svi mi imamo svoje životne standarde, neki od nas imaju djecu (koja imaju visoke životne standarde), neki imaju i kredite i vjerujem da ljudi rade onako kako ih “život natjera”. Naravno, prije toga ide ono “ti kreiraš svoj život, želje i standarde u njemu”, ali avaj, nekad to ide naopako.
Kad sam napustio agenciju za oglašavanje, napustio sam i “advertising”, tako da je to sfera u koju ni dalje ne idem.
*identitet, logo Cie Covar, Mastriht / identitet, logo – www.supervizuelna.com, Beograd
*identitet/logo – www.supervizuelna.com, Beograd)
*identitet i font Organizacija Akumulator, Beograd
► Tko su tvoji velikani domaćeg dizajna?
Mane Radmanović: Svakako Borut Vild, s kojim trenutno radim na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu i od koga se toliko toga može naučiti i saznati.
I izdvojio bih još Jovana Trkulju (Peter Gregson studio), Isidoru Nikolić, Metakliniku i Señor agenciju. Mislim da oni imaju potencijal da ponude nešto novo, svježe i prije svega (vizualno) edukativno, i to ne samo regiji.
► Služiš se različitim medijima (fotografija, crtež, ilustracija, grafički dizajn). Kako na njih gledaš i koliko ih razdvajaš kao vizualne jezike?
Mane Radmanović: Jedno drugo dopunjuje. Fotografija se dogodila kao bijeg od dizajna, osjetio sam prezasićenje tim vizualnim jezikom i trebalo mi je nešto drugo, mnogo jednostavnije i spontanije. U nekom momentu sam shvatio da se fotografijom bavim “terapijski”. Namjerno sam izabrao analognu fotografiju kao način i to je davalo još jedan sloj veće posvećenosti tom mediju. Crtež je uvijek prisutan kod mene pa makar to bila i jedna linija. Ta likovna disciplina mi je najdraža i najintimnija. Mislim da dizajn može biti korisno iskustvo ili korisna praksa za nekoga tko bi se ustvari želio baviti vizualnom umjetnošću.
Smatram da je likovnost potrebna dizajnu. Tu je temelj. Treba znati povući liniju pa onda probati to isto uraditi grafitnom olovkom, pa tušem, pa flah četkom, promatrati razlike i kontrolirati ih. Nijedan Photoshop ili Illustrator plug-in neće dati takav efekt kakav može pružiti ruka. To je nešto što pokušavam(o) objasniti studentima i to ih onda vodi više ka eksperimentiranju, slobodi da se pogriješi, većoj individualnosti i introspekciji.
*Objekt/jastuk / 50x50cm, saten, pliš, punjenje
► Aktivan si član beogradskog foto-kolektiva Belgrade Raw, karakterističnog po foto-zapisu urbanog i sirovog Beograda (i Srbije). Tražiš li svoju foto-inspiraciju ili je pronalaziš?
Mane Radmanović: Pronađe ona mene – vjerujem da je prije tako. U Belgrade Raw kolektivu nema opterećenja što, koliko, kada i zašto fotografiraš. Postoji samo jedno pravilo, a to je da to budu slike Beograda i svih 10 članova se pridržava toga. Strpljivi smo, volimo Beograd i onda imamo povjerenja u njega, tako da nam on sam dođe. Uglavnom svi članovi imaju male analogne kompakt (idiot) aparate tako da smo nekako uvijek spremni kad naiđe inspiracija. I tako je i kada ne fotografira, Beograd. Novčanik, ključevi, mobilni i Olympus mju II su uvijek sa mnom.
*www.belgraderaw.com
► Predaješ na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, a držao si i brojne radionice za mlade, u ulozi dizajnera i fotografa. Što poručuješ svojim studenatima, a što si ti naučio od njih?
Mane Radmanović: Da, u listopadu kreće nova školska godina i to će biti za mene druga godina rada na Fakultetu za medije i komunikacije. Djeca su fenomenalna i rad s njima je nešto neprocjenjivo. Volim pričati s njima, želim čuti njihove stavove i onda dosta diskutiramo. Na Fakultetu ih želimo pored ostalog naučiti i da znaju da stati iza svog rada, da što šire gledaju na dizajn i da ga implementiraju u svaku sferu svijeta oko njih, da nauče da dizajn može biti dobar ili loš, a ne ružan ili lijep… Na kraju, bude sasvim dovoljno stanje svijesti kad vidiš da prihvaćaju sve ono što pričaš i da su voljni ići napred.
*“Golden boy” / 100x70cm, sito tisak (3 boje) / www.sideeffectsprint.com
O sugovorniku:
Mane Radmanović (1976.), grafički dizajner. Crta, fotografira i stvara uglavnom u Beogradu. Osniva Studio Pure 2007. godine, ali danas radi kao freelancer u sferi nezavisne kulture. Član foto-kolektiva Belgrade Raw i Kreativnog huba Nove Iskre od 2013. godine.
Bavi se edukacijom, izlaže širom Europe, a priredio je i 6 samostalnih izložbi. Pored tri samostalne publikacije (I don’t like hanging around with graphic designers. They are self-obsessed and boring, 2010, Studio Pure presents 5, 2011.), njegove radove između ostalih objavljuju i magazini Print i Icon. Ne voli oglašavanje, često se smiješi.
Više o sugovorniku:
maneradmanovic.tumblr.com
instagram.com/maneradmanovic/
Razgovarala: Ana Radovanović (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
