Čekajući ispred sjajnog, novog izložbenog prostora kolektiva Kućća u Zagrebu, brojim znatnu brojku glava entuzijasta koji čekaju da uđu skučenim ulazom u nekadašnji uredski prostor u prizemlju trešnjevačke stambene zgrade koji je sada kompletno transformiran u pomalo vanzemaljski pejsaž kolažiran s ponekim funkcionalnim elementima poput stepeništa i vrata. Prigušeni žamor ljudi koji pred izlogom galerije čekaju na svoj red obilaska nove instalacije Don’t Kill The Grasshopper Marianne Nardini, koju je nedavno prezentirala i istarskoj publici u Apoteci u Vodnjanu, ubrzo prestaje i razotkrivamo da je umjetnica pripremila i popratni performans. Svi u čudu kroz staklenu opnu promatramo umjetnicu kako na crnilom uprljanom, improviziranom krevetu rukama grabi pjenu od madraca i baca je, zakopava se u krevet pa se iz njega boreći koprca pa zatim ponovno u njega uranja dok se u jednom trenu cijelo njeno tijelo ne vidi. Uz brzo izmjenjujuće sekvence video rada i kakofonog popratnog audio materijala performans se čini još emotivno nabijeniji. Kao u tren oka performans najednom završava, a Marianna i ja razmjenjujemo par riječi da popričamo o njenom radu i intervjuu. Susretljivo, nježno, toplo i s punom pažnjom mi se obraća, kao da netom uopće nije izvodila rad koji je imao takvu neku osebujnu težinu i osjetnu tjeskobnost.
Marianna Nardini (1994., Trst) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ante Rašića. Njezin rad usmjeren je na istraživački, interdisciplinarni i multimedijalni umjetnički pristup, s tematskim naglaskom na ontološkim i rubnim, grotesknim područjima. Dvije godine zaredom sudjelovala je na projektu Kratki spoj u organizaciji kustoskog kolektiva KONTEJNER, oba su ciklusa rezultirala s Rektorovom nagradom za radove MI Stroj (2019.) koji je bio izložen u Galeriji Široj i Error 404 (2021.), izložen u Hali V u sklopu Touch Me festivala. U periodu od dvije godine bila je dio uredništva studentskog časopisa Likovne Akademije Skica u ulozi urednice rubrike Tehnoskop. Autorica je nekoliko samostalnih izložaba i sudjeluje u nizu grupnih izložaba, a osim vizualnih umjetnosti i performansa aktivna je i u produkciji scenografije, vizuala i eksperimentalnog zvuka te k tomu i hekla i proizvodi ručno izrađene odjevne predmete.
► Kustoski kolektiv Kućća odabrao je tebe kao prvu rezidenticu programa DNEVNA SOBA pa si tako prije koji tjedan na novoj adresi kolektiva, Nova cesta 128 u Zagrebu, prezentirala instalaciju Don’t Kill The Grasshopper s kojom propituješ proizvode naše Sjene. Uz razna vizualna rješenja oblikovanja izložbenog prostora predmetima vanzemaljskog izgleda na podu, ready-madea i projiciranog rada, izvela si također performans u kojem kopaš rupu u krevetu i izbacuješ ostatke pjene madraca. Zašto si se odlučila upravo na multimedijalan princip u prikazu koncepta? Zašto si se odlučila baš za performans za otvorenje večeri, kako se rodila ta ideja na rezidencijalnom programu?
Marianna Nardini: Multimedija je nekako najopsežnija i najimerzivnija. Ulazi se zaista u prostor ideje. Performans sam odabrala radi prije spomenute jačine i iskrenosti koji ga karakteriziraju. Taj čin sažima i oslobađa sve. Ideja se rodila organski, proces suočavanja s (vlastitom) sjenom, kako na teorijskoj, tako i na umjetničko-iskustvenoj razini morao je biti izrečen na jasan način koji je također malo izazovan za mene samu.
foto: Zvonimir Ferina
► Smatraš li da tvoj rad Don’t Kill The Grasshopper iza ostakljenog izloga prostora usred trešnjevačkog susjedstva ima drugačiji odjek nego u zatvorenim, umjetničkim institucijama? Što smatraš da je prednost takvog prostora usred kvartovske zajednice i time da svoj rad prezentiraš na zabačenoj lokaciji koja na neki način ogoljuje tvoj rad prolaznicima?
Marianna Nardini: Smatram da je takav pristup integracije upravo put kojim bi se sve više trebalo ići. Dobro je također decentralizirati događanja, kako u samom gradu Zagrebu, tako i šire, ne samo na logističkoj, već i na konceptualnoj razini. Svako mjesto i svaka zajednica ima partikularitete koje bi se trebalo otkriti, razotkriti i koristiti u svrhu nekog konačnog holističnog napredovanja društva, posljedično i djelovanja, izražavanja cjelokupne ljudskosti. Treba što više ogoliti, pojednostaviti i zakomplicirati svaku mogućnost i potrebu koju imamo.
foto: Palma Poljaković
► Vratimo se na tvoje prijašnje radove. Rad Orga(ni)sm iz 2020. godine koncipiran je tako što na svom Instagram profilu pratiocima postavljaš razna pitanja i prikazuješ njihove odgovore uz prigodnu reprodukciju ili video rad u pozadini odabranog odgovora. Kako si se odlučila na to da svoj umjetnički projekt provodiš na toj društvenoj mreži? Na koji način biraš pitanja koja postavljaš svojim pratiocima?
Marianna Nardini: Projekt je bio potaknut istraživanjem pojma čežnje (odnosno želje/desire/htijenje). Zaključila sam, što na osnovi referenci i raznih tekstova, što i prema vlastitom senzibilitetu (barem za sada), da je čežnja živi, sveprisutni i u kontekstu ljudskosti gotovo vanjski organizam. Spominjem riječ vanjsko zato što se ponekad silina čežnje čini jača od ovog nježnog, mesnatog biosustava u kojemu se nalazimo i djelujemo. Čežnja je sasvim prirodna, ako ne i najprirodnija našoj vrsti.
Htjela sam, također, potaknuti stvaranje nepostojećeg prostora, ili mentalnog prostora, habitusa u kojemu bi se vodio razgovor o stvarnim, intimnim i apstraktnim temama. Habitus progovaranja o našoj suštini kontekstualiziranu u samu sebe, bez moralizacija. Osim toga, htjela sam da taj prostor bude anoniman kako bi se lakše stvorio osjećaj ugode i proširilo polje prihvaćanja i promatranja bez kategoriziranja. Istinski, krajnji cilj tog svega je svakako poticanje procesa introspekcije, što se ne očituje samo u konkretnom odgovaranju, već i u intimnom promišljanju pojedinca. Najvažniji dio je onaj koji je nevidljiv. Instagram se pokazao kao vrlo pristupačan i fluidan medij, svima dostupan i neopterećen – što ga ne čini zanemarivim.
Proces smišljanja pitanja prilično je organski, većim dijelom proizlazi iz nekih mojih aktualnih znatiželja, slika i pojmova, ili iz literature.
► Na temelju rada Orga(ni)sm priredila si i radionicu na kojoj su polaznici i polaznice mogli sami odgovarati na nekoliko pitanja i zatim diskutirati o svojim odgovorima. Nakon diskusije, uslijedio je i praktični dio izrade amuleta. Zbog čega ti je bilo konceptualno bitno da se osim razgovornim, introspektivnim dijelom zapečati radionica kroz stvaranje nekog objekta?
Marianna Nardini: Diskusija je služila međusobnom povezivanju i suočavanju s različitim perspektivama, ponovno u svrhu odbacivanja kategorija i pronalaženja “nulte točke” u kojoj postoji samo znatiželja. Praktični dio je služio tome da se zapečati htijenje, iskra za proces introspekcije. Želja mi je bila, na nimalo mističan način, zapečatiti energetsko htijenje za transcendencijom odnosno propitkivanjem sebe i svojih unutarnjih tkanja i mijena. Polaznicama i polaznicima postavila sam pitanja poput: What do you truly crave and why? Who are you without any references? Who are you when you are not your name, your role? Do you feel material? Which part of you feels most immaterial? What do you deserve?
► U konceptima svojih radova nerijetko spominješ psihoanalitičko pojmovlje poput nesvjesnog, subliminalnog, dezintegracije, latentnosti, fetišizacije i sličnog. U kojoj se mjeri psihoanalitičke teorije i tvoj interes za njih prožimaju kroz sve tvoje radove? Kada je riječ o istraživanju sebe i svog (ne)svjesnog, koliko misliš da i tvoj interes za psihoanalizu reflektira tvojih želja u radovima?
Marianna Nardini: Psihoanalitički pojmovi se nekako neizbježno vežu uz sve moje radove. Osobna fascinacija umnom strukturom i svim njezinim oblicima poput, primjerice, morbidnosti je nešto što me interesiralo oduvijek, u svakom obliku. To su evergreen motivi istraživanja i kopanja. Smatram fascinantnom njihovu dvoznačnost, njihovu istovremenu sirovost, delikatnost, očitost, neočekivanost, snagu i suptilnost. Često se u radovima dotičem i pojma mazohizma kojeg neizbježno povezujem s vlastitim modus operandijem: jednostavno ne mogu prestati postavljati pitanja. Što dovodi do beskrajnih svjetova i transcendencija, no i do beskrajnih ljubakanja s prašinom dna? Užasno mi je poticajno i, pomalo na perverzan način, nevjerojatno zabavno.
► Za prostornu instalaciju Edipova koža, izlaganog najprije u Galeriji Matice hrvatske, a kasnije i u Galeriji Poola 2021. godine, navodiš u konceptu da je ona svojevrsna potraga za odgovorima o identitetu, porivima i svim dijelovima koji čine naše “ja”. Na koji si način uspjela uprostoriti tu potragu, koji su ti bili važni čimbenici pri odabiru predmeta i rasporedu elemenata u prostoru kako bi komunicirali tvoj naum? Smatraš li pojedinačne elemente izložbe kao zasebne radove koji u jednom prostoru dobivaju značenje? Jesu li predmeti s obzirom na njihovo oblikovanje i smještaj u prostoru interaktivne prirode?
Marianna Nardini: U prostoru Galerije Matice hrvatske čini mi se da sam zapravo najčišće uspjela organizirati, sažeti misli i istraživanje. Izložba je bila podijeljena u tri sobe koje sam sažela kao Dnevna soba – Pakao (komfor zona), Kupaona – Čistilište i Raj odnosno Id (apstraktno, amorfno, jako, neopterećeno). U ovoj je organizaciji vrlo očita (i vječno ponavljajuća) dinamika izlaženja iz kukuljice, ili pak društvenih mijena (tu najprije mislim na tezu-sintezu-antitezu), jer mikrokozmos ujedno i makrokozmos. Serije radova sam smjestila u različitim sobama na osnovi koncepata koji su ih izrodili. Na primjer, u dnevnoj su se sobi mogli pronaći radovi Grandma Knows Best (dlakavi bomboni), Program (fotelja na kojoj su položeni daljinci iz čijih tipki izlaze igle) i Arhetipovi (oblici od epoksi smole koji su utjelovili moja pitanja vezana za prirodne arhetipove koji nisu usvojeni iz društva, već iz naše nesvijesti). Jedan od arhetipova je doduše i računalni chip koji predstavlja pojam Ideje koja je jednako artificijelna koliko je i prirodna jer je artificijelnost potpuno prirodna čovjeku. Svi izloženi objekti su jedna narativna cjelina, ne smatram ih zasebnim, čak i kada su raščlanjeni od njihovog konteksta. Oni su poput riječi u rečenici, no, učim se sažeti. Nekako bih rekla da su objekti “pasivno-interaktivne” prirode. Oni su poziv, možda mala provokacija, za suočavanje s igrivim, s ekstazom zazornosti, i obratno.
► Navela si u konceptu Edipove kože kako ti je bilo bitno instalacijom evocirati okruženje doma. Iz kojeg je razloga taj motiv bitan u tvom radu? Budući da je simbolika doma osim kulturno, i individualno formirana, jesi li razmišljala o tomu kako (ili uopće, treba li) estetski oblikovati izložbeni prostor da bude univerzalno jasan svima, jesi li naletjela na kakve prostorne, produkcijske, konceptualne ili čak značenjske barijere u realizaciji tog koncepta?
Marianna Nardini: Motiv doma je svima dobro poznat, intiman, na prvu bezazlen, sve fascinantniji što se više detalja primijeti. Ta suptilnost i ugoda me uzbuđuje i vrlo je često polazišna točka mojih razmišljanja. Također, univerzalnost takvog prostora daje dobro plodno tlo za neopterećenost promatranja. Gledam na to kao topli zagrljaj iz kojeg se ne bojimo gledati u pakao. Što se tiče galerijskih prostora, osobno lakše djelujem u prostorima koji imaju već određenu patinu, proživljenost, prljavštinu. Kada je galerijski prostor u potpunosti neutralan, tada imam veći izazov. Iako razumijem i poštujem potrebu za white cubeom, nisam sklona tome. Radije gledam, rezoniram i stvaram umjetnost u kontekstima koji nisu u potpunosti lišeni vlastitog karaktera. Smatram, također, da je nekako potrebnije interpolirati umjetnost, odnosno misao u svakodnevicu, bilo gdje, umjesto stvaranja pak zgrčene fetiš lutkice.
► Pop-up izložbom Spasmus Humanus u Galeriji Kamba iz 2021. godine tematiziraš martirski odnos čovjeka prema svojim idealima i ljudsku, neutaženu glad za napretkom. Zbog čega si se za realizaciju svojeg umjetničkog koncepta odlučila upravo za viseće čavliće sa stropa? Koliko je u produkciji rada igrao prostor galerije ulogu, ali i samu prirodu izložaba u Kambi koje su uglavnom jednodnevne prirode?
Marianna Nardini: Smatram efemernost fantastičnom, inspirativnom i iskonskom pa mi je zbog toga takav jednodnevni format nešto što mi je draže nego na suprotnom kraju spektra – da izložba traje predugo. Efemernost je neizbježno živa, nekako ne dopušta antiklimaks, već, možda, samo potiče još veće htijenje. Poput čežnje, njen cilj nije ispunjenje. Sjajno mi je to. Čavlići su višeznačan, ali ipak jednostavan simbol opasnosti, no i mogućnosti. Vješanjem kolača između čavala sam htjela potaknuti na igrivo posezanje za paketićem, unatoč na logičnoj brizi i strahu koje nam prirodno dolaze kao prve reakcije.
► Dvije godine za redom sudjelovala si na projektu Kratki spoj kustoskog kolektiva KONTEJNER koji je kao temu imao istraživanje suvremene umjetničke prakse i tehnološkog napretka. Za konačni produkt projekta, MI Stroj, ti i tvoj tim suradnika i suradnica nagrađeni ste Rektorovom nagradom 2019. godine. Kako je sudjelovanje na projektu utjecalo na tvoj umjetnički rad, koja si znanja i iskustva odlučila ponijeti s projekta da ih i sada inkorporiraš u svom umjetničkom djelovanju?
Marianna Nardini: KONTEJNEROVE sam publikacije čitala još u srednjoj, maštala sam da ću nekada doći u kontakt s takvim pristupom, i nadala sam se (i još uvijek se nadam) da ću nekad i ja stvarati u tom ključu. Uvijek su me fascinirali koncepti i pristupi mnogih umjetnika koji su sudjelovali u njihovim izložbama i projektima. Interdisciplinarni je pristup nešto što me oduvijek privlačilo radi njegove potencijalne nelinearnosti, neočekivanosti i opsežnosti. Tu sam se nekako osjećala doma, iako se veselim u budućnosti još više sazreti u tom pogledu. Kratki spoj je bio projekt na kojemu sam zaista puno naučila i uvijek ću nositi sa sobom vrijednost tog iskustva, kako na profesionalnoj, tako i na ljudskoj razini. Suradnja, pogotovo s ljudima iz različitih područja je izvorište neočekivanog i osvjetljava poveznice, činjenice, metode i perspektive koje bi se čistim individualnim radom puno sporije očitovale.
► Ambijentalnom instalacijom The Inner Ecstatic, koju si prezentirala u sklopu 36. Salona mladih ove godine u zagrebačkom HDLU-u, dotaknula si se pitanja rođenja fantazija čovjeka i kako nas fantazije oblikuju te da naše pobude otkrivaju našu želju za znanjem. S obzirom na to da se radi o instalaciji, je li njeno oblikovanje kao šatora u i uz koji su postavljene ljudske rukotvorine i objekti prirode namijenjeno da se promatrači i promatračice osjećaju pozvano ući u taj prostor, istraživati očima i rukama predmete, da u njemu kontempliraju? Koliko ti je općenito bitno i koliko oblikovanjem svojih radova gledaš na to da elementi rada pozivaju promatrače i promatračice da s njima interagiraju?
Marianna Nardini: Idealni cilj je htijenje da promatrači i promatračice potaknuti dojmom instalacije interagiraju sa sobom. Svakako ima još mnogo prostora za sazrijevanjem i traganjem za profinjenijim i možda britkijim izražavanjem tog htijenja, no, uvijek mi je drag moment u kojem će se osoba zainteresirati poput djeteta koji kopa po bakinim ladicama. Polazišna je točka rada bila da je naš pogled možda najveći parazit, gladno neutaživo oko koje sve proguta. Oblikovanjem instalacije sam htjela da se promatrači osjećaju kao da (pozvani) zadiru u nečiju intimu. Neizmjerno mi je lijepo kada osoba biva nesputano sama sa sobom. To je svetost.
► Instalaciju The Inner Ecstatic prati i video rad Ghost Summoning u kojem ti sa suradnicama sudjeluješ u gotovo šamanističkom, ritualističkom procesu. Kako video rad nadopunjuje fizičku manifestaciju instalacije, kojim se on pitanjima bavi ili što on propituje, koja pitanja iz koncepta izložbe produbljuje?
Marianna Nardini: Ghost Summoning je rad zbog kojeg sam počela sve više biti zainteresirana tim medijem. Njegova intenzivnost i iskrenost me baš od tad počela jače fascinirati u kontekstu mene kao aktera. On se bavi pitanjem idola, odnosno usmjerenja energije. Svaki od naših ideala (idol = ideal = kink) i sve njegove razgranatosti – od ideologija do bihevioralnih uvjetovanja, očitovanja, umjetničko-znanstvenih djelovanja, oblikovanja svakodnevice, fizičke i etičke – posebni su oblici usmjerenja energije, htijenjem za djelovanjem u određenom spektru. U tom smo performansu htjele prizvati vlastite idole i fantazme koje nas opsjedaju do mjere da ih moramo i želimo utjeloviti. Taj proces je svima inherentan pa smo ga mi išle očitovati, sa suptilnom dozom humora, no bez nepoštovanja i apsolutno iskreno.
► Ovog si ljeta također sudjelovala u body performansu pod imenom Savijača u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti. Budući da se radi o tvom tvojem takvom javno prikazanom body art radu, kako si se odlučila istražiti i taj segment umjetnosti performansa? S obzirom na to da je koncept rada propitivati kretanje, granice tijela i postojanja te stvaranja novih formi, koliko vam je bilo bitno koreografirati rad? Zašto ste se upravo odlučile za tijesto kao vezivno tkivo performansa?
Marianna Nardini: Čistoća i direktnost performansa i body performansa kao medija u meni sve više imaju odjeka. Jednostavna, nearanžirana i kompletno iskrena forma koju iziskuje taj medij (barem kroz moje/naše izražavanje) omogućava epifaniju misaonog procesa. Jačina Čina je nedvojbena, tada i tamo, sada i ovdje, kako u izvođačima, tako i u publici. Rad nismo koreografirale upravo jer smo htjele izbjeći bilo kakvu vrstu glume i namještenosti. Htjele smo stvarno pronaći tu novu, amorfnu formu, tu mogućnost, beskrajnost identiteta, tijela i kretanja. Nismo htjele biti umjetne ni u kojem trenutku jer to što smo željele predstaviti nije bilo aranžirano, akademski potkrijepljeno istraživanje s pravilno navedenom, usustavljenom bibliografijom ili pak seksepilnom ženskom izvedbom. Bila nam je (ali i dalje nam je) to sirova potreba. Najdraži trenutak performansa mi je bio taj kada više nisam znala gdje je granica mog tijela, gdje je tijesto i gdje su Lana i Bruna. Bile smo zaista jedno. Stvarno mi je to fascinantno. Tijesto je tijelo, prirodno, organsko, umiješeno i neizmjerno puno asocijacija.
► S Mirjanom Vodopija ove jeseni otvorila si izložbu Picked Fairytales: Inside the Eyelids, Under the Dream u Galeriji LEXART. U radu također govoriš o zazornosti i kako je ona plodno tlo za istraživanje našeg identiteta – koliko teorija zazornosti od Kristeve općenito oblikuje tvoj estetski i konceptualni ukus, koliko je to vidljivo i u ovom radu?
Marianna Nardini: Za sada sam više usmjerena prema Bataillovom shvaćanju zazornosti kao put ka svetosti, ekstremno sažimajući misli. Zazornost je, kao što sam ranije spomenula, moj “dobar prijatelj” još iz djetinjstva. Koliko nevjerojatnih oblika… Lijepo se nekako i može zamisliti, dok ružno ili pak ogavno ne u istoj mjeri. Zazornost je vječni poticaj i utjelovljenje cjeline, što ne uključuje isključivo svjetlost, već i tamu, sjene. Stoga, zašto ih kategorizirati, moralizirati, kada bi samo mogli otvoriti oči i promatrati? Neizbježno je i pitanje vremena kada ću se još dublje pozabaviti i Kristevom u svojim radovima.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
