Marija Ančić još me prije nekog vremena uspjela uloviti na svoje začudne i pomaknute GIF animacije. Lik koji u momentu prkosa trči s predimenzioniranim škarama, obrve koje se protežu u ruke koje mašu, a ženi iz glave i prstiju izrasta cvijeće, samo su neke od situacija koje na prvu djeluju neuobičajeno. Potom se vrlo brzo zakotrlja prostor u kojemu je dopušteno prigrliti sve te neugodnosti, aveti, snoviđenja. Sjećam se tog trenutka iznenadne topline, kad se točno dogodio – nemam pojma.
Zanimalo me ima li Marija strah od praznog papira i kako općenito koristi negativne emocije kao pogonsko gorivo za stvaranje. Diplomirala je na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu 2005., a magistrirala u klasi prof. Hraste 2010. na Odsjeku za kiparstvo. Izlagala je na više festivala, skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se crtanjem i svim što ide uz to. Finalistica je nagrada Radoslav Putar za 2016., kao i White Aphroid Award 2018. Sudjelovala je u programu rezidencije Art Omi u Ghentu, državi NY u 2022. godini. Živi u Zagrebu.
S jutarnje kave razgovor se protegnuo i do njezinog stana koji koristi i kao atelje. Dotakle smo se i važnosti crteža kao startne pozicije za upoznavanje drugih medija, eksperimentiranja s formatom i „prijevoda“ crteža u GIF animacije i tekstil. Saznala sam i koji bi soundtrack pratio njezin rad, a u razgovor se uvukla i još koja tema.
► U tvom radu provodna je nit suočavanje s uglavnom negativnim emocijama, kao što su strah, tjeskoba, manjak samopouzdanja i slično. Pritom pred sebe postavljaš nadrealna bića i sablasti koja proizlaze iz snova ili osobnih iskustava i doživljaja. Možeš li nam reći nešto više o dinamici između straha i humora u tvom radu? Kako ta dualnost doprinosi zaokruživanju tvojih radova?
Marija Ančić: Suočavanje je ovdje važna riječ i skoro odgovor na cijelo pitanje. Kao tjeskobna osoba više puta na dan se moram s nečim „suočiti“, i tu mi je humor značajan obrambeni mehanizam, alat i oružje. Pretvarajući male i velike probleme u čudovišta, zamke i sablasti, pravim od njih nešto prvo apstraktno pa onda i apsurdno. Mislim da su humor i horor kao kontrast prisutni u svim mojim radovima, okosnica na koju se naslanjaju i ideje i vizualni jezik.
► Humor i horor, dobra kombinacija. Patiš li od perfekcionizma koji često prati kreativni proces, imaš li problema s tim? Kada znaš ili osjetiš da je pred tobom dobar rad kojim si zadovoljna pa ga možeš „otpustiti“ od sebe?
Marija Ančić: Ponekad znam odmah, kao da mi rad sam kaže: to je to! A ponekad, pogotovo dok radim montažu, toliko popravljam, isprobavam i docrtavam, pa završim sa folderom punim GIF-ova koji se zovu redom „treptaj 4“, „treptaj5“, „treptaj5finalzapravo“. Mislim da zapravo tražim trenutak u kojem prepoznam misao koju pokušavam izraziti.
► Koji je razvojni tijek misli od crteža do GIF-a? Postaju li svi crteži GIF-ovi?
Marija Ančić: Volim koristiti neugledne blokove i ne žaliti papira dok skiciram i razmišljam olovkom. Rezultat su prilično kaotični storyboardovi koje ne bih rado podijelila sa svijetom. U tom stadiju saznam ide li rad u produkciju ili u ladicu, čekati neko drugo vrijeme.
► U GIF-ovima su jednostavniji izrazi, a tvoji noviji crteži su raskošniji, maksimalno ispunjavaš prostor, gotovo kao da se događa horror vacui moment. Imaš li kada strah od praznog papira ili kreativnu blokadu? Kako to rješavaš? Koristiš li kad gumicu?
Marija Ančić: Apsolutno imam strah od praznog papira, mislim da svaki papir moram malo uprljati i zašarati, kao da skidam čaroliju s njega – oslobađam sebe i papir od visokih očekivanja. Gumice kupujem i sakupljam, ali ih rijetko koristim, radije greške pretvorim u namjere. A iskreno, otkako crtež koristim kao DIY terapiju i iscrtavam sve svoje probleme i muke, nije mi još ponestalo materijala, nisam ni blizu kreativne blokade.
► Sjećaš li se svog prvog crteža? Kad si počela crtati?
Marija Ančić: Crtam doslovno otkako znam za sebe, najraniji crteži koje pamtim su princeze u elaboriranim haljinama, s puno, puno mašnica i ukrasa. Negdje prije desetak godina sam počela sa ovim principom „crtaj što te muči, izbaci to iz sebe papirom i olovkom“.
► Tvoja posljednja samostalna izložba pod nazivom Dream Bloody Gore otvorena je u rujnu u Galeriji Atelijera Žitnjak, kada si izložila novu seriju crteža olovkom i dva monumentalna rada u tekstilu. Kako je došlo do zanimanja za tepihe? Koje posebne izazove ili slobode tekstil pruža u usporedbi s crtežom?
Marija Ančić: Iako se ne bavim aktivno skulpturom, kao kiparicu me fascinira tekstura i bilo mi je zanimljivo suprotstaviti horor svog crteža s mekoćom i toplinom jednog predmeta kao što je tepih. Interes za tekstil pojavio se prije nekoliko godina kad sam heklala i vezla radove za izložbu Sram te bilo. Tema koja me tada okupirala bila je sram, a glavna inspiracija za radove došla je iz raznih sprava za mučenje, posramljivanje i kažnjavanje koje sam rekreirala u mekim materijalima. Ideja mi je bila povezati tu praksu javnog posramljivanja koje se pojavljivalo u raznim periodima u prošlosti sa suvremenim fenomenom šejmanja, odnosno posramljivanja na Internetu. I tu mi je bila bitna mekoća i tekstura vune i konca jer mi je koristila u odvajanju brutalnih praksi iz nekih surovih vremena od suvremenog posramljivanja na Internetu koje odrađujemo na jednak način, iz super ugodnog i komfornog mjesta sigurnosti i anonimnosti.
Za mene je uvijek izazov prenijeti crtež u neki novi medij, i upoznati medij kroz crtež. Dream Bloody Gore sam zamislila na tom principu, a onda mi se dogodilo da su skice postale radovi sami za sebe. Prvi put mi je crtež iz skice, nečeg privatnog što čuvam za sebe, iskočio u prvi plan, i bio izložen u svojoj sirovoj formi. Doduše, razmišljajući sad o toj izložbi, i o ta dva monumentalna rada u tekstilu koja su stvarno zauzela prostor i pažnju, vjerojatno se nitko ne bi složio s mojom idejom o crtežima u prvom planu. Ipak, prostor galerije mi je dozvolio da postavim tih dvanaest crteža u atrij, a veliku tapiseriju u pozadinu i povežem ih tepihom u sredini u jednu smislenu cjelinu. Inače nazvala sam tu tapiseriju, pa po njoj i izložbu Dream Bloody Gore, referirajući se na jedan metal album Scream Bloody Gore sa čije sam naslovnice i posudila paletu boja. Učinilo mi se da s tom igrom riječi opisujem svoj proces, svoj rad i dajem hommage svojim utjecajima.
► Što je zajedničko tim medijima? Kako promatraš odnos između crteža, tekstila i GIF animacije?
Marija Ančić: Zajedničko im je to što mene zabavljaju i pružaju mi mogućnost da se izrazim. U animaciji se koncentriram na akciju, bitno mi je da jednostavan pokret jasno prenese misao i zadrži napetost, tu svjesno i namjerno postavljam likove u prazan bijeli prostor. Kod statičnih crteža me više interesira atmosfera, unutarnji prostor koji postižem gomilanjem likova i tekstura, a tekstil mi omogućava da taj svijet dodirnem.
► Spomenula si da si crteže počela objavljivati prije desetak godina na Tumblru. Koliko se virtualni krajolik promijenio, odnosno koliko je tada bilo aktualno raditi takve stvari, a koliko je danas?
Marija Ančić: Tumblr je bio među prvim aplikacijama koje su imale podršku za GIF, i njegova opcija „reblog“ je dozvoljavala da korisnik prenoseći određenu sliku ili misao dodaje vlastiti kontekst. Često su me „reblogali“, razgovarajući o mentalnom zdravlju, tjeskobi i depresiji. Sve svoje GIF-ove stavljam na raspolaganje u chat aplikacije, i zanimljivo mi je da na internetu žive svoje živote i šire se u različitim kontekstima. Smatram da im je virtualni prostor pravi dom, a galerijski prostor samo izlog ili gostovanje.
► Zanimljivo mi je to što si rekla o izlogu ili gostovanju u galerijskom prostoru. Kako se tada mijenja njegovo značenje, kako prostor uvjetuje čitanja rada? Isto tako, možeš li usporediti percepciju GIF animacije kao umjetničkog rada u virtualnom prostoru?
Marija Ančić: Uvijek sam sretna kad mogu staviti svoje GIF-ove na puno ekrana na jedan zid, to mi je dosad omiljeni način da ih izložim u galerijskom prostoru. Mislim da im ta kaotična atmosfera, puno trzaja i gibanja dodaje još jedan nivo monumentalnosti, a možda sam samo sklona gomilanju. Sklona sam i eksperimentiranju s postavom GIF-ova, rad na TV ekranu mi nikad nije dovoljno dobar, tako je došlo i do toga da radim „dekonstrukciju animacije“ pa printam crteže i stvaram narativ kroz duge nizove crteža/frejmova.
Što se tiče galerijskog prostora, mogu usporediti recepciju svojih radova u virtualnom, festivalskom ili bilo kakvom neformalnom prostoru s jedne, a galerije s druge strane, i tu mi prvo pada na pamet da im galerija na jedan način oduzima od širine interpretacije, jer imamo kustosku i moju riječ o tome što je to, dok recimo u virtualnom prostoru kontekst može biti daleko širi. S druge strane, naravno, kad je rad postavljen u galeriji svi smo donekle suglasni u tome da mu je tu mjesto i da je to umjetnost, na Internetu se tu gube granice, možda i prestaje biti bitno radi li se o umjetničkom radu.
► Bila si prva gošća Vizualnog salona u Booksi kada si s Bojanom Krištofićem razgovarala o važnosti priče i pripovijedanja u svom radu. Kako pripovijedanje oblikuje tvoj umjetnički izraz, možeš li nam reći nešto više?
Marija Ančić: Dok crtam, često stvaram u glavi narativ o likovima, njihove međuodnose i povijesti, nešto od toga se intuitivno dogodi u crtežu i može se iščitati, a nešto ostane samo u mojoj glavi. Nekad se u detaljima naslanjam na motive iz bajki, folklora ili književnosti. Kod animacija narativ se možda dogodi i na drugoj razini, osim očitog akcijskog, gradim jedan veći narativ kroz određene serije radova kao što su Zamke. U toj seriji radova postavljam lika u razne zamke, igram se s referencama iz pop kulture i koristim loop kao pripovjedački alat da pokažem kako protagonist izbjegava ubojitost zamke, ali ne uspijeva pobjeći, već ostaje zauvijek zarobljena u nekakvoj pat poziciji sa zamkom.
► Koristiš reference iz književnosti i glazbe, odnosno iz supkultura poput heavy metala koji i inače slušaš, pa je ta estetika prešla i u crteže. Da možeš odabrati soundtrack za svoje crteže, pa i za svoje radove u tekstilu, koji bi to bio?
Marija Ančić: Definitivno nekakav dungeon synth. To je jedan opskuran glazbeni žanr izrastao iz black metala, a biram ga za soundtrack jer je vrlo atmosferičan. Između agresivnih glazbenih zapisa na ranim black metal albumima nalazili su se melodični, blago jezoviti instrumentali koji su prizivali slike ukletih dvoraca i mračnih šuma. Atmosferični low-fi fantasy kakav čujem i zamišljam dok radim neke od svojih crteža.
► Jako mi je zanimljiv tvoj projekt Mišljenice i baš mi je super drago da tako nešto postoji. Možeš li s nama podijeliti više detalja, kako je došlo do ideje?
Marija Ančić: Mišljenica je knjiga/radna bilježnica/filozofska početnica koju su osmislile Antonija Krajina i Ivana Kragić iz udruge Mala filozofija, a ilustrirali i vizualno oblikovali Milan Stanić i ja. Bio je to stvarno zabavan i izazovan projekt jer smo dobili zanimljiva pitanja, a nismo smjeli crtati odgovore. Zamišljena kao bilježnica s pitanjima na koja odgovaraju djeca (i svi koji se tako osjećaju), bavi se temama kao što su vrijednosti, ljubav, humor i umjetnost na jedan stvarno zabavan i opušten način.
► Čime se trenutno baviš, koji su planovi za dalje?
Marija Ančić: Bavim se crtanjem, plan je šaliti se i plašiti se i preživjeti. Uskoro se otvara izložba 19. Plavi salon: Iznutra prema van, Transmedijalnost i intermedijalnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti u Kneževoj Palači u Zadru na kojoj sudjelujem s novim animacijama.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
