Mario Matoković vizualni je umjetnik koji se više od desetljeća bavi umjetnošću iskušavajući potencijal različitih medija – od fotografije, grafike, instalacija i performansa – a tim je multimedijskim panoptikumom uspio izgraditi prepoznatljivu i dojmljivu autorsku poetiku. Rođeni Osječanin ujedno je i predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu, ali i inicijator brojnih projekata i aktivnosti. U privatnom ateljeu razgovarali smo o njegovu dosadašnjem umjetničkom i pedagoškom radu, društvenoj angažiranosti umjetničkih projekata, nagradama, budućim izložbama, kao i “solventnosti” kreativnog djelovanja u vremenu koje dijelimo.
*Mario Matoković / foto: Matej Florschutz
► Diplomirao si na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prije jedanaest godina, a tvoj umjetnički staž duži je od toga. Kada se danas osvrneš na svoje početke, ideje, umjetničke aspiracije i ambicije, možeš li nam reći što je od njih preživjelo i u kojem obliku?
Mario Matoković: Moje prvo izlagačko iskustvo vezano je uz zagrebačku Galeriju SC i fotografije nastale tijekom studentskog “ustanka” na Akademiji. Naime, mi tada nismo bili studenti Akademije, već smo se tijekom prvoga semestra nalazili u nekom međuprostoru, bez ikakvih prava. Tom sam prilikom fotografirao grafite koji su proizašli iz pobune protiv takvog stanja i uvjeta, a izradili su ih studenti s Kazališnog, Glazbenog i Likovnog odsjeka. Serija od šest fotografija prezentirana je te 2008. godine u sklopu izložbe Test!8 (Festival studentskog kazališta i multimedijalne umjetnosti) i to mogu smatrati svojim prvim izlagačkim iskustvom. Nakon toga završio sam studij Likovne kulture, modul grafike, ali od samoga početka moj je interes išao u intermedijalnom smjeru i čini mi se kako se nisam previše odmaknuo od toga ni danas. Možda sam zapravo, ovisno o kontekstu, samo nadograđivao ili oduzimao, ali teme kojima se bavim već su dugo vrlo slične. Unazad nekoliko godina to me pomalo i “smorilo” pa sam se pokušao prebaciti na nešto drugo. Entuzijazam koji sam osjećao na početku svoga studiranja postao je konstanta i to neprestano istraživanje, gledanje, promatranje i praćenje umjetnosti koja nastaje oko mene, kao i komunikacija koju smatram najbitnijom u svemu tome, nije se iscrpila ni prestala. Tijekom studiranja često sam odlazio na izložbe, pratio likovnu scenu, a projekt rezidencija koji sam pokrenuo u Osijeku samo je još jedan vid komunikacije koja mi je potrebna. Neophodna mi je potreba za interakcijom, što s kolegama s Akademije, što sa studentima; želja za komunikacijom trajna je i uvijek prisutna u mom bavljenju umjetnošću.
► Zvanjem si inicijalno vezan uz grafiku (nju i podučavaš), no tvoji radovi od samih početaka kreću se u umjetničkom panoptikumu fotografije, performansa, videa i instalacija. Koji umjetnički medij najjasnije osjećaš svojim? Ili se ne određuješ nomenklaturnim i drugim granicama?
Mario Matoković: “Podijeljenost u startu možemo smatrati mrtvom robom”, izjava je splitskog umjetnika Lorena Živkovića Kuljiša s kojom bih se složio. Čini mi se kako podjela na grafiku, slikarstvo i kiparstvo pripada nekom prošlom vremenu i mislim kako je kretanje unutar umjetničkog područja intermedijalno i interdisciplinarno. Kao umjetnik, volim se okušati u svemu, možda je to posljedica moje znatiželje, ali ne bih se isključivo odredio ni kao grafičar ni kao fotograf. Ne bih mogao ni jasno odabrati koji mi je medij “najdraži” jer tijekom rada nastojim što više uživati i promišljati o onome što radim, bez obzira na medij u kojemu radim. Volim kombinirati; nekad se slupam, nekada ne, ali sve je to pitanje osobnog izbora i hrabrosti.
► Na hrvatskoj umjetničkoj sceni poznat si ponajviše kao finalist Nagrade Radoslav Putar, ali primio si i međunarodnu nagradu na Biennalu suvremene umjetnosti u Rusiji. Što su ti spomenuta priznanja uistinu donijela; jesu li te potaknula, otvorila šire mogućnosti ili su možda ograničila tvoj umjetnički fokus?
Mario Matoković: Ulazak u finale za dodjelu Nagrade Radoslav Putar bio je jedinstvena i odlična prilika za početak komunikacije koju njegujem i danas. Do tada nisam imao takvo iskustvo, a posebice mi je dragocjeno bilo ono koje se ticalo javnog elaboriranja vlastitog rada na engleskom jeziku, a s čime se nisam susreo u obrazovnom sustavu. Mislim kako sam tada prvi put konkretno predstavio svoj rad, objasnio ga sebi i drugima. Je li sve ovo poslije na neki način rezultat toga? Ne znam, ali vjerujem kako sam sudjelovanjem u tom finalu ipak dobio na vidljivosti.
Nagrada koju sam primio u Rusiji na 5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorossiysku uistinu me iznenadila i danas mi je beskrajno žao što nisam mogao otići na svečano otvorenje. Ipak, godinu dana nakon “Putara” sudjelovao sam na 5. Biennalu suvremene umjetnosti u Odessi gdje sam izlagao seriju fotografija koje sam nazvao Domovina i to je također bilo sjajno iskustvo koje je “nahranilo” moju potrebu za komunikacijom i interakcijom.
*rad Marija Matokovića na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar u riječkom MMSU-u 2016.
► Predaješ na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a svi su spomenuti projekti vezani za grad u kojemu si rođen i u kojem si odabrao raditi i živjeti. Što ti je ovaj grad pružio i što ti još uvijek pruža u osobnom i umjetničkom smislu?
Mario Matoković: Teško mi je jasno reći što mi je Osijek pružio, ali kada danas razmišljam o razlozima zbog kojih nisam otišao u Zagreb ili nekamo drugamo, jasno mi je kako mi je nedostajala hrabrost. Ne mogu reći da sam ikada požalio zbog ostanka jer smatram kako sam uspio mnogo toga napraviti i pokrenuti unatoč činjenici kako ne živim u Zagrebu, u “žiži” svega. U ovom sam gradu postavio neka bitna pitanja – i sam sebi, a onda i okolici koja o njima nije promišljala na taj način. Atelje u kojemu upravo razgovaramo nalazi se pored upravne zgrade tvornice Analit (koja trune i propada), a u kojemu sam izveo intiman i osoban performans To all od those people who destroyed my city koji ima korijenje u osobnoj povijesti moje obitelji. Bio je to prvi rad koji je izazvao brojne komentare (i to ne samo one ispod posta, vidljive svima) različitih ljudi, a posebno su me obradovali oni koji su došli od ljudi koje umjetnost inače uopće ne “dotiče”.
S druge strane, netom prije izvedbe spomenutog performansa boravio sam u Tallinnu kao predstavnik Akademije, u sklopu Erasmusa, i tamo sam vidio vrlo slične prostore prenamijenjene u ateljee, prostore za umjetnike i tzv. kreativnu industriju. Kod njih ti prostori žive, a kod nas oni i dalje zjape prazni.
Dakle, mogu reći da je moj rodni grad “udario temelje” mojoj neprestanoj potrebi za promatranjem, analiziranjem, a zatim i djelovanjem u određenom smjeru. Sve je to rezultiralo umjetničkim radovima, pokretanjem umjetničkih rezidencija i nekim drugim angažmanima.
*performans “P(r)osipanje”
► Kako bi uopće predstavio osječku likovnu scenu pa i kulturnu dinamiku u kojoj živiš i djeluješ?
Mario Matoković: Usporedim li scenu koju sam pratio kao student i ovu današnju, na kojoj aktivno sudjelujem, čini mi se kako ipak ima više poboljšanja te je situacija u kojoj djeluju vizualni umjetnici generalno bolja. U gradu postoje četiri izložbena prostora (Kazamat, Galerija Knifer, Muzej likovnih umjetnosti i Galerija Waldinger), a scena povezuje različite priče što ju čini bogatom, stilski raznolikom i zanimljivom. Kada bi bilo više sluha lokalne samouprave (Grada i Županije), vjerujem kako bi Osijek mogao konkurirati jednoj Rijeci i njezinim likovnim programima osmišljenima u sklopu EPK-a.
► Kako svoj posao asistenta na Akademiji uravnotežuješ sa svojim umjetničkim djelovanjem? Pronalaziš li u njemu svrhovitost, možeš li usporediti sebe kao studenta i sebe kao predavača, odnosno generacije likovnjaka koje si i sam podučavao do sada?
Mario Matoković: Osvrnem li se na početke svoga studiranja na osječkoj Akademiji 2004. godine, sjećam se jedne učionice u kojoj smo zajedno sjedili, i budući likovni pedagozi i umjetnici. Danas su svi moji kolege uspješni predavači likovne kulture, a ja sam jedini ostao u tzv. umjetničkoj produkciji. Mi smo imali lošije uvjete, ali izvrsne gostujuće predavače s kojima smo odlično surađivali. Neprestano smo se selili po priručnim prostorima, a u prostore nekadašnje vojarne (u kojoj je smještena Akademija) ušli smo tek 2006. godine. Bilo je tada mnogo studentskih inicijativa i sve je nekako bilo homogenije unutar Akademije. Danas imam dojam kako su odsjeci rasplinuti i ne surađuju unatoč dobrim uvjetima i raspoloživoj opremi, a nekako mi se čini da im nedostaje i određeni elan.
U svojim predavanjima kombiniram teoriju i praksu, potičem ih da uče na svojim pogreškama. Mislim kako sam i u svom umjetničkom radu slično “posložen” i organiziran, a možda to proizlazi iz interne šale vezane uz grafičare (da grafika ne može funkcionirati u kaotičnom prostoru).
► Ukoliko bismo tvoju poetiku mogli obuhvatiti zajedničkim nazivnikom, onda bi on svakako uključivao razvijenu društvenu svijest, socijalnu dimenziju, kritičnost spram društvenih anomalija nacionalnog predznaka ili neku sličnu sintagmu koja naglašava kako se baviš vrlo konkretnim i aktualnim društvenim problemima. Smatraš li spomenuti nazivnik svojim umjetničkim credom ili ljudskom reakcijom na ono što te okružuje? Zanima me u kojoj je mjeri on promišljen, a u kojoj intuitivan.
Mario Matoković: Da, neki su prijatelji moje radove nazvali intuitivnima, a Klaudio Štefančić prepoznao je “potrebu da se gotovo instantno reagira na nepravdu” u predgovoru za samostalnu izložbu U potrazi za dobrom vladavinom u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici. Moram priznati da to i sam osjećam; drži me taj prvi dojam i prva ideja. Svoje radove u procesu stvaranja gotovo nikada ne mijenjam; ideja koja nastane prva iskristalizira se tijekom dana ili dva, nakon nje slijedi malo istraživanje u kontekstu terminologije ili autora sa sličnim radovima i tada krećem u realizaciju.
Društvena angažiranost mojih radova ima uporište u mojoj osobnoj priči; živio sam i dalje živim ono što imam potrebu kritizirati, a riječ je o svim društvenim “nepravilnostima” koje su se događale i mojim roditeljima, mojoj supruzi.
Što se tiče socijalne tematike, već sam rekao kako me ona pomalo i umorila, a u posljednje vrijeme imam dojam kako počinjem reciklirati vlastite ideje te bih se vjerojatno trebao odmaknuti od takvih koncepata. Zbog toga sam počeo promišljati na koji bih način mogao uključiti nekoga drugoga u svoj rad, a ne samo i jedino biti kritičan, tako da sada promišljam o svojoj umjetnosti u tom smjeru.
*”200000 koraka” / foto: Molly Stinchfield © Art Omi
► Prije dvije godine boravio si kao sudionik umjetničke rezidencije Art Omi u Ghentu, u SAD-u. Kakva iskustva nosiš s tog boravka i čime su ona rezultirala?
Mario Matoković: Proveo sam mjesec dana na rezidenciji koja je zaista fantastično koncipirana. To je jedna od prestižnijih rezidencija u New Yorku na kojoj je sudjelovalo tridesetak umjetnika iz cijeloga svijeta, od Gruzije i Španjolske, preko Vijetnama i Konga, pa do Nigerije i Hondurasa. Meni je taj boravak poslužio kao određeni katalizator i prilika kojom sam se na neki način odmaknuo od onoga što sam do tada prakticirao u vlastitom radu. Kada mjesec dana boraviš u svojevrsnoj utopiji u kojoj susrećeš jelene, okružuje te zelena trava i cvijeće, osigurani su ti obroci i nemaš nikakvih briga jer je sve podređeno tvom umjetničkom radu, postaješ svjestan idealne situacije u kojoj potpuno slobodno radiš i razmišljaš. Tada su nastali obrisi rada koji sam planirao, a koji su uključivali prirodu. Kako se imanje na kojemu smo bili smješteni proteže na velikoj površini, odlučio sam intervenirati na livadi koja je bila poprilično zarasla. Svakoga sam dana hodao kroz tu visoku travu, krčio put kroz nju ostavljajući trag, zapravo vlastitim tijelom oblikovao crtež na toj lokaciji. Kako je vrijeme prolazilo, došao sam do ideje kako bi cilj te akcije trebao biti rezultat od 200000 koraka, što bi bilo prijeđenih 150 kilometara tijekom petnaest dana. To je divlji krajolik, pa su me upozoravali na otrovni bršljan i krpelje, ali sam uporno hodao i dosegnuo stanje mehaničke aktivnosti u kojoj ne razmišljam o mogućim opasnostima. Nakon boravka na rezidenciji, nastavio sam raditi na tome i rad upravo predstavljam na samostalnoj izložbi u Zagrebu.
*#svakidanjedanrad
► Nedavno si pokrenuo svojevrsnu cash&carry akciju #svakidanjedanrad kojom si putem društvenih mreža oglašavao prodaju svojih umjetničkih radova (po povoljnim cijenama), a odjeci i uspjeh spomenute akcije vrlo su te iznenadili. U kojoj je mjeri ona bila isplativa? Umanjuju li ovakve akcije vrijednost umjetničkog rada ili ga čine dostupnijim, vrjednijim, odnosno vidljivijim na široko shvaćenoj sceni?
Mario Matoković: Tijekom petnaest dana oglašavao sam prodaju jednog svog rada na društvenim mrežama, a inicijalna je ideja stvorena upravo na spomenutoj rezidenciji na kojoj sam s iznenađenjem otkrio kako mladi umjetnici iz drugih država žive od svoga rada. Svatko od njih izgradio je vlastiti svjetonazor i uvjerenja o tome od čega i kako treba živjeti kada si umjetnik. Tada sam se počeo preispitivati, a to je postalo intenzivnije kada sam prošle godine, tijekom pandemije, pregledavao svoju arhivu i zapitao se čemu ona zapravo služi. Na Instagramu sam se upoznao s primjerima takvih akcija (od kojih neki naši umjetnici doista žive) pa sam odlučio i sam probati. Od ponuđenih radova prodao sam ih 12 i to za desetinu cijenu jer sam svjestan toga da se nalazim tu gdje se nalazim, kao i činjenice da bi netko možda i želio posjedovati moj rad, a osjeća se nelagodno pitati me za cijenu. Akcija se pokazala dobrom, ja sam se nakon nje osjećao bolje jer sam shvatio kako će moj rad nekome oplemeniti prostor, možda ga uveseliti. Neki su ljudi upravo na taj način prvi put vidjeli moje radove i posjetili me u ateljeu. Čini mi se kako mnogi još uvijek gledaju na likovne umjetnike kao stereotipe, a tek povremeno shvate kako umjetnost nije samo hobi, već ona podrazumijeva i trud, uloženi novac, vrijeme kao i znanje. Ovom sam akcijom razriješio svoju dvojbu trebam li se upuštati u tržišne akcije, ali priskrbio sam financijska sredstva koja sam uložio u stvaranje novih radova, tako da je sve imalo smisla. Nemam ništa protiv toga, potaknuo bih i druge umjetnike da se okušaju u tome.
► U zagrebačkoj Galeriji VN upravo je otvorena tvoja nova izložba. Predstavi nam koncept izložbe i ono što njome obuhvaćaš.
Mario Matoković: Izložba je otvorena do 15. svibnja i ujedinjuje dva rada: već spomenutih 200000 koraka i Hu0Na1 (Human 0 Nature 1), a na natječaj smo je prijavili zajednički kustosica Tanja Špoljar i ja. Prvi se rad sastoji od dvokanalnog videa, serije crteža nastalih neposredno nakon hodanja i fotografskog poliptiha sačinjenog od analognih fotografija koje vizualiziraju nelagodne situacije u kojima sam se našao tijekom izvedbe rada. Drugi dio obuhvaća šest videa nastalih tijekom prošlogodišnjeg lockdowna, a vezani su uz moje odlaske u prirodu kada sam preispitivao odnos svoje snage i fragilnosti koju izaziva moć i veličina prirode.
*rad u studiju
► Projekt na kojemu već nekoliko godina radiš, a organski izrasta iz već spomenute društveno osviještene poetike, u “kratkim rezovima” mogli smo vidjeti na 8. hrvatskom trijenalu grafike pod nazivom Kontinuitet tišine. Njegov si koncept razradio i proširio, pa je u pripremi i izložba u Galeriji Prsten u Zagrebu koncem kolovoza. Možeš li nam najaviti izložbu i pojasniti njezin koncept?
Mario Matoković: Rad je prije svega proizišao iz moje obiteljske situacije, ali se zatim proširio. On polazi od izjava ljudi koji su na poziciji moći, a koji daju potpuno suvišne, irelevantne ili poprilično neugodne komentare potencijalnim zaposlenicima ili zaposlenima, na taj ih način obezvrjeđujući. Započeo sam s nekoliko izjava koje su mojoj supruzi izgovorili potencijalni poslodavci, a kada sam počeo istraživati tuđa iskustva, shvatio sam kako takve izjave nisu iznimka, već nažalost pravilo. One psihički utječu na stanje pojedinca, a problem je u tome što ljudi više na njih i ne reagiraju i doživljavaju ih normalnima. U nekoj drugoj državi takve bi izjave bile sankcionirane, netko bi zbog njih dobio opomenu ili otkaz. Imao sam, a i dalje imam potrebu, o tome progovoriti. Rad uključuje fotografske portrete ljudi koji su doživjeli takva iskustva, pa s kolegom Vjeranom Hrpkom, vrhunskim fotografom, radim na njima. Portreti bi, u sklopu spomenute izložbe, trebali biti izloženi u nišama pročelja Meštrovićeva paviljona. Neki od sudionika ovoga projekta nisu se željeli fotografirati s frontalne strane, niti sam ja to zahtijevao, jer svatko odlučuje sam koliko se želi izložiti. Radi tog su razloga neki od njih fotografirani s leđa, a u tome vidim određenu metaforu društva u kojemu se danas nalazimo. Nejasno nam je osjećamo li sramotu, trebamo li izjave poput “Dušo, za taj me posao netko treba nazvati” smatrati nebitnima ili smo do te mjere “oguglali” na njih, iako se one i dalje intenzivno izriču u sličnim situacijama. Dodatno me iznenadila činjenica što su mi se javili ljudi iz Istre i Dalmacije koji su željeli sudjelovati u ovom projektu, što pokazuje kako problem nije lokalne prirode, već je nacionalan. Međutim, financijska nas sredstva priječe da odemo u te gradove, fotografiramo i izradimo portrete i tih ljudi.
Osim spomenutih portreta, rad uključuje i grafike većih dimenzija koje se sastoje od crvene podloge kao simbola bijesa i ljutnje koji se kontinuirano javljaju nakon ovakvih situacija, a na dubokom tisku u tehnici suhe igle zlatnom bojom otisnute su rečenice u tehnici sitotiska (koja se referira na poznatu izjavu kako se njome otiskuje ono što je bitno). Kontrast podloge i zlatne boje vrlo je efektan. Treći dio same izložbe trebala bi biti radionica koja bi problematizirala odnos ljudi na pozicijama moći i onih nad kojima ti ljudi demonstriraju svoju moć. Upravo taj radionički model oblik je umjetničkog djelovanja koji me interesira u daljnjem radu jer smatram kako suradnički oblik može dokinuti taj, kod nas još uvijek stereotipni, pogled na umjetnost i umjetnički svijet.
*”Kontinuitet tišine” / foto: Matej Florschutz
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Mariju Matokoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
